Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1554/20 (DC "Gradačac" d.d. Gradačac)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1554/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1554/20, rješavajući apelaciju DC "Gradačac" d.d. Gradačac, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio DC "Gradačac" d.d. Gradačac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 028835 19 Rev od 5.
prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DC "Gradačac" d.d. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Edin Hodžić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 22. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 028835 19 Rev od 5. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, djelimice je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (T.Š.) i obavezan apelant da tužitelju na ime naknade isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, dok je višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da tužitelj je u tužbi potraživao naknadu za obavljanije funkcije u nadzornom odboru apelanta temeljem Ugovor o angažmanu, te je naveo da mu je apelant izdao potvrdu čime je priznao dug i visinu tužbenog zahtjeva. Dalje je naveo da je apelant u postupku osporio priznanje duga kao i visinu, pa je tužitelj nakon provedenog vještačenja konačno opredijelio visinu tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud ukazao da je člankom 56. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a stavkom 2. propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode. Dakle, Vrhovni sud je istakao da promjena istovjetnosti zahtjeva ima dva oblika: promjenu sadržaja zahtjeva i promjenu činjeničnog osnova zahtjeva. S tim u vezi, istakao je da promjenu sadržaja zahtjeva imamo kada se novi zahtjev razlikuje od prvobitnog, a promjenu činjeničnog osnova zahtjeva kada tužbeni zahtjev ostaje nepromijenjen, ali se mijenja činjenična osnova na kome se zasniva tužbeni zahtjev. Budući da tužbom kao i opredjeljenim zahtjevom (nakon vještačenja) tužitelj zahtjeva isplatu naknade za rad u nadzornom odboru na temelju Ugovora o angažmanu, Vrhovni sud je istakao da se radi o sadržajno istovjetnim zahtjevima koji se temelje na istoj činjeničnoj osnovi, pri čemu pozivanje na potvrdu u tužbi, a u postupku na nalaz i mišljenje vještaka nije isticanje novog zahtjeva kako to pogrešno smatra apelant. Imajući u vidu da je izdana potvrda za koju je tužitelj tvrdio da ima značaj priznanja postojanja i visine duga predstavljala navod tužbe, Vrhovni sud je istakao da kasnije opredjeljenje visine zahtjeva prema nalazu vještaka je promjena navoda, koja nema za posljedicu da se raniji zahtjev smatra povučenim. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da je tužitelj promijenio pravne osnove svog potraživanja kad je umjesto potvrde opredijelio svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. S tim u vezi, apelant je istakao da je odlukom Ustavnog suda broj AP-3007/17 potvrđen stav Vrhovnog suda da je tužitelj preinačio tužbu tako što je promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva, te je precizirao tužbene zahtjeve temeljeći ih isključivo na nalazu i mišljenju vještaka. Pri tome je ukazao da je Vrhovni sud u tom postupku konstatirao da se da zbog preinačenja tužba smatra povučenom a parnica u tom pogledu gasi, te ne nastupa prekid zastarijevanja u odnosu na novi zahtjev.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-3007/17 od 11. listopada 2017. godine, budući da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu ukazao da je tužitelj postavljenim zahtjevom u tužbi kao i opredijeljenim zahtjevom (nakon vještačenja) zahtijevao isplatu naknade za rad u nadzornom odboru na temelju Ugovora o angažmanu, dok se u predmetu na koji se apelant poziva radilo o promjeni istovjetnost tužbenih zahtjeva na način da je tužitelj u tom postupku „izvršio promjenu istovjetnosti tužbenih zahtjeva, navođenjem činjeničnog osnova koji više nije zasnovan na mjenici, nego na obvezno-pravnom odnosu između parničnih stranaka, koji je nastao zaključenjem ugovora o kreditu, u vezi s kojima su predmetne mjenice izdane kao sredstvo osiguranja…“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević