Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/20 (T. K. i N. K.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1863/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1863/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Teo Knezović i Nerica Kopilaš, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Teo Knezović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 238432 15 Rsž od 21. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 238432 12 Rs od 26.

decembra 2014. godine, Nerica Kopilaš protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240614 14 Rsž od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240614 12 Rs od 24. januara 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1863/20

1. Teo Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 238432 19 Rev od 10. marta 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 238432 15 Rsž od 21. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 238432 12 Rs od 26. decembra 2014. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3697/19 od 19. februara 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 238432 15 Rsž od 21. avgusta 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 10. marta 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda od 26. decembra 2014.godine obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) da apelantu na ime razlike neisplaćene naknade za topli obrok i regres za naznačene periode isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 982,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 238432 15 Rsž od 21. avgusta 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačeno prvostepeno rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi od 26. decembra 2014. godine, tako da je obavezana tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.258,80 KM, umjesto iznosa od 982,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 386. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je dalje naveo da kao pravilno prihvata obrazloženje prvostepenog suda da zastupniku apelanta nisu dosuđeni troškovi korištenja automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja, jer su mu ti troškovi dosuđeni u drugom predmetu koji je u isto vrijeme i sa istim brojem ročišta imao u predmetnom sudu. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana

387. ZPP propisano, da će, pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o njihovoj visini odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti u svakom konkretnom slučaju. Kantonalni sud je naveo da se, s obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju ne može prihvatiti osnovanim pozivanje žalbe na drugačiju sudsku praksu iz koje proizilazi da punomoćniku apelanta koji ima sjedište izvan sjedišta suda pripada naknada zbog odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja i za korištenje vlastitog automobila.

2. AP-1864/20

6. Nerica Kopilaš (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 30. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 240614 19 Rev od 9. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 240614 14 Rsž od 4. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 240614 12 Rs od 24. januara 2014. godine.

7. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3796/19 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 240614 14 Rsž od 4. jula 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. aprila 2020. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

8. Presudom Općinskog suda od 8. januara 2014. godine, obavezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Sarajevo) da apelantkinji na ime razlike naknade za topli obrok, rad subotom i nedjeljom i regres za naznačene periode isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 884,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 240614 14 Rsž od 4. jula 2019. godine djelimično je uvažena žalba apelantkinje (izjavljena protiv prvostepene odluke zbog odluke o troškovima postupka) i preinačena prvostepena presuda u odluci o troškovima parničnog postupka, tako da je obavezana tužena da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu od 1.324,50 KM, umjesto iznosa od 884,10 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu žalba apelantkinje odbijena.

10. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je žalba apelantkinje na odluku o troškovima postupka osnovana u dijelu koji se odnosi na nedosuđene troškove ekonomsko-finansijskog vještačenja, pa je u tom dijelu žalba apelantkinje uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena tako da je tužena dužna nadoknaditi apelantkinji troškove cijelog postupka u naznačenom iznosu. Kantonalni sud je dalje naveo da se, međutim, troškovi korišćenja ličnog automobila i troškovi koji se odnose na odsustvo iz kancelarije ne mogu staviti na teret tuženoj jer je izbor advokata u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obavezama pred sudom lični izbor stranke, pa stranka kada za zastupanje ovlasti advokata čija je kancelarija van sjedišta suda ima obavezu sama snositi te troškove koji su njenom punomoćniku zbog toga prouzrokovani. Kantonalni sud je dalje naveo da navedeni troškovi odsustva iz kancelarije i troškovi upotrebe vlastitog vozila u principu nisu bili nužni odnosno neophodni i stranka koja parnicu izgubi nije dužna da ih snosi. Kantonalni sud je ukazao da u pogledu ovakvog stava postoji usaglašeno pravno shvatanje da se putni troškovi advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Kantonalni sud je dalje naveo da je takvo pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda BiH, Vrhovnog suda FBiH, Vrhovnog suda RS i Apelacionog suda Brčko Distrikta, a koji panel je održan u Sarajevu 30. januara 2014. godine u prostorijama VSTV BiH. Kantonalni sud je naveo da usaglašeno pravno shvatanje glasi: „putni troškovi advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju se samo u visini troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda“. Kantonalni sud je takođe naveo da se izuzetno ovi troškovi koji nisu neophodni mogu dosuditi kada na području sjedišta suda stranka nije mogla angažovati kvalifikovanog punomoćnika za zastupanje (advokata), a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1863/20.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. U predmetnim apelacijama apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa osporavaju odluku o troškovima postupka.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, AP-2778/17 od 13. marta 2018. godine, AP-592/18 od 6. juna 2018. godine, AP-642/20 od 22. aprila 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke tj. da je Kantonalni sud u drugim predmetima uvažavao žalbene navode punomoćnika apelanata u pogledu troškova postupka, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/20 (T. K. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio