Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5383/18 (G. S.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5383/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5383/18, rješavajući apelaciju Gordana Srkalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordana Srkalovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048863 17 Gž 3 od 10. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordan Srkalović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. septembra 2018. godine podnesak kojim je obavijestio Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (Vrhovni sud) donio Rješenje broj 65 0 P 048863 18 Rev od 3. aprila 2018. godine kojim je odbačena njegova revizija, te da u cijelosti ostaje pri navodima i dokazima priloženim u apelaciji broj AP 5103/17 kojom je osporena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048863 17 Gž 3 od 10. oktobra 2017. godine. Apelantov podnesak je zaveden kao apelacija broj AP 5383/18.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je povodom apelacije broj AP 5103/17 donio odluku kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4910/17 od 17. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i punomoćnika tužioca Davora Vulete (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 23. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili 3. odnosno 6. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužiočeva pravna prednica Beba Vuleta (u daljnjem tekstu: tužiočeva pravna prednica) 1. novembra 2007. godine podnijela je tužbu Općinskom sudu protiv apelanta kao prvotuženog i Zlatka Srkalovića, apelantovog brata, kao drugotuženog (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja, te brisanja i upisa prava vlasništva u javnim evidencijama.
7. Tužilac je kao sin prvobitno označene tužiteljice Bebe Vulete, koja je tokom parničnog postupka umrla, preuzeo predmet, te je u ponovnom postupku na pripremnom ročištu posredstvom punomoćnika opredijelio tužbeni zahtjev kojim je predložio:
8. „I Utvrđuje se da je umrli Srkalović Ibrahim nasljeđivanjem iza svoje umrle supruge Srkalović r. Papo Blanke stekao vlasništvo od 1/3 njenog vlasničkog dijela na nekretninama upisanim u novom zk. ul. broj 22 KO SP Sarajevo – Mahala LX stari broj zk. ul. broj 30, i to na parcelama označenim kao k. č. 86 dvorište, površine 91 m , k. č. 208 kuća, površine 69 m i k. č.
209 kuća površine 66 m , pa se sljedstveno tome potvrđuje da tužitelju kao zakonskom nasljedniku iza umrle Vulete Bebe, kćerke umrlog Srkalović Ibrahima, pripada pravo vlasništva i korištenja od 1/3 dijela na naprijed navedenoj 1/3 dijela vlasništva. II Nalaže se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu – Odjel za zemljišne knjige da na osnovu ove presude u zk. ul. broj 22 KO Sarajevo Mahala LX, i to na nekretninama pobliže označenim u stavu I ove izreke izvrši brisanje prava vlasništva i korištenja Srkalovića Gordana, sina Ibrahima, sa dijelom od 9505/23232 i Srkalović Zlatka, sina Ibrahima, sa dijelom 9505/23232 prava vlasništva i korištenja, te temeljem ove presude izvrši ponovni upis prava vlasništva i korištenja na gore označenim nekretninama, i to na tužitelja Vuleta Davora sa dijelom od 1/9 ranije upisanog vlasništva Srkalović rođ. Papo Blanke, a na prvo i drugotuženog sa jednakim udjelima na preostalom dijelu, kao i da tuženi tužitelju solidarno nadoknade troškove postupka…“
9. Na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da je tužiočeva pravna prednica kćerka umrlog Ibrahima Srkalovića (oca tuženih) iz prvog braka, a da je majka tuženih Blanka Srkalović r. Papo preminula prije supruga, odnosno oca tuženih Ibrahima Srkalovića, i da se povodom smrti Blanke Srkalović r. Papo kod nadležnog suda vodio ostavinski postupak pod brojem O-1081/96 koji je okončan rješenjem da se o imovini neće raspravljati jer u momentu odlučivanja umrla nije posjedovala imovinu. Zatim je utvrđeno da je ostavinski spis zaprimio novi broj O-787/03 po prijedlogu tuženih za raspravljanje naknadno pronađene imovine majke tuženih, te da je rješenjem od 28. augusta 2003. godine odlučeno o imovini umrle Blanke Srkalović tako što su tuženi, kao njeni sinovi, proglašeni zakonskim nasljednicima, uz napomenu suda da je u vrijeme donošenja rješenja otac tuženih Ibrahim Srkalović već bio preminuo, i to 10. juna 2002. godine.
10. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je u ostavinskom predmetu broj O-1081/96 u smrtovnici nadležnog organa kao nasljednik umrle majke tuženih Blanke Srkalović naveden i otac tuženih Ibrahim Srkalović, koji isto tako nije prijavio bilo kakvu imovinu umrle supruge Blanke koja bi u tom predmetu bila predmet raspravljanja ostavinskog postupka, pa stoga tvrdnje tužbe da tuženi nisu prijavili Ibrahima Srkalovića kao nasljednika Blanke Srkalović r. Papo ocijenjene su neosnovanim jer materijalni dokazi govore suprotno.
11. Iz provedenih dokaza je zatim utvrđeno da je raspravljena imovina iza umrlog Ibrahima Srkalovića, i to u postupku koji se vodio u predmetu broj O-1258/02, tokom kojeg je tužiočeva pravna prednica (kćerka Ibrahima Srkalovića iz prvog braka) osporavala nasljedne dijelove tuženih, iz kojeg razloga je upućena na parnicu. Zatim je utvrđeno da je parnični postupak pravomoćno okončan rješenjem suda na način da se tužba smatra povučenom, tako da je ostavinski sud, smatrajući da tužba nije ni podnesena, raspravio o imovini Ibrahima Srkalovića tako da su zakonskim nasljednicima proglašeni tužiočeva pravna prednica i tuženi s dijelovima od po 1/3. Iz provedenih dokaza je također utvrđeno da su Ibrahim Srkalović i Blanka Srkalović r. Papo bili suvlasnici istih nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, i to u vrijeme njihove smrti, sa suvlasničkim dijelovima od po 1901/3872. Iz zk. izvatka iz izreke presude utvrđeni su suvlasnički dijelovi parničnih stranaka na predmetnim nekretninama (između ostalih, tužiočeva pravna prednica je upisana s dijelom 1901/11616 na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza oca Ibrahima).
12. Dakle, iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je majka tuženih Blanka Srkalović r. Papo umrla 1996. godine, a njen suprug, otac tuženih Ibrahim Srkalović, umro je 2002. godine, koji se u ostavinskom postupku iza umrle Blanke, koji je vođen u predmetu O-1081/96, nije prihvatio naslijeđa iza umrle Blanke, a što je utvrđeno uvidom u navedeni predmet, a taj predmet je naknadno dobio novi broj O-787/03 u kojem je raspravljena naknadno pronađena imovina Blanke Srkalović r. Papo, ali u vrijeme kada je Ibrahim Srkalović već preminuo.
13. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju, Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o nasljeđivanju, i to član 2. koji je citirao, te je primjenom tog člana utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Općinski sud je, cijeneći činjenicu da Ibrahimu Srkaloviću u vrijeme smrti (10. juni 2002. godine) nisu pripadale sporne nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, tužilac ne može naslijediti sporne nekretnine kako je to propisano članom 2. Zakona o nasljeđivanju, pa je odlučeno kao u izreci presude, pri čemu je Općinski sud naglasio da je takav stav zauzeo i Kantonalni sud u prethodnom postupku.
14. Kantonalni sud je, odlučujući o tužiočevoj žalbi, donio Presudu broj 65 0 P 048863 17 Gž 3 od 10. oktobra 2017. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio da glasi: „Utvrđuje se da je tužilac kao sin umrle Bebe Vulete, koja je kći umrlog Ibrahima Srkalovića, stekao kao nasljednik (naslijedio) pravo vlasništva i korištenja od 1/3 dijela na 1/3 dijela vlasništva umrle Blanke Srkalović r. Papo, na koje je umrli Ibrahim Srkalović polagao pravo naslijeđa od 1/3, a koje nekretnine su upisane u novom zk. ul. br. 22 k. o. Sarajevo Mahala LX stari broj zk. ul. 130, i to na parcelama označenim kao k. č. 86, dvorište površine 91 m , k. č. 208, kuća površine 69 m i k.
č. 209, kuća površine 66 m , te se shodno tome nalaže ZK uredu u Sarajevu da na osnovu te presude na nekretninama bliže opisanim u izreci presude izvrši brisanje prava vlasništva i korištenja tuženih s dijelovima od po 9505/23232, te izvrši ponovni upis, i to na tužioca s dijelom od 1/9 ranije upisanog vlasništva Blanke Srkalović r. Papo, a na tužene s jednakim udjelima u preostalom dijelu, uz obavezivanje tuženih na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).“
15. Ispitujući prvostepenu presudu u okviru propisanom članom 221. ZPP Kantonalni sud je utvrdio da je žalba osnovana. U vezi s takvim zaključkom Kantonalni sud je podsjetio na stav prvostepenog suda da se Ibrahim Srkalović nije prihvatio naslijeđa iza umrle supruge Blanke Srkalović r. Papo, te da stoga ni tužilac ne može naslijediti imovinu Ibrahima Srkalovića koja njemu nikada nije pripadala. Ovakav stav prvostepenog suda, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije pravilan, a ni zakonit.
16. U vezi s tim Kantonalni sud je podsjetio na činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da je tužiočeva pravna prednica kćerka umrlog Ibrahima Srkalovića iz ranijeg braka, a umrla Blanka Srkalović bila je njegova supruga i majka tuženih, ali nije bila majka tužiočeve pravne prednice. Stoga su nakon smrti Blanke Srkalović na raspravljanje ostavine pozvani njeni nasljednici, i to suprug Ibrahim i sinovi, odnosno tuženi, ali u ostavinskom postupku imovina umrle Blanke nije raspravljana, o čemu je doneseno Rješenje broj O-1081/96 od 23. maja 1996. godine, zato što iza umrle nije ostalo nekretnina. Shodno tome, Kantonalni sud je naglasio da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da se Ibrahim Srkalović nije prihvatio imovine iza umrle supruge Blanke. Prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju „nije od značaja činjenica da se Ibrahim Srkalović nije prijavio radi raspravljanja imovine supruge, niti je moguće činjenicu neprijavljivanja imovine radi raspravljanja izjednačiti s neprihvatanjem nasljedstva i upravo u izjednačavanju ovih dviju situacija i leži proizvoljnost u utvrđivanju činjenica, i to u vezi s primjenom prava, koje je u nasljednim odnosima izričito regulirano“. Kantonalni sud se zatim pozvao na Zakon o nasljeđivanju koji ne poznaje termin „neprihvatanje“ naslijeđa, već jedino odricanje od naslijeđa, a prvostepeni sud je bio dužan da zna materijalno pravo. Čak i ako se prihvati da je termin „neprihvatanje“ naslijeđa pravilan i izjednači se s terminom „odricanje“, ni u tom slučaju se, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne može govoriti da se Ibrahim Srkalović odrekao od naslijeđa. Navedeno stoga, kako je obrazložio Kantonalni sud, jer nije bilo imovine o kojoj bi se raspravljalo (imovina nije prijavljena), a koje bi se Ibrahim Srkalović odrekao, a i stoga što član
134. Zakona o nasljeđivanju propisuje tačnu formu za odricanje od naslijeđa, a takvu izjavu Ibrahim Srkalović nikada nije dao.
17. Navedeno, prema stavu Kantonalnog suda, upućuje na zaključak da su tuženi, pokrećući ostavinsku raspravu nad naknadno pronađenom imovinom svoje majke i supruge Ibrahima Srkalovića, bili dužni voditi računa o tome da je tužiočeva pravna prednica imala pravo (zakonska transmisija) učestvovati u raspravljanju naknadno pronađene zaostavštine po liniji svog oca, a koji je imao pravo na nasljedni dio iza svoje supruge. Navedeno proizlazi iz člana 10. Zakona o nasljeđivanju.
18. Za Kantonalni sud nije od značaja činjenica da je tužiočeva pravna prednica upućivana na parnicu u ostavinskom postupku nakon smrti Ibrahima Srkalovića „radi dokazivanja činjenice za svoje veće pravo“ u odnosu na tužene, koja je okončana povlačenjem tužbe jer se taj zahtjev ne odnosi na „povećanje naslijeđa Ibrahima Srkalovića pripisivanjem naslijeđa iza umrle supruge Blanke Srkalović, niti se ovaj tužbeni zahtjev na bilo koji način odnosi na imovinu koja je raspravljana u navedenom postupku i koju su Beba Vuleta i prvotuženi i drugotuženi naslijedili“. Tužiočeva pravna prednica se prihvatanjem očevog dijela imovine nije odrekla prava da u predmetnoj parnici traži povećanje svog dijela iz naknadno pronađene imovine umrle Blanke Srkalović, majke tuženih. Kantonalni sud se posebno pozvao na odredbe čl. 240. i 241. Zakona o nasljeđivanju koje je citirao i koje je doveo u vezu s konkretnim slučajem, a vezano za rokove za ostvarivanje prava na zaostavštinu.
19. Kantonalni sud je podsjetio da je tužbeni zahtjev usmjeren na k. č. novog zk. ul. broj 22 k. o. Sarajevo Mahala LX, zbog čega je nebitna pogrešna oznaka starog broja zk. ul. kao 30 umjesto 130 u dispozitivu prvostepene presude i preciziranom zahtjevu sa ročišta od 15. februara 2017. godine, a koju je uvidom u spis utvrdio taj sud, pa je s ciljem efikasnosti i ekonomičnosti u postupanju pogrešku sam ispravio.
20. Također, kako je naveo Kantonalni sud, tužbeni zahtjev koji je tužilac precizirao na ročištu nije u izreci presude tog suda formuliran na taj način. Međutim, usvajanjem tužbenog zahtjeva Kantonalni sud se kretao u kvantitativnom i kvalitativnom obimu postavljenog tužbenog zahtjeva u skladu sa članom 2. stav 1. ZPP jer je tužiočev interes bio da se utvrdi njegovo vlasništvo, a ne vlasništvo Ibrahima Srkalovića.
21. Konačno, za Kantonalni sud nije problematična ni činjenica da je u predmetnom zk. ulošku kao suvlasnica upisana i Nurija Hadžiahmić, koja nije obuvaćena tužbenim zahtjevom, jer se tužbenim zahtjevom, kao i presudom koja ga usvaja, utječe na prethodni upis na ime Blanke Srkalović, a ne Nurije Hadžiahmić, te se smanjuju suvlasnički dijelovi tuženih kao nasljednika, dok se time ne dira u savlasničko pravo Nurije Hadžiahmić.
22. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je zasnovao na članu 386. ZPP, a odluku kao u izreci presude primjenom člana 229. ZPP jer je taj sud, cijeneći isprave provedene i u prvostepenom postupku, utvrdio drugačije činjenično stanje, te drugačijim tumačenjem materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu.
23. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 048863 18 Rev od 3. aprila 2019. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu primjenom člana 237. stav (2) ZPP. Vrhovni sud je još naveo da nije ni izuzetno dopustio reviziju u konkretnom slučaju primjenom čl. 237. st. (3) i (4) ZPP jer je taj sud ocijenio da ne postoje uvjeti zato što apelant nije postupio u skladu sa članom 237. stav (5) ZPP, odnosno u reviziji nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nije naveo propise i druge važeće izvore prava koji se na njega odnose, niti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravnom gimnastikom redovnih sudova i činjenicom da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak uz upute Kantonalnog suda, koje su suprotne ovim iz osporene presude, apelant je doveden u situaciju da na spornu odluku Kantonalnog suda nema ni redovnog ni vanrednog pravnog lijeka. Prema apelantovoj ocjeni, stranka na čiju je štetu presuda preinačena, kao u slučaju apelanta, morala bi imati pravni lijek protiv takve odluke, pa je na taj način apelantu uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek. Prema apelantovom mišljenju, osporena presuda Kantonalnog suda daje osnov apelantu za tvrdnju da je učinjena povreda postupka iz člana 209. stav 2. tačka 11. ZPP jer je osporenom odlukom, koju je sročio sam Kantonalni sud, prekoračen tužbeni zahtjev budući da je taj sud izašao van okvira tužbenog zahtjeva, prekrojio ga i odlučio o nečemu, što ni sam tužilac nije tražio. Dovoljno je površno pogledati i uporediti petit tužbe i izreku drugostepene presude. Na taj način Kantonalni sud sebi daje „nadnaravna svojstva, zanemarujući pri tome da sud treba biti nepristrasan i da formalno, bez upliva i prekrajanja cijeni da li je tužbeni zahtjev pravilno postavljen“. Apelant smatra da je neuvjerljivo obrazloženje Kantonalnog suda da se prekrajanjem tužbenog zahtjeva i ispravljanjem broja zk. ul. (umjesto 130, a u tužbenom zahtjevu je naveden zk. ul. broj 30) kretao u kvantitativnom i kvalitativnom obimu tužbenog zahtjeva. Nije rijedak slučaj da tužbeni zahtjev bude odbijen zbog neke neprecizne formulacije, greške u kucanju, a šta reći u konkretnom slučaju.
25. Apelant zatim navodi da je tokom postupka uporno tvrdio da tužba predstavlja jednu pravnu fikciju, neargumentiranu hipotezu koja polazi od pretpostavke da bi nasljedni dio tužiočeve majke bio uvećan u slučaju da je Ibrahim Srkalović prihvatio naslijeđe nakon smrti svoje supruge. Apelant tvrdi da Ibrahimu Srkaloviću nije bilo stalo do imovine svoje supruge čim se nakon njene smrti nije proglasio zakonskim nasljednikom njene imovine. Da je za života Ibrahima Srkalovića proveden ostavinski postupak iza umrle Blanke Srkalović, Ibrahim Srkalović se mogao prihvatiti nasljedstva, odreći nasljedstva, svoj nasljedni dio ustupiti jednom od potomaka. Nezainteresiranost za provođenje ostavinskog postupka iza supruge Ibrahima Srkalovića može se upravo gledati kao vid odricanja od naslijeđa. Upravo je takav stav iznio Kantonalni sud u odluci od 3. juna 2015. godine (koju je apelant dostavio uz apelaciju) da tužiočeva pravna prednica, sada njeni nasljednici, mogu naslijediti samo imovinu koja je bila upisana na njenom ocu, odnosno dedi Ibrahimu Srkaloviću. Prema apelantovoj ocjeni, osporena presuda Kantonalnog suda u flagrantnoj je suprotnosti s praksom drugih drugostepenih sudova u Federaciji BiH. Apelant, također, problematizira i rok za podnošenje tužbe pozivajući se na ostavinski postupak broj O-1258/02 nakon smrti Ibrahima Srkalovića u kojem je tužiočeva pravna prednica upućena da u roku od 30 dana pokrene parnicu radi dokazivanja da joj pripada nasljedstvo na spornoj imovini, ali je taj postupak okončan povlačenjem tužbe, pa shodno tome stav Kantonalnog suda da realizacija prava na naslijeđe tužiočeve pravne prednice nije vezana ni za kakav rok je proizvoljan.
b) Odgovori na apelaciju
26. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su svi apelacioni navodi paušalni i zasnivaju se na znanju advokata koje ničim nije potkrijepio, pri čemu je naglasio da u svemu ostaje pri stavu iznesenom u osporenoj presudi. U odgovoru je naglašeno da Kantonalni sud nije vršio pomaganje tužiocu u pogledu petita tužbenog zahtjeva, već je postupao u granicama tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je pojasnio da je tužbeni zahtjev glasio: „da je umrli stekao, dok u presudi stoji da se utvrđuje da je umrli stekao“, što, u suštini, predstavlja jednu te istu odluku po kojoj Ibrahim Srkalović postaje suvlasnik i kao takav se upisuje u zemljišne knjige. Rok za podnošenje tužbe također je objašnjen u presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Tužilac je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer je, prema njegovoj ocjeni, Kantonalni sud donio pravilnu odluku zasnovanu na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 – prečišćeni tekst i 15/80 – ispravka), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi: Predmet nasljeđivanja Član 2.
Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.
a) Prvi nasljedni red Potomci i bračni drug umrlog Član 10.
Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug.
Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Odricanje od nasljeđa Član 134.
Nasljednik se može odreći od nasljeđa izjavom kod suda do svršetka rasprave zaostavštine.
Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa ako nije izrično izjavio da se odriče samo u svoje ime.
Ako su potomci maloljetni za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa.
Nasljednik koji se odrekao od nasljeđa samo u svoje ime, smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.
Ako se odreknu od nasljeđa svi nasljednici koji u trenutku smrti ostavioca pripadaju najbližem nasljednom redu, na nasljeđe se pozivaju nasljednici sljedećeg nasljednog reda.
Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno Član 138.
Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom s pretkom odreći od nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka.
Za punovažnost ovog sporazuma potrebno je da bude sastavljen u pismenom obliku i koji je ovjerio sudija.
Prilikom ovjere sudija će pročitati sporazum i upozoriti pretka i potomka na posljedice sporazuma.
Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao, ako sporazumom o odricanju ili naknadnim sporazumom nije što drugo određeno.
VIII - NASLJEDNOPRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVOSNAŽNOSTI
RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU
Naknadno pronađena imovina Član 240.
Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju.
Ako ranije nije raspravljena zaostavština, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako se pronađena imovina sastoji iz nepokretnosti.
Ako se pronađena imovina sastoji iz pokretne imovine, sud će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev zainteresovanih lica.
Prije raspravljanja naknadno pronađene imovine, sud će pozvati nasljednike koji su se odrekli nasljeđa da se u određenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traže da im se prizna pravo na nasljeđe na naknadno pronađenoj imovini.
Rješenje kojim je raspodijeljena naknadno pronađena imovina, sud će dostaviti i nasljednicima koji su se odrekli nasljeđa.
Naknadno pronađeni testament Član 241.
Ako se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe testament, sud će ga proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, a zadržati njegov prepis.
Ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu već će obavijestiti zainteresovana lica o proglašenju testamenta i upozoriti ih da mogu svoja prava na osnovu testamenta ostvariti u parnici.
29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2. stav (1) (1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 209. stav (2) tačka 11) (2)Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:
11)ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev;
e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
5)ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3)Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4)U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2.
ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1)ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;
2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;
3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
(5)U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 048863 17 Gž 3 od 10. oktobra 2017. godine protiv koje apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek budući da je revizija koja je izjavljena protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena. Međutim, apelant je podnošenjem apelacije broj AP 5103/17 (vidi tačku 2. ove odluke) sebi osigurao pravo na podnošenje nove apelacije Ustavnom sudu nakon odluke Vrhovnog suda o podnesenoj reviziji, bez obzira o kakvoj se odluci radilo meritornoj ili procesnoj odluci, kao u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud blagovremenost predmetne apelacije ispitati u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 048863 18 Rev od 3. aprila 2018. godine. Iz dostavnice koju je Općinski sud dostavio na traženje Ustavnog suda proizlazi da je apelantov punomoćnik navedeno rješenje Vrhovnog suda primio 18. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava parničnih stranaka na predmetnim nekretninama po osnovu prava iz Zakona o nasljeđivanju, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.
40. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni prigovor odnosi na primjenu člana 2. stav 1. ZPP, odnosno na pitanje da li je Kantonalni sud usvajanjem tužbenog zahtjeva na način kako je to učinio u izreci osporene odluke prekoračio tužbeni zahtjev, odnosno izašao van njegovog okvira, te da li je Kantonalni sud na taj način prekršio član 209. stav (2) tačka 11. ZPP.
41. U vezi s tim prigovorom Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz odredbe člana 2. stav 1. ZPP proizlazi da pokretanje parničnog postupka inicira stranka (tužilac) koja je ovlaštena da odredi predmet, sadržinu i obim spora, pri čemu je stranka ovlaštena da tokom postupku preinači tužbu. Ovlaštenje suda je da shodno članu 2. stav 1. ZPP odluči samo u granicama zahtjeva koji je postavljen, pri čemu sud nije ovlašten da tužiocu dosudi više od onog što je tražio niti nešto drugo što nije tražio. Sudska praksa se izjasnila da sud ne može obavezati tužene da tužiocu plate solidarno dug iako postoje uvjeti za takvo obavezivanje ako to tužilac nije tražio. Isto tako, sud ne može obavezati tuženog da plati više nego što je tužilac tražio iako to tuženi priznaje. Međutim, sudska praksa smatra da sud ne prekoračuje tužbeni zahtjev ako tužilac traži naknadu štete u obliku rente, a sud je dosudi u kapitaliziranom iznosu ili kada umjesto jednokratne naknade dosudi naknadu u obliku rente.
42. Primjenjujući navedeno na konkretni slučaj Ustavni sud zapaža da je tužilac po preuzimanju parnice, nakon smrti njegove pravne prednice, u ponovnom postupku na ročištu pred prvostepenim sudom po svom punomoćniku opredijelio tužbeni zahtjev (vidi tačku 8. ove odluke), ali je prvostepeni sud odbio tako opredijeljeni tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan pozivajući se na član 2. Zakona o nasljeđivanju (vidi Relevantne propise) „cijeneći činjenicu da Ibrahimu Srkaloviću u vrijeme smrti 10. juna 2002. godine nisu pripadale nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, stoga ni tužilac ne može nasljeđivati predmetne nekretnine...“. Za razliku od prvostepenog suda Kantonalni sud je, koristeći se ovlaštenjima iz člana 229. ZPP, cijeneći isprave provedene i u prvostepenom postupku, utvrdio drugačije činjenično stanje, te drugačijim tumačenjem materijalnog prava, i to Zakona o nasljeđivanju, uvažio tužiočevu žalbu, preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao tački 14. ove odluke, a razloge za takvo odlučenje je obrazložio (vidi tač. 16. i 17. ove odluke). U vezi s apelantovim prigovorom da je Kantonalni sud izašao van okvira tužbenog zahtjeva Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da u presudi tog suda tužbeni zahtjev nije formuliran na način kako je to učinio tužiočev punomoćnik, ali da se taj sud, usvajanjem tužbenog zahtjeva, kretao u „kvantitativnom i kvalitativnom obimu postavljenog tužbenog zahtjeva“ kako to propisuje član 2. stav 1. ZPP „jer je interes tužioca da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a ne pravo vlasništva umrlog Ibrahima Srkalovića“, kako je to opredijeljenim tužbenim zahtjevom traženo. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud i u odgovoru na apelaciju ovaj ključni prigovor apelacije dodatno obrazložio (vidi tačku 26. ove odluke).
43. Shodno praksi Evropskog suda, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno od toga da li je riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalno-pravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ, u načelu, će biti smatrana kompatibilnom sa članom 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV] broj 30544/96, st. 26–30, ECHR 1999-I).
44. Slijedeći navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio iz kojeg razloga je uvažio tužiočevu žalbu, te preinačio prvostepenu presudu usvajajući tužiočev tužbeni zahtjev koji je drugostepeni sud preformulirao u granicama člana 2. stav 1. ZPP, što je u osporenoj presudi Kantonalni sud i obrazložio. Kantonalni sud se u svojoj odluci bavio i pitanjem pogrešnog broja zk. ul. koji je tužilac naveo u tužbi, činjenicom da tužbom nisu obuhvaćeni svi suvlasnici predmetnih nekretnina, kao i rokom za podnošenje tužbe (vidi tač. od 18. do 21. ove odluke), za što je dao obrazloženje, iz čega slijedi zaključak da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu i obrazložio prigovore koje je kao sporne apelant isticao tokom postupka, a koje apelant ponavlja i u apelaciji.
45. Imajući u vidu obrazloženje osporene presude u svjetlu ukazane prakse Evropskog suda i činjenice da je Kantonalni sud obrazložio razloge za odlučenje kao u izreci osporene presude, pri čemu je u svojoj odluci obrazložio i ključne apelacione prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, Ustavni sud smatra da osporena presuda Kantonalnog suda zadovoljava kriterije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu procesnog prava, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost i uspješno koristio zakonom propisani pravni lijek u parničnom postupku, i to žalbu. Činjenica da apelant osporenom presudom Kantonalnog suda, kao konačnom u ovom predmetu, koja je donesena u ponovnom postupku povodom žalbe suprotne strane, očito nije zadovoljan, te da zakonski uvjeti nisu dozvoljavali da se protiv osporene presude uspješno izjavi revizija per se ne može voditi ka zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud i ove prigovore smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud, koristeći se procesnim ovlaštenjima iz ZPP, uvažio tužiočevu žalbu, preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev koji je taj sud preformulirao uz poštovanje člana 2. stav 1. ZPP, pri čemu je Kantonalni sud obrazložio razloge za odlučenje kao u izreci osporene presude, a dato obrazloženje zadovoljava kriterije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da je apelant nezadovoljan odlukom Kantonalnog suda koja je donesena povodom žalbe suprotne strane i da je revizija protiv osporene odluke odbačena kao nedopuštena zbog nepostojanja zakonskih uvjeta za reviziju per se ne pokreće pitanje kršenje navedenog prava.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević