Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1774/20 (R. R., N. Đ. i J. Š.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1774/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1774/20, rješavajući apelacije Radivoja Radivojevića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Radivoje Radivojević, Nedeljko Đukarić i Jelena Šušak protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 021555 19 Gži 3 od 12. marta 2020. Godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1774/20

1. Radivoje Radivojević (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Mladen Sarić advokat iz Prnjavora, podnio je 18. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 021555 19 Gži 3 od 12. marta 2020. godine.

2. AP-1841/20

2. Nedeljko Đukarić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) i Jelena Šušak (u daljnjem tekstu: trećeapelantkinja) iz Prnjavora, koje zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnijeli su 25. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 78 0 P 021555 19 Gži 3 od 12. marta 2020. godine.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 062126 10 P od 22. novembra 2011. godine obavezani su apelanti i Z.D. da solidarno isplate tužiocu („UniCredit bank“ d.d. Mostar) iznos od 14.313,49 KM, te da na iznos od 13.546,79 KM plate zakonsku zateznu kamatu, kao i da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 KM.

4. Rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 021555 15 I od 17. marta 2015. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja („UniCredit bank“ d.d. Mostar), dozvoljeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 22. novembra 2011. godine protiv apelanata i Z.D. kao izvršenika.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 P 021555 15 I od 18. decembra 2017. godine usvojen je prijedlog tražioca izvršenja i nastavljeno je sprovođenje izvršenja po rješenju o izvršenju od 17. marta 2015. godine (koji postupak izvršenja je prethodno rješenjem Osnovnog suda od 8. decembra 2017. godine obustavljen i ukinute sve provedene radnje u odnosu na izvršenika Z.D.).

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 P 021555 19 I 2 od 3. juna 2019. godine, usvojen je prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju od 18. decembra 2017. godine, obustavljen je izvršni postupak koji je tražilac izvršenja pokrenuo protiv apelanata, te su rješenja o izvršenju od 18. decembra 2017. godine i od 17. marta 2015. godine stavljena van snage i ukinute sve provedene izvršne radnje (stav 1. izreke). Obavezan je tražilac izvršenja da nadoknadi troškove izvršnog postupka drugoapelantu i trećeapelantkinji u iznosu od 1.920,00 KM (stav 2. izreke). Odbijen je zahtjev drugoapelanta i trećeapelantkinje za naknadu troškova izvršnog postupka od dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 1.980,00 KM, kao neosnovan (stav 3. izreke). Obavezan je tražilac izvršenja da nadoknadi troškove izvršnog postupka prvoapelantu u iznosu od 1.320,00 KM (stav 4. izreke).

7. Odlučujući o žalbi tražioca izvršenja, Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 P 021555 19 Gži 3 od 12. marta 2020. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i rješenje Osnovnog suda od 3. juna 2019. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima izvršnog postupka, tako što je odbio zahtjeve apelanata za naknadu troškova izvršnog postupka (stav 2. i 4. izreke rješenja), dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i predmetno rješenje potvrdio, te odbio zahtjev tražioca izvršenja za naknadu troškova žalbenog postupka.

8. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je 8. oktobra 2015. godine izvršenik Z.D. zaključio sporazum sa tražiocem izvršenja na osnovu kojeg je tražiocu izvršenja uplatio iznos od 14.313,50 KM i iznos od 2.534,00 KM na ime troškova izvršnog postupka. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio sadržaj predmetnog sporazuma kada je zaključio da su se tražilac izvršenja i Z.D. sporazumjeli da izvršenik Z.D. plati glavni dug i troškove izvršnog postupka, a da će banka kao tražilac izvršenja povući prijedlog za izvršenje u konkretnom predmetu, te da su time namirena sva potraživanja tražioca izvršenja koji zaključenjem predmetnog sporazuma i isplatom dogovorenog više nema pravni osnov da potražuje novčani iznos od bilo kojeg izvršenika po osnovu izvršne isprave. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom člana 16. stav (5) Zakona o izvršnom postupku propisano da je tražilac izvršenja dužan da izvršeniku nadoknadi neosnovano prouzrokovane troškove, dok je izvršenik dužan da tražiocu izvršenja nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Okružni sud je naveo da, imajući u vidu da apelanti nisu dokazali troškove koji su neosnovano prouzrokovani od strane tražioca izvršenja, u smislu odredbe člana 16. stav (5) Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa odredbom člana 386. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelanti nemaju prava na troškove izvršnog postupka (koji se sastoje od troškova zastupanja apelanata po punomoćnicima advokatima na ročištima), te da isti nisu bili nužni i potrebni za okončanje predmetnog izvršnog postupka. Okružni sud je naveo da je iz navedenih razloga odluka o troškovima postupka preinačena na osnovu odredbe člana 235. tačka 3) ZPP, u vezi sa odredbom člana 21. stav (1) Zakona o izvršnom postupku.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu odluku i zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1774/20.

Apelacioni navodi

10. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešnoj primjeni Zakona o parničnom postupku osporavaju odluku o troškovima postupka.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1774/20 (R. R., N. Đ. i J. Š.) | Sudska praksa | Aktio