Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5940/18 (D. Š.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5940/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5940/18, rješavajući apelaciju Dragana Šolaje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Šolaje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 174064 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 174064 17 Rsž 2 od 30. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 174064 13 Rs od 4.

maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Šolaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 24. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 174064 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 174064 17 Rsž 2 od 30. oktobra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 174064 13 Rs od 4. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Investiciono-razvojne banke a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Fonda stanovanja Republike Srpske a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 11. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. marta 2020. do 13. maja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 174064 13 Rs od 4. maja 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonito rješenje prvotuženog od 21. juna 2013. godine, da se obaveže prvotuženi, odnosno drugotuženi da apelanta vrati na posao kod prvotuženog, odnosno drugotuženog, na radno mjesto koje odgovara njegovim radnim sposobnostima, stručnoj spremi, znanju i iskustvu, da se obaveže prvotuženi da apelantu na ime plate za period od juna 2013. godine do decembra 2015. godine isplati pojedinačne novčane iznose navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, na ime naknade za prevoz za period od jula 2012. godine do jula 2013. godine iznose od po 46,00 KM mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime regresa za 2012. i 2013. godinu iznose od po 675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na ime naknade za zimnicu i ogrjev za 2012. i 2013. godinu u iznosima od po 675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Zatim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže prvotuženi da apelantu uplati poreze i doprinose, kao i razliku poreza i doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje nadležnom Fondu PIO i Fondu zdravstvenog osiguranja prema obračunu koji dostave ovi fondovi počev od 26. juna 2013. godine pa do apelantovog vraćanja na posao, te da se obaveže prvotuženi da omogući i dozvoli apelantu korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu donošenjem rješenja o korištenju godišnjeg odmora za apelanta u trajanju od 16 radnih dana. Osnovni sud je donio odluku da će o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu, navedenom u izreci presude, odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o Fondu stanovanja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o Fondu) propisano da je osnivač drugotuženog Republika Srpska (stav 1), da je drugotuženi pravno lice i upisano je u sudski registar u pravnoj formi zatvorenog akcionarskog društva (stav 2), te da drugotuženi posluje pod poslovnim imenom „Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka“ (stav 3). Takođe je ukazao da je Zakonom o Fondu propisano da njime upravlja prvotuženi (član 7), a da funkciju direktora drugotuženog vrši direktor prvotuženog (član 8). Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je zastupanje drugotuženog od direktora prvotuženog, kao i oznaka tuženih u predmetnoj pravnoj stvari bilo uredno. Nadalje je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je rješenjem Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) od 4. septembra 2008. godine apelant imenovan za direktora drugotuženog, na osnovu kojeg rješenja je apelant s drugotuženim zaključio ugovor o radu od 8. oktobra 2008. godine na osnovu kojeg je apelant primljen u radni odnos kod drugotuženog na radno mjesto direktora, na period od četiri godine. Zatim je navedeno da su apelant i drugotuženi, kojim upravlja prvotuženi, zaključili ugovor o pravima i obavezama direktora fonda/izvršnog direktora IRBRS i ugovor o radu od 15. aprila 2011. godine, kojim je apelant imenovan na funkciju direktora drugotuženog na period od četiri godine, te da prestaje da važi ugovor o radu od 8. oktobra 2008. godine. Nadalje je utvrđeno da je Vlada rješenjem od 4. oktobra 2012. godine razriješila apelanta dužnosti direktora drugotuženog i rješenjem od istog datuma ga imenovala na poziciju vršioca dužnosti (u daljnjem tekstu: v. d.) direktora drugotuženog na period do završetka postupka javne konkurencije, na osnovu kojeg rješenja su apelant i drugotuženi, kojim upravlja prvotuženi, zaključili ugovor o pravima i obavezama v. d. direktora fonda/izvršnog direktora IRBRS i ugovor o radu od 24. oktobra 2012. godine, kojim je apelant imenovan za v. d. direktora drugotuženog (član 1. ugovora), s tim da je imenovanje privremenog karaktera i da traje do okončanja postupka javne konkurencije za izbor i imenovanje direktora Fonda (čl. 1. i 9. ugovora), te da ugovor može biti raskinut i prije isteka roka na koji je zaključen, ukoliko odlukom nadležnog organa drugotuženog, v. d. direktora fonda/izvršni direktor IRBRS bude opozvan s dužnosti, na način i pod uslovima koji su propisani zakonom (član 10. stav 1).

7. Osnovni sud je ukazao da je apelant, shodno odredbi člana 16. stav 2. Zakona o Investiciono-razvojnoj banci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o IRBRS), po funkciji bio izvršni direktor i član Uprave prvotuženog do 12. aprila 2013. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o IRBRS kojim je navedena zakonska odredba brisana. Takođe je ukazao da je novim Zakonom o Fondu, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, propisano da drugotuženim upravlja prvotuženi (član 7), te da funkciju direktora drugotuženog vrši direktor prvotuženog (član 8). Osnovni sud je nadalje naveo da je rješenjem direktora prvotuženog od 22. aprila 2013. godine apelantu utvrđeno pravo na korištenje preostalog godišnjeg odmora iz 2012. godine od 14 radnih dana u određenom periodu, da je apelant podnio direktoru prvotuženog zahtjev/saglasnost za korištenje godišnjeg odmora za 2013. godinu počev od 17. maja 2013. godine, te da je apelant dopisom direktora prvotuženog obaviješten da prvotuženi nije u mogućnosti udovoljiti apelantovom zahtjevu da godišnji odmor koristi u željenom periodu. Naveo je i da je rješenjem direktora prvotuženog od 21. juna 2013. godine, koje je apelant primio 15. jula 2013. godine, apelantu kao v. d. direktora drugotuženog prestao radni odnos sa 26. junom 2013. godine zbog isteka perioda imenovanja, te da je tim rješenjem konstatovano da je apelant iskoristio godišnji odmor za 2013. godinu. Slijedom navedenih utvrđenja Osnovni sud je zaključio da je apelantu radni odnos na radnom mjestu v. d. direktora drugotuženog prestao stupanjem na snagu Zakona o Fondu kojim je propisano da funkciju direktora drugotuženog vrši direktor prvotuženog, na koji način je došlo do faktičkog ukidanja apelantovog radnog mjesta jer za to radno mjesto više nije postojao zakonski osnov.

8. Nadalje je naveo da su tačni apelantovi navodi da Vlada nije donijela odluku o njegovom razrješenju, međutim, istakao je da bi kod navedenog zakonskog rješenja odluka Vlade imala samo deklaratorni karakter, te da izostanak takve odluke nije relevantan za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to da je apelantov radnopravni status bio uslovljen postojanjem radnog mjesta na kojem je bio zaposlen, Osnovni sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da mu je radni odnos prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme i da nije mogao prestati na način na koji je u konkretnom slučaju prestao. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je on i dalje ostao izvršni direktor prvotuženog jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o IRBRS brisana zakonska odredba koja je to propisivala. U pogledu apelantovih navoda da mu nije omogućeno da koristi godišnji odmor, Osnovni sud je istakao da je prvotuženi, pravilnom primjenom odredaba člana 63. st. 2. i 3. Zakona o radu, omogućio apelantu da koristi godišnji odmor.

9. Osnovni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove navode da je prvotuženi bio dužan rješavati pitanje apelantovog radnopravnog statusa primjenom odredbe člana 126. stav 2. Zakona o radu (kao tehnološki višak) jer je apelant bio imenovano lice sa ugovorom o radu zaključenim na osnovu odredbe člana 39. Zakona o radu na određeno vrijeme u kojem su međusobna prava i obaveze bili određeni posebnim ugovorom koji se zaključuje radi obavljanja poslova direktora, predsjednika i rukovodilaca udruženja, fondacija i organizacija i sadrži posebne odredbe u pogledu plate i drugih prava, koje odredbe, a ne odredbe Zakona o radu, isključivo se primjenjuju prilikom rješavanja radnopravnog statusa zaposlenog. U vezi s tim je istakao da je odredbom člana 10. stav 1. ugovora o radu od 24. oktobra 2012. godine određeno da ugovor može biti raskinut i prije isteka roka na koji je zaključen, ukoliko odlukom nadležnog organa drugotuženog v. d. direktora fonda/izvršni direktor IRBRS bude opozvan s dužnosti, na način i pod uslovima koji su propisani zakonom. S obzirom na to da je zakonskom izmjenom došlo do pripajanja dotadašnjeg apelantovog radnog mjesta postojećoj funkciji direktora prvotuženog, Osnovni sud je zaključio da je apelantov ugovor o radu otkazan pravilnom primjenom odredbe člana 10. stav 1. ugovora o radu od 24. oktobra 2012. godine iz kojeg razloga je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja od 21. juna 2013. godine i reintegraciju prava iz radnog odnosa u smislu člana 130. Zakona o radu neosnovan.

10. Nadalje je ocijenio neosnovanim i apelantov zahtjev za naknadu prevoza za period od jula 2012. godine do jula 2013. godine, regresa, zimnice i ogrjeva za 2012. i 2013. godinu jer je odredbom člana 3. ugovora o radu od 24. oktobra 2012. godine definisano da mjesečna plata obuhvata naknadu za rad u redovno radno vrijeme, naknadu za rad u dane godišnjeg odmora i plaćenog odsustva, naknadu za topli obrok i prevoz do radnog mjesta, kao i regres i druga primanja po osnovu radnog odnosa. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev da sud obaveže tuženog da mu omogući i dozvoli korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu donošenjem rješenja o korištenju godišnjeg odmora u trajanju od 16 radnih dana jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant godišnji odmor za 2012. godinu iskoristio, odnosno da mu je tuženi omogućio da ga koristi.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 174064 17 Rsž 2 od 30. oktobra 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i ukinuta je prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi isplati naknadu na ime prevoza za period od jula 2012. godine do jula 2013. godine u iznosima od po 46,00 KM mjesečno sa zakonskim zateznim kamatama, naknadu na ime regresa za 2012. i 2013. godinu u iznosima od po 675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknadu na ime zimnice i ogrjeva za 2012. i 2013. godinu u iznosima od po 675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Zatim je odbijena žalba prvotuženog i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je odlučeno da će o osnovanosti apelantovog eventualnog tužbenog zahtjeva sud odlučiti nakon pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

12. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio protivno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da je prekoračio granice postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istakao da je apelant na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. januara 2016. godine konačno opredijelio tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja prvotuženog od 21. juna 2013. godine, vraćanje na rad s isplatom plata od juna 2013. godine zaključno s decembrom 2015. godine s kamatama, uplatu poreza i doprinosa, kao i njihovu razliku počev od 26. juna 2013. godine do momenta vraćanja na rad, omogućavanje korišćenja godišnjeg odmora za 2012. godinu, te naknadu troškova parničnog postupka. Stoga je zaključio da je prvostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na koji način je povrijeđena odredba člana 209. stav 2. tačka 11. ZPP-a.

13. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 39. Zakona o radu pogrešno smatrajući da je ugovor o radu od 8. oktobra 2008. godine zaključen kao ugovor za obavljanje poslova direktora, umjesto kao ugovor na određeno vrijeme koji je zaključen suprotno članu 16. stav 2. Zakona o radu i da se kao takav ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ukazao je da je odredbom člana 39. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu može zaključiti radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca radi zasnivanja radnog odnosa, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno (stav 1), te da se ovi ugovori zaključuju na neodređeno i određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran, odnosno postavljen (stav 2). U vezi s tim je istakao da iz ugovora o radu od 8. oktobra 2008. godine, za koji apelant tvrdi da predstavlja ugovor o radu na određeno vrijeme, proizlazi da je apelant primljen u radni odnos na mjesto direktora na period od četiri godine, te da ugovor prestaje 8. oktobra 2012. godine, tj. istekom mandata. Naveo je da je tačno da je navedeni ugovor zaključen na određeno vrijeme, međutim, ukazao je da je trajanje navedenog ugovora vezano za mandat njegovog imenovanja na mjesto direktora od strane Vlade koja, shodno odredbi člana 15. tačka z) Zakona o vladi Republike Srpske, postavlja (imenuje) i razrješava, između ostalih, i druga lica za koja je zakonom određeno da ih imenuje Vlada, u koja lica, prema odredbi člana 8. Zakona o Fondu, potpada i direktor drugotuženog. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da pravna priroda predmetnog ugovora ne ukazuje da on predstavlja ugovor o radu u smislu člana 16. Zakona o radu, shodno kojem se ugovori o radu zaključuju na određeno vrijeme u slučajevima privremenih i povremenih poslova, koji ugovor bi, shodno odredbi člana 17. Zakona o radu, mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. S obzirom na to da apelant prije imenovanja na radno mjesto direktora, odnosno v. d. direktora, nije bio u radnom odnosu kod prvotuženog, niti drugotuženog, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je razrješenjem s mjesta direktora, odnosno v. d. direktora, prestao i apelantov radnopravni status kod drugotuženog, odnosno prvotuženog koji upravlja drugotuženim, te da stoga nema mjesta za primjenu odredbe člana 137. Zakona o radu.

14. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa nezakonito zbog izostanka odluke Vlade o njegovom razrješenju u smislu odredbe člana 14. stav 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima. Istakao je da su tačni apelantovi navodi da je apelant imenovan na mjesto v. d. direktora do okončanja postupka javne konkurencije za mjesto direktora drugotuženog, koji postupak nije proveden, međutim, naglasio je da je članom 10. stav 1. ugovora o radu od 24. oktobra 2012. godine određeno da ugovor može biti raskinut i prije isteka roka na koji je zaključen ukoliko odlukom nadležnog organa drugotuženog v. d. direktora bude opozvan s dužnosti, na način i pod uslovima koji su propisani zakonom. Ukazao je da je odredbom člana 16. tačka g. Statuta Fonda stanovanja Republike Srpske propisano da direktor može biti razriješen i prije isteka mandata ako nastupe druge okolnosti nespojive s obavljanjem dužnosti direktora. Stoga je zaključio da stupanje na snagu Zakona o Fondu, kojim je objedinjena funkcija direktora prvotuženog i direktora drugotuženog, predstavlja nastupanje drugih okolnosti koje vode prestanku ugovora o radu od 24. oktobra 2012. godine.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 174064 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

16. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Istakao je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je ugovorom o radu od 24. oktobra 2012. godine apelant primljen na radno mjesto v. d. direktora drugotuženog, kojim upravlja prvotuženi, do završetka postupka javne konkurencije za izbor i imenovanje direktora, s tim što taj ugovor može biti raskinut ukoliko v. d. direktora bude opozvan u skladu sa zakonom, a uvijek može biti raskinut kada je ugroženo uspješno poslovanje i interes drugotuženog. Takođe je naveo da je za vrijeme trajanja tog ugovora stupio na snagu Zakon o Fondu koji je odredbama člana 8. propisao da funkciju direktora drugotuženog vrši direktor prvotuženog. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelantu nije nezakonito prestao radni odnos, u smislu odredaba člana 116. stav 1. u vezi sa članom 125. Zakona o radu i članom 54. Pravilnika o radu IRBRS a.d. Banjaluka. Pri tome je naglasio da na navedeni zaključak ne utiču revizioni prigovori da je apelantov radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je apelant primljen u radni odnos kod tuženih u smislu odredaba člana 39. stav 1. Zakona o radu, na period do izbora i imenovanja novog direktora. Vrhovni sud je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o Fondu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/13) prestao da važi Zakon o Fondu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00 i 56/06) koji je odredbama člana 8. stav 2. propisivao da direktora Fonda imenuje i razrješava Vlada na osnovu prethodno sprovedenog konkursa. Slijedom navedenog je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori da apelantov radni odnos na mjestu v. d. direktora drugotuženog nije mogao prestati dok Vlada ne donese rješenje o njegovom razrješenju.

17. Nadalje je naveo da činjenica da je apelant 15. jula 2013. godine primio rješenje prvotuženog od 21. juna 2013. godine kojim mu je prestao radni odnos sa 26. junom 2013. godine ne znači da mu je radni odnos prestao retroaktivno s obzirom na to da je funkcija v. d. direktora drugotuženog prestala stupanjem na snagu Zakona o Fondu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/13). Kako je apelant primljen u radni odnos u smislu odredaba člana 39. stav 1. Zakona o radu, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori da apelantu nije ostavljen otkazni rok od 30 dana, kao i prigovori da nije iskoristio 16 dana godišnjeg odmora s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je apelant iskoristio godišnji odmor. Nadalje je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa od 21. juna 2013. godine potpisalo neovlašteno lice. U vezi s tim je istakao da je navedeno rješenje potpisao direktor prvotuženog koji je imenovan na tu funkciju rješenjem prvotuženog od 29. marta 2012. godine. Pri tome je naglasio da na takav zaključak ne utiču ni apelantove tvrdnje da je promjena lica ovlaštenog za zastupanje drugotuženog u sudskom registru upisana nakon donošenja rješenja od 21. juna 2013. godine jer se radi o internim aktima. U konačnici, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione prigovore da je drugotuženog zastupala N. P. koja nije zaposlena u Fondu s obzirom na to da iz punomoći koja joj je izdata proizlazi da ju je ovlastio direktor prvotuženog, koji upravlja drugotuženim.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da drugotuženi u postupku pred redovnim sudovima nije mogao biti zastupan od N. P. jer ona nije bila zaposlenik drugotuženog, niti advokat, te da je Vrhovni sud po tom pitanju dao paušalno i proizvoljno obrazloženje. Takođe navodi da sudovi nisu dali odgovore na veći broj žalbenih navoda istaknutih u apelantovoj žalbi i žalbi njegovog punomoćnika. Navodi da je osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno od direktora prvotuženog, koje lice u to vrijeme nije bilo upisano u sudski registar kao lice ovlašteno za zastupanje prvotuženog, niti drugotuženog, te da je paušalan zaključak Vrhovnog suda da se radi o internim aktima. Apelant navodi da njegovo radno mjesto nikada nije ukinuto, već je novim zakonom izvršena organizaciona promjena u načinu vršenja poslova tog radnog mjesta, da je osporeno rješenje doneseno od prvotuženog iako je ugovor o radu zaključen s drugotuženim, da ga Vlada nikada nije razriješila, te da je sporno rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno retroaktivno zbog čega smatra da je nezakonito. Takođe je naveo da je netačan i paušalan stav Vrhovnog suda da je apelantu ostavljen otkazni rok od 30 dana, kao i da apelant prije imenovanja na poziciju v. d. direktora nije bio u radnom odnosu kod drugotuženog. Apelant navodi i da je bio u radnom odnosu kod drugotuženog dva mjeseca nakon stupanja na snagu novog Zakona o Fondu stanovanja Republike Srpske, te da mu je stoga radni odnos prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. Nadalje navodi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjena odredba člana 16. tačka g) Statuta drugotuženog jer organizacione promjene u načinu vršenja dužnosti direktora drugotuženog ne predstavljaju okolnosti nespojive sa vršenjem dužnosti direktora drugotuženog, u smislu navedene odredbe.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene presude i da nije došlo do povrede apelantovih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u osporenoj odluci i da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se apelacijom ukazuje, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

21. Osnovni sud je ponovio razloge navedene u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava.

22. Prvotuženi je naveo da u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava i prava garantovanih Evropskom konvencijom i da predočene činjenice ne mogu opravdati takvu tvrdnju. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.

23. Drugotuženi je naveo da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju o povredi apelantovih ustavnih prava i prava garantovanih Evropskom konvencijom, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o Fondu stanovanja Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) Osnivač Fonda za stanovanje Republike Srpske (u daljem tekstu: Fond) je Republika Srpska.

(2) Fond je pravno lice i upisano je u sudski registar u pravnoj formi zatvorenog akcionarskog društva.

[…] Član 7.

Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: Banka) upravlja Fondom.

Član 8.

Funkciju direktora Fonda vrši direktor Banke.

25. Zakon o Investiciono-razvojnoj banci Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 56/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

[…] (2) Direktori fondova su izvršni direktori u Banci.

[…]

26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Investiciono-razvojnoj banci Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

U članu 16. stav 2. briše se.

27. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine.

Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima:

- izvršavanja posla koji traje do 6 mjeseci;

- privremenog povećanja obima posla;

- zamjene odsutnog radnika do godinu dana;

- obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla.

Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju.

15. Obavljanje poslova direktora Član 39.

Ugovor o radu može se zaključiti radi obavljanja poslova direktora kod poslodavca radi zasnivanja radnog odnosa, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Ugovor o radu iz stava 1. ovog člana može se zaključiti na neodređeno vrijeme i određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran, odnosno postavljen. Međusobna prava, obaveze i odgovornosti direktora koji nije zasnovao radni odnos i poslodavca uređuju se posebnim ugovorom.

Lice koje obavlja poslove direktora iz stava 3. ovog člana ima pravo na naknadu za rad koja ima karakter plate i druga prava, obaveze i odgovornosti u skladu sa ugovorom.

Ugovor iz stavova 1. i 3. ovog člana sa direktorom zaključuje u ime poslodavca organ upravljanja.

Odredbe ovog člana primjenjuju se i na direktore, predsjednike i rukovodioce udruženja, fondacija i organizacija, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

28. Statut Fonda stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 35/07, 111/08, 72/10 i 77/11).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Statut Fonda stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 35/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Direktor može biti razriješen i prije isteka mandata:

[…]

g) ako nastupe druge okolnosti nespojive sa obavljanjem dužnosti.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 174064 18 Rev 2 od 8. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radnopravni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

40. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

41. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je usljed izmjene zakonske regulative, kojom je objedinjena funkcija direktora prvotuženog i drugotuženog, došlo do prestanka apelantovog radnog odnosa. Naime, redovni sudovi su ukazali da je odredbom člana 8. Zakona o Fondu, koji je stupio na snagu za vrijeme trajanja ugovora o radu od 24. oktobra 2012. godine kojim je apelant primljen na radno mjesto v. d. direktora drugotuženog, propisano da funkciju direktora drugotuženog vrši direktor prvotuženog. Pri tome su istakli da apelantov radni odnos na određeno vrijeme nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je apelant primljen u radni odnos kod tuženih u smislu odredaba člana 39. stav 1. Zakona o radu, na period do izbora i imenovanja novog direktora. Vrhovni sud je takođe obrazložio neosnovanost apelantovih navoda da mu radni odnos nije mogao prestati jer Vlada nije donijela odluku o njegovom razrješenju, ukazujući da je stupanjem na snagu Zakona o Fondu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/13) prestao da važi Zakon o Fondu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00 i 56/06) koji je odredbama člana 8. stav 2. propisivao da direktora Fonda imenuje i razrješava Vlada. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu dali odgovore na veći broj žalbenih navoda, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i daju odgovore na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili. Ustavni sud primjećuje i da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, koje su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ti navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je usljed promjene u relevantnoj zakonskoj regulativi apelantu prestao radni odnos, a te razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

45. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je argumentaciju o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5940/18 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio