Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1702/20 (Z. S.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1702/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1702/20, rješavajući apelaciju Zdravka Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Stanojević protiv Zaključka Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 1 017953 15 I2 od 10. marta 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Stanojević protiv Zaključka Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 I 017953 15 I2 od 2. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 8. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 1 017953 15 I2 od 10. marta 2020. godine i Zaključka Osnovnog suda broj 87 0 I 017953 15 I2 od 2. marta 2020. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju od 19. decembra 2014. godine odredio predloženo izvršenje tražitelja izvršenja (MF banke a.d. Banjaluka) od 19. novembra 2014. godine, na osnovu notarski obrađenog ugovora o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretninama od 22. novembra 2013. godine, protiv apelanta kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja, na način da se izvršenje provede na nekretninama apelanta.
3. Osnovni sud je 2. marta 2020. godine donio zaključak kojim je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke i saslušanje vještaka utvrdio ukupnu vrijednost nekretnina, bliže označenih u dospozitivu ovog zaključka, u vlasništvu apelanta u iznosu od 173.069, 22 KM.
4. U obrazloženju zaključka Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko arhitektonske struke Lj.T., kojeg je predložio tražitelj izvršenja, utvrđena vrijednost nekretnina kao u izreci ovog rješenja. Osnovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da vještačenje po navedenom vještaku nije bilo potrebno, budući da je, kako to apelant navodi, vrijednost nekretnina van sudskog postupka 2010. godine, prilikom zaključivanja ugovora o kreditu, utvrđena u iznosu od 400,000.00 KM od strane drugog vještaka, zato što navedeno vještačenje ne postoji u spisu, te naglasio da ga ne bi mogao koristiti u ovom postupku sve i da postoji u spisu. Osnovni sud je naveo da je apelant mogao predložiti i vještačenje po nekom drugom vještaku u izvršnom postupku, pa bi sud ocjenjivao nalaz i mišljenje i tog vještaka o utvrđivanju vrijednosti nekretnina, što apelant nije učinio.
5. Osnovni sud je 10. marta 2020. godine shodno odredbama člana 80. stav 3, člana 89. stav 2. i člana 90. stav 2. Zakona o izvršnom postupku donio zaključak o prodaji, te odredio prvo ročište za prodaju navedenih nekretnina usmenim javnim nadmetanjem za 22. april 2020. godine. U predmetnom zaključku je utvrđena prometna vrijednost predmetne nekretnine, naznačena adresa gdje zainteresovana lica mogu razgledati predmetnu nekretninu, naznačeno da utvrđena vrijednost predstavlja početnu cijenu i da se predmetna nekretnina ne može prodati na prvom ročištu ispod ½ utvrđene vrijednosti. Naznačeno je da na javnom nadmetanju kao kupci mogu učestvovati samo lica koja su prethodno dala obezbjeđenje 1/10 od procijenjene vrijednosti predmetne nekretine, osim lica koja su po Zakonu o izvršnom postupku oslobođena davanja obezbjeđenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (ali ove navode nije posebno obrazlagao). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da „nije bilo potrebe za utvrđivanjem cijene nekretnina jer se tražitelj izvršenja ugovorom složio oko cijene …“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Dopustivost ratione materiae (u odnosu na zaključak o prodaji Osnovnog suda od 10. marta 2020. godine)
8. Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da apelant osporava zaključak o prodaji Osnovnog suda od 10. marta 2020. godine kojim je utvrđena ukupna tržišna vrijednost navedenih nekretnina i određeno prvo ročište za prodaju navedenih nekretnina usmenim javnim nadmetanjem, kao i ostala procesna pitanja koja se tiču postupka javne prodaje, tj. osporava zaključak kojim je, dakle, odlučeno samo o procesnom pitanju. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. S obzirom da se osporenim zaključkom odlučivalo samo o procesnom pitanju, Ustavni sud ukazuje da se tim zaključkom nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)Dopustivost prima facie (u odnosu na zaključak Osnovnog suda od 2. marta 2020. godine)
10. Ustavni sud zapaža da je predmetnim zaključkom utvrđena tržišna vrijednost apelantovih nekretina koje se kao predmet izvršenja prodaju javnim nadmetanjem u predmetnom izvršnom postupku radi ispunjenja apelantove ugovorne obaveze. Stoga je ishod predmetnog postupka odlučujući za apelantova građanska prava i obaveze jer utvrđena vrijednost predstavlja početnu cijenu apelantove nekretnine u prodaji javnim nadmetanjem. Apelant smatra da je u predmetnom postupku prilikom donošenja osporenog zaključka došlo do povrede njegovih ustavnih prava. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević