Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7421/18 (M. S.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7421/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7421/18, rješavajući apelaciju Mirka Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Sarajlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 042729 17 Rev od 23. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 042729 16 Gž od 13. juna 2017.

godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 042729 14 P od 8. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 042729 17 Rev od 23. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 042729 16 Gž od 13. juna 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 042729 14 P od 8. jula 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 042729 14 P od 8. jula 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime nastale štete zbog nepoštovanja sporazuma od 23. maja 2011. godine, sprovođenjem izvršenja prodajom apelantovih nekretnina u predmetu broj 72 0 Ip 015685 10 Ip (stari broj Ip-2/05), te nastavljanjem izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj 72 0 Ip 010013 05 Ip (stari broj Ip-3/05) isplati novčani iznos naveden u izreci presude sa kamatom, kao i da mu isplati troškove parničnog postupka. Prvostepenom presudom, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je ukazao da je apelant u tužbi naveo da je 15. jula 1998. godine zaključio Ugovor o kreditu sa USAID Buisiness finance, kao davaocem kredita, nakon čega je davalac kredita prodao tuženom potraživanja po ovom ugovoru (osnovni ugovor o kupoprodaji kredita od 12. novembra 2003. godine), kao i da je sa tuženim zaključio Ugovor o kreditiranju i poslovnoj saradnji od 4. juna 2001. godine, kojim je dobio kredit u određenom novčanom iznosu, te da je ostao dug prema tuženom po naprijed navedenim ugovorima.

4. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Ugovor o kreditiranju i poslovnoj saradnji od 4. juna 2001. godine zaključen između preduzeća „Zlatno zrno“ (u daljnjem tekstu: Zlatno zrno, apelant je vlasnik ovog preduzeća) i tuženog, kojim ugovorom je tom preduzeću isplaćen određeni novčani iznos, dok je kao sredstvo obezbjeđenja kredita ugovoreno založno pravo na apelantovim (jemac) nekretninama i pokretnoj imovini. Osnovni sud je ukazao apelant tužbeni zahtjev zasniva na prijedlogu od 11. aprila 2011. godine, iz čijeg sadržaja proizilazi da je Zlatno zrno navedeni prijedlog dostavilo tuženom, u kojem je predloženo smanjenje obaveza po naprijed navedenim kreditima, te je predloženo da se produži izvršenje na nekretninama po osnovu tih kredita. Zatim je naveo da je tuženi dostavio Zlatnom zrnu odgovor od 23. maja 2011. godine iz kojeg proizilazi da tuženi prihvata da Zlatno zrno uplati određeni novčani iznos do 31. januara 2012. godine. Osnovni sud je naveo da tuženi nije prihvatio prijedlog Zlatnog zrna od 18. novembra 2011. godine. Takođe je naveo da je izvršen uvid u spis tog suda (predmet broj 72 0 Ip 015685 10 Ip) iz kojeg proizilazi da je prijedlog za izvršenje podnio tuženi, kao tražilac izvršenja protiv izvršenika Zlatno zrno i apelanta radi namirenja potraživanja u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, procjenom i prodajom nekretnina i pokretnih stvari koje su vlasništvo apelanta. Zatim je ukazao da je rješenjem tog suda odloženo izvršenje (tuženi, kao tražilac izvršenja predložio da se izvršenje odloži na period od šest mjeseci, do 26. novembra 2011. godine) i da je odlučeno da će se izvršenje nastaviti na prijedlog tuženog. Takođe je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je u predmetnom izvršnom postupku doneseno rješenje o dosudi od 17. januara 2012. godine kojim se apelantove nekretnine dosuđuju i predaju kupcu, te da je izvršni postupak okončan donošenjem rješenja o namirenju tuženog od 30. aprila 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 9. novembra 2015. godine. Osnovni sud je naveo da je apelantova tužba neosnovana iz razloga što je izvršni postupak u predmetu broj 72 0 Ip 015685 10 Ip zakonito proveden.

5. Zatim je naveo da iz uplatnica koje su provedene kao dokaz (iznosi, te lica koja su izvršila uplate i datumi preciznije navedeni u obrazloženju presude) proizilazi da jesu uplaćeni određeni novčani iznosi, ali da je preostali iznos uplaćen po rješenju o namirenju nakon prodaje apelantovih nekretnina. Osnovni sud je ukazao da postupanje tuženog nije protivpravno, te da je izvršni postupak provodio sud koji je donio rješenje o dosudi, kao i rješenje o namirenju, jer apelant, kao ni Zlatno zrno nisu ispunili obavezu prema tuženom iz naprijed navedenih ugovora o kreditu, kao ni obavezu uplate dogovorenog iznosa koji je 23. maja 2011. godine prihvaćen od strane tuženog. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza ne proizilazi zaključak da je tuženi pričinio apelantu štetu na način opisan u tužbi zbog nepoštovanja sporazuma od 23. maja 2011. godine i zbog toga što su apelantove nekretnine prodane za određeni novčani iznos, iako je njihova vrijednost daleko veća.

6. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da iz zaključka tog suda u predmetu broj 72 0 Ip 010013 05 Ip od 1. februara 2012. godine proizilazi da je na osnovu Ugovora o ustupanju potraživanja od 7. oktobra 2011. godine na mjesto tražioca izvršenja (tuženog) u ovom izvršnom predmetu stupio novi tražilac izvršenja Maverik Eksport Import Banjaluka, a da su izvršenici Zlatno zrno i apelant (izvršenje na apelantovim nekretninama). Zatim je ukazao da je apelant zahtijevao i naknadu štete koja mu je prouzrokovana u ovom izvršnom predmetu, ali da na sporne okolnosti nije izvodio dokaze, odnosno nije dokazao da mu je prouzrokovana šteta nastavljanjem ovog izvršnog postupka.

7. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 042729 16 Gž od 13. juna 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 154. stav 1. ZOO propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Okružni sud je naveo da moraju biti ispunjene pretpostavke da bi postojala obaveza na naknadu štete, a to su postojanje štetne činjenice, da je šteta nedopuštena i postojanje uzročne veze između štetnog događaja i štete. Nadalje je ukazao da su apelantove založene stvari prodate u zakonito provedenom izvršnom postupku (predmet broj 72 0 Ip 015685 10 Ip), iz razloga što korisnik kredita nije izmirio svoje dugovanje nastalo po osnovu ugovora od 4. juna 2001. godine. Takođe je naveo da nisu ispunjene pretpostavke na kojima apelant temelji tužbeni zahtjev, odnosno na strani apelanta nije nastupila štetna činjenica, da se ne radi o nedopuštenoj šteti niti postoji uzročna veza između radnji tuženog u izvršnom postupku. U odnosu na apelantove navode da je do prodaje nekretnina došlo prije isteka ostavljenog roka od šest mjeseci, te navode iz dopune žalbe da je do isteka roka iz sporazuma uplaćen cjelokupan iznos i da nije bilo razloga da se prodaju njegove nekretnine, Okružni sud je naveo da takvi navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. S tim u vezi je ukazao da je tuženi, u skladu sa odredbama člana 62. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), mogao zahtijevati da se odloženo izvršenje nastavi prije isteka roka na koji je odloženo, a na koji način je postupio u izvršnom predmetu u kojem su prodate apelantove nekretnine.

9. Nadalje je naveo da je apelant u žalbi ukazao na znatno veću vrijednost prodatih nekretnina i da je kao vlasnik onemogućen da ih proda po tržišnoj cijeni. Zatim je naveo da je izvršni postupak pravilno sproveden u smislu odredaba ZIP, na što ukazuje i rješenje tog suda od 9. novembra 2015. godine kojim je potvrđeno rješenje o namirenju prvostepenog suda od 30. aprila 2015. godine. Takođe je naveo da sporazum na koji apelant ukazuje nema snagu ugovora, već se radi o prijedlogu za odlaganje postupka izvršenja sa kojim se tuženi saglasio i podnio prijedlog za odlaganje izvršenja, a potom, prije isteka roka na koji je izvršenje odloženo, zahtijevao nastavak izvršnog postupka, što je u skladu sa članom 62. ZIP.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 042729 17 Rev od 23. avgusta 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo da se apelantov tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je dostavio tuženom pismenu ponudu za isplatu oba kredita, koju ponudu je tuženi prihvatio, ali da je i pored toga, nastavio sa postupkom izvršenja prije isteka roka na koji je odložen i u kome su prodate apelantove nekretnine i pokretne stvari ispod stvarne vrijednosti, usljed čega je na njegovoj strani nastupila šteta. Vrhovni sud je ukazao da svaka inicijativa za zaključenje ugovora nije nužno i ponuda, te da treba razlikovati ponudu koja preko prihvata postaje ugovor (ponuda za zaključenje ugovora u smislu člana 32. ZOO), od drugih ugovornih inicijativa (ponuda za pregovore) koje ne stvaraju mogućnost neposrednog prihvata. Dalje je naveo da ponuda, u smislu člana 32. ZOO, predstavlja prijedlog za zaključenje ugovora upućen određenom licu i mora da sadrži sve bitne sastojke i elemente tog ugovora, što znači da je dovoljno određena da bi predstavljala ponudu za ugovor.

12. Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da su predmetni krediti obezbijeđeni založnim pravom na apelantovim nekretninama i pokretnim stvarima, kao i da obaveze po zaključenim ugovorima nisu namirene, slijedom čega je tuženi pokrenuo dva izvršna postupka radi prodaje apelantovih nekretnina i pokretnih stvari. Nadalje je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da prijedlog od 11. aprila 2011. godine koji je Zlatno zrno uputilo tuženom nema značaj ponude za zaključenje ugovora, a što proizilazi iz njegovog sadržaja, već se radi o pregovorima o uslovima za odlaganje postupka izvršenja (treća licitacija) sa kojim se tuženi saglasio (23. maj 2011. godine). Vrhovni sud je naveo da ponuda za zaključenje ugovora ima prijedlog od 18. novembra 2011. godine kojeg je Zlatno zrno uputilo tuženom (da uplati određeni novčani iznos do 23. novembra 2011. godine i da se zajedno sa uplaćenim novčanim iznosom smatra da je cjelokupni dug po oba kredita isplaćen, te da tuženi izda brisovnu dozvolu). Vrhovni sud je ukazao da tuženi ovu ponudu nije prihvatio (obavijest od 21. novembra 2011. godine), tako da do zaključenja ugovora nije ni došlo.

13. Vrhovni sud je naveo da radnja tuženog, kojom je tražio odlaganje izvršenja, a zatim prije isteka roka na koji je odloženo izvršenje zahtijevao da se nastavi izvršni postupak, nije u suprotnosti sa odredbama člana 62. ZIP, jer je upravo tom odredbom omogućeno takvo pravo tražiocu izvršenja, iz kog razloga nema protivpravnosti u takvoj radnji tuženog, niti uslova za odštetnu odgovornost u smislu čl. 154. i 155. ZOO.

Apelacioni navodi

14. Apelant je smatra da mu je osporenim odukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno interpretirali i tumačili ponudu Zlatnog zrna od 11. aprila 2011. godine, čime su prekoračili granice svojih ovlaštenja. Dalje je naveo da je odgovorom od 23. maja 2011. godine tuženi prihvatio navedenu ponudu Zlatnog zrna i sve uslove ponude. Takođe je naveo da je tuženi prodajom potraživanja i prodajom nekretnina nakon što je dao odgovor od 23. maja 2011. godine nastojao da osujeti daljnje izvršenje ponude i svog odgovora, jer je navodno u svom odgovoru od 21. novembra 2011. godine tuženi odustao od ranije prihvaćenog dogovora. Apelant je naveo da je Vrhovni sud pogrešno naveo dokaze i datume uplata koji se ne slažu sa stvarnim datumima uplata preostalog dijela iznosa iz ponude i prihvata ponude. Relevantni propisi

16. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - O.U.S. RS, 43/17 - O.U.S. BiH, 90/17 - O.U.S. BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18).

17. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 62.

Odloženo izvršenje se nastavlja na prijedlog tražioca izvršenja i prije isteka roka za koji je odloženo. Ako tražilac izvršenja ne predloži nastavak izvršnog postupka ni po isteku 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, sud će obustaviti postupak.

18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

19. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Ustavni sud ukazuje da povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na sve tri instance, istoga stava da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da mu tuženi naknadi štetu koja je prema apelantovim tvrdnjama nastala nepoštovanjem sporazuma od 23. maja 2011. godine, odnosno prodajom apelantovih nekretnina u jednom izvršnom postupku, te nastavljanjem drugog izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi imali u vidu relevantne okolnosti i činjenice konkretnog slučaja. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su redovni sudovi cijenili prijedlog Zlatnog zrna upućen tuženom, kao i odgovor tuženog, izvršili uvid u konkretne izvršne predmete, te na osnovu utvrđenih činjenica dali jasne razloge za zaključak da apelant nije pretrpio štetu koju potražuje od tuženog predmetnim tužbenim zahtjevom. Stoga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7421/18 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio