Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5086/18 (M. C.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u pravo na dom
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5086/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5086/18, rješavajući apelaciju Mirzeta Cerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirzeta Cerića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 083792 15 Rev od 15. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 083792 14 Gž od 22. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 083792 13 P od 19. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirzet Cerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnio je 6. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 083792 15 Rev od 15. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 083792 14 Gž od 22. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 083792 13 P od 19. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. i 31. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 10. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 083792 13 P od 19. decembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on na osnovu useljenja u stan od 1994. godine, rješenja o dodjeli stana na korištenje i neprekidnog korištenja stana stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine na jednosobnom stanu u Zenici (pobliže označenom u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te da na osnovu te presude stiče sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) uživaju nosioci stanarskog prava uz obavezu tuženog da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 20. februara 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja. Apelant je u tužbi naveo da je dugogodišnji zaposlenik tuženog (od 1981. godine), da zajedno sa svojom porodicom zakonito koristi predmetni stan (koji je dobio po osnovu radnog odnosa) više od 20 godina na način na koji koriste i drugi stanari svoje stanove u skladu sa ZSO, te smatra da mu pripadaju sva prava koja pripadaju nosiocima stanarskog prava jer je za nedostajanje ugovora o korištenju stana isključivo odgovoran tuženi koji (pored brojnih zahtjeva) s njim nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. Apelant je istakao da ima pravni interes da se utvrdi da je na osnovu zakonitog useljenja u predmetni stan i rješenja o dodjeli stana na korištenje, te korištenja stana više od 20 godina stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. U odgovoru na tužbu tuženi je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva istaknuvši da ne postoji nijedan pravni osnov po kojem bi apelant mogao steći stanarsko pravo na način kako se to traži tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom. Tuženi je istakao da akt na osnovu kojeg apelant koristi predmetni stan (rješenje o dodjeli na privremeno korištenje službenog stana u službenoj zgradi „Lugarnica“ po osnovu radnog odnosa) predstavlja pojedinačan formalni akt kojim je predmetni stan proglašen službenim stanom, dok je članom 50. Pravilnika o raspodjeli stanova (pravnog prednika tuženog) regulisano da se stanovi koji se nalaze u poslovnim, odnosno službenim zgradama smatraju službenim stanovima. S obzirom na to da je predmetni stan općim i pojedinačnim aktom pravnog prednika tuženog proglašen kao službeni stan, to ni u vrijeme donošenja navedenog rješenja o dodjeli na privremeno korištenje službenog stana nisu postojali uslovi za sticanje stanarskog prava jer se radi o privremenoj dodjeli službenog stana, odnosno da nema osnova za zaključenje ugovora o korištenju stana i sticanje stanarskog prava. Osim toga, činjenica da općinski organi u toku rata predmetni stan nisu proglašavali napuštenim samo potvrđuje da stan nije ni bio na evidenciji stanova. Tuženi je još istakao i prigovor neblagovremenosti tužbe navodeći da se tužba za utvrđivanje stanarskog prava mogla podnijeti samo do 6. decembra 2000. godine.
7. Općinski sud je nakon provedenih dokaza (saslušanja parničnih stranaka i predloženih svjedoka, te uvidom u predložene materijalne dokaze) nesporno utvrdio da je apelant dugogodišnji zaposlenik tuženog od kojeg je 1994. godine dobio na korištenje predmetni stan na osnovu Rješenja broj 1259/94 od 30. juna 1994. godine. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je predmetni stan dodijeljen apelantu zato što je kao radnik tuženog raspoređen na ključno radno mjesto u preduzeću i što nema odgovarajući smještaj, te što se na prvom spratu službene zgrade „Lugarnice“ u Nemili (vlasništvo tuženog) nalazi predmetni (jednoiposoban) stan namijenjen za stanovanje službenog i tehničkog osoblja. Iz navedenog rješenja je vidljivo da je predmetni stan dodijeljen apelantu na privremeno korištenje dok je radnik tuženog, odnosno da će rješenje prestati da važi ukoliko apelant bude raspoređen na drugo radno mjesto u skladu sa zakonskim propisima i po odluci direktora, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Dalje, nesporno je utvrđeno da je apelant zajedno sa svojom porodicom (suprugom i dvoje djece) u junu 1994. godine uselio u predmetni stan u kojem živi i danas sa svojom porodicom (neprekidno cijeli protekli period počevši od dana useljenja), što je potvrđeno iskazom apelanta i predloženih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru s obzirom na to da su dati na jasan i uvjerljiv način, međusobno su podudarni i nisu u suprotnosti s provedenim materijalnim dokazima. Također, nesporno je utvrđeno da je apelant za predmetni stan u proteklom periodu izmirivao komunalne i druge dadžbine, da se apelant (prije pokretanja predmetnog postupka) obraćao tuženom zahtjevom za rješavanje statusa korisnika predmetnog stana (dopisom „Ponovni zahtjev za rješavanje statusa stanara dugogodišnjih korisnika stanova stambeno-poslovnih jedinica-PJ Šumarija Zenica“ od 2. aprila 2010. godine), kao i činjenica da za predmetni stan apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana.
8. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju među parničnim strankama nisu sporne odlučne činjenice, nego je sporna primjena prava, odnosno sporno je da li je apelant mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na pojedine odredbe zakona (čl. 11. i 46. ZSO, član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova, kao i na Odluku o izmjeni Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova) kojima je propisan način sticanja stanarskog prava, rok u kojem se podnosi zahtjev za kupnju stana, kao i rok kada prestaju da važe ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama ZSO. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje (kao službeni stan u službenoj zgradi u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO), za koji apelant nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, tj. ugovor koji bi shodno članu 11. stav 2. ZSO predstavljao punovažan osnov za useljenje u predmetni stan, iz čega proizlazi zaključak da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno apelant nije dokazao da je ispunio bilo koji od uslova za sticanje stanarskog prava propisanih odredbom člana 11. ZSO. Općinski sud je naveo da iz dokaznog postupka proizlazi da apelant nema zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, niti je takav ugovor mogao zaključiti imajući u vidu status predmetnog stana koji mu nije dodijeljen na trajno, nego na privremeno korištenje kao službeni stan s pravom da ga koristi u ograničenom trajanju dok kod tuženog obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen. Dakle, apelant u smislu naprijed citiranih odredbi ZSO nije ni mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava, a slijedom toga ni pravo otkupa predmetnog stana saglasno odredbama Zakona o prodaji stanova. Također, iz akta o dodjeli stana (rješenja od 30. juna 1994. godine) proizlazi da su apelant i tuženi bili u obavezi da zaključe poseban ugovor kojim će regulisati međusobne obaveze u pogledu korištenja predmetnog stana, sličan onom koji se zaključuje između zakupodavca i zakupca, a sve u vezi sa činjenicom da se radi o korištenju stana u ograničenom trajanju, a ne ugovor o korištenju stana s nadležnim stambenim preduzećem kojem su povjereni poslovi upravljanja stambenim fondom u društvenom vlasništvu saglasno kojem bi se apelant legitimisao kao nosilac stanarskog prava.
9. Osim toga, Općinski sud je naveo da i u situaciji kada bi se u konkretnom slučaju radilo o stanu na kojem bi apelant mogao steći pravo trajnog korištenja, treba imati u vidu da je predmetni stan apelantu dodijeljen 1994. godine (kada je uselio u stan) kada je sticanje stanarskog prava bilo u posebnom režimu uslovljeno primjenom odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, članom 2. stav 3. navedenog zakona propisano je „svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom“. Dakle, sve kada bi se i uzelo u obzir da je apelant useljenjem na osnovu akta davaoca stana na korištenje stekao stanarsko pravo, ono mu je prestalo na osnovu naprijed citirane odredbe zakona. Osim toga, apelant tokom postupka nije dokazao da je obnovio ugovor o korištenju predmetnog stana (u smislu odredbe člana 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), pa imajući u vidu da je predmetni stan apelantu dodijeljen na korištenje 1994. godine proizlazi da apelant ni u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene nije dokazao da su ispunjeni uslovi na osnovu kojih bi se smatrao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu.
10. Kada se ne bi uzeli u obzir svi pobrojani razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan, Općinski sud je istakao da je potrebno imati u vidu odredbu člana 46. Zakona o prodaji stanova po kojoj 6. decembra 2000. godine prestaju da važe ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa ZSO. Dakle, tužbeni zahtjev je neosnovan i iz razloga što apelant nije dokazao da je do 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno zaključio valjan ugovor o korištenju predmetnog stana, a nakon navedenog datuma apelant to svojstvo više i ne može steći. Pored toga, Općinski sud je ukazao da je članom 30. stav 2. ZSO propisano da će stambeni organ na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o ispražnjenju stana, koje je neko lice prisvojilo bez pravnog osnova, u roku od tri godine, dok je stavom 6. istog člana propisano da se protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. S obzirom na to da je nesporna činjenica da je apelant korisnik predmetnog stana počevši od juna 1994. godine, te ako se uzme u obzir krajnji rok do kada se moglo steći stanarsko pravo (6. decembar 2000. godine), Općinski sud je zaključio da se na konkretan slučaj ne može primijeniti ni odredba člana 30. ZSO jer apelant nije bio u posjedu stana osam godina, računajući do krajnjeg roka za sticanje stanarskog prava, koji uslov je propisan zakonom. Općinski sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na druge postupke koji su se vodili pred istim sudom navodeći da „iz sadržaja svih odluka koje je u spis suda punomoćnik tužioca uložio na glavnoj raspravi prilikom iznošenja završne riječi nesporno proizlazi da su u svim tim postupcima tužioci bili u posjedu stanova više od osam godina, i to zaključno sa 6. decembrom 2000. godine, što nije slučaj kod tužioca, tako da se i ne radi o identičnom činjeničnom osnovu tužbenih navoda“. S obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant nema pravno priznatu poziciju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, koja nije ni utvrđena u ovom postupku iz navedenih razloga, predmetni stan se ne može smatrati apelantovom imovinom koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi ni o kršenju prava na poštovanje doma iz člana II/ 3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je tokom postupka utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za konstituisanje stanarskog prava na predmetnom stanu, tako da taj stan ne predstavlja apelantov dom. O troškovima postupka Općinski sud je odlučio primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 083792 14 Gž od 22. decembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da ni u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi, nije bilo nedostataka (stranačka sposobnost i zastupanje) na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, prvostepeni sud je sve izvedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo i o toj ocjeni dao odgovarajuće razloge u obrazloženju, kako to i propisuje odredba člana 8. ZPP-a, dok pobijana presuda sadrži sve ono što propisuju odredbe iz člana 191. st. od 1. do 5. ZPP-a, odnosno iz presude se vrlo dobro može razumjeti zašto je tužbeni zahtjev odbijen i ocjenom kojih dokaza je prvostepeni sud utvrdio odlučno činjenično stanje i stekao uvjerenje kao u izreci pobijane presude. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije ostvaren ni žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti se konkretan slučaj može poistovjećivati s navodno istim ili sličnim pravnim situacijama. Naime, iz stanja spisa i provedenih dokaza proizlazi da predmetni stan ima svojstvo službenog stana u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO budući da je općim aktom tuženog (članom 50. Pravilnika o raspodjeli stanova) propisano da se stanovi koji se nalaze u poslovnim zgradama smatraju službenim stanovima, te da je predmetni stan kao takav i dodijeljen na privremeno korištenje koje proizlazi iz radnog odnosa, te da se na njemu ne može steći stanarsko pravo. Pored toga, apelant nikad nije dobio odluku o trajnom korištenju predmetnog stana, nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti je to tražio na način propisan članom 28. ZSO. Također, predmetni stan nije udružen u nadležni SIZ stanovanja upravo zato što se radi o službenom stanu jer se u to vrijeme stambeni prostor koji je imao status stana morao udružiti u nadležni SIZ stanovanja. Osim toga, rješenje kojim je apelantu službeni stan dodijeljen izdato je 30. juna 1994. godine (za vrijeme ratnog stanja) pa je u vezi s tim ukazano na odredbu tačke 5. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene, a prema kojoj se svi ugovori o korištenju stana (apelant nije imao ugovor već samo rješenje) zaključeni između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine poništavaju. Obrazloženo je da iz navedenog proizlazi da privremeno rješenje izdato nakon 1. aprila 1992. godine ne može biti osnov za sticanje stanarskog prava. Kantonalni sud je istakao da se tužba za sticanje stanarskog prava, u skladu sa Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom utvrđivanju prodaje stanova i člana 46. b. stav 2. Zakona o prodaji stanova, mogla podnijeti najkasnije do 6. decembra 2000. godine, dok je apelant u konkretnom slučaju tužbu podnio 20. februara 2013. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo stav Ustavnog suda (iz Odluke broj AP 1912/08) da se stan koji se nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost smatra službenim stanom i onda kada to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje, te da se na takvim stanovima ne može steći stanarsko pravo, a u slučaju da se i zaključi ugovor o korištenju stana takav ugovor je ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
12. Kantonalni sud je istakao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao činjenice da je na prostorijama lugarnice stekao stanarsko pravo u smislu odredbi iz čl. 23, 24. i 26. ZSO, koji je Zakonom o preuzimanju ZSO („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) preuzet kao Zakon Federacije, a time ni mogućnost da otkupi predmetni stan u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova. Naime, iz svih izvedenih dokaza proizlazi da apelant nije dokazao da je ostvario uslove za otkup predmetnog stana s obzirom na to da iz provedenih dokaza u toku prvostepenog postupka proizlazi da nije riješeno prethodno pitanje koje se odnosi na svojstvo nosioca stanarskog prava. Dakle, apelant nije stekao stanarsko pravo pa mu samim tim ne pripada ni pravo za otkup predmetnog stana, kako je to potpuno i pravilno utvrdio prvostepeni sud. Pored toga, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju, sve i da je apelant bio nosilac stanarskog prava na navedenim prostorijama, a nije, apelantov zahtjev neblagovremen u smislu odredbi člana
46. Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani razlozi iz kojih apelant pobija prvostepenu presudu s obzirom na to da je prvostepeni sud odlučio o tvrdnjama iz žalbe koje je apelant ponavljao tokom postupka (str. od 5. do 7. prvostepene presude), koje prihvata i Kantonalni sud kao pravilne. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kao i odredbe člana 8. Evropske konvencije kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 083792 15 Rev od 15. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da su neosnovani apelantovi prigovori da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP-a jer je drugostepeni sud, prema apelantovoj tvrdnji, propustio sankcionisati pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza prvostepenog suda. Naime, prvostepeni sud je po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze, pri čemu je u skladu sa članom 8. ZPP-a savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i nakon toga, u obrazloženju svoje odluke, stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim razlozima.
14. Vrhovni sud je naveo da apelant, osporavajući valjanost pobijane presude, analizira izvedene dokaze tokom postupka i na taj način dolazi do suprotnog zaključka od nižestepenih sudova, odnosno takvom analizom ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. S obzirom na to da se nižestepene presude ne mogu revizijom pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava (jer činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno), Vrhovni sud je istakao da analizom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi nisu počinili povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje revizijom. S obzirom na to da je sud na osnovu člana 8. ZPP-a ovlašten prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio ocjenu izvedenih dokaza nižestepenih sudova.
15. Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio da je predmet spora utvrđenje da je apelant do 6. decembra 2000. godine, na osnovu useljenja u predmetni stan od 1994. godine (po osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje od 30. juna 1994. godine), stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu u skladu sa ZSO pripadaju sva zakonska prava koja su priznata nosiocima stanarskog prava. Dalje, Vrhovni sud je kratko ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova uz zaključak da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe člana 4. stav 1. tačka 3, člana 2. stav 1. i člana 11. ZSO) kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev naveden u izreci prvostepene presude. Pri tome, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je predmetni stan apelantu dodijeljen kao stan koji je vezan za vršenje službene dužnosti (službeni stan), zbog čega apelant nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa mu shodno tome i ne pripadaju prava nosioca stanarskog prava propisana ZSO. Vrhovni sud smatra da su takav stav nižestepeni sudovi zasnovali na ocjeni izvedenih dokaza (posebno uvidom u rješenje o dodjeli na privremeno korištenje službenog stana), kao i da su za svoje odluke dali pravilne i potpune razloge koje prihvata i taj sud. Dakle, imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantu predmetni stan dat na privremeno korištenje kao službeni stan u koji je uselio u junu 1994. godine, pored nesporne činjenice da predmetni stan neprekidno koristi do danas, apelant nije mogao steći stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, kako je to propisano odredbama čl. 2, 4, 11. i 30. ZSO. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i pozivom na odredbe člana 46. Zakona o prodaji stanova jer se stanarsko pravo po bilo kojem osnovu moglo steći najkasnije do 6. decembra 2000. godine. Budući da je tužbu za utvrđenje sticanja stanarskog prava na predmetnom stanu apelant podnio 20. februara 2013. godine, to nije mogao steći ni mogućnost da otkupi stan u smislu Zakona o prodaji stanova jer to svojstvo se od 6. decembra 2000. godine više ne može ni steći.
16. Apelantove revizione navode o pogrešnom zaključku nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva da se ne radi o službenom stanu, da apelant ima validan osnov za useljenje u stan, te da predmetni stan nesmetano koristi preko 20 godina Vrhovni sud nije mogao prihvatiti osnovanim zato što su to prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se revizija ne može izjavljivati (član 240. stav 2. ZPP-a). Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni navodi o povredi apelantovih ljudskih prava s obzirom na to da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli zakonite i pravilne odluke, dok je apelant u toku postupka imao mogućnost raspravljanja i pristupa sudu u skladu sa ZPP-om. Vrhovni sud je istakao da pozivanje revidenta na druge odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda nemaju nikakvog uticaja na rješavanje ove pravne stvari jer se u tim odlukama ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj stvari kao u ovom sporu. U odnosu na ostale revizione prigovore, Vrhovni sud je naveo da oni nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih sud kao takve nije posebno ni obrazlagao.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u okviru redovnih sudova u konkretnom slučaju. U vezi s tim, apelant je naveo da su u osam slučajeva koji su vođeni protiv istog tuženog redovni sudovi donosili odluke u korist tužilaca kojima je priznato pravo nosilaca stanarskog prava na stanovima koje su koristili, te je ukazao na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava u navedenim predmetima i u konkretnom predmetu. Apelant je kratko naveo tok predmetnog postupka istaknuvši da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelant nema zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, pogrešno utvrdili status predmetnog stana (službeni stan), te na osnovu toga pogrešno zaključili da je svojstvo nosioca stanarskog prava mogao steći do 6. decembra 2000. godine. Apelant je naveo imena i dostavio presude redovnih sudova u predmetima u kojima je drugim tužiocima protiv istog tuženog priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanovima koje su koristili, te je istakao da se u konkretnom postupku i navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu u kojem su redovni sudovi samo u njegovom slučaju drugačije postupili. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda navedenih prava, ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke koju je donio pravilnom primjenom materijalnog prava, kao i da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
19. Kantonalni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka i istakao da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, odnosno da je apelantu u postupku pred tim sudom omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, te da je jasno i valjano obrazložio sve apelantove žalbene prigovore. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno postupio i donio zakonitu odluku, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je naveo da su redovni sudovi donijeli presude (osporene) na osnovu zakona kojima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da apelant nije nosilac stanarskog prava zbog čega je odbijen njegov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da sudska praksa na koju je ukazivao apelant nije identična njegovom pravnom slučaju niti predstavlja izvor prava u BiH. Istaknuto je da apelant nije bio diskriminisan po bilo kojem osnovu, kao i da je imao jednak pristup sudu i jednako pravo na pravično suđenje kao i svaka druga stranka.
21. Tuženi je u odgovoru naveo da su neosnovani apelantovi navodi iz apelacije, da je osporena presuda Vrhovnog suda zakonita i da je zasnovana na potpunom i jasnom obrazloženju svih spornih činjenica. Istaknuto je da pozivanje na neke druge presude ne može biti osnov za pobijanje presude Vrhovnog suda jer se radi o drugačijim činjeničnim i pravnim situacijama.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05,19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo).
[...] Član 4.
Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:
[...] 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde opštim aktom davaoca stana na korišćenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada - kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
[...] Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 4.
Ne smatraju se stanom, u smislu ovog zakona:
1. prostorije u objektima za smještaj pojedinaca, 2. prostorije u objektima za privremeni smještaj i 3. prostorije u upravnim i poslovnim zgradama.
Član 46.
Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
[...] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 083792 15 Rev od 15. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču postojanja apelantovog stanarskog prava na predmetnom stanu, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.
33. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
35. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu cijenili dokaze kao u drugim predmetima gdje se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je između ostalog propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP-
a) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, tokom postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelant tako i tuženi, te da je taj sud u smislu odredaba člana 8. ZPP-a cijenio sve izvedene dokaze. Dalje, primjenom raspravnog načela i pravila o teretu dokazivanja Općinski sud je utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu) primjenom odredbi člana 4. stav 1. tačka 3, člana 2. stav 1, člana 11. ZSO i člana 46. Zakona o prodaji stanova, o čemu je taj sud dao jasna i argumentovana obrazloženja. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitujući prvostepenu presudu, u skladu sa apelantovim žalbenim prigovorima koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio stav prvostepenog suda, a stavove o neosnovanosti žalbe je detaljno obrazložio u osporenoj odluci tog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZSO, Zakona o prodaji stanova i ZPP-a, dok je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio ocjenu izvedenih dokaza nižestepenih sudova i apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova proizlazi da zapravo, suprotno apelantovim navodima, među parničnim strankama nije sporno utvrđeno činjenično stanje (da je apelant radnik tuženog, da mu je predmetni stan koji se nalazi u službenoj zgrade „Lugarnice“ u Nemili dodijeljen na privremeno korištenje 1994. godine, da apelant sa porodicom kontinuirano koristi predmetni stan do danas te da nije zaključio ugovor o korištenju stana).
37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance ukazali da je tokom postupka nespornim utvrđeno da predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova (član 4. stav 1. tačka
3. ZSO), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. Naime, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, člana 50. Pravilnika o raspodjeli stanova i Rješenja broj 1259/94 od 30. juna 1994. godine kojim je apelantu dat na korištenje predmetni stan, osporenim odlukama redovnih sudova je utvrđeno da predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, koji je dodijeljen apelantu dok obavlja određenu dužnost kod tužioca (vidi, mutatis mutandis, odluke br. AP 1912/08 od 21. jula 2010. godine, tačka 25, AP 3593/09 od 20. decembra 2012. godine, tačke 26. i 27, AP 1083/17 od 19. decembra 2018. godine, tačka 31). Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant i dalje koristi predmetni stan, odnosno da tuženi nije tražio od apelanta da napusti predmetni stan niti ga je ometao u korištenju stana. Također, Ustavni sud ističe da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su ti sudovi odbili kao neosnovano apelantovo pozivanje na odluke redovnih sudova u identičnom činjeničnom stanju kao u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga što su redovni sudovi istakli da su u navedenim predmetima tužioci bili u posjedu stanova više od osam godina zaključno sa 6. decembrom 2000. godine, što nije slučaj kod apelanta, odnosno da se ne radi o identičnom činjeničnom osnovu tužbenih zahtjeva. Naime, iz presuda koje je apelant dostavio uz apelaciju, ukazujući na različitu praksu redovnih sudova u identičnoj situaciji kao njegovoj, proizlazi da su tužioci u navedenim presudama, za razliku od apelanta, koristili dodijeljene stanove tuženog duže od osam godina zaključno sa 6. decembrom 2000. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu činjenica utvrđenih na osnovu izvedenih dokaza, prilikom donošenja zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva imali u vidu i presude koje je apelant dostavio na glavnoj raspravi i uz apelaciju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe ZSO, Zakona o prodaji stanova i ZPP-a, dali jasno obrazloženje zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja odbijen tužbeni zahtjev, a koje se, suprotno apelantovim navodima, ne doima proizvoljno niti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja niti u pogledu primjene materijalnog prava. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama.
38. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na dom.
40. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.ovog člana, što uključuje:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
41. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
42. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
43. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje apelantovog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
44. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati kršenje člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
45. Ustavni sud zapaža da iz konkretnog predmeta proizlazi da je apelant živio i još uvijek živi u predmetnom stanu za koji je utvrđeno da predstavlja službeni stan. Međutim, suprotno stavu Općinskog suda iz prvostepene presude (da je tokom postupka utvrđeno da apelant „ne ispunjava zakonom propisane uslove za konstituisanje stanarskog prava na predmetnom stanu, tako da ovaj stan ne predstavlja apelantov dom“), Ustavni sud, imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da apelant u kontinuitetu koristi predmetni stan (od 1994. godine), smatra nespornim da predmetni stan, nezavisno od njegovog statusa, predstavlja apelantov „dom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je predmetni parnični postupak vođen po apelantovoj tužbi radi utvrđivanja da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a ne po zahtjevu tuženog za apelantovo eventualno iseljenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da osporenim odlukama, odnosno utvrđivanjem da u konkretnom slučaju apelant na predmetnom stanu nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelantovog prava na „dom“. Naime, apelant kao korisnik predmetnog stana (službenog) i dalje uživa sva prava koja iz tog statusa proizlaze, odnosno može predmetni stan slobodno koristiti za stanovanje. Ovo stoga jer tuženi niti u jednom momentu nije osporio apelantu pravo da predmetni stan koristi kao stambeni prostor. Pri tome, Ustavni sud ističe da činjenica da osporenim presudama apelantu nije omogućeno da na predmetnom stanu stekne stanarsko pravo, odnosno pravo vlasništva ne predstavlja uplitanje u apelantovo pravo na mirno uživanje „doma“ jer pravo na „dom“ ne podrazumijeva da taj „dom“ mora biti u privatnom vlasništvu (vidi, mutatis mutandis, odluke br. AP 2033/18 od 15. januara 2020. godine, tačka 37. i AP 883/18 od 17. decembra 2019. godine, tačka 64.). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da bi tek u situaciji u kojoj bi tuženi osporio apelantu pravo da predmetni stan koristi za stanovanje moglo biti pokrenuto pitanje kršenja apelantovog prava na „dom“. Kako se u konkretnom slučaju navedeno nije desilo, donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na „dom“.
47. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
48. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
49. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
50. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
51. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, tvrdi da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike tuženog koji su otkupili stanove koje su koristili. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u sličnoj situaciji (vidi, mutatis mutandis, odluke br. AP 1083/17 od 19. decembra 2018. godine, tačka 56. i AP 3838/18 od 20. maja 2020. godine, tačka 45). Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju utvrdili da apelant, za razliku od odluka na koje je ukazao i dostavio uz predmetnu apelaciju, nije bio u posjedu predmetnog stana više od osam godina zaključno sa 6. decembrom 2000. godine kao što je to slučaj u odlukama na koje se poziva. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom predmetu obrazložili ove apelantove navode i odbili ih ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o identičnom činjeničnom osnovu tužbenih zahtjeva kao u predmetima na koje apelant ukazuje. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da su redovni sudovi dali razloge zašto smatraju neosnovanim ove apelantove navode, iz kojih zapravo proizlazi da apelantova pozicija nije identična s pozicijom drugih lica na koja je ukazao, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pravo na imovinu
52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev jer je na osnovu provedenih dokaza pred prvostepenim sudom utvrđeno da nije dokazana osnovanost postavljenog zahtjeva pri čemu su redovni sudovi omogućili apelantu ravnopravno učestvovanje u postupku i u istoj mjeri kao tuženom, dajući pri tome dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredaba ZSO, Zakona o prodaji stanova i ZPP-a.
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada osporenim odlukama redovnih sudova nije bilo miješanja u apelantovo pravo na dom jer to pravo ni tuženi nije sporio niti ometao apelanta u korištenju predmetnog stana kao doma, pri čemu činjenica da apelant ne može steći pravo vlasništva na predmetnom stanu ne predstavlja prepreku da apelant predmetni stan i dalje koristi kao svoj dom.
55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević