Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4984/18 (Z. O.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4984/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4984/18, rješavajući apelaciju Zumrete Omerhodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zumrete Omerhodžić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 121709 16 Rev od 15. maja 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Zumreti Omerhodžić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zumrete Omerhodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 121709 16 Rev od 15. maja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zumreta Omerhodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa Sedad Kadić, advokat iz Ilidže, podnijela je 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 121709 16 Rev od 15. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Raiffeisen banke“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 1. do 11. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 30. decembra 2009. godine podnijela tužbu Općinskom sudu, a 20. marta 2012. godine je konačno opredijelila tužbeni zahtjev.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 121709 12 Rs od 27. septembra 2012. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su nezakoniti Rješenje tužene broj 56/09-2/2-163 od 3. novembra 2009. godine „kojim je [apelantici] izrečena disciplinska mjera otkaz ugovora o radu“ (u daljnjem tekstu: prvostepeno disciplinsko rješenje) i Odluka broj 6205- 21/09-1/4 od 15. decembra 2009. godine kojom je potvrđeno prvostepeno rješenje (u daljnjem tekstu: drugostepeno disciplinsko rješenje), pa da se obaveže tužena da apelantici uspostavi radno-pravni status na radnim zadacima šefa Agencije koje je do tada obavljala, sa svim pripadajućim pravima iz radnog odnosa od 27. septembra 2009. godine, uz isplatu plaća i obavezu uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 27. jula 2009. do 31. decembra 2011. godine u određenim novčanim iznosima sa zateznim kamatama, te određenim novčanim iznosima sa zateznom kamatom na ime naknade za topli obrok i na ime naknade za regres za 2010. i 2011. godinu, a od 1. januara 2012. godine pa do povratka na posao isplatu plaća u određenom mjesečnom iznosu uz uplatu pripadajućih doprinosa na ime penzionog osiguranja, te određenim novčanim iznosima na ime naknade za topli obrok i na ime naknade za regres za 2012. godinu, sve sa zateznom kamatom, bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica potraživala uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje u određenom novčanom iznosu sa zateznim kamatama i sud se proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje, te je apelantica obavezana tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude u dijelu u kojem je prezentiran postupak pred sudom povodom podnesene tužbe, Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da je apelantica prvostepenim disciplinskim rješenjem proglašena odgovornom i otkazan joj je ugovor o radu, pa joj je tužena svojim rješenjem od 15. decembra 2009. godine otkazala ugovor o radu. Općinski sud je dalje naveo da je u završnom obraćanju punomoćnik tužene ukazao da je tužbeni zahtjev neosnovan jer apelantici radni odnos nije prestao na osnovu prvostepenog i drugostepenog disciplinskog rješenja, nego na osnovu rješenja tužene o otkazu ugovora o radu broj 57/09-2/2-19 od 15. decembra 2009. godine, koje apelantica ne pobija, pa joj ne pripada pravo da traži uspostavljanje radno-pravnog statusa i isplatu potraživanja. Općinski sud je ukazao da je uvidom i čitanjem prvostepenog disciplinskog rješenja utvrdio da je tim rješenjem utvrđena apelanticina odgovornost zato što je svjesno postupala suprotno odredbama Pravilnika o blagajničkom poslovanju, tačke 8. sukoba interesa iz Compliance priručnika i Pravilnika o sprečavanju pranja novca, finansiranju terorizma i opstrukciji Dejtonskog mirovnog sporazuma, detaljno navedenim u tom rješenju, čime je počinila težu povredu radne obaveze iz člana 2. tačka 4, člana 2. tačka 9. i člana 2. tačka 15. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), pa joj Disciplinska komisija, uz prethodno pribavljenu saglasnost nadležnog člana Uprave, izriče disciplinsku mjeru otkaza ugovora o radu. Dalje je naveo da je u rješenju navedeno da apelantici radni odnos prestaje s danom pravomoćnosti rješenja. Ukazao je da je u obrazloženju rješenja navedeno da je nakon podnošenja zahtjeva za pokretanje apelanticine disciplinske odgovornosti, Disciplinska komisija zakazala sjednice za određene datume, kojima je prisustvovala apelantica s punomoćnikom i predložila saslušanje svjedoka, te joj je omogućeno da se izjasni na navode iz zahtjeva. Općinski sud je dalje opširno naveo apelanticino izjašnjenje i sadržaj izvedenih materijalnih dokaza i saslušanih svjedoka navedenih u rješenju, te da je nakon provedenog disciplinskog postupka utvrđena povreda radne obaveze, zbog čega je utvrđena mjera prestanka radnog odnosa. Također je naveo da je uvidom i čitanjem drugostepenog disciplinskog rješenja (u presudi navedeno kao „rješenja – odluke o otkazu ugovora o radu broj 6205-21/09-1/4 od 15. 12. 2009. godine“) utvrdio da je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno disciplinsko rješenje tako da je odluka kojom se otkazuje ugovor o radu stupila na snagu danom donošenja, te je naveo sadržaj obrazloženja. Općinski sud je također izvršio uvid u odluke o suspenziji apelantice i pokretanju disciplinskog postupka, koje je detaljno obrazložio u presudi.

8. Na osnovu ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je nakon pokretanja i okončanja disciplinskog postupka apelantici izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu i prestanka radnog odnosa, odnosno otkaz ugovora o radu izvršit će se danom pravomoćnosti prvostepenog disciplinskog rješenja. Dalje je naveo da je apelantica podnijela žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena drugostepenim disciplinskim rješenjem, te da je odluka stupila na snagu danom donošenja sa kojim danom joj je otkazan ugovor o radu. U vezi s tim, obrazložio je da je apelantici otkazan ugovor o radu jer je utvrđeno da je počinila teže povrede iz člana 2. tač. 4, 9. i 15. Pravilnika zato što je svjesno postupala suprotno odredbama 3.5. stav 4, 3.2.1.5., tačka 3.1.1. stav 2, tačka 3.2.1.6., 3.2.1.2., 1.1.1.2. Pravilnika o blagajničkom poslovanju, tačka 8. sukoba interesa iz Compliance priručnika i člana 35. tačka 4. Pravilnika o sprečavanju pranja novca, finansiranju terorizma i opstrukciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istaknuo je da je u toku postupka utvrđeno da je protiv apelantice pokrenut i vođen disciplinski postupak u skladu s Pravilnikom, pa je zaključeno da je njen tužbeni zahtjev neosnovan budući da je tužena na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenila odredbe Pravilnika i apelantici izrekla disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa. Općinski sud je ukazao da je cijenio da je članom 2. Pravilnika predviđeno da zbog težih povreda tužena može jednostrano da raskine ugovor o radu zato što zaposlenik zloupotrijebi položaj ili prekorači službena ovlaštenja s materijalnom ili drugim štetnim posljedicama za tuženu (tačka 4), propusti da izvrši određene radnje koje je bio dužan da izvrši (tačka 9) i svako drugo ponašanje koje je protivno pravilima ponašanja koja su propisana zakonima i podzakonskim aktima, statuom, pravilnicima, poslovnicima, procedurama, uputstvima, kodeksom ponašanja i drugim aktima organa tužene ili nadležnog rukovodioca, kao i dobrim običajima koji se primjenjuju u bankarstvu, nanosi štetu interesima tužene ili iz kojeg se osnovano može zaključiti da dalji rad kod tužene ne bi bio moguć.

9. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica počinila navedene povrede, te je u daljnjem dijelu presude detaljno opisao apelanticine radnje i razloge zbog kojih je ocijenio da su izvršene povrede spomenutih akata. Prema mišljenju Općinskog suda, apelanticin tužbeni zahtjev je neosnovan i apelantica je počinila težu povredu radne obaveze zbog koje joj je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, cijeneći da vijeće zaposlenika, odnosno sindikat kod tužene nije konstituiran, pa tužena njegovim nepozivanjem nije počinila povredu disciplinskog postupka. Općinski sud je također zaključio da je neosnovan zahtjev za isplatu novčanih potraživanja i uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje budući da nije utvrđeno da tužena nije donijela zakonitu odluku o prestanku radnog odnosa. U pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, Općinski sud je ocijenio da nije nadležan da postupa po njemu budući da se o tom zahtjevu odlučuje u upravnom postupku.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 121709 12 Rsž od 13. augusta 2015. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen zahtjev tužene za troškove odgovora na žalbu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dozvolio strankama da provedu predložene dokaze, te je u obrazloženju naveo dokaze saglasno njihovom sadržaju i iskaze saslušanih svjedoka saglasno njihovim iskazima na raspravnim zapisnicima. Dalje je naveo da je prvostepeni sud naveo i cijenio nalaz i mišljenje vještaka i dopunski nalaz, te naveo pojašnjenje vještaka i njegove odgovore na pitanja stranaka, te je cijenio i materijalne dokaze. Ukazao je da se tužbom tražilo da se utvrdi nezakonitost prvostepenog i drugostepenog disciplinskog rješenja, koja su donesena u disciplinskom postupku, a koji je prethodio rješenju tužene o otkazu ugovora o radu apelantici. Prema mišljenju Kantonalnog suda, kako se tužbeni zahtjev odnosi na odluke tužene donesene u disciplinskom postupku provedenom prema odredbama Pravilnika, sud nema ovlaštenja da utvrđuje pravilnost odluka o tome da li je apelantica počinila težu povredu radne dužnosti koja joj se stavlja na teret prema odredbama Pravilnika. U vezi s tim, obrazložio je da je zakonitost spornih rješenja i odluke tužene sud mogao cijeniti samo prema odredbi člana 90. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), da bi cijenio da li je apelantici u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu bilo omogućeno pravo na odbranu. Dalje je obrazložio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelantici omogućeno da koristi pravo na odbranu, da joj je omogućeno da angažira advokata i da dokazuje da nije počinila težu povredu radne dužnosti. Kako je apelantici omogućeno da u toku disciplinskog postupka iznese svoju odbranu, prema mišljenju Kantonalnog suda, zakonitost rješenja i odluke nije osporena. Kantonalni sud je ocijenio da na zakonitost osporenih odluka tužene nije od utjecaja ni prigovor koji se odnosi na činjenicu da tužena ima više od 15 zaposlenika, a da nema vijeće zaposlenika ili sindikat i da nije pribavljena njihova saglasnost. U vezi s tim, ukazao je da je odredba člana 92. ZOR-a (koja je propisivala obavezu konsultacije) brisana odredbom člana

37. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a. Kako se tužbeni zahtjev ne odnosi na rješenje o otkazu ugovora o radu, prema mišljenju Kantonalnog suda, sud ne treba cijeniti da li je apelantica učinila težu povredu radne dužnosti jer postupa u granicama postavljenog zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), te ne može primijeniti odredbe člana 88. stav 1. i člana 91. ZOR-a, niti ima osnova za primjenu člana 96. stav 2. ZOR-a.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 121709 16 Rev od 15. maja 2018. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv drugostepene presude, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno revizionim tvrdnjama, drugostepeni sud izvedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka, posebno iskaz apelantice i nalaz vještaka, cijenio u skladu sa članom 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari. Istakao je da drugostepena presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i međusobno ne protivrječe. Vrhovni sud je ukazao da je pravno neosnovan apelanticin prigovor da sud u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrdio materijalnu istinu imajući u vidu odredbe člana 7. i člana 123. stav 1. ZPP kojim je regulirano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (raspravno načelo), što znači propisano je načelo formalne istine koja se utvrđuje po procesnim pravilima ZPP, kako u pogledu dokaznih sredstava tako i načina ocjenjivanja dokaza. Vrhovni sud je ukratko naveo činjenično stanje koje proizlazi iz utvrđenja nižestepenog suda te, između ostalog, naveo da je istog dana kada je doneseno drugostepeno disciplinsko rješenje, pod brojem 57/09-2/2-19 doneseno rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici, koje apelantica predmetnom tužbom ne pobija.

14. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili postavljeni tužbeni zahtjev jer pobijana rješenja nisu nezakonito donesena. U vezi s tim, obrazložio je da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze neovlaštenim transakcijama, korištenjem šifri drugih zaposlenika, što je suprotno instrukcijama KUPITA. Ocijenio je da su nižestepeni sudovi za svoje odluke dali pravilne i potpune razloge. U pogledu apelanticinog prigovora koji se odnosi na primjenu člana 88. stav 1. i člana 91. ZOR-a, Vrhovni sud je ukazao da ih je cijenio drugostepeni sud i dao razloge zašto se oni ne mogu primijeniti. I prema ocjeni Vrhovnog suda, ove odredbe se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti jer apelantica svojom tužbom ne pobija rješenje o otkazu ugovora o radu koje je doneseno pod brojem 57/09-2/2-19 istog dana kada i odluka Drugostepene disciplinske komisije, a na koje bi se jedino mogle primjenjivati ove odredbe. Istakao je da se na rješenja koja apelantica pobija tužbom primjenjuju odredbe Pravilnika. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelanticino pozivanje da prilikom vođenja disciplinskog postupka nije obaviješteno vijeće zaposlenika je bez utjecaja na drugačije rješenje jer je Pravilnikom (član 17) propisano da prije izricanja mjere raskida ugovora o radu organ koji izriče mjeru konsultira vijeće zaposlenika ili sindikat ukoliko su formirani kod tužene. Istakao je da u konkretnom slučaju radnici tužene nisu formirali vijeće zaposlenika, a što je u njihovoj nadležnosti (član 2. Zakona o vijeću zaposlenika), a tužena im nije onemogućila formiranje vijeća zaposlenika (član 39. stav 1. tačka 1. istog zakona). Također je istakao da je sud, i prema ocjeni ovog suda, pravilno primijenio odredbu člana 2. stav 1. ZPP kada je odlučivao samo o rješenjima koja su donesena u disciplinskom postupku jer je postupao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je ocijenio da ne stoje ni prigovori u kojima se apelantica poziva na odluke drugih sudova u kojima je primijenjen član 88. stav l. ZOR i prekluzivni rok od 15 dana jer se u tim odlukama ne radi o istom tužbenom zahtjevu, pa stoga nemaju nikakvog utjecaja na rješavanje ove pravne stvari. Stoga, kako su rješenje i odluka Disciplinske komisije tužene doneseni na zakonit način, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantici ne pripada ni pravo iz člana 96. stav 2. ZOR-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica navodi da joj je u toku postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pristrasnosti suda u odnosu na tuženu. Apelantica navodi da je drugostepeni sud na nepoznat način došao do zaključka da su pobijane odluke prethodile odluci o otkazu ugovora o radu budući da ne daje obrazloženje iz kojeg dokaza proizlazi da postoji još jedna odluka o otkazu. U vezi s tim, ukazuje da u prvostepenom disciplinskom rješenju nije navedeno da će biti donesena posebna i nova odluka o otkazu ugovora o radu, te da iz drugostepenog disciplinskog rješenja proizlazi da je istom odlukom apelantici otkazan ugovor o radu s tuženom i da je predmetna odluka konačna, protiv koje se može podnijeti tužba sudu. Apelantica ističe da su se sudovi pozvali na Rješenje tužene broj 57/09-2/2-19, a nisu se očitovali na njene navode da to rješenje nije provedeno kao dokaz u postupku. Posebno ističe da joj to rješenje nije uručeno, a tužena ga je samo navela prilikom završnog izlaganja pred prvostepenim sudom i priložila ga sudu tokom žalbenog postupka.

16. Apelantica tvrdi da se drugostepeni sud nije pozvao na zakonsku odredbu u prilog svom zaključku da nije ovlašten ispitivati da li je apelantica počinila povredu radne dužnosti. U vezi s navedenim stavom, posebno ukazuje na kontradiktornost drugostepene presude kada zaključuje da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, a prvostepeni sud je donio odluku nakon upuštanja u ocjenu zakonitosti odluke u odnosu na činjenicu da li je apelantica počinila teže povrede radne dužnosti. Poziva se na Odluku Ustavnog suda broj AP 4429/11 i odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Šiškić protiv Hrvatske. Apelantica ukazuje na pogrešnu primjenu Zakona o vijeću zaposlenika jer tužena nije dokazala da je izvršila svoju obavezu konsultacije s Vijećem zaposlenika, odnosno Sindikatom (Samostalni sindikat radnika finansijskih organizacija Bosne i Hercegovine). Također ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 89. u vezi sa članom 88. ZOR-a, odnosno donesene su nakon proteka roka iz člana 89, što ih čini ništavim. Ističe da nije poštovan ni rok iz Pravilnika, te da nije poštovana odredba člana 16. Pravilnika kojom je kao disciplinska sankcija propisan raskid ugovora, a ne otkaz. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM i naknadu troškova apelacije. b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri osporenoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije.

18. Kantonalni sud apelaciju smatra neosnovanom. Ističe da je u obrazloženju svoje odluke ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, nakon čega je zaključio da je prvostepeni sud proveo postupak bez učinjenih povreda procesa, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu njega donio pravilnu odluku u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, za koju je dao razloge koje prihvaća i ovaj sud. Također ukazuje da apelantica nije pobijala rješenje o otkazu ugovora o radu nego rješenja Disciplinske komisije, pa je zakonitost spornih rješenja tužene, prema odredbi člana 90. Zakona o radu, sud cijenio u smislu da li je apelantici u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o otkazu ugovora o radu bilo omogućeno pravo na odbranu. Kako je apelantici bilo omogućeno da u toku disciplinskog postupka iznese svoju odbranu, zakonitost tužbom pobijanih rješenja i odluke nije osporena. Ističe da na zakonitost osporenih odluka tužene nije bio od utjecaja apelanticin žalbeni prigovor da nije pribavljena saglasnost vijeća zaposlenika kod činjenice da ga radnici tužene nisu formirali.

19. Općinski sud smatra da nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje.

20. Tužena apelaciju smatra neosnovanom. Ističe da je apelantici radni odnos nije prestao rješenjima koje je pobijala predmetnom tužbom, nego na osnovu rješenja o otkazu ugovora o radu broj 57/09-2/2-19 od 15. decembra 2009. godine. Posebno ističe da je navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu izvedeno kao dokaz u okviru izvođenja dokaza uvidom i čitanjem spisa Općinskog suda broj 65 0 P 120365 09 P (zadnja isprava u prilogu odgovora tužene na tužbu u tom spisu) i to je apelantici bilo poznato.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

22. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 88. stav 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.

Član 92.

Ako poslodavac namjerava da otkaže ugovor o radu, u smislu ovog zakona, obavezan je da o tome pribavi mišljenje vijeća zaposlenika.

Ako poslodavac nije pribavio mišljenje vijeća zaposlenika, odluka o otkazu ugovora o radu je ništavna.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (32/00) - Član 92. briše se.

Član 96. stav 2.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:

• naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;

• naknadu štete za pretrpljenu štetu;

• otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

• druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

23. Zakon o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Zaposlenici kod poslodavca koji ima u radnom odnosu najmanje 15 zaposlenika, osim zaposlenika u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, policiji, organima uprave i službama za upravu, imaju pravo da učestvuju u odlučivanju o pitanjima u vezi sa njihovim ekonomskim i socijalnim pravima i interesima na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.

Član 39.

Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 7.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac ako:

1. onemogući zaposlenike u formiranju vijeća zaposlenika (član 2.);

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 121709 16 Rev od 15. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 9. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa u kojem je ocjenjivana zakonitost odluka disciplinskih organa tužene i odlučivano o uspostavljanju apelanticinog radno-pravnog statusa i njenom pravu na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud podsjeća da apelantica tvrdi da su u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjene odredbe ZPP, ZOR-a i Zakona o vijeću zaposlenika, te ukazuje na pristrasnost suda u odnosu na tuženu.

33. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim Općinski sud je u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te razloge kojima se vodio kada je prihvatio pojedine dokaze i doveo ih u vezu s ostalim izvedenim dokazima. Navedenu ocjenu dokaza prihvatili su i Kantonalni sud i Vrhovni sud kao pravilnu i zakonitu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve radnje koje je preduzela tužena prije donošenja prvostepenog i drugostepenog disciplinskog rješenja, doveli ih u kontekst relevantnih odredbi ZOR-a i Pravilnika, te zaključili da je u predmetnom disciplinskom postupku apelantici omogućena odbrana i da su pobijana rješenja donesena u skladu s propisima i aktima tužene. U pogledu apelacionih navoda kojim se ukazuje da rješenje tužene broj 57/09-2/2-19 (o otkazu ugovora o radu apelantici) nije uručeno apelantici, niti je izvedeno kao dokaz u postupku, a sudovi su se pozvali na njega, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužena u toku prvostepenog postupka ukazala na to rješenje, eksplicitno navodeći da apelantica tužbom ne osporava navedeno rješenja tužene o otkazu ugovora o radu. Ustavni sud, dalje, zapaža i da su sudovi samo konstatirali postojanje tog rješenja, ali su prilikom odlučivanja postupali u okviru apelanticinog tužbenog zahtjeva i odlučivali samo o zakonitosti rješenja koja su donesena u disciplinskom postupku.

36. Nadalje, suprotno apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da su sudovi zakonitost prvostepenog i drugostepenog disciplinskog rješenja tužene cijenili prema odredbi člana 90. ZOR-a, te da je Vrhovni sud, u osporenoj odluci kao konačnoj odluci u predmetu, ukazao da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze neovlaštenim transakcijama, korištenjem šifri drugih zaposlenika, što je suprotno instrukcijama KUPITA. Osim toga, redovni sudovi su dali i obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 88. stav 1. i člana 91. ZOR-a, koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav izražen u Odluci broj AP 2008/06 da „ne nalazi nikakvu proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iznesenom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine, prema kojem postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka. Naime, o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti je odlučivano u disciplinskom postupku koji su proveli za to ovlašteni organi – disciplinske komisije u skladu s važećim propisima koji reguliraju disciplinsku odgovornost radnika tuženog, te, stoga, utvrđivanje disciplinske odgovornosti radnika tuženog nije u nadležnosti redovnih sudova“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2008/06 od 8. novembra 2007. godine, tačka 57, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto u datim okolnostima konkretnog slučaja tužena nije imala obavezu konsultacije s vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom, kao i razloge kojima su se vodili kada su odbili i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoj stav dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U pogledu apelanticinog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 4429/11, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu utvrdio: „... da je arbitraran stav Vrhovnog suda da su Osnovni i Okružni sud usvojili apelantov tužbeni zahtjev isključivo zbog toga što je apelant oslobođen optužbe za iste radnje za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku. Naime, Osnovni i Okružni sud su u obrazloženjima osporenih presuda jasno ukazali da je odvojena krivična od disciplinske odgovornosti, te su, u skladu s praksom Evropskog suda, uzeli u obzir činjenicu da je apelant oslobođen odgovornosti u krivičnom postupku, ali svoje odluke nisu donijeli na osnovu te činjenice, već zbog toga što tuženi u parničnom postupku nije dokazao da je apelant počinio predmetni disciplinski prekršaj. Stoga je, zbog arbitrarnog stava Vrhovnog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ Ustavni sud ističe da je u citiranom predmetu ključno pitanje koje je pokrenuto apelacijom bilo da li je proizvoljan stav Vrhovnog suda da su presude Osnovnog i Okružnog suda donesene isključivo na osnovu toga što je apelant oslobođen optužbe u krivičnom postupku za radnje koje se odnose na iste činjenice za koje je proglašen odgovornim u disciplinskom postupku, te da li su, slijedeći to, nezakonite presude Osnovnog i Okružnog suda jer su krivična i disciplinska odgovornost dvije odvojene odgovornosti, te jer (ne)postojanje prve odgovornosti ne isključuje postojanje druge odgovornosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4429/11 od 24. aprila 2015. godine, tač. 23. i 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu činjenice naprijed citiranog predmeta, te zaključak Ustavnog suda da su u konkretnom predmetu, koji je predmet ovog apelacionog postupka, redovni sudovi, postupajući u okviru apelanticinog tužbenog zahtjeva, ocijenili zakonitim prvostepeno i drugostepeno disciplinsko rješenje, kao i okolnost da u spisu predmeta nema informacija da li je u apelanticinom slučaju vođen krivični postupak zbog istih radnji, Ustavni sud smatra da činjenice konkretnog predmeta o kojem odlučuje ne pokreću ista pravna pitanja o kojima je Ustavni sud odlučio u citiranom predmetu. U pogledu apelanticinog pozivanja na odluku Evropskog suda Šiškić protiv Hrvatske, Ustavni sud primjećuje da Evropski sud nije donio odluku pod tim imenom. S druge strane, ukoliko je apelantica eventualno imala u vidu predmet Evropskog suda Šikić protiv Republike Hrvatske ( presuda od 15. jula 2010. godine) Ustavni sud zapaža da je ključno pitanje u tom predmetu (koji se ticao odnosa krivičnog postupka i postupka prestanka radnog odnosa zbog zanemarivanja radne dužnosti) zapravo bilo pitanje nemogućnosti podnosioca zahtjeva „da učestvuje u tom postupku, ispituje svjedoke i izvodi dokaze“ (stav 22. te presude) te da je Evropski sud u konačnici ukazao (stav 29) da podnosilac zahtjeva „nije zatražio da se održi usmena rasprava“, zbog čega u odnosu na te navode nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da navedeni predmet, također, nije relevantan u konkretnom slučaju. Ovo tim prije što je apelantica, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, učestvovala u svim fazama postupka, kako disciplinskog tako i parničnog okončanog osporenom presudom.

38. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica smatra da su sudovi bili pristrasni prema tuženoj. Međutim, apelantica nije bliže precizirala svoje navode, niti je dostavila dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi u toku predmetnog postupka bili pristrasni.

39. Imajući u vidu sve navedeno, u vezi s navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pristrasnosti sudova Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. decembra 2009. godine, kao dana podnošenja tužbe protiv tužene, do 15. maja 2018. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko osam godina i pet mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se o sporu proisteklom iz radnog odnosa u kojem je ocjenjivana zakonitost odluka disciplinskih organa tužene, te odlučivano o uspostavljanju apelanticinog radno-pravnog statusa i apelanticinim potraživanjima iz radnog odnosa. S obzirom na navedeno, te činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.

44. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu 27. septembra 2012. godine, dakle, oko dvije godine i devet mjeseci nakon podnošenja tužbe. Žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao skoro tri godine, a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko dvije godine i devet mjeseci (sve računajući od donošenja prethodne odluke). Pri tome, iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka, a radi se o sporu iz radnog odnosa koji je bitan za apelanticu. Ustavni sud posebno primjećuje da se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju uopće nisu osvrnuli na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao oko osam godina i pet mjeseci, u parnici proistekloj iz radnog odnosa, koja je prema zakonu određena kao hitan postupak, dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovnih sudova koji snose podjednaku odgovornost, a koji nisu dali objašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.

45. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete i troškova apelacionog postupka

46. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

49. U pogledu apelanticinog traženja naknade troškova apelacionog postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelantice. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko osam godina i pet mjeseci i da se radi o parnici proistekloj iz radnog odnosa, koja je prema zakonu određena kao hitan postupak, pri čemu je dužini predmetnog postupka doprinijela pasivnost redovnih sudova, koji za to nisu dali razloge.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi, uz poštovanje načela nepristrasnog suda, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOR-a i ZPP prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4984/18 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio