Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6066/18 ("Bjelašnica" a.d. u stečaju)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6066/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6066/18, rješavajući apelaciju "Bjelašnice" a.d. u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Bjelašnice“ a.d. u stečaju podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 010220 18 Pž 2 od 23. augusta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Bjelašnica" a.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgraba, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 30. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 010220 18 Pž 2 od 23. augusta 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Miloša Tešića i Nade Tešić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud je dostavio odgovor 4. oktobra 2019. godine, a tuženi 18. oktobra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 010220 17 Ps 2 od 20. aprila 2018. godine obavezani su tuženi da apelantici predaju u posjed, oslobođen od ljudi i stvari, stan koji se nalazi u stambeno-poslovnom objektu u Podgrabu, preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da apelantici naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantica 10. oktobra 2016. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed predmetnog stana povodom koje je taj sud donio presudu od 8. septembra 2017. godine i obavezao tužene da apelantici predaju predmetni stan u posjed. Navedena presuda je rješenjem Višeg privrednog suda od 24. novembra 2017. godine, koja je donesena po žalbi tuženih, ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. S tim u vezi je navedeno da je u ponovnom postupku taj sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica uknjižena kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 koji se nalazi u stambenom kompleksu građenom za potrebe apelanticinih radnika, da su tuženi raseljena lica i da su na temelju odluke Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) dobili na privremeno korištenje u trajanju od 12 mjeseci predmetni stan, pri čemu je u rješenju o dodjeli stana na privremeno korištenje predviđeno da će u roku od 12 mjeseci biti zaključen poseban ugovor kojim će se regulisati vlasnički odnosi i sva druga prava vezana za predmetni stan. Utvrđeno je i da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan napravljena dijelom od sredstava Ministarstva, a dijelom od građevinskog materijala dobijenog od Skupštine grada Istočno Sarajevo, na način da su svi radnici apelantice koji su smješteni u toj zgradi, uključujući i tužene, dobili kredit za nabavku građevinskog materijala koji su u međuvremenu vratili (tuženi su dobili kredit u iznosu od 4.882,60 KM). Utvrđeno je i da se Ministarstvo odlukom preciziranom u presudi odreklo uloženih sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja raseljenih i izbjeglih lica, obavezujući apelanticu da riješi imovinskopravne odnose između sebe i radnika koji su dobili te stanove na korištenje, s obzirom na to da su radnici kupovinom građevinskog materijala učestvovali u finansiranju njihove izgradnje. Također je utvrđeno da iz obavještenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju od 1. septembra 2015. godine proizlazi da predmetni stanovi ne predstavljaju dio stečajne mase apelantice, da ih apelantica ne može otuđivati i da je potrebno izvršiti brisanje uknjiženih stanova iz stečajne mase preduzeća, a koji postupak je to Ministarstvo i pokrenulo 30. maja 2016. godine. Utvrđeno je i da, nakon isteka roka od 12 mjeseci na koji je predmetni stan dodijeljen tuženima, apelantica nije preduzela niti jednu radnju kako bi postupila po nalogu Ministarstva i riješila imovinskopravna pitanja između sebe i tuženih, već da je podnijela predmetnu tužbu protiv njih. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da je odredbama člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da traži vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, te je, imajući u vidu utvrđene činjenice, donio presudu kao u dispozitivu.
6. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 61 0 Ps 010220 18 Pž 2 od 23. augusta 2018. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istaknuto da su odredbom člana 1. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon) propisani uvjeti i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo a radi davanja stana u zakup ili otkup pri čemu je propisano da se takvi stanovi vraćaju na upravljanje Ministarstvu radi dodjele na privremeno korištenje, a da se vraćaju u posjed nositeljima prava raspolaganja u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, te da postupak vraćanja vrše ovlašteni predstavnici Ministarstva i nositelja prava raspolaganja. Navedeno je i da je odredbama člana 4. istog zakona propisano da se navedeni stanovi koji su vraćeni u posjed nositeljima prava raspolaganja daju u zakup korisnicima u skladu sa ovim zakonom, Zakonom o privatizaciji državnih stanova i općim aktom nositelja prava raspolaganja kojem je stan vraćen.
7. S tim u vezi, Viši privredni sud je obrazložio da je nesporno da je predmetni stan izgrađen sredstvima Vlade Republike Srpske-Ministarstva u okviru programa Vlade o obezbjeđivanju sredstava za raspuštanje prihvatnih centara u opštini Pale, da je grad Istočno Sarajevo za iste potrebe obezbijedio građevinski materijal u određenoj vrijednosti koji je kroz kredite dao korisnicima stanova koji su ih kao kredit vraćali, te da je po tom osnovu predmetni stan i dodijeljen tuženima. Obrazloženo je i da je odredbama člana 128. Zakona o stvarnim pravima propisano da držalac stvari ima pravo da odbije predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu, pri čemu se savjesnost pretpostavlja, a da je savjestan držalac onaj koji ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu. S tim u vezi, obrazloženo je da su tuženi u toku postupka tvrdili da imaju ovlaštenje da predmetni stan koriste. Viši privredni sud je obrazložio da osnov za državinu stvari može biti baziran na nekom obligacionom odnosu sa pravima na tuđoj stvari, a da nije od uticaja da li je stečeno na osnovu ugovora sa apelanticom, ili na osnovu odluke suda ili na osnovu samog zakona. Prema obrazloženju Višeg privrednog suda, tuženima je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje kao izbjeglim i raseljenim licima a tuženi su učestvovali u finansiranju izgradnje predmetnog stana na osnovu isporučenog građevinskog materijala u iznosu od 4.882,66 KM u vidu kredita sa rokom otplate od sedam godina. Kako su tuženi bili privremeni korisnici predmetnog stana na osnovu akta nadležnog Ministarstva i kako su uložili svoja sredstva u izgradnju predmetnog stana, te kako apelantica nije provela postupak davanja u zakup predmetnog stana tuženim, prema mišljenju tog suda, tuženi imaju pravo na državinu sve dok se ne provede procedura u skladu sa navedenim zakonskim propisima kojima je regulisano korištenje i davanje u zakup i otkup takve vrste stanova. Imajući u vidu navedeno Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je nesporno dokazano da je apelantica vlasnica predmetnog stana, te da je stan bio dodijeljen tuženim na određeno vrijeme od 12 mjeseci nakon čega je apelantica pozivala u više navrata tužene da pristupe pregovoru o rješavanju statusa predmetnog stana, ali da se tuženi nisu tom pozivu nikako odazivali. Apelantica smatra da iz navedenog jasno proizlazi da su tuženi od dana isteka roka na koji im je stan dodijeljen na korištenje stan držali u posjedu bez ikakvog pravnog osnova i da su pri tome bili nesavjesni, jer su znali da stan drže protivno ugovoru i zakonskim propisima. b)Odgovor na apelaciju
9. Viši privredni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti.
10. Tuženi su u opširnom odgovoru naveli da je nesporno dokazano da apelantica ne može biti vlasnik spornih stanova s obzirom na to da su radnici učestvovali u njihovoj izgradnji kupovinom građevinskog materijala, te da bi prihvatanjem stava da je apelantica vlasnica predmetnih stanova, pa i stana u kojem su tuženi došlo do ozbiljnog kršenja prava tuženih, jer je predmetni stan jedini dom koji imaju. Zbog navedenog, tuženi smatraju da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik RS“ broj 98/11) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1) Ovim zakonom utvrđuju se uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo ili pravo raspolaganja, radi davanja stana u zakup ili otkup.
(2) Stanovi iz stava 1. ovog člana su stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 16/10 ) dati na upravljanje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo) radi dodjele na privremeno korišćenje kao alternativni smještaj izbjeglim i raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku ili zbog odbijanja, odbacivanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva za vraćanje stana, kao i stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, a koji nisu korišćeni za alternativni smještaj i stanovi koje bespravno koriste treća lica.
Član 3.
Nosiocem prava raspolaganja u smislu ovog zakona smatra se: Republika Srpska (u daljem tekstu: Republika), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom.
Član 4.
Stanovi iz člana 1. ovog zakona koji su vraćeni u posjed nosiocima prava raspolaganja daju se u zakup korisnicima u skladu sa ovim zakonom, Zakonom o privatizaciji državnih stanova i opštim aktom nosioca prava raspolaganja kojem je stan vraćen. Član 5. stav 1.
(1) Za sve stanove iz člana 1. ovog zakona kojima je privremeno upravljalo Ministarstvo, nosioci prava raspolaganja iz člana 3. ovog zakona dužni su da podnesu zahtjev za vraćanje stanova na kojima su imali pravo raspolaganja ili svojstvo davaoca stana na korišćenje, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
12. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - Odluka Ustavnog suda i 107/19) relevantne odredbe glase:
Član 128. stav 1.
(1)Držalac ima pravo da odbije predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 010220 18 Pž 2 od 23. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. septembra 2018. godine a apelacija je podnesena 30. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
20. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču povrata u posjed predmetnog stana, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.
21. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelanticinim navodima, osporena presuda sadrži jasna i argumentirana obrazloženja zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i odbiti apelanticin tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje da se pritom Viši privredni sud pozvao na relevantne zakonske odredbe a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je odredbama Zakona propisana obaveza nositelja prava raspolaganja na stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo da sa privremenim korisnicima, nakon proteka roka na koji su stanovi dati na privremeno korištenje, zaključi ugovor o zakupu ili otkupu, te da u konkretnom slučaju apelantica to nije učinila sa tuženima. Ustavni sud zapaža i da, suprotno apelanticinim navodima, u postupku nije dokazano da je apelantica pokušavala da razriješi imovinskopravna pitanja sa tuženima a na što je bila obavezna, shodno navedenim zakonskim odredbama. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi i da je Ministarstvo pokrenulo postupak brisanja predmetnog stana iz stečajne mase apelantice, jer apelantica nije imala pravo da se uknjiži kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1. Ovo stoga, kako proizlazi iz činjenica predmeta, što su u okolnostima kakve su konkretne - tuženi učestvovali u finansiranju izgradnje predmetnog stana, zatim, u postupku nije, shodno odredbi člana 5. Zakona, dokazano da apelantica nije bila u većinskom vlasništvu Republike Srpske i da Ministarstvo nije upravljalo predmetnim stanom, već, štaviše, iz činjenica predmeta proizlazi da je predmetni stan tuženima dodijeljen na korištenje rješenjem Ministarstva. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Višeg privrednog suda da u navedenim okolnostima, te u situaciji kada apelantica nije zaključila ugovor o zakupu ili otkupu predmetnog stana sa tuženima, odnosno da nije razriješila imovinskopravna pitanja sa tuženima, tuženi imaju pravo da predmetni stan drže u posjedu u smislu odredaba člana 128. Zakona o stvarnim pravima do razrješenja spornih pitanja, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Kako apelantica svojim navodima ničim nije dovela u pitanje zaključke i obrazloženje redovnog suda, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
26. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev i kada je pritom dao jasno i argumentirano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
27. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević