Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/20 (A. O., D. B., S. A. i A. Š.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1657/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1657/20, rješavajući apelaciju Almine Oruč, Dragana Borovčanina, Samre Akove i Aide Šain, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Almina Oruč, Dragan Borovčanin, Samra Akova i Aida Šain protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 032663 19 Rsž 2 od 30. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almina Oruč, Dragan Borovčanin, Samra Akova i Aida Šain (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Jovanović odvjetnik iz Pala, podnijeli su 30. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Rs 032663 19 Rsž 2 od 30. listopada 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obvezana je tužena (Republika Srpska) da apelantima na ime naknade za troškove putovanja na posao i sa posla isplati određene novčane iznose za razdoblje od 1. siječnja 2015. godine do 1. prosinca 2015 godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbačena kao neblagovremena tužba u dijelu kojim je tražena naknada za troškove prijevoza za razdoblje od 1. kolovoza 2010. godine do 1. prosinca 2014. godine. Također, odbijen je zahtjev apelanata da se obveže tužena da im ubuduće plaća troškove prijevoza za dolazak na posao i povratak sa posla, sve dok se ne promjene okolnosti koje bi opravdavale prestanak obaveze plaćanja ovih troškova.

3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelanti suci Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu, da svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do Istočnog Sarajeva, kao mjesta rada, te da tužena apelantima u spornom vremenskom periodu nije isplaćivala naknade na ime troškova prijevoza. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku prometne struke i po vještaku ekonomske struke, te je pozivanjem na odredbe članka 13.Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, te odredbe Zakona o radu, pravilno zaključio da je djelimično osnovan zahtjev apelanata za isplatu naknade troškova prijevoza. Okružni sud je naveo da članak 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sucima i tužiteljima, nego upućuje na obavezu donošenja podzakonskih akata radi reguliranja te naknade. Naime, istakao je da činjenica postojanja propisa kojim se bliže uređuje pitanje troškova prijevoza sudaca za odlazak i povratak sa posla, ne može tuženog osloboditi obaveze plaćanja tih troškova, a ovakav stav izražen je i u odluci Ustavnog suda broj AP 3466/11. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih troškova prijevoza predstavlja zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 118. stavak 2. tada važećeg Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda rok iz ove odredbe po svojoj prirodi prekluzivni rok, materijalno pravnog karaktera, na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Kako je podneskom od 31. ožujka 2016.godine (nakon obavljenog vještačenja) postavljen zahtjev za isplatu troškova prijevoza za razdoblje od 1. kolovoza 2010. godine do 1. prosinca 2015. godine Okružni sud je naveo da je tužba neblagovremena (u smislu odredbe članka 118. stavak 2. Zakona o radu ) za potraživanje apelanata za razdoblje od 1. kolovoza 2010.godine do 1. prosinca 2014. godine, slijedom čega je tužbu apelanata u ovom dijelu valjalo odbaciti. Nadalje, naveo je da je pravilna odluka prvostupanjskog suda kada je odbio zahtjev apelanata da se obveže tužena da im ubuduće plaća troškove prijevoza za sve dok se ne promjene okolnosti koje bi opravdavale prestanak obveze plaćanje ovih troškova. S tim u vezi je naveo da je obveza poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla, postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u toku mjeseca, kada se troškovi ostvaruju. Imajući to u vidu istakao je da apelantima ne pripada pravo na naknadu, jer ako potraživanje treba nastupiti nakon zaključenja glavne rasprave smatra se nedospjelim.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant su naveli da su pretrpjeli štetu kao i apelant u odluci Ustavnog suda broj AP-3466/11. S obzirom na to istakli su da je sud ovu parnicu i predmet raspravljanja u njoj trebao tretirati kao tužbu iz naknade štete (a ne kao radni spor), te je o eventualnoj zastarjelosti potraživanja trebao odlučiti u okviru odredbi 376. Zakona o obligacionim odnosima, i utvrditi rokove u odnosu na trenutak saznanja apelanata za štetu u okviru objektivnog petogodišnjeg roka od kada je šteta nastala, a sve u vezi sa pravilima o odgovornosti iz čl. 154. i čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, apelanti su naveli da je pogrešna odluka suda kad je odbio zahtjev za naknadu budućih troškova s obzirom da apelanti nisu ni opredjeljivali konkretne iznose troškove prevoza u budućnosti, već su tražili da sud obveže tuženu da u budućnosti poštuje pravo na naknadu troškova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U vezi apelacionih navoda koji se tiču primjene materijalnog prava prilikom određivanja rokova za računanje blagovremenosti podnošenja tužbe i pozivanja na odluku u predmetu Ustavnog suda broj AP-3466/11, Ustavni sud potsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP-4521/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4521/15 od 10. travnja 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U navedenoj odluci, točka 51., je navedeno Ustavni sud naglašava da u ranijoj Odluci broj AP-3466/11 nije ulazio u ispitivanje blagovremenosti bilo kojeg segmenta potraživanja iz apelantove tužbe. Također, Ustavni sud nije razmatrao ni da li se blagovremenost apelantovog potraživanja treba cijeniti s aspekta prekluzivnih ili zastarnih rokova. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je na osnovu ranije utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelantova tužba, u jednom segmentu, podnesena neblagovremeno. U apelaciji apelant nije dao relevantne navode da je Vrhovni sud u tom dijelu postupio proizvoljno, niti tako nešto proizlazi iz obrazloženja osporene odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-4521/15 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Nadalje, u odnosu na odbijanje dijela zahtjeva koji se odnosio na naknadu budućih troškova, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/20 (A. O., D. B., S. A. i A. Š.) | Sudska praksa | Aktio