Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7702/18 (B. D.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Revizija
  • Bračna stečevina
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7702/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7702/18, rješavajući apelacije Branke Dobraš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Branka Dobraš protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 71 0 P 216894 19 Rev od 13. februara 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216894 17 Gž od 19. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Dobraš (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 27. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216894 17 Gž od 19. februara 2018. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-7702/18.

2. Apelantkinja je 7. juna 2019. godine podnijela novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 216894 19 Rev od 13. februara 2019. godine. Ova apelacija je registrovana pod brojem AP-2432/19.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-7702/18.

4. Apelantkinja je 12. juna 2015. godine podnijela tužbu protiv tuženog J. L. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate duga.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 216894 15 P od 30. januara 2017. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi da joj po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, koji dug je za apelantkinju nastao u toku trajanja bračne zajednice života stranaka, a radi kupovine porodično-stambenog objekta – nekretnine (bliže opisano u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), na kojem su apelantkinja i tuženi upisani kao suvlasnici sa ½ dijela. Prvostepenom presudom, odbijen je apelantkinjin zahtjev za isplatu iznosa koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa i traženog iznosa, kao i zahtjev na ime zakonske zatezne kamate na traženi iznos. Dalje, prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelantkinji na ime troškova postupka isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su apelantkinja i tuženi 3. septembra 2010. godine zaključili brak (brak nije razveden), ali da je nesporna činjenica da je faktička zajednica života apelantkinje i tuženog prekinuta 5. januara 2015. godine. Nadalje je naveo da apelantkinja tužbenim zahtjevom traži od tuženog isplatu dijela duga koji je nastao u toku trajanja bračne zajednice, a koji novac je ona pozajmila od W. K. i koji je utrošen radi sticanja zajedničke bračne tekovine, tj. predmetne nekretnine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi nesporna činjenica da su apelantkinja i tuženi kupili predmetnu nekretninu u toku trajanja bračne zajednice (Ugovor o kupoprodaji od 22. maja 2012. godine), te da su suvlasnici sa dijelom ½. Zatim je naveo da je uvidom u potvrdu na njemačkom jeziku i u ovjerenom prevodu od 17. maja 2012. godine utvrđeno da je W. K., kao davalac zajma posudio apelantkinji, kao primaocu zajma određeni novčani iznos (preciznije navedeno u obrazloženju presude), u svrhu kupovine kuće u Banjoj Luci, a da se apelantkinja obavezala da će pozajmljeni iznos vratiti u roku od pet godina. Takođe je naveo da iz iskaza apelantkinje, te iskaza svjedoka W. K. (davaoc zajma) proizilazi da je apelantkinja vraćala W. K. svakog mjeseca određeni novčani iznos na ime otplate zajma.

7. Osnovni sud je citirao odredbe čl. 272, 273. stav 1. i 279. Porodičnog zakona. Zatim je naveo, da ako se prihvati zakonska pretpostavka da je imovina koju se stekli bračni supružnici tokom trajanja bračne zajednice i doprinos u sticanju te imovine jednak sa po 1/2, tada po istom principu bračni supružnici vraćaju dugove koji su nastali u vrijeme trajanja bračne zajednice. Osnovni sud je naveo da je predmetna nekretnina kupljena pozajmicom za vrijeme trajanja bračne zajednice i ima se smatrati zajedničkom stvari samo u vrijednosti koja odgovara visini isplaćenog zajma za vrijeme trajanja zajednice. Osnovni sud je naveo da bez obzira ko je od bračnih supružnika otplaćivao zajam nakon prestanka zajednice, stvar stečena po osnovu zajma u toku zajedničkog života, zajednička je stvar, jer obaveza nastala iz zajma ostaje zajednička obaveza. Takođe je naveo da prestanak zajednice i razvod braka ne mijenja pravne odnose proistekle iz zajedničke obaveze. Da bi došlo do obligaciono-pravnog odnosa sticanje bez osnova (neosnovano obogaćenje) na što se apelantkinja pozvala, Osnovni sud je naveo da je nužno da dođe do prelaska dijela imovine jednog lica u imovinu drugog lica (član 210. Zakona o obligacionim odnosima). Zatim je ukazao da je po osnovu ugovora o zajmu kojeg su zaključili apelantkinja i W. K. nastala obaveza u toku trajanja bračne zajednice apelantkinje i tuženog, pa je slijedom toga tuženi dužan isplatiti apelantkinji srazmjerni dio duga koji apelankinja vraća po osnovu ugovora o zajmu i to srazmjeran dio nakon prekida zajednice života apelantkinje i tuženog (ostatak duga nakon 5. januara 2015. godine). Osnovni sud je ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantkinja vraćala određeni mjesečni iznos davaocu zajma W. K., te da je zajam počela vraćati 17. juna 2012. godine. Dalje je naveo da je za period od 17. juna 2012. godine pa do 5. januara 2015. godine apelantkinja vratila na ime zajma određeni novčani iznos. Zatim je ukazao da prema ugovoru o zajmu, vraćanje zajma ističe 17. maja 2017. godine (rok od pet godina). Osnovni sud je naveo da je dio zajma vraćan od zajedničke imovine bračnih supružnika, odnosno apelantkinje i tuženog. Nadalje je naveo da kada su apelantkinja i tuženi pozajmljenim novcem u toku trajanja braka kupili predmetnu nekretninu, onda on predstavlja njihovu zajedničku imovinu otplate ostatka duga izvršenog od strane jednog bračnog supružnika poslije prestanka bračne zajednice. Osnovni sud je naveo da je obaveza tuženog u vraćanju dijela zajma srazmjerno preostalom dugu, tj. nakon prestanka zajednice života apelantkinje i tuženog od 5. januara 2015. godine, od kada odvojeno stiču imovinu. Osnovni sud je naveo da za drugačiju odluku suda nije od značaja navod apelantkinje da je predmetna nekretnina kupljena iz njene posebne imovine, jer je u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Osnovni sud je ukazao da je zajam učinjen u toku trajanja braka i namjenski je utrošen za kupovinu zajedničke bračne imovine, tj. predmetne nekretnine.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 216894 17 Gž od 19. februara 2018. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je potvrđena, kao i zahtjevi za naknadu troškova sastava žalbi. Drugostepenom presudom, odbačena je apelantkinjina dopuna žalbe, kao neblagovremena.

9. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je apelantkinja lično podnijela žalbu protiv prvostepene presude 14. marta 2017. godine, a punomoćnik apelantkinje je podnio žalbu 24. marta 2017. godine. Dalje je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u dijelu u kome se pobija žalbama, u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredaba člana 221. Zakona o parničnom postupku. Nadalje je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te je naveo koje je činjenice utvrdio izvođenjem konkretnih dokaza i koje odredbe materijalnog prava je primijenio odlučujući o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud, u postupku donošenja osporene presude, nije postupio suprotno odredbama čl. 8. i 191. stav 4. ZPP, na šta apelantkinja neosnovano ukazuje. Zatim je ukazao da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o zajedničkoj imovini nje i tuženog, te da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su ona i tuženi živjeli u bračnoj zajednici do 5. januara 2015. godine, već da se tuženi nakon šest mjeseci vratio u Banjaluku, iz razloga što suprotno proizilazi iz iskaza parničnih stranaka. Takođe je naveo da je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženog da isplati apelantkinji određeni novčani iznos koji predstavlja polovinu ostatka duga koji apelantkinja vraća kao zajam.

10. Okružni sud je naveo da je apelantkinja 14. juna 2017. godine dostavila podnesak koji predstavlja dopunu žalbe. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 203. ZPP propisano da protiv prvostepene presude donijete u prvom stepenu stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju, 30 dana nakon dostavljanja prepisa presude, ako ovim zakonom nije određen drugi rok. Okružni sud je naveo da dok teče rok za žalbu, žalitelj može podnijeti dopunu žalbe. Zatim je ukazao da je u konkretnom slučaju dopuna žalbe podnesena izvan roka za žalbu, pa je primjenom člana 235. stav 1. tačka 1. ZPP, dopuna žalbe odbačena kao neblagovremena.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 216894 19 Rev od 13. februara 2019. godine odbačena je revizija koju je apelantkinja izjavila protiv drugostepene presude.

12. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Dalje je naveo da prema stavu 3. ovog člana u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno pravnog ili procesno pravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. S obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, Vrhovni sud je ukazao da u skladu sa članom 237. stav 2. ZPP, revizija nije dozvoljena. Takođe je ukazao da apelantkinja, osim uopštenih navoda, nije označila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, niti je određeno izložila razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Takođe je naveo da uz reviziju nisu dostavljene odluke o različitoj praksi drugostepenih sudova, te da uopšteno navođenje da postoji različita praksa u primjeni čl. 278. i 279. Porodičnog zakona, nema karakter pravnog pitanja koje predviđa odredba člana 237. stav. 3. ZPP. Zatim je ukazao da iz navedenog ne proizilazi da je revizija sastavljena u smislu odredbe člana 237. st. 3. i 4. ZPP, pa nisu ispunjeni uslovi za dozvoljenost revizije ni primjenom ove zakonske odredbe. Vrhovni sud je naveo da je osnovu odredaba člana 247. st. 1. i 5. ZPP, u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. istog zakona, revizija odbačena kao nedozvoljena.

Apelacioni navodi

13. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

14. Apelantkinja je navela da su redovni sudovi pogrešno cijenili institute imovinskih odnosa u bračnoj zajednici, te da su pogrešno primijenili odredbe Porodičnog zakona (član 270 stav 1., član 273. stav 1., član 279. i član 280.). Takođe je navela da je drugostepeni sud pogrešno naveo da je nesporna činjenica da je 5. januara 2015. godine prekinuta zajednica života bračnih supružnika i potvrdio stav prvostepenog suda u pogledu podjele obaveza bračnih supružnika na period prije i poslije prestanka bračne zajednice, ne navodeći u kojim odredbama nalazi uporište, iz kog razloga se radi o paušalnom obrazloženju. Dalje je navela da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 235. stav 1. tačka 1. ZPP, te je ukazala da se žalba i dopuna žalbe trebaju tretirati kao pravno jedinstvo. Zatim je navela da je Vrhovni sud po ovom pitanju zauzeo jedinstven stav (ukazala na dvije odluke Vrhovnog suda iz 2001. godine, koje nisu dostavljene uz apelaciju), a koji stav nižestepeni sudovi nisu poštovali. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je tužbu podnijela 12. juna 2015. godine, a postupak je pravosnažno okončan dostavljanjem apelantkinji drugostepene presude 29. oktobra 2018. godine, u čemu se ogleda diskriminacija i nemaran odnos jer je prvostepenom sudu bilo potrebno gotovo devet mjeseci da joj dostavi drugostepenu odluku. Apelantkinja zahtijeva naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

15. U apelaciji broj AP-2432/19, apelantkinja je osim naprijed navedenih prava, navela da je došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Dalje je navela da je Vrhovni sud odbacio izjavljenu reviziju i da je paušalno obrazložio da navodi revizije nisu dovoljni da bi se o njima raspravljalo, te da je kao razlog naveo da nisu dostavljene konkretne odluke sudova o ovom pravnom pitanju. Takođe je navela da je obrazloženje revizione odluke paušalno, te da je Vrhovni sud zbog navodnih procesnih nedostataka odbacio reviziju i izbjegao da uđe u meritum ove pravne stvari.

Relevantni propisi

16. Porodični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14), u relevantnom dijelu glasi:

Član 272.

(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

(2)Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.

Član 273. stav 1.

Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

Član 279.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja, prije svega, povredu prava na koja se pozvala u predmetnim apelacijama nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da joj na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, tj. Porodičnog zakona. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke slijedi da je Okružni sud ispitao prvostepenu presudu kako je to propisano relevantnim odredbama ZPP, te da je utvrdio da od strane prvostepenog suda nije bilo propusta na koje je apelantkinja ukazala u žalbi. U odnosu na navode koji se tiču dopune žalbe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio zbog čega i u skladu sa kojim odredbama ZPP je dopuna žalbe odbačena kao neblagovremena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Osnovnog suda i Okružnog suda, kako u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, tako ni u odnosu na primjenu relevantnih zakonskih odredaba.

23. U vezi sa apelantkinjinim navodima kojima je osporila rješenje Vrhovnog suda i ukazala da je takav stav suda suprotan odredbama člana 237. ZPP, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja revizione odluke proizilazi da je Vrhovni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, razmatrao mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. ZPP, te da je utvrdio da apelantkinja nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nije navela propise i druge važeće izvore prava koji se odnose na to pitanje, niti je navela razloge zbog kojih je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ustavni sud ističe da iz odredaba člana 247. ZPP proizilazi da je zakonodavac dao ovlaštenje Vrhovnom sudu da rješenjem odbaci reviziju kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ustavni sud ukazuje da je, odlučujući o ovom pitanju sa aspekta primjene prava donio nekoliko odluka u kojima je zaključio da nema arbitrarnosti u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti, br. AP-4241/17 od 15. oktobra 2019. godine i AP-3504/17 od 31. januara 2018. godine; dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno postupio u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP.

24. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja pokrenula predmetni postupak podnošenjem tužbe 12. juna 2015. godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu bila potrebna jedna godina i sedam mjeseci da odluči o tužbenom zahtjevu, dok je žalbeni postupak pred Okružnim sudom okončan nakon nešto duže od jedne godine (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepena presuda dostavljena apelantkinjinom punomoćniku nakon nešto duže od osam mjeseci od dana donošenja. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u razumnim vremenskim periodima donijeli odluke, ali i da je evidentno da je za dostavu konačne odluke bio potreban duži vremenski period, za što redovni sudovi nisu ponudili obrazloženje. Ipak, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, da su redovni sudovi na dvije instance u periodu od dvije godine i osam mjeseci donijeli dvije odluke, Ustavni sud smatra da iako je za dostavu drugostepene presude bio potreban period duži od osam mjeseci, sama ta činjenica ne može u konkretnom slučaju voditi kršenju prava na suđenje u razumnom roku, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7702/18 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio