Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/20 („Unis automobili i dijelovi" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1901/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1901/20, rješavajući apelaciju „Unis automobili i dijelovi“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Unis automobili i dijelovi“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 021867 19 Pž 2 od 18. septembra 2019.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 021867 17 Ps 2 od 30. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Unis automobili i dijelovi" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dina Memić Turkmanović advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 021867 19 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 021867 19 Pž 2 od 18. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 021867 17 Ps 2 od 30. novembra 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2668/19 od 15. januara 2020. godine, u odnosu na AP-4795/19, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 021867 19 Rev od 11. februara 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je na osnovu ugovora o kupoprodaji 100% državnog kapitala apelanta od 9. juna 2000. godine stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže označenim izrekom prvostepene presude, a što je tuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i informisanje) dužan priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude upiše sa pravom vlasništva na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1 u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda i katastarskom operatu Općine Novo Sarajevo. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je, odlučujući o žalbenim navodima, prije svega našao da je prvostepeni sud pitanje sticanja vlasništva na spornim nekretninama, razmotrio po više osnova, te svaki osnov detaljno obrazložio. Kantonalni sud je naveo da je apelant u toku postupka tvrdio da su sporne nekretnine bile obuhvaćene postupkom privatizacije državnog kapitala, odnosno da ih je stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, ali kako iste nisu bile upisane kao njegovo vlasništvo, apelant je protiv titulara prava na spornim nekretninama pravilno podnio tužbu. Kantonalni sud je naveo da to znači da je prvostepeni sud bio dužan utvrditi sve činjenice vezane za sporno pravno pitanje, pa navod da je prvostepeni sud izašao iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva nije osnovan, a s obzirom da je sud upravo odlučivao i odlučio u granicama zahtjeva koji su stavljeni u toku postupka, u smislu člana 2. Zakona o parničnom postupku.

5. Kantonalni sud je dalje naveo, a u vezi sa stavom apelanta da je valjanim pravnim poslom, tj. ugovorom stekao pravo vlasništva na nekretninama, da je pitanje nekretnina bilo sporno u trenutku zaključenja predmetnog ugovora, a što potvrđuje činjenica da se vodi predmetni spor, kao i to da je apelant dao izjavu 2. marta 2000. godine u kojoj navodi da apelant ima imovinu u vidu nekretnina zgrade i zemljišta u ulici Muhameda ef. Pandže broj 13., o kojima se vodi sudski spor. Kantonalni sud je ukazao da navedena činjenica proizilazi i iz oglasa objavljenog u novinama „Oslobođenje“ o prodaji udjela preduzeća „Unis holding“ u preduzeću „Unis automobili“ d.j.l. sa sjedištem u ulici Muhameda ef. Pandže broj 13., u kojem se navodi da imovinsko pravni odnosi na nekretninama nisu riješeni i da rizik preuzima kupac, te da uz program nije dostavljen validan dokaz o vlasništvu na nekretninama.

6. Kantonalni sud je takođe naveo da je, utvrđujući činjenicu da li je apelant, odnosno njegov prednik, na neki od zakonom predviđenih načina stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, prvostepeni sud pravilno utvrdio i zaključio da apelant, a niti njegov pravni prednik, nikada nisu bili upisani kao nosioci prava na spornom zemljištu, niti su bili upisani kao posjednici istog u katastru nekretnina, te da po osnovu pravnog sljedništva apelant nema nikakvih prava na predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđeno i da u momentu privatizacije državnog kapitala u društvu apelanta isti nije bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, što znači i da iste nisu mogle biti obuhvaćene programom privatizacije kao vlasništvo apelanta. Kantonalni sud je naveo da je u kontekstu navedenog pravilno utvrđeno i da je posjednik nekretnina bila Srednja škola za saobraćaj i komunikacije, dok je upis Automehaničarske škole u zemljišne knjige izvršen 2001. godine, sa pravom raspolaganja u korist Ministarstva za obrazovanje, nauku i informisanje, dakle nakon izvršene privatizacije. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud takođe pravilno utvrdio i da apelant ne može svoje pravo vlasništva na osnovu valjanog pravnog posla crpiti iz pravnog posla koji je zaključen u svrhu kupovine državnog kapitala u društvu apelanta, te da pravni posao koji se odnosi na kupovinu državnog kapitala nije osnov za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama, posebno u situaciji kad su u trenutku privatizacije navedene nekretnine bile sporne. Kantonalni sud je naveo da je, prema tome, prvostepeni sud pravilno utvrdio da predmetne nekretnine ne predstavljaju imovinu apelanta koju je stekao pravnim poslom i savjesnim i zakonitim posjedom, kako je on tvrdio, pa su i svi žalbeni navodi koji se tiču nepravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, kao i povreda postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, u cijelosti neosnovani.

7. Kantonalni sud je naveo da je, kada je riječ o pitanju nedostatka aktivne legitimacije, prvostepeni sud posmatrajući čisto formalno, a sa aspekta primjene člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i čl. 2. i 9. stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti, našao da apelant nema aktivnu legitimaciju osnovom ugovora, s obzirom da on nije bio potpisnik istog. Kantonalni sud je naveo da je, međutim, predmet kupovine bila državna imovina/kapital apelanta, koji je smatrao da njegovu imovinu čine i sporne nekretnine, te da, shodno tome, pitanje promjene osnivača, odnosno sama činjenica ko je osnivač nije od uticaja na to da apelant kao pravno lice podnese tužbu upravo zato što smatra da njegovu imovinu čine i nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je ukazao da navedeni zaključak prvostepenog suda ni na koji način nije uticao na zakonitost i pravilnost konačne odluke prvostepenog suda, posebno jer je pitanje sticanja prava vlasništva sagledano sa više aspekata, tako da je pitanje aktivne legitimacije samo jedno od pitanja koja je obrađivao prvostepeni sud, a svakako nije bilo od odlučnog uticaja za donošenje konačne odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da nižestepeni sudovi nisu mogli utvrđivati valjanost ugovora o kupoprodaji jer „tuženi nije ispostavio protivtužbeni zahtjev, niti osporavao tu činjenicu u toku postupka, čime su nižestepeni sudovi prekoračili svoja ovlaštenja“. Apelant takođe ističe da je valjanost izvršene privatizacije kao i valjanost zaključenog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala u postupku privatizacije apelanta, kontrolom zaključenih ugovora u postupku privatizacije, potvrdilo Kantonalno Pravobranilaštvo Sarajevo i Federalno Pravobranilaštvo. Apelant smatra da su nižestepeni sudovi izveli pogrešan zaključak da apelant (niti njegov prednik) nije bio upisan kao posjednik u katastarskim knjigama, te da je u katastarskom operatu i u zemljišnoj knjizi bio upisan tuženi, pri tome evidentno i namjerno zanemarujući činjenicu da je tuženi taj upis izvršio 2001. godine. Apelant navodi da je tokom postupka dokazana aktivna legitimacija apelanta stečena ulaganjima, mirnim i savjesnim korištenjem svoga dijela objekta i zemljišta kao osnovnih sredstava na spornom dijelu parcele.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/20 („Unis automobili i dijelovi"… | Sudska praksa | Aktio