Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5106/18 (I. M.)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Devizna štednja
  • Miješanje u imovinu
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5106/18

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5106/18, rješavajući apelaciju Ismeta Musića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ismeta Musića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 P 009852 08 Gz od 29. januara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Musić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 477562 18 Rev 2 od 3. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Agencije za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 4. marta 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak koji je prethodio donošenju osporene odluke

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-06-00 4165 od 20. decembra 2007. godine naloženo je tuženoj da izvrši upis novčanih sredstava u iznosu od 174.845,00 KM na jedinstveni račun građanina na ime apelanta po osnovu stare devizne štednje iz Privredne banke Sarajevo, te da mu tužena nadoknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Na osnovu provedenih dokaza, koji su pobrojani na strani 4. obrazloženja, i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio, a što među strankama nije bilo sporno, da je apelant vlasnik deponiranih novčanih sredstava po osnovu stare devizne štednje kod Privredne banke Sarajevo, da je po nalogu banke navedeni iznos evidentiran kod Zavoda za platni promet FBiH (u daljnjem tekstu: Zavod) na jedinstvenom računu građana na ime apelanta u iznosu od 174.845,00 KM. Zatim je Općinski sud iz finansijske dokumentacije tužene utvrdio da je 15. novembra 2000. godine došlo do prenosa navedenih novčanih sredstava s apelantovog jedinstvenog računa građana na račun trećeg lica Halima Delahmeta, da se sporna transakcija dogodila u vrijeme kada su se ti poslovi obavljali kod Zavoda, da je spornu novčanu transakciju obavio zaposlenik Zavoda Enis Ahmetspahić, a iz provedenog vještačenja po vještaku grafologu utvrđeno je da je sporna transakcija obavljena bez apelantovog ličnog učešća, bez njegovog potpisa, odnosno da nije postojala ni punomoć za prenos navedenih novčanih sredstava. Dakle, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je navedena finansijska transakcija provedena bez valjanog pravnog osnova, odnosno bez učešća apelanta kao vlasnika transakcijskog računa. Zatim je utvrđeno da je za spornu transakciju apelant saznao u januaru 2006. godine, da se nakon toga apelant obratio tuženoj (budući da je nad Zavodom otvoren likvidacioni postupak) sa zahtjevom da se izvrši povrat prenesenih sredstava na njegov jedinstveni račun građana, što je tužena odbila učiniti uputivši apelanta na sudsku zaštitu.

7. Shodno takvom utvrđenju, Općinski sud je utvrdio da postoji uzročno-posljedična radnja između poslova radnika Zavoda i nastale štete, a kao sporno postavilo se pitanje je li tužena pravna sljednica Zavoda, odnosno odgovara li tužena za prava i obaveze koje su nastale u vrijeme postojanja i djelatnosti Zavoda. U vezi sa spornim pitanjem, Općinski sud se pozvao na Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju) kojim je regulirano pitanje utvrđivanja i realizacije potraživanja građana prema FBiH, način evidentiranja i postupak realizacije ovih potraživanja u postupku privatizacije, te se u vezi s tim Općinski sud pozvao i citirao odredbe čl. 5, 10, 13. i 20. navedenog zakona. Zatim se Općinski sud pozvao na Odluku Visokog predstavnika o izmjeni i dopuni Zakona o utvrđivanju kojom je u članu 1. propisano da se u čl. 5, 10, 12, 13, 14. i 16. riječi „Zavod za platni promet FBiH“ zamjenjuju riječima „Agencija za privatizaciju BiH“. Općinski sud je jezičkim i logičkim tumačenjem citirane odredbe izveo zaključak da je poslove oko evidencije i osiguravanja ovih sredstava na jedinstvenim računima građana preuzela tužena, odnosno da tužena odgovara za njihovu ispravnost, evidenciju i promet. Navedeno, prema stavu Općinskog suda, proizlazi i iz odredbe člana 20. Zakona o utvrđivanju koja propisuje da direktor tužene donosi propise, odnosno uputstva o evidenciji i realizaciji potraživanja sa jedinstvenog računa.

8. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, kao i prigovor da je tužba trebala biti usmjerena na druga pravna lica, odnosno agencije AFIP i FIP, jer navedene agencije nisu pravne sljednice Zavoda budući da navedene agencije nisu državne institucije, već privredna društva koja za novčanu naknadu obavljaju jedan dio poslova iz djelokruga Zavoda.

9. Neosnovanim je ocijenjen i prijedlog tužene za prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari do okončanja krivičnog postupka koji se vodi protiv zaposlenika Zavoda koji je izvršio spornu transakciju. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tokom postupka na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je sporna transakcija provedena bez apelantovog znanja i bez njegovog naloga, odnosno punomoći, tako da je utvrđeno da je zaposlenik Zavoda neovlašteno prenio apelantova novčana sredstva na treće lice, a navedeno proizlazi i iz potvrde direktora tužene od 25. januara 2006. godine, pa je na taj način nesumnjivo rasvijetljen pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno postojanje protivpravne radnje, uzročno-posljedične veze i štete koja se očituje u umanjenju apelantove imovine, te je na taj način sud sam riješio pitanje odgovornosti tužene u smislu Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U takvim okolnostima, prema ocjeni Općinskog suda, eventualna krivična odgovornost zaposlenika Zavoda ne predstavlja prethodno pitanje u smislu člana 12. ZPP.

10. Cijeneći sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Općinski sud je ocijenio da je tužena odgovorna za štetu koju je svojom protivpravnom radnjom preduzeo radnik Zavoda, pa je tužena primjenom odredbi člana 156. u vezi sa članom 170. ZOO obavezana otkloniti štetu tako što ju je taj sud obavezao na činidbu koja se sastoji u upisu novčanih sredstava u iznosu od 174.845,00 KM na jedinstveni račun građana na ime apelanta po osnovu stare devizne štednje iz Privredne banke Sarajevo.

11. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 P 009852 08 Gz od 29. januara 2013. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena.

12. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se suštinski žalba tužene odnosi na prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor koji se odnosi na odbijanje prijedloga da se parnični postupak prekine do okončanja krivičnog postupka, a taj sud je nakon ispitivanja istaknutih prigovora zaključio da su oni neosnovani. U vezi s prigovorom nedostatka pasivne legitimacije tužene Kantonalni sud je naveo da su Zakonom o utvrđivanju, koji je stupio na pravnu snagu 28. novembra 1997. godine, poslovi evidentiranja i ostvarivanja dati u nadležnost organizacionim jedinicama Zavoda prema mjestu prebivališta građana za koje se jedinstveni račun otvarao po službenoj dužnosti, a Odlukom Visokog predstavnika broj 70/00 od 20. decembra 2000. godine izmijenjene su odredbe navedenog zakona i poslovi vođenja jedinstvenog računa građana i evidentiranje svih promjena dati su u nadležnost tuženoj (Agenciji za privatizaciju FBiH), zbog čega je tužena pravna sljednica Zavoda za sve poslove evidentiranja promjena na jedinstvenom računu građana. Ispravak pogrešnog iznosa potraživanja na jedinstvenom računu građana može izvršiti jedino tužena nalogom kada utvrdi da je zahtjev za ispravak opravdan, zbog čega je prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Na ovakav zaključak nema uticaja ni Odluka Vlade FBiH broj 21/07 od 24. januara jer je tom odlukom propisano da se poslovi oko čuvanja i korištenja dokumentacije koja se odnosi na privatizacijske transakcije vezane za javni upis dionica povjeravaju Agenciji za pružanje finansijskih, informatičkih i posredničkih usluga d.d. Mostar budući da se ne radi o evidentiranju promjena potraživanja na jedinstvenom računu građana jer su ti poslovi povjereni tuženoj.

13. Kantonalni sud je zatim naveo da nije osnovan ni navod žalbe da je parnični postupak trebalo prekinuti, kako je to tužena predlagala, do okončanja krivičnog postupka koji se nesporno vodi protiv zaposlenika Zavoda. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, predmet tužbenog zahtjeva je upis potraživanja na jedinstveni račun građana, pa je kod činjenice da i sama tužena ne osporava da je ovaj iznos netačan zbog toga što je zaposlenik Zavoda bez pravnog osnova i apelantovog ovlaštenja izvršio prenos potraživanja na račun trećeg lica za taj sud navedeno sasvim dovoljno da se izvede zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan. Na takvu odluku nema uticaja ishod krivičnog postupka protiv odgovornog lica Zavoda, pa stoga prvostepeni sud nije bio dužan utvrđivati postojanje krivičnog djela kao prethodnog pitanja u smislu člana 12. ZPP, već samo odlučnu činjenicu je li iznos potraživanja u izvodu sa jedinstvenog računa pogrešan, što je apelant izvedenim dokazima i dokazao.

14. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 477562 15 Rev od 22. septembra 2015. godine reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

15. Vrhovni sud je nakon ispitivanja nižestepenih presuda zaključio da stavovi nižestepenih sudova o ostvarivanju materijalno-pravnih pretpostavki koji opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva nemaju uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se mora sagledati sporni pravni odnos. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilna primjena materijalnog prava upućuje na zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženu jer ne postoji pasivna legitimacija na njenoj strani. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o utvrđivanju (čl. 1, 2, 3. i 5), koje je citirao, pa je tako taj sud pojasnio da se potraživanja građana po osnovu stare devizne štednje iskazuju na jedinstvenim računima građana u organizacionoj jedinici Zavoda (kasnije Odlukom Visokog predstavnika Agenciji za privatizaciju u FBiH).

16. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da je relevantnim odredbama Zakona o utvrđivanju (čl. 5, 7, 11, 12. i 14) napravljeno jasno razgraničenje između utvrđivanja, dakle postojanja određenog materijalno-pravnog odnosa u vidu stjecanja potraživanja prema Federaciji i prenosa tih utvrđenih potraživanja, za što predstoji nadležnost banke, u odnosu na evidentiranje stečenih i utvrđenih potraživanja, za koje predstoji nadležnost prvobitno Zavoda, a kasnije tužene, te njihova realizacija raspolaganjem u smislu Glave IV navedenog zakona. Polazeći od izraženog stava da je Zakonom o utvrđivanju izvršeno jasno razgraničenje između utvrđivanja i prenosa potraživanja po osnovu stare devizne štednje u odnosu na evidentiranje tih stečenih i utvrđenih potraživanja, proizlazi da ne postoje materijalno-pravne pretpostavke za mogućnost da se izvrši evidentiranje potraživanja po osnovu stare devizne štednje van priznatih prava u postupku utvrđivanja, te njihovog prenosa na jedinstveni račun građana.

17. Shodno tome, Vrhovni sud je pojasnio da je promjena evidentiranog stanja na jedinstvenom računu građana moguća osnovom utvrđenog prava i njegovim prenosom, pa time i uskraćivanjem utvrđenih prava i nalogom za njihovo umanjenje, izvršenim po nadležnoj banci, a ne bilo kakvom radnjom organa nadležnog za evidentiranje tih potraživanja (prvobitno Zavoda, a kasnije tužene), te u postupku ispravka iznosa potraživanja (član 14) nakon što Zavod, kasnije tužena izda nalog za ispravak iznosa po zahtjevu građanina za ispravak iznosa potraživanja. Stoga, kako je Vrhovni sud pojasnio, kako je apelantovo predmetno potraživanje utvrđeno, preneseno i evidentirano na njegov jedinstveni broj računa iz osnova stare devizne štednje u iznosu od 174.845,00 KM „promjena evidentiranog potraživanja je mogla biti izvršena samo u skladu s navedenim“.

18. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da se u činjeničnim okolnostima koje su utvrdili nižestepeni sudovi čini pravilnim sagledavanje rješavanja spornog odnosa iz osnova naknade štete, kako je to učinio prvostepeni sud. Međutim, Vrhovni sud nije mogao prihvatiti daljnji zaključak prvostepenog suda pozivanjem na odredbe člana 156. u vezi sa članom 170. ZOO da u pogledu apelantovog zahtjeva u odnosu na tuženu postoji njena pasivna legitimacija. Naime, kako je pojasnio Vrhovni sud, Odlukom Visokog predstavnika o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju od 20. decembra 2000. godine izvršena je izmjena pravnog lica nadležnog za evidentiranje potraživanja građana po svim osnovima iz člana 2. tog zakona (član 5. Zakona), prijem naloga za upis potraživanja na jedinstveni račun građana (član 10. Zakona), izdavanje izvoda sa računa (član 12. Zakona), dnevno izvještavanje (član 13. Zakona), ispravak iznosa potraživanja (član 14. Zakona) i prenos potraživanja (član 16. Zakona), pri čemu se ne zadire u daljnje postojanje Zavoda.

19. Vrhovni sud se u vezi s tim pozvao i na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 4765/11 od 18. decembra 2014. godine „da u svjetlu činjenice da likvidacioni postupak nad njim (Zavod) nije okončan, pa time nije prestao postojati, čime je isključena mogućnost postojanja njegovog pravnog sljednika koji bi bio ovlašten naknaditi njegov dug“.

20. Vrhovni sud je na kraju zaključio da za ispravak iznosa potraživanja, u smislu člana 14. Zakona o utvrđivanju, predstoji nadležnost organa nadležnog za utvrđivanje pojedinih potraživanja, što bi u konkretnom slučaju podrazumijevalo Privrednu banku Sarajevo koja, ako zahtjev nađe opravdanim, bez odlaganja izdaje nalog Zavodu, kasnije tuženoj, pa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, upravo taj nalog osnov za ispravak, a ne nalog ili bilo kakav akt tužene koja bi time bila pasivno legitimirana. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužena može izvršiti ispravak samo na osnovu naloga kada utvrdi da je zahtjev za ispravak opravdan tako da je shodno navedenom neosnovan stav nižestepenih sudova da je tužena pasivno legitimirana izvršiti upis potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav (1) ZPP odlučio kao u izreci presude.

Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 443/16

21. Apelant je 27. januara 2016. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda od 22. septembra 2015. godine. Ustavni sud je, odlučujući o podnesenoj apelaciji, donio Odluku broj AP 443/16 od 11. maja 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, Ustavni sud je zaključio da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o utvrđivanju odbivši da tuženu, na koju su sa Zavoda zakonom preneseni poslovi evidentiranja, vođenja i realizacije potraživanja u postupku privatizacije, obaveže da apelantova stečena prava po osnovu stare devizne štednje u iznosu koji je po nalogu banke upisan, a koji je neovlašteno prebačen na račun trećeg lica, evidentira na jedinstveni račun građana. U skladu s tim ukinuta je presuda Vrhovnog suda i predmet je vraćen tom sudu koji je bio dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s garancijama prava na imovinu.

Osporena odluka

22. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 477562 18 Rev 2 od 3. jula 2018. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da apelantu izvrši upis novčanih sredstava u iznosu od 174.845,00 KM na jedinstveni račun građana po osnovu stare devizne štednje iz Privredne banke Sarajevo, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da tužena nije učesnica materijalno-pravnog odnosa iz kojeg tužilac crpi osnovanost tužbenog zahtjeva, dakle, ne postoji pasivna legitimacija tužene u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 1, 2, 3, 5, 7, 11, 12 i

14. Zakona o utvrđivanju, te je istakao da je tim odredbama jasno izvršeno razgraničenje između utvrđivanja, odnosno postojanja određenog materijalno-pravnog odnosa u vidu stjecanja potraživanja prema Federaciji i prenosa tih utvrđenih potraživanja, za što postoji nadležnost banke, u odnosu na evidentiranje stečenih i utvrđenih potraživanja, za koje postoji nadležnost prvobitno Zavoda, kasnije tužene, te njihova realizacija raspolaganjem koja se vrši nalogom kod Zavoda, kasnije tužene. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je, pored zakonske mogućnosti korištenja navedenih potraživanja realizacijom potraživanja, promjena evidentiranog stanja moguća nalogom izvršenim po nadležnoj banci, a ne radnjom organa nadležnog za evidentiranje tih potraživanja (prvobitno Zavoda, kasnije tužene). Također moguća je u postupku ispravke iznosa potraživanja, predviđenog odredbom člana 14. Zakona o utvrđivanju. Zatim je Vrhovni sud, polazeći od činjenice da je apelant utvrdio i evidentirao svoje pravo potraživanja po osnovu stare devizne štednje i time stekao pravo kojim nije raspolagao, istakao da u odnosu na to stečeno pravo postoji samo mogućnost njegove realizacije na način da se koristi za kupovinu ili pak da se vrši njegov prenos nalogom kod tužene. Dakle, ne postoji mogućnost ponovnog ostvarenja tog potraživanja, čija posljedica bi bila ponovno evidentiranje i upis već stečenog prava potraživanja po osnovu stare devizne štednje u kojem smjeru apelant opredjeljuje svoj tužbeni zahtjev, bez obzira na koji je način, pa i nezakonitim radnjama, navedeno stečeno pravo je ostvareno nakon njegovog stjecanja. Stoga je Vrhovni sud, cijeneći da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se tuženoj naloži da izvrši upis spornih novčanih sredstava na jedinstveni račun građana po osnovu stare devizne štednje, koji upis provodi isključivo banka u smislu odredbe člana 7. Zakona o utvrđivanju (prenosom na jedinstveni račun štediše), zaključio da ne postoje materijalno-pravne pretpostavke za mogućnost da se izvrši ponovno evidentiranje potraživanja po osnovu stare devizne štednje. U odnosu na mogućnost ispravke, Vrhovni sud je naveo da u smislu odredbe člana 14. Zakona o utvrđivanju za odlučivanje po zahtjevu građanina za ispravku iznosa potraživanja postoji nadležnost organa nadležnog za utvrđivanje pojedinih potraživanja, što bi u konkretnoj pravnoj stvari podrazumijevalo Privrednu banku Sarajevo, koja, ukoliko zahtjev nađe opravdanim, bez odlaganja izdaje nalog Zavodu, kasnije Agenciji. Dakle, upravo taj nalog je osnov za ispravku, a ne nalog ili bilo kakav akt tužene koja bi time bila pasivno legitimirana, kako to neosnovano smatra drugostepeni sud.

24. Vrhovni sud je dalje naveo da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da u smislu odredbe člana 156. u vezi sa članom 170. ZOO postoji pasivna legitimacija tužene, odnosno da tužena odgovara za štetu nastalu apelantu radnjama Zavoda, odnosno njegovog zaposlenika, jer tužena nije pravna sljednica Zavoda. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je Odlukom o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju Visokog predstavnika od 20. decembra 2000. godine izvršena izmjena pravnog lica nadležnog za evidentiranje potraživanja, prijem naloga za upis potraživanja na Jedinstveni račun građana, izdavanje izvoda sa računa, dnevno izvještavanje, ispravku iznosa potraživanja i prenos potraživanja, pri čemu se ne zadire u daljnje postojanje Zavoda. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na zaključak Ustavnog suda iz Odluke broj AP 4765/11 od 18. decembra 2014. godine te je ukazao da likvidacioni postupak nad Zavodom nije okončan, pa time nije prestao ni postojati, zbog čega je isključena mogućnost postojanja njegovog pravnog sljednika, pa time i tužene, koja bi bila pasivno legitimirana da naknadi njegov dug. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je isključena mogućnost postojanja pravnog sljednika Zavoda, pa time i odgovornosti tužene da naknadi dug.

25. Vrhovni sud je istakao da uslijed navedenih zaključaka ne prihvaća kao mogućnost da se primjenom navedenih zakonskih odredbi može opravdati osnovanost tužbenog zahtjeva tužioca kako je to ukazao Ustavni sud. Navedeno jer tužena niti je pravni sljednik Zavoda, niti, kako je to već izloženo, uz poslove tužene koji su joj dati u nadležnost postoji zakonska mogućnost da joj se naloži da apelantu izvrši upis spornih novčanih sredstava na jedinstveni račun građana po osnovu stare devizne štednje, posebno ne potraživanja prenesenih s njegovog računa prije nego što su ti poslovi dati u nadležnost tuženoj bez obzira na valjanost tog prenosa. Pored navedenog, uz iskazane razloge u ranijoj presudi, dopunjenim u ovoj presudi revizionog suda, a kako to proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4765/11 od 18. decembra 2014. godine, likvidacioni postupak nad Zavodom nije okončan, pa time nije prestao ni postojati, čime je isključena mogućnost postojanja njegovog pravnog sljednika, pa time i odgovornosti tužene koja bi bila pasivno legitimirana da naknadi njegov dug. Vrhovni sud je također naveo da ne prihvaća iskazani stav u Odluci Ustavnog suda broj AP 443/16 da se predmetna apelacija ne odnosi na isplatu duga Zavoda, već na tehničko pitanje evidentiranja apelantovog stečenog prava po osnovu stare devizne štednje na jedinstvenom računa građana, koje je Odlukom Visokog predstavnika iz 2004. godine sa Zavoda preneseno u nadležnost tužene. Naime, ne može se naći uporište za zaključak Ustavnog suda „dakle, radi se o odgovornosti Zavoda, u smislu člana 170. stav (1) ZOO u odnosu na apelantova već stečena prava iz osnova stare devizne štednje“ dakle, iz osnova naknade štete, da bi se zatim njenoj naknadi dao značaj „tehničkog pitanja evidentiranja apelantovog stečenog prava po osnovu stare devizne štednje na jedinstvenom računa građana“, jer se tim zaključkom Ustavnog suda zanemaruje da tehnička radnja mora imati svoj materijalno-pravni osnov koji daje ovlaštenje na njeno preduzimanje, a koji u konkretnom slučaju izostaje. Evidentirano potraživanje tužioca nije preneseno na tuženu, već je nezakonito preneseno na treće lice prije zakonskog prenosa ovih poslova na tuženu, zbog čega nema uporišta u pravilima materijalnog prava, pa ni i iz osnova naknade štete da bi postojala obaveza tužene sadržana u apelantovom tužbenom zahtjevu. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da u ranijoj odluci nije bilo zaključka tog suda o „vraćanju apelanta na proceduru evidentiranja i ispravke potraživanja koju je već prošao“, te da se na tom zaključku gradi izraženi stav i zaključak Ustavnog suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

27. Naime, apelant tvrdi da je Vrhovni sud svjesno propustio postupiti po obavezujućoj odluci Ustavnog suda, i to ne samo zbog činjenice što je u prethodnoj odluci utvrđen propust u ocjeni pasivne legitimacije tuženog, već i iz suštinskih i zakonskih razloga, čime su ne samo iskazali nedopustivu „profesionalnu sujetu“ nego su i prekršili odredbu člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, također, navodi da je njegov tužbeni zahtjev glasio na upis stare devizne štednje na jedinstveni račun po osnovu kojeg će naknadno ostvariti svoje pravo ne od tužene ili Federacije Bosne i Hercegovine, nego od Republike Srpske gdje je i imao deviznu štednju. Apelant, također, navodi da nije tražio da Zavod vodi evidenciju devizne štednje, već je bila takva zakonska regulativa u vrijeme upisa štednje. Jedini ovlašteni organ za ponovni upis, odnosno ispravku greške u vođenju evidencije je tužena i taj upis niko drugi nije mogao izvršiti, pa ni likvidacioni upravnik Zavoda. Apelant ističe da je nakon donošenja presude Kantonalnog suda, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda, apelant u Republici Srpskoj ostvario pravo na povrat novčanih sredstava po osnovu „stare devizne štednje“. S obzirom na to, apelant smatra da je tužena bila pasivno legitimirana, te da je ranija odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 443/16 jasna i ne odnosi se samo na pasivnu legitimaciju tužene za koju je Vrhovni sud utvrdio da ne postoji, nego i na suštinsku povredu prava na imovinu.

b)Odgovori na apelaciju

28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da apelant u apelaciji ponovno iznosi hronologiju događanja elaborirajući okolnost da je pretrpio štetu gubitkom stare devizne štednje, međutim suština postupka je bila da tužena nije bila pasivno legitimirana u vezi s tužbenim zahtjevom, što je Vrhovni sud pravilno utvrdio. S obzirom na to tužena smatra da je u osporenoj presudi pravilno primijenjen zakon i da ne postoji nikakva povreda prava na koje se apelant pozvao u apelaciji, to predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 7/01 – odluka US, 32/01, 27/02, 57/03, 44/04, 79/07, 65/09, 48/11, 111/12, 86/15, 13/18 i 44/20).

Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine Federacije BiH“ broj 27/97) u svom izvornom tekstu u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se: utvrđivanje i realizacija potraživanja građana prema Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), način evidentiranja i postupak realizacije ovih potraživanja u postupku privatizacije. Član 2.

Potraživanjima građana, koja se izmiruju u skladu sa ovim zakonom, smatraju se potraživanja po osnovu stare devizne štednje, po osnovu kompenzacije za denacionalizovanu imovinu koja se ne može vratiti u vlasništvo i posjed, potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane i Policije i opća potraživanja građana utvrđena Zakonom o privatizaciji preduzeća.

Član 3.

Lice koje ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sa sjedištem na teritoriji Federacije iznad 100 DEM, a bilo je državljanin Bosne i Hercegovine na dan 31. marta 1991. godine i ima prebivalište na teritoriju Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, stiče potraživanja prema Federaciji sa stanjem štednje na dan 31. marta 1992. godine.

Realizacija potraživanja građana koji su na dan 31. marta 1991. godine imali državljanstvo Bosne i Hercegovine, a koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nemaju prebivalište na teritoriji Federacije, kao i drugih lica, koja imaju devizna potraživanja u bankama na teritoriji Federacije, u smislu ovog zakona, uredit će se posebnim propisom.

Licima iz stava 1. ovog člana s deviznom štednjom do 100 DEM banke će na njihov zahtjev isplatiti iznos štednje.

Potraživanja iz stava 3. ovog člana dospijevaju po isteku roka od tri mjeseca od dana primjene ovog zakona.

Član 5.

Potraživanja građana po svim osnovama iz člana 2. ovog zakona iskazuju se na jedinstvenom računu građanina (u daljem tekstu: Jedinstveni račun) u organizacionoj jedinici Federalnog zavoda za platni promet (u daljem tekstu: Zavod) prema mjestu prebivališta građanina.

Član 7.

Potraživanja iz člana 3. ovog zakona banka prenosi na Jedinstveni račun štediše. Način prenosa potraživanja građana iz stava 1. ovog člana čiji se računi vode u bankama kod kojih su organizacione jedinice na teritoriju Federacije prestale s radom, uredit će se posebnim propisom Federalnog ministarstva finansija.

Član 10.

Organi nadležni za utvrđivanje potraživanja iz čl. 6, 7. i 9. ovog zakona dužni su u roku od 60 dana od dana početka primjene ovoga zakona, dostaviti Zavodu naloge za upis potraživanja na Jedinstveni račun građanina.

Član 11.

Otvaranje Jedinstvenih računa vrši se po službenoj dužnosti na osnovu matičnog broja građana-nosilaca potraživanja iz ovog zakona. Jedinstveni račun predstavlja certifikat građanina.

Član 12.

O stanju na Jedinstvenom računu Zavod izdaje građaninu izvod sa računa.

U izvodu sa Jedinstvenog računa posebno se iskazuju potraživanja iz čl. 7, 8. i 9. ovog zakona.

Zavod je obavezan da poslije svake promjene na Jedinstvenom računu izda novi izvod.

Član 13.

Zavod je obvezan da dnevno izvještava Agenciju za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine i kantonalne-županijske agencije za privatizaciju o zbirnom stanju Jedinstvenih računa - ukupno za Federaciju i po kantonima-županijama. Član 14.

Građanin ima pravo, u roku od 30 dana od dobijanja izvoda, zahtijevati od organa nadležnog za utvrđivanje pojedinih potraživanja, ispravku iznosa potraživanja.

Ukoliko organ iz stava 1. ovog člana utvrdi da je zahtjev građanina opravdan, dužan je bez odlaganja izdati nalog Zavodu za ispravku iznosa po osnovu stava 1. ovog člana.

Član 16.

Potraživanja na Jedinstvenom računu su prenosiva.

Prenos potraživanja se vrši nalogom za prenos kod Zavoda.

Član 21.

Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

31. U Odluci o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ broj 54/00) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U čl. 5., 10., 12., 13., 14. i 16. riječi: “Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine“ zamjenjuju se riječima: “Agenciji za privatizaciju u Federaciji BiH“.

Član 2.

Ovaj zakon se bez odlaganja objavljuje u “Službenim novinama Federacije BiH“ i stupa na snagu 1. januara 2001. godine ili danom objavljivanja ako objavljivanje nastupi kasnije, a primjenjuje se od dana kada Zavod za platni promet Federacije BiH prestaje da obavlja poslove vezane za proces privatizacije.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zahtev da se ukloni opasnost štete Član 156.

(1) Svako može zahtevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga preti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od delatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete, ako se nastanak uznemiravanja ili štete ne može sprečiti odgovarajućim merama.

(2) Sud će na zahtev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.

(3) Ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne delatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice.

(4) Ali, i u tom slučaju se može zahtevati preduzimanje društveno opravdanih mera za sprečavanje nastupanja štete ili za njeno smanjenje.

Odgovornost preduzeća Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 477562 18 Rev 2 od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelantov advokat osporenu presudu primio 24. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom istog pravnog pitanja u svojoj prethodnoj Odluci broj AP 443/16 od 11. maja 2018. godine već zaključio da apelantovo potraživanje koje je, u smislu Zakona o utvrđivanju, bilo evidentirano na jedinstvenom računu građana po osnovu stare devizne štednje u iznosu od 174.845,00 KM predstavlja njegovu „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je usvajanjem revizije tužene i odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio obavezivanje tužene da izvrši upis spornih novčanih sredstava došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, naprijed citiranu odluku broj AP 443/16, tač. 36–38). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i u konkretnom slučaju.

42. Prema tome, u vezi s novodonesenom odlukom Vrhovnog suda koja je osporena ovom apelacijom, Ustavni sud treba odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Drugim riječima, da bi miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine bilo opravdano, ono se ne može samo nametnuti zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na mirno uživanje imovine ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosilac prava se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njega se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, stav 376, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 39/06).

43. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Što se tiče pitanja „zakonitosti“ miješanja, Ustavni sud ukazuje da je miješanje u pravo na mirno uživanje imovine „zakonito“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju samo ako je zakon koji je osnov miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima odrediti svoje postupke, (c) u skladu s načelom vladavine prava, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Velike Britanije, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49. i Evropski sud za ljudska prava, Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68). Također, načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

44. Budući da je Ustavni sud u odluci u predmetu broj AP 446/16 utvrdio da miješanje u apelantovo pravo imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud će presudu Vrhovnog suda koja je osporena konkretnom apelacijom razmotriti i uporediti sa stavovima navedenim u ranijoj odluci Ustavnog suda.

45. Ustavni sud najprije zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude ponovno zaključio da tužena nije učesnica materijalno-pravnog odnosa i da ne postoji njena pasivna legitimacija u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud u tumačenju odredbi Zakona o utvrđivanju napravio razliku između utvrđivanja i ostvarivanja potraživanja s jedne strane i evidentiranja potraživanja s druge strana, te je polazeći od činjenice da je tužbenim zahtjevom tražen upis, zahtjev za upis poistovjetio s radnjom utvrđivanja potraživanja, pa nakon toga zaključio da je za to nadležna Privredna banka Sarajevo i da ne postoji zakonska mogućnost da se tuženoj naloži da apelantu izvrši upis spornih novčanih sredstava na jedinstveni račun građana po osnovu stare devizne štednje. Također, Vrhovni sud je tumačenjem odredbi Zakona o utvrđivanju došao do zaključka da tužena nije pravna sljednica Zavoda i da nije pasivno legitimirana da nadoknadi njegov dug po osnovu naknade štete u smislu člana 170. ZOO.

46. Slijedom navedenog, proizlazi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku odlučio na identičan način, te u suštini ponovio identične razloge za svoje odlučenje kao u ranije donesenoj presudi koja je bila predmet apelacionog ispitivanja u predmetu broj AP 443/16, koja je zbog utvrđene povrede apelantovog prava na imovinu ukinuta i vraćena tom sudu uz nalog da donese novu odluku u skladu sa standardima sadržanim u članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.

47. U vezi s razlozima koje je istakao Vrhovni sud Ustavni sud zapaža da nije sporno da je apelant tužbenim zahtjevom tražio upis potraživanja, međutim iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da svoj tužbeni zahtjev ne zasniva na činjenici nezakonitog postupanja u postupku utvrđivanja potraživanja, već upravo iz nezakonitog postupanja službenika organa javne vlasti u postupku ostvarivanja iste nadležnosti koju je ranije imao Zavod, a nakon toga je ulogu Zavoda preuzela tužena. Stoga se pokazuje razumnim zahtjev da u istom takvom postupku organa javne vlasti u konačnici treba doći do ponovnog evidentiranja spornog iznosa sredstava na apelantov jedinstveni račun, a ne, kako to ukazuje Vrhovni sud, u postupku pred Privrednom bankom Sarajevo koja je dala nalog tuženoj za evidentiranje spornog potraživanja. U tome se upravo nalazi suština zaključka Ustavnog suda iz odluke u predmetu broj AP 443/16 da se „…pozivanje Vrhovnog suda na odredbu člana 14. Zakona o utvrđivanju i vraćanje apelanta na proceduru evidentiranja i ispravka potraživanja koju je već prošao i za koje radnje su prošli svi zakonom propisani rokovi u okolnostima konkretnog slučaja čini proizvoljnim…“ (naprijed citiran, tačka 45). S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, vezujući apelantov tužbeni zahtjev za upis spornih sredstava za radnju utvrđivanja potraživanja, za što postoji nadležnost Privredne banke Sarajevo, rješavanju konkretnog pravnog pitanja pristupa formalistički, zanemarujući specifične okolnosti konkretnog predmeta, odnosno činjenice na kojima apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev. Ovo naročito jer iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je tužena u postupku izvršenja prvostepene i drugostepene presude u ovom predmetu, na apelantov jedinstveni račun evidentirala sporni iznos potraživanja i apelant naplatio svoje potraživanje. Također, u odnosu na zaključke Vrhovnog suda da nad Zavodom nije okončan postupak likvidacije i da tužena nije pravna sljednica Zavoda, Ustavni sud podsjeća da je u ranijoj odluci jasno citirao odredbe Zakona o utvrđivanju iz kojih proizlazi da je ulogu Zavoda preuzela tužena, te da su poslovi evidentiranja, vođenja i realizacije potraživanja u postupku privatizacije sa Zavoda preneseni na tuženu, na osnovu kojih je zaključio da iz toga proizlazi jasna legitimacija tužene za preduzimanje radnji koje se traže u konkretnom postupku (ibid, tač. 44– 46), pa Ustavni sud ponovo upućuje na te zaključke bez potrebe za ponovnim razmatranjem identičnih zaključaka Vrhovnog suda.

48. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je, shodno članu 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, „sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan da donese novu odluku, pri čemu je obavezan poštovati pravno shvaćanje Ustavnog suda o povredi prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije utvrđenih Ustavom“. Iz navedenog jasno proizlazi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku bio dužan donijeti novu odluku na način kako je to odredio Ustavni sud u Odluci broj AP 443/16 (kao posljednjoj odluci), tj. poštovati pravno shvaćanje Ustavnog suda izraženo u navedenoj odluci. Ovakav nalog, također, znači da Vrhovni sud u ponovnom postupku, u smislu navedene odredbe Pravila, nije mogao da rješenju spornog pitanja i tumačenju spornih odredbi pristupi u suštini na identičan način, a da to ne bude u suprotnosti sa standardima ustavnog prava na imovinu. Prema tome, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, u suštini ponovivši proizvoljne stavove zauzete u ranijoj odluci, nije, shodno obavezujućem pravnom shvaćanju Ustavnog suda, otklonio nepravilnosti koje su dovele do povrede apelantovog prava na imovinu.

49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

50. Konačno, Ustavni sud je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava postupio u skladu sa članom 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda na način da je ostavio na pravnoj snazi odluku Kantonalnog suda budući da su, kako je to konstatirano u prethodnoj odluci Ustavnog suda, sporno pitanje pasivne legitimacije tužene nižestepeni sudovi riješili primjenom Zakona o utvrđivanju kojim su poslovi koje je do tada obavljao Zavod u oblasti privatizacije preneseni na tuženu. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud osporenu presudu donio bez poštovanja pravnog stava Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP 443/16 od 11. maja 2018. godine, odnosno kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o utvrđivanju odbivši da tuženu, na koju su sa Zavoda zakonom preneseni poslovi evidentiranja, vođenja i realizacije potraživanja u postupku privatizacije, obaveže da apelantova stečena prava po osnovu stare devizne štednje u iznosu koji je po nalogu banke upisan, a koji je neovlašteno prebačen na račun trećeg lica, evidentira na jedinstveni račun građana, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević