Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6718/18 (Z. S. i L. D.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u imovinu
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 1
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-6718/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6718/18, rješavajući apelaciju Zorana Solomonovića i Ljiljane Didović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Solomonovića i Ljiljane Didović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049993 18 Rev od 23. oktobra 2018.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049993 15 Gž 2 od 29. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049993 15 P 2 od 2. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Solomonović i Ljiljana Didović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049993 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 04999 15 Gž 2 od 29. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049993 15 P 2 od 2. oktobra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije BiH – FMO (u daljnjem tekstu: tužena) putem Ureda za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom BiH (u daljnjem tekstu: Ured) i putem Federalnog pravobranilaštva, koje je zastupalo tuženu u predmetnom postupku, zatraženo je 30. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 20. maja, odnosno 5. juna 2020. godine, a tužena putem Pravobranilaštva i Ureda je dostavila odgovor na apelaciju 11. i 15. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 26. decembra 2005. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđivanja prava vlasništva na stanu.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049993 15 P 2 od 2. oktobra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji nekretnine-stana, pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), zaključen 4. marta 1992. godine između pravnog prednika apelanata Čedomira Solomonovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) i države SFRJ-SSNO-Vojnograđevinske direkcije Sarajevo, kao prednika tužene (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene), pravovaljan i da je tužena dužna trpjeti da se pravni prednik apelanata uknjiži u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik sa dijelom 1/1, i to u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja, a da će, u protivnom, ova presuda služiti kao osnov za uknjižbu.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su pravni prednik tužene kao prodavac i pravni prednik apelanata kao kupac 4. marta 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu, pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je na navedenom ugovoru rukom dopisan datum ugovora (4. mart 1992. godine) ispod broja rješenja, da je ugovor potpisao vojni pravobranilac i da je ovjeren pečatom vojne pošte, a da na ugovoru nema dokaza da je on dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi. Općinski sud je, također, utvrdio da je na ugovoru štambilj Gradske uprave društvenih prihoda SRBiH Grada Sarajeva, koji je nepopunjen u svim rubrikama (odjeljenje općine, broj protokola, datum ovjere, potpis načelnika, pečat). Članom 2. navedenog ugovora definirana je cijena predmetnog stana koja iznosi 55.652,00 jugoslavenskih dinara, a da je pravni prednik apelanata u korist Narodne banke Jugoslavije - Vojni servis Beograd uplatio iznos od 70.000,00 jugoslavenskih dinara, a na ime troškova procjene komisije za otkup stana iznos od 2.000,00 jugoslavenskih dinara. Uvidom u akt Ministarstva odbrane RS Banja Luka - Odjeljenja za nekretnine od 3. marta 2005. godine i spisak pod nazivom „Status rješavanja stambenog pitanja u MO i Vojsci SCG lica koja su podnela zahtev za povraćaj stana u Federaciji BiH pod red. br.1221 na ime Solomonović /Aleksandar/ Čedomir, navedeno je da prednik tužitelja koristi stan u zakup, da je skinut sa evidencije, jer je svoj stambeni status riješio u Vojsci Republike Srbije i Crne Gore“.
8. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je Odlukom Komisije za izbjeglice i raseljena lica, osnovane Aneksom 7. Dejtonskog sporazuma (u daljnjem tekstu: Komisija), od 6. februara 2001. godine potvrđeno da je pravni prednika apelanata na 1. april 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a iz pismenog akta Kantona Sarajevo - Ministarstva stambenih poslova
- Uprave za stambena pitanja - Odjeljenje Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 13. augusta 2006. godine utvrđeno je da je pravni prednik apelanata za života pokrenuo postupak izvršenja odluke Komisije za izbjeglice i raseljena lica. Međutim, kako je umro u aprilu 1999. godine, to je Uprava zaključkom od 13. maja 2002. godine obustavila postupak povrata predmetnog stana usljed smrti nosioca stanarskog prava. Iz zapisnika Uprave od 29. oktobra 2001. godine proizlazi da apelanti nisu ostvarili pravo na povrat u posjed predmetnog stana, jer nisu legalni korisnici stana, pa su upućeni da svoja eventualna prava koja proizlaze iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ostvare primjenom Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) pred nadležnim sudom. Uvidom u izvod iz matične knjige umrlih Općine Novo Sarajevo od 24. novembra 2005. godine utvrđeno je da je pravni prednik apelanata umro 5. aprila 1999. godine u Norveškoj, da su apelanti proglašeni zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda svog pravnog prednika, što proizlazi iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 20. marta 2006. godine, kojim je, također, utvrđeno da zaostavštinu iza umrlog pravnog prednika apelanata čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana na kojem apelantima pripada po ½.
9. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, jer pravni prednik apelanata za života nije postao vlasnik predmetnog stana primjenom odredaba Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, jer nije dobio klauzulu intabulandi od tadašnjeg titulara prava raspolaganja na predmetnom stanu. Iz navedenog, kako je obrazloženo, proizlazi da je pravni prednik apelanata u momentu smrti bio samo nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koje nije moglo biti preneseno na apelante, jer nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika. Dalje, Općinski sud je zaključio da cijena kao bitan element ugovora o kupoprodaji predmetnog stana nije isplaćena na ugovoreni način, jer je ona isplaćena izvan BiH, dakle, tim sredstvima raspolaže država u kojoj je pravni prednik apelanata riješio svoj stambeni status, i jer navedeni ugovor nije ovjeren u Poreznoj upravi. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelanti kao pravni sljednici kupca predmetnog stana ne ispunavaju niti jedan uvjet propisan odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, ovaj sud je, također, ukazao da apelanti kao pravni sljednici kupca imaju samo procesnu sposobnost, a ne i aktivnu legitimaciju za podizanje predmetne tužbe, jer nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, nisu legalni posjednici tog stana, jer nemaju pravno valjan ugovor na način kako je to propisano odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova. Shodno navedenom, pravni prednik apelanata nije mogao prenijeti na apelante više prava nego što ih je i sam imao i jer se radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem je prije rata u BiH živio sam, jer se od svoje supruge razveo Presudom Osnovnog suda II u Sarajevu broj 171/92.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 049993 15 Gž 2 od 29. marta 2016. godine žalbu apelanata odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
11. Kantonalni sud je naveo da apelanti osporavaju presudu prvostepenog suda iz svih žalbenih razloga. Međutim, Kantonalni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, primjenom odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalbene navode apelanata odbio kao neosnovane. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je njihov pravni prednik zaključio sa pravnim prednikom tužene ne ispunjava uvjete za punovažnost ugovora, shodno odredbama Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kad je iz izvedenih dokaza utvrdio da su apelanti zakonski nasljednici svoga prednika koji je umro u Norveškoj 5. aprila 1999. godine, da je prednik apelanata živio sam u predmetnom stanu, da je odlukom Komisije potvrđeno da je pravni prednik apelanata na 1. april 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je za života pokrenuo postupak vraćanja u posjed stana, ali da je postupak izvršenja povrata stana u posjed pravnom predniku apelanata obustavljen zbog njegove smrti, a da su apelanti upućeni da svoja prava koja eventualno proizlaze iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ostvare pred nadležnim sudom, primjenom Zakona o prodaji stanova.
12. Odlučujući o žalbi apelanata u pogledu primjene materijalnog prava, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrđene činjenice ocijenio shodno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o prodaji stanova. Navedeno je da, prema stanju spisa i utvrđenim činjenicama u postupku koje su ponudili apelanti i koje se nalaze u spisu, između pravnog prednika apelanata i tužene „nije zaključen punovažan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana s obzirom na to da na ugovoru u pismenoj formi nedostaju vjerodostojni datumi zaključenja i potvrda o predaji ugovora nadležnoj poreznoj službi“. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj člana 9. stav
2. Zakona o prometu nepokretnosti i član 39. Zakona o prodaji stanova prema kojim je za punovažnost ugovora o kupovini „obavezna (je) pismena forma, kao i datum u pismenoj formi“, jer u protivnom ugovor, u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova, ne može proizvesti pravno djejstvo. Ukazano je da pritom „činjenice o izvršenim pravnim radnjama u svrhu zaključenja ugovora ne mogu zamijeniti zakonski uvjet za punovažnost ugovora s obzirom na dokazano stanje, a to je da pravni prednik [apelanata] nije zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi (zakonske pretpostavke član 1. (u izm. član 39), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova […] ('Službene novine FBiH' broj 54/04), zbog čega, prema citiranim prinudnim propisima, isti nije ni nastao, pa su i zahtjev tužbe za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodaje stana i zahtjev za uknjižbu na osnovu sudskog utvrđenja pravovaljane kupoprodaje neosnovani. Kako kupoprodaja nije ni nastala, to nema ni osnova za stjecanje vlasništva uknjižbom“. Također je navedeno da, suprotno žalbenim navodima apelanata, „isplata koja je izvršena neutvrđenog datuma na iznos 70.000,00 dinara ne smatra se ugovorenom obavezom prednika [apelanata], niti ugovornom obavezom koju ima u vidu odredba člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti, kada je takva isplata učinjena samoinicijativno i bez saglasnosti volja o kupoprodaji između ugovornih strana“. Stoga je zaključeno da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje o navodno pravno valjanom zaključenju Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana 4. marta 1992. godine, „te u žalbi navode da je u pitanju omaška prodavca, a ne dokazuju suprotno (dostavljanjem npr. ovjerene fotokopije originala ugovora sa rješenjem porezne uprave radi potvrde žalbenih navoda o postojanju takvog dokumenta)“. S obzirom na navedeno istaknuto je da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz izmijenjenog člana 39. Zakona o prodaji stanova za utvrđenje da je prednik apelanata zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 049993 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine revizija apelanata je odbijena.
14. Vrhovni sud je naveo da apelanti osporavaju presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je naveo da su u okolnostima predmetnog slučaja predmet spora tužbeni zahtjev apelanata radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između pravnog prednika tužene i pravnog prednika apelanata i zahtjev za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na predmetnom stanu. Naime, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizioni prigovor apelanata o povredi odredaba parničnog postupka, članom 209. ZPP u vezi sa članom 8. i članom 231. citiranog zakona, ocijenivši da je drugostepeni sud, prihvatajući kao pravilnu ocjenu dokaza prvostepenog suda, ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata, te zašto smatra da je Kantonalni sud dao valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa je reviziju apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, također, ukazao da „slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda revidenti ne mogu sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza iz kojih izvode svoj činjenični i pravni zaključak, jer time uključuje prigovore pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“. Također, navodi da nije osnovan prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tzv. vojnom stanu na kome je pravo raspolaganja imao pravni prednik tužene (država SFRJ – SSNO), shodno čemu je ukazao da je odredbom člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da prodaju takvog stana vrši Federalno ministarstvo odbrane, odnosno Vlada Federacije BiH, u skladu sa tim zakonom koji je u ovom predmetu lex specialis. Dakle, smatra da je Kantonalni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja za koje je vezan i revizijski sud (član 240. stav 2. ZPP) kao nesporno utvrdio da Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, zaključen 4. marta 1992. godine između pravnog prednika apelanata i pravnog prednika tužene, nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, da je upravni postupak za povrat predmetnog stana obustavljen zaključkom Uprave od 13. maja 2002. godine zbog smrti prednika apelanata, a da prednici apelanata nisu ostvarili pravo na povrat predmetnog stana, jer nisu bili članovi porodičnog domaćinstva sa nosiocem stanarskog prava, njihovim pravnim prednikom. Stoga, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da je njihov pravni prednik zaključio pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je na osnovu njega stekao pravo na uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
15. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da bi se apelanti, u skladu sa članom 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo mogli upisati kao vlasnici na predmetnom stanu, moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta, tj. da je prije 6. aprila 1992. godine zaključen pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa pravnim prednikom tužene (Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu) i da taj stan koriste zakonito, a da u predmetnoj pravnoj stvari niti jedan od ova dva kumulativno postavljena uvjeta nisu ispunjena. Također, imajući u vidu da su oba nižestepena suda kao nesporno utvrdila da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije ovjerila nadležna porezna služba, Vrhovni sud smatra da, bez obzira na to što je navedeni ugovor zaključen 4. marta 1992. godine, on nije pravno obavezujući u smislu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa kao takav ne može ni biti pravni osnov za stjecanje prava vlasništva upisom u knjigu položenih ugovora. Dalje, Vrhovni sud smatra da nije ispunjen ni drugi uvjet iz navedene odredbe zakona da bi apelanti na osnovu predmetnog ugovora mogli otkupiti predmetni stan, jer nisu ni zakoniti posjednici na navedenom stanu. Dalje, Vrhovni sud smatra da je ispravan stav Kantonalnog suda da zakonito korištenje znači posjed stana koji se zasniva na valjanom pravnom osnovu i da se, s obzirom na to da se radi o vojnom stanu, pravo vlasništva na njemu može steći samo u skladu sa Zakonom o prodaji stanova, a da apelanti nisu ispunili ni druge zakonske pretpostavke, te da pravni osnov za svoj zahtjev apelanti zasnivaju i u reviziji obrazlažu na drugim propisima. Dakle, Vrhovni sud ističe da bi se apelanti, u skladu sa članom 39.a Zakona o prodaji stanova, mogli upisati kao vlasnici predmetnog stana, moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta, tj. da je prije 6. aprila 1992. godine zaključen pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa pravnim prednikom tužene i da taj stan koriste zakonito. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 248. ZPP. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelanti su naveli da smatraju da im je povrijeđeno „pravo na imovinu“ i „pravo na pravično saslušanje“. Navode da je zaštita navedenih prava regulirana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U opširnim navodima apelacije apelanti ukazuju na sadržaj zakonskih odredaba na kojim je utemeljena osporena odluka, te na sadržaj odredaba Evropske konvencije, ponavljaju obrazloženje osporenih presuda i daju svoje viđenje utvrđenih činjenica. Navode da se osporenim presudama javna vlast umiješala u njihovo pravo na imovinu na način što su lišeni imovine. Naime, smatraju da sudovi za svoje odluke nisu dali jasne i precizne razloge, jer nisu pošli od primjene zakonskih propisa koji imaju supremaciju nad domaćim zakonima. S tim u vezi, apelanti se pozivaju na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud), te ukazuju „da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono, prije svega, mora biti u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili zakonitosti“, da miješanje mora imati zakoniti cilj od javnog ili općeg interesa, a da njime mora biti postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva od općeg interesa. Dalje, navode da osporenim odlukama nije uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite njihova osnovna prava, te da ne postoji ni razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojim se teži, jer je na način kako je to odlučeno odlukama sudova koje osporavaju na njih „stavljen pretjeran teret“. Naime, apelanti tvrde da je Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je njihov pravni prednik zaključio 4. marta 1992. godine pravno valjan, jer je zaključen u pismenom obliku i jer, kako navode, nijednom odredbom Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine nije propisana obaveza da porezna služba vrši ovjeru ugovora o prodaji stanova, „čime je Zakon o prodaji stanova u članu 39. postavio nemoguć uvjet za priznavanje valjanosti navedenih ugovora“. Dakle, smatraju „da se radi o smišljenom načinu da im se oduzme stan koji je njihov pravni prednik uredno kupio i platio“. Što se tiče kupoprodajne cijene, apelanti tvrde da uplatnica nosi pečat i datum uplate iznosa od 70.000,00 jugoslavenskih dinara i da je to dokaz da je uplaćena cijena stana. Smatraju da to što je njihov pravni prednik uplatio 70.000,00 jugoslavenskih dinara, a ne 55.652,00 jugoslavenskih dinara, ne bi trebalo da bude problem, jer je preplatio kupoprodajnu cijenu stana. Dalje, navode da je navedeni ugovor propisno ovjerila vojna pošta zbog čega smatraju da nema mjesta za konstataciju da je nepropisno ovjeren. Apelanti smatraju da njihov pravni prednik za života nije postao vlasnik predmetnog stana, jer, kako navode, danom zaključivanja kupoprodajnog ugovora ugovarači su stupili u obligacionopravni odnos i time stekli prava i obaveze iz ugovora o kupovini stana. Stoga, smatraju da činjenica da je nastupila smrt njihovog prednika ne oslobađa obaveze tuženog da ugovor održi na pravnoj snazi, pa tvrde da je sud bio dužan da ocijeni da su oni kao zakonski nasljednici stekli sva prava i obaveze iz ugovora, pa i pravo da ugovor održe na snazi. Iz navoda apelacije, iako eksplicitno nisu naveli ovo pravo u listi prava koja smatraju povrijeđenim, također, proizlazi da apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na poštivanje doma garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
b)Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je ovaj sud obrazložio sve razloge zbog kojih je ocijenio da je pravilna odluka drugostepenog suda. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud, također, smatra navode apelanata neosnovanim zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužena smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, jer smatra da je postupak redovnih sudova koji je prethodio podnošenju predmetne apelacije u cijelosti proveden uz potpuno poštivanje pravila postupka a da su odluke sudova donesene na osnovu potpune i pravilne ocjene svih dokaza i pravilne primjene materijalnog prava, odnosno Zakona o prodaji stanova.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” broj 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) (u daljem tekstu: Zakon) član 39. mijenja se i glasi:
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07-Odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - Odluka Ustavnog suda, 50/12 - Odluka Ustavnog suda i 11/13-Rješenje Ustavnog suda) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15. stav 1.
1. Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Federalno ministarstvo odbrane – Federalno ministarstvo obrane Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049993 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 14. novembra 2018. godine a apelacija je podnesena 20. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na utvrđenje da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je njihov pravni prednik zaključio sa pravnim prednikom tužene i da su ostvareni uvjeti za uknjižbu na navedenom stanu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Iz navoda apelanata proizlazi da smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo.
31. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, tvrde da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prodaji stanova kada su odbili njihov tužbeni zahtjev sa obrazloženje da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije pravno valjan u smislu članu 39. Zakona o prodaji stanova s obzirom na to da ugovor o otkupu stana nije ovjerila nadležna porezna služba, te da apelanti nisu zakoniti posjednici predmetnog stana. U kontekstu ovih navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba člana 39. i 39a. Zakona o prodaji stanova na konkretan pravni odnos, te razloge kojima su se vodili kada su zaključili da je dostavljanje pisanog ugovora o kupoprodaji na ovjeru nadležnoj poreznoj službi obavezan uvjet koji se mora ispuniti za valjanost ugovora zaključenog sa pravnim prednikom tužene (bivšim SSNO), te jer apelanti nisu dokazali da su zakoniti posjednici predmetnog stana, odnosno jer nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim presudama za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata. Budući da data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, to u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je slična pravna pitanja u kontekstu odluka suda u konkretnoj pravnoj stvari, kojima je u konačnici odbijen zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana zbog nedostavljanja ugovora poreznoj upravi, razmatrao u više svojih odluka, te da nije ustanovio proizvoljnost kada je tužbeni zahtjev apelanata u tim predmetima odbijen kao neosnovan (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, tačka 27, i AP 52/18 od 19. decembra 2018. godine, dostupne na Internetstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u pogledu primjene materijalnog prava neosnovani.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
37. Ustavni sud ukazuje da riječ “imovina” uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda, “posjed” koji se štiti može biti samo “postojeći posjed” (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima “opravdano očekivanje” da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, Serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud zapaža da je pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju od 20. marta 2006. godine utvrđeno da zaostavštinu pravnog prednika apelanata čine prava i obaveze iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanti kao zakonski nasljednici imali „legitimno očekivanje“ da će ostvariti pravo vlasništva na predmetnom stanu, koje predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2771/06 od 25. septembra 2009. godine, tačka 27, dostupnu na www.ustavnisud.ba ).
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. Imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata u smislu drugog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenim odlukama tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana pravno valjan i da se izvrši uknjižba prava vlasništva u zemljišne knjige odbijen kao neosnovan (op. cit., AP 2771/06, stav 28).
39. Ustavni sud, nadalje, ispitujući navode apelanata o povredi prava na imovinu, treba odgovoriti na slijedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
40. Odgovarajući na ova pitanja Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene odluke donesene u parničnom postupku koji se vodio povodom tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je njihov pravni prednik na osnovu ugovora o kupoprodaji-otkupu nekretnine (vojnog stana) stekao pravo vlasništva na spornom stanu. Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata zaključujući da pravni prednik apelanata nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, budući da nije dostavio ugovor na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, što predstavlja uvjet iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa mu zbog toga ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu. Osim toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je u okolnostima predmetnog slučaja tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan u skladu sa članom 39.a Zakona o prodaji stanova, jer nisu kumulativno ispunjena dva uvjeta iz citirane odredbe zakona da bi se mogli upisati kao vlasnici predmetnog stana, jer je prije 6. aprila 1992. godine zaključen pravno obavezujući ugovor o otkupu stana i jer apelanti nisu u posjedu tog stana.
41. Prema tome, kao nesporno proizlazi da je miješanje u imovinu apelanata utemeljeno na relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova (član 39. i 39.a) koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena, kako je već zaključeno u vezi sa ispitivanjem navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje, nije bila proizvoljna. Stoga je nesporno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu, u smislu testa koji proizlazi iz prakse Evropskog i Ustavnog suda, bilo zakonito.
42. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava i da u datim okolnostima konkretnog slučaja nije narušen ni princip proporcionalnosti (op. cit., AP 2771/06, stav 32) budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da prednik apelanata nije zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata odbijen.
43. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija ne predstavljaju kršenje prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
44. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije, iako eksplicitno nisu naveli ovo pravo u listi prava koja smatraju povrijeđenim, proizlazi da apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na poštivanje doma garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu živjeli u predmetnom stanu svog pravnog prednika i da nisu u posjedu predmetnog stana, pa predočeni navodi apelanata ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da se navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova.
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelanti nisu živjeli u predmetnom stanu svog pravnog prednika.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević