Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5703/18 (V. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5703/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-5703/18, rješavajući apelaciju Verice Marti, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Verice Marti podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 033242 18 Rsži od 23. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Verica Marti (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Rs 033242 18 Rsži od 23. aprila 2018. godine.

2. Općinski sud u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Rješenje o izvršenju broj 42 0 Rs 033242 16 I od 29. decembra 2016. godine kojim je, na osnovu izvršne i pravosnažne presude Općinskog suda od 4. septembra 2015. godine, apelantičin prijedlog za izvršenje usvojio djelimično, tako što je naložio izvršeniku IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići u stečaju, odnosno stečajnom upravniku (u daljnjem tekstu: izvršenik), da glavno novčano potraživanje apelantice u iznosu od 43.643,53 KM, uvrsti u listu priznatih potraživanja u stečajnom postupku, dok je radi naplate troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka, u iznosima pobliže navedenim u izreci rješenja, određeno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskom računu izvršenika i prenosom na apelantičin račun. Istim rješenjem je obijen kao neosnovan prijedlog za izvršenje, u preostalom dijelu, radi vraćanja apelantice na rad i naplate glavnog novčanog potraživanja apelantice, izvršenjem na novčanim sredstvima na transakcijskom računu izvršenika.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je usvojio prijedlog za izvršenje u dijelu kojim se nalaže stečajnom upravniku da glavno novčano potraživanje uvrsti u listu priznatih potraživanja i dijelu radi naplate troškova parničnog postupka i troškova predmetnog izvršnog postupka, jer je prijedlog za izvršenje u tom dijelu u skladu sa izvršnom ispravom. U vezi sa prijedlogom za izvršenje u dijelu vraćanja na rad, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 215. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koju je citirao, naglasivši da je prijedlog za izvršenje radi vraćanja na rad odbijen jer je podnesen mimo roka predviđenog citiranim članom. Pored toga, Općinski sud je naveo da je prijedlog za izvršenje u dijelu radi naplate glavnog novčanog potraživanja tražioca izvršenja (iznosa od 43.643,13 KM), izvršenjem na novčanim sredstvima na transakcijskim računima izvršenika, neosnovan iz razloga što je u suprotnosti sa predmetnom izvršnom ispravom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je izvršnom ispravom naloženo da se predmetno glavno novčano potraživanje apelantice, u iznosu od 43.643,13 KM, uvrsti u listu priznatih potraživanja, a nije propisano da se može naplatiti na novčanim sredstvima na transakcijskim računima izvršenika, pljenidbom i prijenosom tih novčanih sredstava na apelantičin račun.

4. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Općinski sud je donio Rješenje broj 42 0 Rs 033242 16 I od 29. decembra 2017. godine kojim je djelimično usvojen prigovor, te je obustavljeno izvršenje određeno rješenjem tog suda od 29. decembra 2016. godine (radi vraćanja apelantice na rad i naplate određenih novčanih iznosa na ime naknade plaća) i ukinute su provedene izvršne radnje u odnosu na glavno potraživanje. Istim rješenjem je odlučeno da rješenje o izvršenju od 29. decembra 2016. godine, u preostalom dijelu, radi izvršenja naplate troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka, ostaje na snazi i ima se izvršiti kako je određeno.

5. Općinski sud je naveo da je suština prigovora izvršenika da je ispunio glavno nenovčano potraživanje apelantice (uspostavio radno pravni odnos apelantici za predmetni period) i da je ispunio glavno novčano potraživanje u ukupnom iznosu od 43.643,53 KM, uvrštavanjem na listu priznatih potraživanja, ali da se u odnosu na troškove postupka, na osnovu prijave o nedovoljnosti stečajne mase, ne može odrediti izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika kod banaka, radi naplate troškova parničnog i izvršnog postupka.

6. Općinski sud je ispitujući prigovore izvršenika utvrdio da je prigovor djelimično osnovan u dijelu koji se odnosi na glavno novčano potraživanje apelantice, budući da je izvršenik postupio po izvršnoj ispravi i rješenju o izvršenju i predmetno novčano potraživanje, uvrstio u listu priznatih potraživanja, tako što je stečajni upravnik izvršenika, apelantičino novčano potraživanje rasporedio na način pobliže opisan u obrazloženju predmetnog rješenja, a kao dokaz dostavio odluku stečajnog upravnika od 19. augusta 2016. godine, iz koje se vidi da je postupio po rješenju o izvršenju, što ne spori ni apelantica, samo nalazi da nije trebalo tako postupiti.

7. U vezi sa prigovorom izvršenika koji se odnosi na troškove parničnog postupka i troškove izvršnog postupka, u smislu načina izvršenja naplate tih troškova, Općinski sud je naglasio da su izvršnom ispravom apelantici dosuđeni troškovi parničnog postupka, a rješenjem o izvršenju troškovi izvršnog postupka, te da nijednom od tih sudskih odluka nije naloženo izvršeniku da navedene troškove isplati uvrštavanjem u listu priznatih potraživanja, već se isti naplaćuju po općim pravilima izvršnog postupka kojima je regulisana naplata apelantičinog novčanog potraživanja, izvršenjem na novčanom potraživanju izvršenika po računu kod banke (član 166. ZIP). Pri tome, Općinski sud je naveo da je osnov za izvršenje troškova parničnog postupka po predmetnoj izvršnoj ispravi i troškova izvršenja po rješenju o izvršenju član 59. Zakona o stečajnom postupku, jer se radi o izvršenju radi ostvarivanja dugova stečajne mase, tj. radi se o naplati potraživanja, tj. obavezi koja je zasnovana pravnom radnjom stečajnog upravnika, koja obaveza je nastala nakon prijave nedovoljnosti stečajne mase.

8. Općinski sud je dalje naveo da se prijava nedovoljnosti stečajne mase od 14. aprila 2014. godine, koju je podnio stečajni upravnik izvršenika i obavijest postupajućeg sudije Općinskog suda u Zenici, koji je vodio stečajni postupak od 24. aprila 2014. godine, ne odnose na troškove parničnog postupka dosuđene izvršnom ispravom i troškove izvršnog postupka dosuđene rješenjem o izvršenju, jer se u konkretnom slučaju radi o novčanim obavezama nastalim nakon prijava nedovoljnosti stečajne mase, a prema obavijesti postupajućeg sudije Općinskog suda u Zenici. Pri tome, Općinski sud je naveo da nedopuštenost izvršenja i namirenja na stečajnoj masi, u smislu člana 134. stav 1. tačka 3. Zakona o stečajnom postupku, podrazumijeva nemogućnost provođenja izvršenja za sve obaveze nastale do prijave nedovoljnosti stečajne mase 16. aprila 2014. godine. Kako su obaveze plaćanja troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka nastale nakon 16. aprila 2014. godine, očigledno je da se predmetna prijava nedovoljnosti stečajne mase ne odnosi na njih i da se navedeni troškovi namiruju izvršenjem na novčanim sredstvima na računu izvršenika, kako je to Općinski sud odredio rješenjem o izvršenju, a ne uvrštavanjem u listu priznatih potraživanja u stečaju, kako je to učinio izvršenik. Sa druge strane, Općinski sud je naveo da je izvršnom ispravom utvrđeno postojanje osnovnog novčanog potraživanja apelantice, na ime troškova postupka, ali nigdje nije naloženo stečajnom upravniku da se navedeno potraživanje uvrsti u listu priznatih potraživanja. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio da se potraživanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka, kao i potraživanje koje se odnosi na troškove izvršenja, prinudno naplaćuju po općim pravilima izvršnog postupka, a ne prijavljuju se u listu priznatih potraživanja u stečajnom postupku.

9. Osim toga, Općinski sud je smatrao nužnim odgovoriti i na apelantičine navode iznesene u odgovoru na prigovor izvršenika, koji se odnose na nenovčano potraživanje (radi vraćanja zaposlenog na rad) i naplatu cijelog novčanog potraživanja izvršenjem na novčanim sredstvima na računu izvršenika. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je sud odbio kao neosnovan apelantičin prijedlog radi vraćanja zaposlenog na rad kod izvršenika, iz čega proizilazi da rješenjem o izvršenju, nije ni određeno izvršenje radi vraćanja apelantice na rad kod izvršenika, pa kako to nije ni određeno, bespredmetni su apelantičini navodi u tom smislu. Općinski sud je naveo da je navedene primjedbe apelantica mogla iznositi samo u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, ali ne i u odgovoru na prigovor. Pored toga, Općinski sud je istaknuo da je izvršenik postupio po izvršnoj ispravi u dijelu radi vraćanja apelantice na rad, iako mu to rješenjem o izvršenju nije bilo ni naloženo. Nadalje, Općinski sud je naveo da su neosnovani i apelantičini navodi da je cjelokupno glavno novčano potraživanje bilo nužno izvršiti na novčanim sredstvima na računima izvršenika, što je u suprotnosti sa izvršnom ispravom. Naime, ni predmetnom izvršnom ispravom, ni rješenjem o izvršenju, nije određeno da se apelantičino novčano potraživanje, u ukupnom iznosu od 43.643,53 KM, namiri izvršenjem na novčanim sredstvima na računu izvršenika kod banaka, kako to traži apelantica u odgovoru na prigovor.

10. Odlučujući o žalbama stranaka, Kantonalni sud je donio rješenje od 23. aprila 2018. godine kojim je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana i rješenje prvostepenog suda potvrđeno u odnosu na glavno potraživanje. Istim rješenjem je djelimično uvažena žalba izvršenika, prvostepeno rješenje ukinuto u dijelu kojim je odlučeno da rješenje o izvršenju ostaje na snazi radi naplate troškova parničnog postupka, pa je u tom ukinutom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu, kojim je odlučno da rješenje o izvršenju ostaje na snazi radi naplate troškova izvršnog postupka, žalba izvršenika odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.

11. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da je izvršenik ispunio svoju obavezu da novčani iznos od 43.643,53 KM uvrsti u listu priznatih potraživanja u stečajnom postupku, iz čega proizlazi da je apelantičino potraživanje u navedenom dijelu prestalo. Zbog toga su, prema ocjeni Kantonalnog suda, bespredmetni žalbeni navodi apelantice da je povodom prigovora izvršenika trebalo zakazati ročište, zatim da je pogrešno primijenjena odredba člana 134. stav 1. tačka 3. Zakona o stečaju, te da predmetno potraživanje spada u potraživanje iz člana 134. stav 1. tačka 1. Zakona o stečaju, odnosno u potraživanje koje se prioritetno namiruje.

12. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je žalba izvršenika djelimično osnovana. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da je izvršenik osnovano ukazao da se rješenjem o izvršenju nije moglo odrediti izvršenje radi naplate troškova parničnog postupka pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskim računima izvršenika i prenosom na apelantičin račun. Naime, izvršnom ispravom - presudom Općinskog suda od 4. septembra 2015. godine izvršeniku nije naloženo da troškove parničnog postupka plati apelantici, nego je samo utvrđeno postojanje osnovnog potraživanja na ime troškova postupka u određenom novčanom iznosu. Budući da ne može biti izvršna ona isprava koja ne sadrži obavezu izvršenika na određeno davanje ili činjenje, tj. ako nije kondemnatorna (osuđujuća), proizlazi da predmetna izvršna isprava u dijelu kojim je utvrđeno postojanje osnovnog potraživanja na ime troškova postupka nije podobna za izvršenje, obzirom da ne sadrži imovinsku sankciju protiv izvršenika, tj. njegovu tačno određenu obavezu u smislu člana 27. stav 1. ZIP.

13. U preostalom dijelu, tj. u dijelu radi naplate troškova izvršnog postupka, Kantonalni sud je ocijenio da žalba izvršenika nije osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je izvršenik u žalbi ponovio one navode koje je isticao u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, o kojima je prvostepeni sud u svojoj odluci dao dovoljne i jasne razloge.

14. Iz odgovora na apelaciju Općinskog suda, proizilazi da je, odlučujući o prigovoru izvršenika, u ponovljenom postupku, taj sud donio rješenje broj 42 0 Rs 033242 16 I od 17. oktobra 2018. godine kojim je djelimično usvojio prigovor, obustavio izvršenje određeno rješenjem od 29. decembra 2016. godine i ukinuo provedene radnje u dijelu radi naplate utvrđenog osnovnog novčanog potraživanja apelantice – troškova parničnog postupka, a rješenje o izvršenju ostavio na snazi u preostalom dijelu, u skladu sa ranijim rješenjem o prigovoru od 29. decembra 2017. godine i rješenjem Kantonalnog suda od 23. aprila 2018. godine, kojim je potvrđeno ranije rješenje o prigovoru u tom dijelu.

Apelacioni navodi

15. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava garantovanih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, jer apelantica, iako je ishodila odluke parničnih sudova u svoju korist, nije vraćena na rad u skladu sa istima, niti su joj isplaćene naknade plaća, što je cijeli postupak učinilo bespredmetnim i nedjelotvornim u zaštiti prava apelantice.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a ocijenio da među strankama nije sporno da je izvršenik ispunio svoju obavezu tako što je predmetno novčano potraživanje u iznosu od 43.643,53 KM uvrstio u listu priznatih potraživanja u stečajnom postupku zbog čega je zaključio da je apelantičino potraživanje u tom dijelu prestalo, dok rješenjem o izvršenju nije ni određeno izvršenje radi vraćanja apelantice na rad kod izvršenika, niti je izvršeniku naloženo da apelantici isplati novčani iznos od 43.643,53 KM i to izvršenjem na novčanim sredstvima na računu izvršenika kod banaka. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-4951/19 od 8. aprila 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U rješenju osporenom navedenom apelacijom Kantonalni sud je, između ostalog, istakao [...] da je nakon prijave stečajnog upravnika izvršenika o nedovoljnosti stečajne mase, nedopušteno izvršenje na stečajnoj masi stečajnog dužnika (izvršenika) [...]. Raspravljajući navode apelacije u navedenom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5703/18 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio