Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5420/18 (Z. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5420/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP 5420/18, rješavajući apelaciju Zorana Kokana, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka

a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Kokana podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 239871 17 Gž od 24. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Kokan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Željko Bubić, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 25. rujna 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 239871 17 Gž od 24. srpnja 2018. godine.

2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 06/2-134.1-1119/15 od 8. rujna 2015. godine je apelantu odobrena novčana naknada u visini jedne prosječne plaće u Ministarstvu na ime jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža u oblasti unutrašnjih poslova (stavak 1), određeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja i da će se o njegovoj ovrsi starati Odjeljenje za materijalno-financijske i tehničke poslove CJB Banja Luka (stavak 2), te je određeno da ukoliko ne postoji mogućnost da se isplata odmah izvrši, obvezuje se ovršenik da potraživanje apelanta vodi u poslovnim knjigama i isplati ga u narednom periodu, po osiguranju sredstava (stavak 3).

3. Na temelju navedenog rješenja, apelant je 7. lipnja 2016. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika Republike Srpske, MUP Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ovršenik). Osnovni sud je rješenjem od 21. srpnja 2016. godine odredio predloženu ovrhu.

4. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 I 239871 16 I od 6. rujna 2017. godine usvojio prigovor ovršenika, obustavio ovrhu i ukinuo sve provedene ovršne radnje.

5. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je odredbom članka 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud određuje ovrhu na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave ako navedenim zakonom nije drugačije određeno, te da je odredbom članka

23. ZIP propisno što se smatra ovršnom ispravom, a to su ovršna odluka sudova i ovršno sudsko poravnanje, ovršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, ovršna notarska isprava i druga isprava koja je Zakonom određena kao ovršna isprava. Osnovni sud je također naveo da je člankom 27. stavak 1. ZIP propisano da je ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni tražitelj ovrhe i ovršenik, te predmet vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obveze. U svezi sa time, Osnovni sud je istakao da je uvidom u rješenje od 8. rujna 2015. godine na temelju kojega se predlaže ovrha utvrđeno da navedenim rješenjem nije utvrđena obveza ovršenika na isplatu određenog novčanog iznosa tražitelju ovrhe iz kojeg razloga navedeno rješenje nema svojstvo ovršne isprava propisane člankom 23. ZIP. Naime, rješenjem je konstatirano da se apelantu odobrava novčana naknada u visini jedne prosječne plate u Ministarstvu na ime jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža u oblasni unutrašnjih poslova dok je u stavku 2 navedeno da rješenje stupa na snagu danom donošenja, te da će o njegovoj ovrsi starati odjeljenje za materijalne-financijske i tehničke poslove CJB Banja Luka, a u stavku 3 navedeno je da ukoliko ne postoji mogućnost da se isplata odmah izvrši, obvezuje se ovršenik da potraživanja radnika vodi u poslovnim knjigama i isplati ga u narednom periodu po osiguranju sredstava, što prema mišljenju suda ne predstavlja nalog i obvezu ovršeniku na ispunjenje novčane obveze iz navedenog rješenja, iz kojeg razloga je ta isprava nepodobna za ovrhu. Taj nedostatak se ne može otkloniti u ovršnom postupku, a ovršni sud nije ovlašten da u ovršnom postupku mijenja ovršnu ispravu zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 239871 17 Gž od 24. srpnja 2018. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda.

7. Okružni sud je naveo da se navodima žalbe ne dovodi u pitanje činjenično utvrđenje i pravni stav prvostupanjskog suda. Naime, kako u rješenju na temelju kojeg apelant predlaže da se odredi ovrha, nije određeno vrijeme u kojem je ovršenik dužan da ispuni svoju obvezu prema apelantu, a niti visina novčane obveze, proizlazi da navedeno rješenje nije podobno za ovrhu prema odredbi članka 27. stavak 1. ZIP, iz kojih razloga je prvostupanjski sud pravilno donio pobijano rješenje. Kod naprijed navedenog, nemaju utjecaja žalbeni prigovori apelanta da nekoliko godina ne može naplatiti svoje potraživanje i da su mu uskraćena njegova materijalna sredstva, jer je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda u pobijanoj odluci, da rješenje na temelju kojeg je apelant tražio da se dozvoli ovrha, nije podobno za ovrhu, jer u istom nije određeno vrijeme u kojem je ovršenik dužan ispuniti svoju obvezu, a niti visina novčane obveze ovršenika, koji nedostatak je apelant mogao otkloniti podnošenjem tužbe sudu, a iz stanja spisa proizlazi da to nije učinio. Apelacijski navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u tome što nije provedeno rješenje kojim mu je određena jubilarna nagrada, odnosno što mu i pored upravnog akta nije isplaćen novac. Apelant smatra da se osporenim rješenjem podržava stav da apelant kao i svi ostali građani kojima je upravnim aktom ili sporazumom između stranaka u postupku utvrđena isplata novčanih sredstava ne trebaju dobiti zakonom propisana novčana sredstva što je neprihvatljivo, čime mu se krši pravo na imovinu. U svezi sa time apelant smatra da se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da rješenje od 8. rujna 2015. godine nema svojstvo ovršne isprave, jer je novčana obveza ovršenika točno utvrđena i to u visini jedne prosječne plaće, a to rješenje je provedivo jer se prosječna plaća može utvrditi na bazi podataka u MUP, u konačnom i posredstvom JU Zavoda za statistiku. Osim toga, apelant tvrdi da je dostavio platnu listu sa period od 31. kolovoza 2015. godine iz koje se može vidjeti u rubrici „Naknade“ koliko iznosi jubilarna nagrada i na koji iznos je pravljeno zaduženje za ovršenika. Naposljetku, apelant ističe da ovršenik ne izvršava svoje obveze prema ovršeniku nekoliko godina čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu, a zakonito je bilo da se izvrši plaćanje navedenog iznosa u dosadašnjem periodu, što nije učinjeno, a ta obveza nije evidentirana u sustavu za plaćanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Razmatrajući navode apelanta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih rješenja pozivajući se na sadržaj odredbe članka 27. ZIP dali jasne i precizne razloge za stanovište da rješenje na temelju kojega je apelant podnio prijedlog za ovrhu nije podobno jer tim rješenjem nije određeno vrijeme u kojem je ovršenik dužan da ispuni svoju obvezu prema apelantu, a niti visina novčane obveze. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao da se taj nedostatak ne može otkloniti u ovršnom postupku jer ovršni sud nije ovlašten da mijenja ovršnu ispravu, te da je Okružni sud prihvatio to stanovište ukazujući da je apelant taj nedostatak mogao otkloniti podnošenjem tužbe sudu, a iz stanja spisa proizlazi da to nije učinio. Ustavni sud u ovim obrazloženjima nije uočio bilo kakvu proizvoljnost da bi vlastitim tumačenjem odredbe članka 27. ZIP zamijenio jasno tumačenje koje su dali redoviti sudovi. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je slično pitanje razmatrao u odluci u predmetu broj AP 2068/12 (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2068/12 od 17. lipnja 2015. godine, stavak 22, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je zaključio „…da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka za svoje zaključke dali jasna i dovoljna obrazloženja kada su utvrdili da u konkretnom slučaju, suprotno apelanticinim navodima, rješenje izvršenika o isplati jubilarne nagrade (…) nije izvršna isprava u smislu odredbe čl. 23. i 24. stav 2. ZIP-a, te da se s tim u vezi ne može ni smatrati izvršnom ispravom na osnovu koje se može odrediti izvršenje u smislu odredbe člana 22. ZIP-a….“. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da im na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava imovinu osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke, pa stoga nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5420/18 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio