Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6508/18 (L. R.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Legitimno očekivanje
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Stanovi JNA
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 39
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-6508/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6508/18, rješavajući apelaciju Leposave Rokvić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Leposave Rokvić.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 078345 17 Rev od 11. juna 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Leposava Rokvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mustafa Karović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 078345 17 Rev od 11. juna 2018. godine (kao podnosioci apelacije navedeni su Rokvić Leposava i dr., dok je u potpisu apelacije i popratnog dopisa uz punomoć, dostavljenu na zahtjev Ustavnog suda, navedena samo apelantica, tj. Rokvić Leposava po punomoćniku, te je punomoć dostavljena samo za apelanticu. Budući da se u apelaciji izričito ne navodi ko su drugi apelanti, od apelantičinog zastupnika, advokata Mustafe Karovića, zatraženo je da dopuni apelaciju na način da precizira ko su apelanti, te da dostavi punomoć za zastupanje svih apelanata, ukoliko ih ima više. Imajući u vidu da apelantičin zastupnik nije dopunio apelaciju, Ustavni sud smatra da je apelaciju podnijela samo apelantica).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Federalnog pravobranilaštva Sarajevo i T. D. (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 27. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Federalno pravobranilaštvo Sarajevo i umješač dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 29. novembra do 30. decembra 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 078345 13 P 2 od 25. februara 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i M. R. (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti – stana (pobliže opisanog u izreci presude) zaključen u Sarajevu 30. marta 1992. godine pod brojem IN.3513-7682-4 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između države SFRJ – SSNO – Vojnograđevinska direkcija Sarajevo, kao prodavca, i S. R. (u daljnjem tekstu: apelantičin pravni prednik), kao kupca, a za koji je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena, te da je predmetni ugovor ovjerilo Vojno pravobranilaštvo u Sarajevu 30. marta 1992. godine, kao i nadležna Porezna uprava za promet nekretnina. Nadalje, navedeno je da se naloži Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da na osnovu predmetne presude izda nalog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda – Odsjek KPU za uknjižbu predmetnog stana na ime apelantičinog pravnog prednika sa dijelom 1/1, a da, u protivnom, presuda zamijeni predmetni ugovor sa nalogom Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda – Odsjek KPU da na osnovu predmetne presude izvrši uknjižbu predmetnog stana na ime apelantičinog pravnog prednika sa dijelom 1/1 uz naknadu troškova postupka. Osim toga, apelantica i drugotužitelj su obavezani da solidarno nadoknade troškove postupka tuženoj. Također, odbijen je prijedlog za prekid postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza (navedenih na stranicama 3 i 4 presude), a u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci. Prilikom pojedinačne ocjene izvedenih dokaza Općinski sud je, između ostaloga, naveo da predmetni ugovor sadrži pečat Grada Sarajeva - Gradske uprave društvenih prihoda. Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pri tome istakao je da je apelantica kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Općinski sud je naveo da je predmetni postupak okončan donošenjem rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo od 22. maja 2013. godine, kojim je potvrđeno rješenje Uprave za stambena pitanja od 25. aprila 2013. godine, a kojim je potvrđeno da je apelantičin pravni prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i utvrđeno da je apelantica sunosilac stanarskog prava, te da joj pripada pravo na vraćanje u posjed navedenog stana. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantičin punomoćnik uveden u posjed predmetnog stana 15. marta 2011. godine, te da su, po ocjeni tog suda, ispunjena dva kumulativna uslova iz odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Također, Općinski sud je naveo da je apelantičin pravni prednik zaključio predmetni ugovor u pisanoj formi, te da je predmetni ugovor ovjerio vojni pravobranilac, koji je pravnu valjanost potvrdio svojim potpisom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelantica, kao supruga apelantičinog pravnog prednika koji je zaključio predmetni ugovor, u smislu odredbe člana 54. ZPP, ima pravni interes da se utvrdi da je predmetni ugovor pravno valjan s obzirom na okolnost da je apelantica bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o vanparničnom postupku, te da može otkupiti predmetni stan u smislu člana 11. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelantičin pravni prednik nije imao riješeno stambeno pitanje, te da je podnio zahtjev za davanje stana u zakup, ali da je postupak po tom zahtjevu obustavljen zbog smrti. Nadalje, navedeno je da ni apelantica nema riješeno stambeno pitanje, što je utvrđeno iz dopisa Sektora za budžet i finansije Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Ministarstva odbrane Republike Srbije.
7. Općinski sud je, dalje, naveo da je neosnovano pozivanje tužene na okolnost da predmetni ugovor nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi s obzirom na okolnost da predmetni ugovor sadrži pečat Gradske uprave društvenih prihoda Grada Sarajeva, a imajući u vidu opštepoznata ratna djejstva.
8. Međutim, Općinski sud je istakao da apelantica nije dokazala činjenicu da je apelantičin pravni prednik izvršio uplatu kupoprodajne cijene koja je ugovorena članom 2. predmetnog ugovora u određenom novčanom iznosu. Također, istaknuto je da apelantica nije dokazala ni činjenicu da se nalazi u posjedu predmetnog stana, jer je u posjed predmetnog stana uveden apelantičin punomoćnik, dok apelantica ima prebivalište u Bačkom Jarku. S obzirom na navedeno Općinski sud je ocijenio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev, jer apelantica nije ispunila sve uslove iz odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Općinski sud je zaključio da je činjenica da je apelantičin pravni prednik zaključio predmetni ugovor u pisanoj formi do 6. aprila 1992. godine, da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi, ali da nije izvršena uplata kupoprodajne cijene, niti se apelantica nalazi u posjedu predmetnog stana, dakle, da apelantičin pravni prednik nije zaključio pravno obavezujući ugovor. U konačnici, Općinski sud je naveo da drugotužitelj (brat apelantičinog pravnog prednika) nije aktivno legitimisan, jer u toku postupka nije dokazao okolnost da je proglašen zakonskim nasljednikom iza apelantičinog pravnog prednika, te da nema ni pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe, niti mu to pravo daje Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev drugotužitelja.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 078345 14 Gž 2 od 7. decembra 2016. godine odbijena je žalba apelantice i drugotužitelja i prvostepena presuda je potvrđena.
10. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude, te da su neosnovani, paušalni i da nisu ničim dokazani žalbeni navodi da je prvostepeni sud odugovlačio postupak u predmetnoj pravnoj stvari, pa da je neosnovano prekinuo postupak do okončanja postupka pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju spisa, prvostepeni sud na apelantičin prijedlog prekinuo postupak u predmetnoj pravnoj stvari do okončanja postupka kod Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo po zahtjevu apelantice i drugotužitelja za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao prethodnog pitanja, rješenjem od 18. februara 2010. godine. Nadalje, navedeno je da je punomoćnik apelantice i drugotužitelja primio rješenje o prekidu 26. februara 2010. godine, ali da nije ulagao žalbu, te da je navedeno rješenje postalo pravomoćno. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da nema osnova prigovaranje o prekidu postupka u žalbi protiv prvostepene presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantica i drugotužitelj neosnovano prigovaraju da je sud u toku postupka nezakonito dostavio spis po žalbi protiv rješenja Kantonalnom sudu kada su apelantica i drugotužitelj podnijeli žalbu protiv rješenja o povlačenju tužbe u odnosu na označenu drugotuženu (umješača), osporavajući troškove postupka, a ostavio da postupak o glavnoj stvari miruje. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud ima zakonsku obavezu da po žalbi postupa u zakonskim rokovima (čl. 214. i 215. ZPP) zbog čega je navedeni prigovor neosnovan. Također, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud imao osnov da u toku postupka dozvoli miješanje trećeg lica u predmetnu parnicu na strani tužene, jer umješač ima pravni interes da tužena uspije u parnici s obzirom na to da je predmetni stan do iseljenja koristila na osnovu akta tužene.
11. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze kada je utvrdio da apelantica i drugotužitelj nisu dokazali da je apelantičin pravni prednik isplatio prodavcu kupoprodajnu cijenu predmetnog stana i kada je utvrdio da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je pravilnom ocjenom dokaza – predmetnog ugovora utvrdio da je članom 2. predmetnog ugovora utvrđena kupoprodajna cijena stana u određenom novčanom iznosu, koja se umanjuje po osnovu stambenog doprinosa za isti iznos, tako da cijena predmetnog stana, umanjena po osnovu popusta, iznosi 0,00 dinara i predstavlja obavezu apelantičinog pravnog prednika prema predmetnom ugovoru. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelantica i drugotužitelj nisu dokazali da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, budući da na predmetnom ugovoru nema broja protokola, datuma, ni pečata porezne službe nadležne općine, a koji se, prema tada važećem Zakonu o porezu na promet, utiskivao na svaki ugovor koji je dostavljen poreznoj upravi. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je, da bi se predmetni ugovor o otkupu stana prihvatio kao pravno valjan, potrebno da su ispunjeni svi elementi iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da se svi elementi iz navedenog člana traže kumulativno. Kantonalni sud se pozvao i na odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U konačnici, s obzirom na to da nije dokazano da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, Kantonalni sud je zaključio da (iz drugih razloga u odnosu na zaključak prvostepenog suda) predmetni ugovor ne ispunjava uslove punovažnosti koje propisuje član 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da zbog navedenih razloga predmetni ugovor nije pravno valjan. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelantice i drugotužitelja za izdavanje naloga Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda - Odsjek KPU za uknjižbu stana na ime apelantičinog pravnog prednika, kao i da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev drugotužitelja zbog nedostatka pasivne legitimacije.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 078345 17 Rev od 11. juna 2018. godine odbijena je revizija apelantice i drugotužitelja.
13. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Nadalje, navedeno je da su apelantica i drugotužitelj samo paušalno naveli da drugostepenu presudu pobijaju zbog povrede odredaba parničnog postupka, ali da nisu naveli koja je to odredba ZPP nepravilno primijenjena ili da nije primijenjena, a da je to bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da navedeni prigovor nije osnovan.
14. Također, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu je istakao da iz odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo proizlazi da je potrebno da su ispunjeni svi izričito jasno i precizno propisani uslovi (kumulativno) da bi se predmetni ugovor prihvatio kao pravno valjan, a da je jedan od tih uslova da je „ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi“. Vrhovni sud je naveo da navedeni uslov, kao pravno relevantnu činjenicu, apelantica i drugotužitelj provedenim dokazima nisu uspjeli dokazati zbog čega je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, tužbeni zahtjev odbio. Nadalje, navedeno je da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme kao nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. Vrhovni sud je naveo da u postupku koji je prethodio reviziji između parničnih stranaka nije bilo sporno da se predmetni stan nalazi na području općine Centar Sarajevo, te da je na apelantici i drugotužitelju bio teret dokaza da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi.
15. Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu provedenog dokaza, uvidom i čitanjem predmetnog ugovora, priloženog u izvorniku, utvrđeno da na poleđini posljednje stranice postoji otisnut porezni pečat na kojem je navedeno: „Grad Sarajevo, Gradska uprava društvenih prihoda.“ S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se radi o potpuno bjankopečatu - bez popune predviđenih crtica kod riječi „Odjeljenje“, bez broja protokola o prijemu, bez datuma prijema i bez potpisa ovlaštenog lica (“Načelnik“), a što je trebalo biti popunjeno sa stanovišta odredaba tada važeće Uredbe o kancelarijskom poslovanju organa uprave i organizacija.
16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su apelantica i drugotužitelj u reviziji ponovili tvrdnju da je predmetni ugovor ovjeren pečatom Porezne uprave Općine Centar Sarajevo, ali da upravo postojanje te činjenice nisu dokazali. Pri tome Vrhovni sud je istakao da je predmetni ugovor podnesen kao dokaz njihovih navoda, a iz čega slijedi da su znali ili morali znati da je na predmetnom ugovoru porezni pečat nepopunjen, odnosno prazan. Nadalje, navedeno je da, prema stanju spisa predmeta, proizlazi da tokom postupka apelantica i drugotužitelj nisu ni tvrdili da su tražili potvrdu ili drugu ispravu iz službene evidencije nadležne porezne službe da je zaprimila predmetni ugovor do 6. aprila 1992. godine radi ovjere, ili da eventualno nisu mogli to „isposlovati“, a niti su, u smislu člana 134. stav 3. ZPP, predlagali da sud naredi tom organu da takvu ispravu dostavi sudu. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je istakao da nisu prihvatljivi navodi apelantice i drugotužitelja da nije propust apelantičinog pravnog prednika to što na poreznom pečatu nema broja protokola ni datuma, zbog čega ne bi mogli snositi nikakve posljedice, a budući da je na njima teret dokaza činjenica koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP).
17. U konačnici, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili kao neosnovan i zahtjev za izdavanje naloga Zemljišnoknjižnom uredu za uknjižbu stana u vlasništvo apelantičinog pravnog prednika, a budući da apelantica i drugotužitelj nisu dokazali navedenu pravno relevantnu činjenicu (da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi). S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije proizvoljno primijenio odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da je u tom pravcu izraženo pravno stajalište u odlukama Ustavnog suda br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine i AP 368/14 od 22. decembra 2016. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelantica navodi da su povrijeđeni Principi Ujedinjenih nacija o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine raseljenim i izbjeglim licima, ali te navode nije posebno obrazlagala, niti argumentirala. Apelantica, između ostaloga, navodi da ona i drugotužitelj nisu odgovorni što službeno lice u „Poreznoj upravi“ nije stavilo sve potrebne crtice kod riječi „Odjeljenje“ ili upisalo datum. Nadalje, apelantica smatra da pečat koji je utisnut na poleđini predmetnog ugovora po obliku i veličini odgovara pečatu Gradske uprave društvenih prihoda koji se, zbog sadržaja memoranduma, uručuje bez potpisa i broja. Apelantica ističe da su „izmišljeni“ svi razlozi koje su navodili nižestepeni sudovi, te da predmetni ugovor sadrži sve što se zakonom zahtijeva za njegov nastanak i punovažnost da bi proizvodio pravno djejstvo. Osim toga, apelantica navodi da je prethodno upravni postupak trajao od 1998. godine do 15. marta 2011. godine, kada je apelantica uvedena u posjed predmetnog stana, te ističe da „do danas“ ne može da uknjiži svoju imovinu. Nadalje, navedeno je da je nadležnim sudovima i upravnim organima dostavila određenu dokumentaciju (kako je to pobliže navedeno u apelaciji), te tvrdi da je sud raspolagao i dokazima da apelantica ne posjeduje drugu imovinu u vlasništvu, tako da je predmetni stan njen „dom“. Apelantica ističe i da su neosnovani stavovi nižestepenih sudova da drugotužitelj nije dokazao da je proglašen nasljednikom iza apelantičinog pravnog prednika zbog razloga što je on njegov brat koji nije imao djece. Nadalje, navedeno je da predmetni stan predstavlja imovinu, budući da je otkupljen. U konačnici, apelantica smatra da su sudovi bili pristrasni i neobjektivni i da su povrijedili zakon na štetu „apelanata“, donoseći diskriminatorske i neosnovane odluke.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude od 11. juna 2018. godine, te da apelantici pri donošenju navedene presude nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da primjena prava u revizionoj odluci nije bila proizvoljna. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanje po žalbi apelantice i drugotužitelja protiv prvostepene presude postupao u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da su neosnovani svi navodi iz apelacije. Kantonalni sud je istakao da nije došlo do povrede ustavnih prava koja se navode u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
21. Općinski sud je naveo da je prvostepeni postupak u predmetnoj pravnoj stvari vođen po odredbama ZPP. Nadalje, naveo je da je prvostepeni postupak vođen korektno, a da je odluka donesena na temelju materijalnih propisa, kao i da nije došlo do povrede odredaba člana 6. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a što je taj sud detaljno obrazložio u prvostepenoj odluci.
22. Federalno pravobranilaštvo Sarajevo je, između ostalog, navelo da se ne može smatrati sudionikom u postupku pred Ustavnim sudom, te je dostavilo akt tužene od 4. decembra 2019. godine i navelo da se navedeni akt ima smatrati sastavnim dijelom odgovora na apelaciju. Tužena je, između ostaloga, navela da je predmetna apelacija nedopustiva, jer se u apelaciji navodi da su nadležni sudovi u postupku raspravljanja i odlučivanja u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrdili određene činjenice i na njih pogrešno primijenili materijalno pravo. Nadalje, tužena je navela da su potpuno neosnovani navodi apelacije kojim se osporava presuda Vrhovnog suda, te da podržava pravni osnov i činjenično utvrđenje navedene presude. S tim u vezi, tužena je istakla da apelantica nema pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, kako to zahtijevaju odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a kako je to pravilno zaključio i Vrhovni sud. Tužena je istakla da je o istom pravnom i činjeničnom pitanju Ustavni sud donio i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1908/09.
23. Umješač je naveo da je apelacija nestručno i površno napisana, te da se sastoji od konstatacija koje su subjektivne, kao i da su u predmetnom postupku sudovi postupali po zakonu. Umješač je naveo da je detaljno izjašnjenje na apelantičine navode dao u toku postupka, te da u cijelosti ostaje kod njega. U konačnici, umješač je predložio da se predmetna apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10-OUS, 50/12-Odluka USBiH, 11/13-Rješenje USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-OUS, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka i 5/10-OUS), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Supružnici stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.
Kad stanarsko pravo imaju sustanari, stan kupuju zajedno svaki u dijelu na kojem ima stanarsko pravo, ako se ne sporazume drugačije.
Iznimno od stava 2. ovog člana, ako jedan ili više sustanara ne podnese zahtjev za kupnju svog dijela stana u roku iz člana 7. ovog zakona, stan imaju pravo kupiti ostali sustanari.
Suglasnost i sporazum iz st. 1. i 2. ovog člana daje se na ugovor ili posebnoj ispravi uz ovjeren potpis.
U slučaju uskraćenosti suglasnosti, odnosno nepostojanja sporazuma, odlučuje se u sudskom postupku.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 54.
(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
(2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
(3) Ako odluka o sporu zavisi o tome da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
(4) Isticanje zahtjeva po odredbi stava 3. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 134. stav (3) (3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 078345 17 Rev od 11. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin advokat je primio 13. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica nije obrazložila, niti argumentirala navode o kršenju Principa Ujedinjenih nacija o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine raseljenim i izbjeglim licima. S tim u vezi, Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantičine navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade ma koliko ona bila razumna i mora da se zasniva na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48˗49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. U odnosu na apelantičine navode da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njeno pravo na imovinu a u vezi sa odbijanjem tužbenog zahtjeva apelantice i drugotužitelja kojim se tražilo utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižba, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelantice koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala od njenog „legitimnog očekivanja“ da će sudovi utvrditi da je pravno valjan predmetni ugovor (koji je, po apelantičinom mišljenju, ispunjavao sve što se zakonom zahtijeva za njegov nastanak i punovažnost da bi proizvodio pravno djejstvo) i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva na stanu koji je predmet ugovora na ime apelantičinog pravnog prednika.
36. Dalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantičinu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg interesa.
37. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijanjem tužbenog zahtjeva apelantice i drugotužitelja nesumnjivo došlo do miješanja u apelantičinu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantičino pravo na imovinu, Ustavni sud, dakle, prvo treba odgovoriti na pitanje je li miješanje predviđeno zakonom, odnosno jesu li proizvoljne odluke redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i uknjižbe. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, budući da apelantica nije dokazala činjenicu da je apelantičin pravni prednik izvršio uplatu kupoprodajne cijene, kao ni činjenicu da se nalazi u posjedu predmetnog stana, jer je u posjed predmetnog stana uveden apelantičin punomoćnik. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud ocijenio kao neosnovan prigovor tužene da predmetni ugovor nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi s obzirom na okolnost da predmetni ugovor sadrži pečat Gradske uprave društvenih prihoda Grada Sarajeva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene i osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da predmetni ugovor (zbog drugih razloga u odnosu na zaključak prvostepenog suda) ne ispunjava uslove iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, i to zbog toga što apelantica i drugotužitelj provedenim dokazima nisu uspjeli dokazati da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi.
39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 699/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 699/18 od 15. oktobra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao na praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) u predmetu Branimir Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u kojoj je Komisija istakla sljedeće: „U pogledu navoda tužene strane da ugovor ne sadrži pečat nadležne porezne službe, Komisija ističe da je podnosilac prijave dostavio kupoprodajni ugovor na kojem je vidljivo da se nalazi bjanko-pečat nadležne porezne uprave. Prema tome, Komisija smatra da teret pokretanja postupka radi utvrđivanja valjanosti ugovora treba pasti na stranu koja ga želi osporiti, a ne na nosioca ugovora, koji uopće nema razloga da sumnja u pravovaljanost ugovora koji posjeduje.“ Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u tom predmetu (AP 699/18) Ustavni sud naveo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je tužena svoj navod u pogledu valjanosti bjanko-pečata dokazivala u postupku (u smislu vještačenja samog pečata, izvoda iz odgovarajuće evidencije o predajama zahtjeva za ovjeru i slično), niti je Vrhovni sud dao šire obrazloženje u tom pogledu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je i Kantonalni sud izvršio uvid u originalni predmetni ugovor i utvrdio da se na njemu nalazi pečat SRBiH, Grad Sarajevo, Gradska uprava društvenih prihoda (nadležne porezne službe), dakle, pečat državnog organa. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude u kojem se navodi da apelantica nije dokazala da je predmetni ugovor dostavljen nadležnoj poreznoj upravi i da je ovjeren na propisan način, te da stavljeni bjanko-pečat nije dokaz o dostavljanju, niti se može smatrati da je predmetni ugovor ovjeren na propisan način od nadležne porezne uprave ne zadovoljava standarde zakonitosti. Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, teret dokazivanja da predmetni ugovor nije predat na ovjeru nadležnoj poreznoj službi treba pasti na tuženu koja to tvrdi, a ne na apelanticu koja uopšte nema razloga da sumnja u pravovaljanost predmetnog ugovora (apelantica je niz godina u posjedu stana, a na predmetnom ugovoru se nalazi bjanko-pečat nadležne porezne službe). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 123. ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te slijedom toga, i člana 39. Zakona o prodaji, kojom je, između ostalog, predviđeno da je ugovor “dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi“. Pri tome pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 1908/09 ne utječe na ovakav stav Ustavnog suda s obzirom na to da se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom stanju (ugovor nije dostavljen poreznoj službi na ovjeru). Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, proizvoljnom primjenom odredaba ZPP i Zakona o prodaji stanova umiješao u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, te da su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je na osnovu provedenog dokaza, uvidom i čitanjem predmetnog ugovora, priloženog u izvorniku, utvrđeno da na poleđini posljednje stranice postoji otisnut porezni pečat na kojem je navedeno: „Grad Sarajevo, Gradska uprava društvenih prihoda“, tako da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se radi o potpuno bjanko-pečatu - bez popune predviđenih crtica kod riječi „Odjeljenje“, bez broja protokola o prijemu, bez datuma prijema i bez potpisa ovlaštenog lica (“Načelnik“), a što je trebalo biti popunjeno sa stanovišta odredaba tada važeće Uredbe o kancelarijskom poslovanju organa uprave i organizacija. Nadalje, slijedi da iz odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo proizlazi da je potrebno da su ispunjeni svi izričito jasno i precizno propisani uslovi (kumulativno) da bi se predmetni ugovor prihvatio kao pravno valjan, a da je jedan od tih uslova da je „ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi“. Budući da navedeni uslov, kao pravno relevantnu činjenicu, apelantica i drugotužitelj provedenim dokazima nisu uspjeli dokazati, drugostepeni sud je pravilno primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbio. S tim u vezi, navedeno je da nisu prihvatljivi navodi apelantice i drugotužitelja da nije propust apelantičinog pravnog prednika to što na poreznom pečatu nema broja protokola ni datuma, zbog čega ne bi mogli snositi nikakve posljedice, budući da je na njima teret dokaza činjenica koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP). Osim toga, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1908/09 (u ovom predmetu su redovni sudovi utvrdili činjenice prema kojima na ugovoru nije bilo pečata), te na Odluku broj AP 368/14 od 22. decembra 2016. godine (u kojem predmetu se redovni sudovi nisu izjasnili o tome da li je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi).
41. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i obrazloženja koja su redovni sudovi dali u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud se u cijelosti poziva na stavove u predmetu broj AP 699/18, odnosno Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom odredaba ZPP i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo došlo do miješanja u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, te da su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
Ostali navodi
42. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u apelantičino pravo na imovinu ne ispunjava zahtjev zakonitosti zbog toga što je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjena odredba člana 123. ZPP i odredba člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kada je zaključeno da apelantica i drugotužitelj nisu dokazali da je predmetni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi samo na osnovu činjenice da je na predmetnom ugovoru otisnut bjanko-pečat, a pri čemu tužena u postupku nije dokazivala svoju tvrdnju da predmetni ugovor nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević