Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1514/20 (M.I.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1514/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1514/20, rješavajući apelaciju M. I., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. I.
protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 066301 19 Gž od 6. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kobaša, podnio je 14. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 066301 19 Gž od 6. prosinca 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta koji je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva putem dosjelosti na nekretninama što bi tuženi (B.S., M.D., B.V., S.G. i I.G.) bili dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove prvostepene presude upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Dalje je, obvezan apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenim iznosima, dok su preko dosuđenog iznosa tuženi odbijeni.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud cijeneći materijalne dokaze, izjave stranaka, te izjave saslušanih svjedoka (J.S., G.Đ, Ž.C., H.M. i H.R.), uvida u presudu suda, zaključio da apelant nije dokazao kontinuitet posjeda na spornim nekretninama u trajanju od 20 godina, te da nije bio savjestan, jer je znao da sporne nekretnine nisu njegovo vlasništvo. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini stječe u trenutku kada nastupe one pravne činjenice na koje zakon nadovezuje neposredno stjecanje prava vlasništva. Za ovakvo stjecanje, prava vlasništva na nekretnini potreban je savjestan i zakonit posjed i protek vremena od 10 godina za savjesnost i zakonitost posjednika (članak 28. stavak 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu ZOSPO)), a 20 godina za savjesnog posjednika koji nepokretninu drži nezakonito (članak 28. stavak 4. ZOSPO). Okružni sud je istakao da su tuženi materijalnim dokazima (presude suda) u smislu odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa odredbom članka 123. i 126. ZPP zakona, dokazali da apelant nije bio savjestan posjednik spornih nekretnina, jer je znao da nekretnine koje drži u posjedu-nisu njegovo vlasništvo. Naime, istakao je da ovo utvrđenje proizlazi iz činjenice da je prednik apelanta sa svojom suprugom (maćehom apelanta) uživao i koristio sporne nekretnine koje su bile njeno očinstvo, a koje mu ona nije prenijela u vlasništvo, iako se darovnim ugovorom iz 1969. godine, obavezala da će ih naknadno prenijeti. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant je na taj način bio upoznat da su predmetne nekretnine vlasništvo očeve supruge, pa nakon smrti oca kao zakonski nasljednik apelant nije mogao nastaviti kontinuiteta savjesnog posjeda. Također je istakao činjenicu da su nasljednici maćehe (sada tuženi) bili upućeni na parnicu protiv apelanta koji je u ostavinskom postupku tvrdio, da postoji usmeni testament i ugovor o doživotnom izdržavanju za sporne nekretnine koje su mu darovane, nakon čega je vođen parnični postupak i apelant odbijen s takvim zahtjevom (tuženi dokazali nesavjesnost apelanta u držanju i posjedu predmetnih nekretnina). Konačno, naveo je da je prvostupanjski sud u smislu članka 321. stav 3. ZPP odredio vrijednost predmeta spora, te je je s obzirom na vrijednost spora, kao i sadržaj ispostavljenih troškova od strane tuženih za radnje koje su bile nužne i potrebne, prvostupanjski sud donio odluku o troškovima u skladu s člankom 386. stav 1. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pogrešno cijenio dokaze i pogrešno primijenio članak 8. i 191. stavak 4. ZPP. Naime, apelant smatra da je izvedenim dokazima (čitanjem darovnog ugovora i iskazima tuženih u svojstvu svjedoka J.S. i G.Đ) dokazao kontinuitet i kvalitetu posjeda. Pri tome, apelant ističe da na pripremnom ročištu nije znao adresu prebivališta svjedoka A.A., pa je sud obijanjem apelantovog prijedloga za saslušanje tog svjedoka (apelant neuka stranka) učinio povredu odredaba parničnog postupka. Također, apelant ističe da je onemogućen u pristupu pravu na jednak način kao i drugi sudionici u postupku, te je na taj način prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku. Osim toga, apelant osporava visinu troškova postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da je prvostupanjski sud cijenio sve dokaze stranaka, dajući jasno obrazloženje u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da izloži svoj predmet, odnosno da iznesu dokaznu građu u skladu s pravilima ZPP-a, te da se, stoga, nasuprot njihovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević