Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1900/20 (T. O.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1900/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1900/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Tatjana Opačić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tatjana Opačić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 292660 20 Gž od 29. travnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 292660 15 P od 17. prosinca 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Opačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 4. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 292660 20 Gž od 29. travnja 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 292660 15 P od 17. prosinca 2019. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženiku (A.M.) da doprinosi za izdržavanje maloljetnoga djeteta (S.M.) mjesečno sa po 500,00 KM.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se obveže tuženik da joj na ime izdržavanja plaća svaki mjesec po 300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 1. siječnja 2005. godine, do drugačije odluke suda.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je tuženik bio u braku sa O.M. (kćerka apelantice), da je brak razveden, da je maloljetni S.M. (unuk apelantice) povjeren na brigu majci i zakonskoj zastupnici O.M. Okružni sud je istakao da je nadalje utvrđeno da je O.M. nezaposlena, da zajedno s maloljetnim sinom stanuje kod apelantice, da apelantica izdržava O.M. i maloljetno dijete, a da tuženik ne sudjeluje u izdržavanju maloljetnoga djeteta. Okružni je sud istakao da u konkretnomu slučaju, maloljetno dijete, na ime kojega apelantica zahtijeva od tuženika iznose na ime sudjelovanja u izdržavanju, odlukom suda nije povjeren apelantici, te da stoga ona nije ni aktivno legitimirana da od tuženika zahtijeva tražene novčane iznose, bez obzira što sudjeluje u izdržavanju svoje kćerke i unuka, a što joj sukladno čl. 233. Obiteljskoga zakona nije zakonska obveza. Okružni je sud istakao da apelantica nije ovlaštena zahtijevati niti isplatu troškova koje je imala u izdržavanju maloljetnog djeteta, jer je odredbom čl. 211. Zakona o obligacionim odnosima propisano da onaj tko izvrši isplatu, znajući da ju nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ukoliko je zadržao pravo da traži vraćanje ili ukoliko je platio da bi izbjegao prinudu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Obiteljskoga zakona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelacije, ne nalazi da su osporene odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Obiteljskoga zakona. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević