Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1876/20 (S.D.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Razvod braka
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Povjeravanje djeteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1876/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1876/20, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S.D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 067586 16 Gži od 13. aprila 2020. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu S.D. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati S.D. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija S.D. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 I 067586 16 Gži od 13.
aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 067586 16 I od 18. oktobra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz čl. 4, 6. i 7. Konvencije koji se tiču kontakata i čl. 12. i 13. Konvencije o pravima djeteta.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Haris Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 29. maja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 I 067586 16 Gži od 13. aprila 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 067586 16 I od 18. oktobra 2016. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda broj 33 0 P 067586 16 I od 18. oktobra 2016. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i M.D. (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja) zatraženo je 4. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 067586 15 P od 9. marta 2016. godine kojom je razveden brak između apelanta i tražiteljice izvršenja, između ostalog, određeno je i da se njihova mldb. djeca A.D. i Aj.D. povjeravaju na brigu i staranje apelantu a da će se njihovi kontakti sa tražiteljicom izvršenja-majkom održavati na način da će tražiteljica izvršenja preuzimati i vraćati mldb. djecu ispred PU Živinice svakog drugog vikenda u mjesecu, i to od petka od 16 sati do nedjelje u 16 sati, kao i one srijede u sedmici kada tražiteljica ne preuzima djecu za vikend (svake druge srijede), svaki drugi dan vjerskog blagdana i državnog praznika, svaki dan dječijih rođendana, kao i u dane značajnih datuma za majku, i to u periodu od 9 do 17 sati, svaki sedam dana zimskog i 15 dana ljetnjeg raspusta o čemu će se roditelji dogovoriti kada za to dođe vrijeme, a što je apelant kao izvršenik dužan da omogući.
5. Nakon toga tražiteljica izvršenja je predložila da se rješenjem o izvršenju dopusti predloženo izvršenje na način kako je precizirano u prethodnoj tački ove odluke. S tim u vezi, Općinski sud je donio Rješenje broj 33 0 P 067586 16 I od 10. juna 2016. godine kojim je odredio izvršenje na navedeni način (stav 1). Rješenjem je obavezan apelanta da u roku od osam dana od prijema ovog rješenja postupi na način naveden u stavu 1. rješenja pod prijetnjom izricanja i izvršenja novčane kazne (stav 2). Određeno je da će taj sud, ukoliko apelant ne postupi po nalogu iz stava 1, donijeti rješenje o izricanju novčane kazne i oduzimanju mldb. djece (stav 3). Rješenjem je određeno i da će se naplata troškova izvršenja provesti pljenidbom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari koje se zateknu na adresi, preciziranoj u rješenju (stav 4). Rješenjem su određeni i troškovi izvršnog postupka precizirani u rješenju.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Općinskom sudu, koji je Rješenjem broj 33 0 P 067586 16 I od 18. oktobra 2016. godine odbio apelantov prigovor kao neosnovan. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantov prigovor da je rješenje o izvršenju neuredno, jer ne sadrži adresu tražiteljice izvršenja, neosnovan zbog toga što je adresa tražiteljice izvršenja naznačena u dokumentaciji u spisu, te da je neosnovan i apelantov prigovor da rješenje o izvršenju nije usklađeno sa izvršnom ispravom, budući da ono to jeste. Nadalje je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant nije postupio prema nalogu iz rješenja o izvršenju s obzirom na to da susreti majke sa mldb. djecom nisu ostvareni niti jednom od dana donošenja presude kojom su ti susreti naloženi. Općinski sud je istakao da je, s tim u vezi, neosnovano apelantovo pozivanje na odbijanje starijeg mldb. djeteta (2002. godište) da se viđa sa majkom, te da sud treba to uzeti u obzir pri utvrđivanju najboljeg interesa za djecu. Ovo stoga što, kako je obrazložio Općinski sud, i taj sud ocjenjuje da je prilikom provođenja predmetnog izvršenja potrebno voditi računa o interesu djece, te da su stranke upravo dužne svojim postupcima prilikom preuzimanja i vraćanja djece preduzeti sve napore kako bi sve proteklo bez ekscesnih situacija i preduzeti sve kako bi se susreti održali mirno, dogovarajući se pri tome sa djecom i o mjestu gdje će provoditi zajedničko vrijeme, ocjenjujući da se radi o djeci u dobi od 14 i pet godina (sada 18 i devet godina). Navedeno je da su pri tome oba roditelja dužna poštivati presudu a time i rješenje o izvršenju, određene termine susreta, a apelant je dužan da se stara i o pravilnoj i blagovremenoj pripremi djece za održavanje susreta sa majkom.
7. Općinski sud je, nadalje, naveo da smatra da je potrebno da se, radi provođenja predmetnog rješenja o izvršenju, aktivnije uključi Centar za socijalni rad i po potrebi da se angažira i dječiji psiholog radi procjene i pripreme djece za susrete sa majkom, posebno imajući u vidu da su djeca nesporno duži vremenski period bila bez kontakta sa njom a da iz podataka dobijenih kroz razgovor sa starijim sinom proizlazi da su oboje djece duboko uvučeni u odnose roditelja i da se stječe utisak da su pod utjecajem očevih stavova o majci. Nadalje je obrazloženo da iz iskaza stranaka u postupku, socijalne radnice i policijskih službenika, te uvidom u priloženu dokumentaciju jasno proizlazi da apelant od dana donošenja izvršne isprave kojom je utvrđena njegova obaveza da tražiteljici izvršenja omogući kontakte sa djecom tu svoju obavezu nije ispunio niti jednom, a o čemu je tražiteljica izvršenja obavijestila i Centar za socijalni rad i policijsku upravu. Navedeno je da je utvrđeno da je apelant dovodio djecu automobilom pred PU Živinice, ali da ih niti jednom nije pustio da izađu iz automobila kako bi ostvarili kontakt sa majkom-tražiteljicom izvršenja. Općinski sud je obrazložio da je pritom apelant kao izvršenik bio dužan dostaviti dokaze da je postupio prema rješenju o izvršenju, ali da apelant to nije učinio, a da činjenica da je dovodio djecu na određeno mjesto ne znači da je postupljeno prema rješenju. Prema mišljenju tog suda, navedeno upućuje da apelant nema volje da postupi po izvršnoj ispravi iako je to tražiteljica izvršenja tražila i prije podnošenja prijedloga za izvršenje i da je onemogućavao njen kontakt sa djecom a što proizlazi i iz dokaza provedenih na ročištu. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 33 0 I 067586 od 13. aprila 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, prema odredbi člana 357. Porodičnog zakona, izvršenje sudske odluke koja glasi na ispunjenje obaveze održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem provodi sud prema odredbama Zakona o izvršnom postupku zbog čega je, prema mišljenju tog suda, neosnovan apelantov prigovor da je predmetno izvršenje trebalo da vodi centar za socijalni rad kao organ starateljstva. Navedeno je i da je neosnovan prigovor da osporeno rješenje ne sadrži sve što je potrebno da bi se po prijedlogu moglo postupati, a na šta je odgovor dao i prvostepeni sud. Navedeno je i da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud nakon ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno, kao i u uzajamnoj cjelini pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan od razloga koji sprečava izvršenje u smislu odredbe člana 47. ZIP-a a obzirom na to da apelant kao izvršenik nije dokazao postojanje procesnih i materijalnopravnih pretpostavki koje dovode u pitanje zakonitost rješenja o izvršenju, odnosno nije dokazao postojanje „drugih razloga“ koji sprečavaju izvršenje.
9. Kantonalni sud je, nadalje, obrazložio da je na drugačiju odluku suda bez utjecaja i žalbeno polemisanje da je apelant dokazao da je u roku od osam dana od prijema rješenja o izvršenju, tačnije 24. juna 2016. godine, doveo djecu pred PU Živinice radi predaje majci, ali da tražiteljica izvršenja nije došla da preuzme djecu zbog čega je apelant smatrao da je trebalo usvojiti njegov prigovor. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što navedeni razlozi mogu biti od utjecaja samo u postupku provođenja izvršenja i preduzimanja izvršnih radnji novčanog kažnjavanja ili drugih sredstava izvršenja u skladu sa odredbom člana 365. Porodičnog zakona, a ne mogu predstavljati razlog koji sprečava izvršenje. Nadalje je navedeno da su neprihvatljivi i žalbeni razlozi da prvostepeni sud u predmetnom postupku nije dovoljno štitio interese mldb. djece, da je trebalo da odredi vještačenje vještaka psihologa kako bi se utvrdilo zbog čega djeca ne žele kontaktirati sa tražiteljicom izvršenja, jer bi, u suprotnom, djeca mogla doživjeti psihičku traumu zbog prisilnog izvršenja. Kantonalni sud je naveo da, prema podacima spisa, slijedi da je prvostepeni sud ročišta u ovoj pravnoj stvari održavao uz učešće predstavnika Centra za socijalni rad u Živinicama, a da je mldb. A.D., koji je 2002. godište i koji je u vrijeme postupka pred prvostepenim sudom imao 14 godina, te koji je sa apelantom-ocem pristupio ročištu, data mogućnost da izrazi svoje mišljenje o okolnostima konkretnog slučaja, što je on i učinio. Kantonalni sud je naveo da izjava mldb. djeteta da ne želi da kontaktira sa majkom-tražiteljicom izvršenja ne predstavlja razloge zbog kojih bi trebalo odbiti prijedlog za izvršenje, te da pritom apelant zanemaruje i da se sam postupak izvršenja ima provesti u skladu sa odredbom člana 368. Porodičnog zakona, koja propisuje da će o vremenu i mjestu preduzimanja izvršnih radnji sud, prema pravilima o ličnoj dostavi, obavijestiti roditelja kojem treba predati dijete da može pozvati i organ starateljstva da bude prisutan provođenju izvršenja, a sve radi osiguranja zaštite i brige koja je potrebna za dobrobit mldb. djece u smislu člana 3. Konvencije o pravima djeteta. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 4, 6. i 7. Konvencije koji se tiču kontakata i čl. 12. i 13. Konvencije o pravima djeteta. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te nerazumno dugom trajanju postupka koji je po zakonu hitan. Apelant navodi da redovni sudovi nisu obrazložili zašto je prisilni kontakt u interesu mldb. djece, te nisu uzeli u obzir da je starijem sinu sada skoro 18 godina i da je dovoljno zreo da bi iskazao svoje mišljenje. Također, navodi i da, s druge strane, mlađi sin, koji ima devet godina, također ne želi kontaktirati sa tražiteljicom izvršenja, te da bi zbog toga trebalo preispitati rješenje o izvršenju. Navodi i da osnovni standardi Evropske konvencije i Konvencije o pravima djeteta obavezuju na poštivanje najboljeg interesa djeteta u ovakvim slučajevima, te da nije jasno zašto su redovni sudovi dopustili da tražiteljica izvršenja, koja se godinama nije interesirala za djecu, niti im je bilo šta kupovala, sada odjednom ima pravo da se viđa s njima. Apelant ističe da je na ovaj način sav teret izvršenja stavljen na apelanta iako on ne sprečava izvršenje s obzirom na to da djeca ne žele kontaktirati sa tražiteljicom izvršenja. Smatra da je ovaj postupak predugo trajao i da još nije okončan, te da je neizvjesno kada će biti, pa traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM i naknadu apelacionog postupka u iznosu od 720,00 KM.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03-ispravka, 32/06, 39/06-ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16 i „Službeni glasnik BiH“ broj 42/18-odluka Ustavnog suda) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2)Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
12. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja ili ograna starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 365.
U toku izvršnog postupka sud je obavezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 I 067586 16 Gži od 13. aprila 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 29. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čl. 4, 6. i 7. Konvencije koji se tiču kontakata i čl. 12. i 13. Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. U odnosu na primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u postupku izvršenja u kojem apelant ima poziciju izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je, u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, stav Evropskog suda, kao i Ustavnog suda, generalno, da je on ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku osim ako se u njemu utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje.
21. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetu broj AP 2621/07 koja se može primijeniti na konkretan slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2621/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), smatra da su se u konkretnom izvršnom postupku koji se odnosi na predaju djece tražiteljici izvršenja radi ostvarivanja kontakata pojavila nova pravna pitanja s obzirom na to da je od redovnih sudova zatraženo da se izvrši promjena rješenja o izvršenju, jer, prema apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi prilikom njegovog donošenja nisu uzeli u obzir psihičko stanje djece i njihovo odbijanje da kontaktiraju sa majkom-tražiteljicom izvršenja zbog čega je apelant kao izvršenik onemogućen da postupi po nalogu iz rješenja o izvršenju. Ovo ukazuje na to da se u predmetnom postupku osporenim odlukama odlučivalo o pitanjima koja imaju bitan značaj za prava i obaveze apelanta kao izvršenika. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja primjenjiv.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
23. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je vezan za predaju mldb. djece tražiteljici izvršenja radi redovnog održavanja kontakata zbog čega se radi o specifičnom izvršnom postupku, koji se u situaciji kakva je konkretna ne može okončati samo jednom radnjom, s obzirom na to da se radi o kontinuiranoj obavezi predaje djece u tačno određenim intervalima i trajanjima. Zbog toga će Ustavni sud navode o nerazumno dugom trajanju postupka ispitati u odnosu na postupak od donošenja rješenja o izvršenju do okončanja žalbenog postupka po njemu. Ustavni sud, s tim u vezi, zapaža da je konkretan postupak započeo donošenjem rješenja o izvršenju Općinskog suda 10. juna 2016. godine a da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 13. aprila 2020. godine u smislu da je doneseno rješenje kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja o odbijanju prigovora na rješenje o izvršenju. Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i deset mjeseci. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o postupku u vezi sa predajom djece roditelju kojem djeca nakon razvoda braka roditelja nisu povjerena na odgoj i staranje, dakle, da se radi o postupku u kojem su sudovi dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja.
25. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon donošenja navedenog rješenja o izvršenju 10. juna 2016. godine, donio i rješenje od 18. oktobra 2016. godine kojim je odbio apelantov prigovor na rješenje o izvršenju protiv kojeg je apelant izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Ustavni sud, s tim u vezi, zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine i šest mjeseci. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, imajući u vidu da je navedeni postupak specifičan, od izuzetnog značaja ne samo za apelanta već i za ostale osobe involvirane u predmetni postupak i da je ovakav postupak po prirodi hitan, a da je trajao skoro četiri godine, pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da su postojale objektivne okolnosti koje bi bile od utjecaja na dužinu trajanja predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka osnovani.
26. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Naknada nematerijalne štete
27. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
28. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
29. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojima je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. U odnosu na osporene odluke
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je u postupku njihovog donošenja proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava, te da li su činjenice pogrešno utvrđene.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim rješenjima odredili izvršenje po osnovu pravosnažne presude kojom je razveden brak između apelanta i tražiteljice izvršenja pri čemu su mldb. djeca, nakon konsultacija i izrade mišljenja i nalaza i Centra za socijalni rad, dodijeljena apelantu na staranje i brigu, dok je određeno da tražiteljica izvršenja ima pravo na redovne kontakte na način preciziran u činjenicama predmeta.
33. Dovodeći u kontekst navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju. Ustavni sud, s tim u vezi, smatra da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke i da su pritom vodili računa o najboljem interesu za mldb. djecu a koji, bez obzira na odbijanje starijeg djeteta da se viđa sa tražiteljicom izvršenja, podrazumijeva i viđanje djece sa njom a shodno utvrđenjima i nalazima koje je dostavio Centar za socijalni rad. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje da je apelant, ako smatra da osporenu presudu na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje treba promijeniti na bilo koji način, imao i da ima mogućnost da od redovnih sudova zatraži izmjenu presude kojom je utvrđeno pravo tražiteljice izvršenja na redovne kontakte sa djecom, a sve u smislu u prethodnim tačkama ove odluke citiranih odredaba člana 143. Porodičnog zakona, i pri tome ponudi argumente i dokaze iz kojih bi proizlazila potreba za navedenom izmjenom. Kako apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Pritom Ustavni sud ističe da u svojim odlukama ne dosuđuje troškove postupka apelantima, jer takvo pravo pripada samo strankama u postupcima pred redovnim sudovima.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.
Ostali navodi
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na porodični život, prava iz čl. 4, 6. i 7. Konvencije koji se tiču kontakata i čl. 12. i 13. Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju navedenih prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava i da pri tome ne konkretizira u čemu se još sastoji kršenje navedenih prava. Ustavni sud zapaža i da apelant ne precizira na koju konvenciju se odnose odredbe čl. 4, 6. i 7. a za koje tvrdi da su prekršene donošenjem osporenih rješenja. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo proizvoljne primjene prava, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale segmente tog prava, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, čl. 4, 6. i 7. Konvencije koji se tiču kontakata i čl. 12. i
13. Konvencije o pravima djeteta.
VIII. Zaključak
36. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je izvršni postupak u vezi sa predajom mldb. djece tražiteljici izvršenja radi ostvarivanja redovnih kontakata na dvije sudske instance trajao skoro četiri godine od čega je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine i šest mjeseci, a da pri tome ne postoje objektivne okolnosti koje su bile od utjecaja na tako dugo trajanje tog postupka.
37. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju.
38. Nema kršenja ni prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, čl. 4, 6. i 7. Konvencije koji se tiču kontakata i čl. 12. i 13. Konvencije o pravima djeteta kada apelant tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, te kada apelant ne preciziran na koju konvenciju se odnose odredbe čl. 4, 6. i 7. za koje tvrdi da su mu prekršene.
39. S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević