Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1873/20 (M. B. i G. B.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Posjed
- Naknada štete
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1873/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1873/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Milan Bojinović i Gojko Bojinović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milan Bojinović i Gojko Bojinović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 0 P 029168 17 Rev od 19. studenoga 2019.
godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 029168 17 Gž od 5. rujna 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 029168 16 P 2 od 13. prosinca 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Bojinović i Gojko Bojinović (u daljnjemu tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Simo J. Tošić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 29. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 029168 17 Rev od 19. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 029168 17 Gž od 5. rujna 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 029168 16 P 2 od 13. prosinca 2016. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se obveže tuženica (Federacija Bosne i Hercegovine) da im preda u posjed nekretnine, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, skupa sa kućom i gospodarskim objektima, sa stanjem na dan ulaska u posjed tuženice, ili pak u nemogućnosti predaje u posjed da isplati apelantima pojedinačnu naknadu materijalne štete, i to za uništenu obiteljsku kuću sa gospodarskim objektima određeni iznos, višegodišnju izgubljenu dobit uslijed nekorištenja poljoprivrednoga zemljišta, njiva i livada za razdoblje od 1997. godine do 2014. godine određeni iznos, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je Odlukom Vlade Federacije BiH od 14. svibnja 1998. godine utvrđen opći interes za izgradnju Središta za borbenu obuku Vojske F BiH (u daljnjemu tekstu: Središte) na područjima Općina Livno, Tomislavgrad, Kupres i Glamoč, da je 6. listopada 1998. godine Vlada F BiH donijela rješenje kojim je ovlastila Federalno ministarstvo obrane da uđe u posjed nekretnina, prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, jer je izgradnja Središta od iznimnoga značaja za vojno osposobljavanje Vojske F BiH. Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da su nekretnine apelanta upisane u PL br. 31 k.o. Stekerovci, Općina Glamoč, dijelom bile u granicama poligona za borbenu obuku, dok su neke bile izvan toga područja, da su roditelji apelanata napustili predmetne nekretnine 28. srpnja 1995. godine uslijed ratnih dejstava, da se nikada nisu vratili. Vrhovni je sud istakao da postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina nikada nije proveden, da se apelanti nisu obraćali Općini Glamoč za vraćanje nekretnina, da su stambeni i pomoćni objekti srušeni, te da se apelanti nisu bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da su apelanti mogli saznati za eventualnu štetu i obujam štete 6. studenoga 2003. godine, kada je odlukom Vlade F BiH prestao opći interes za izgradnju Središta na dijelu područja Općine Glamoč, koji je obuhvaćao i zemljište apelanata. Vrhovni je sud istakao da, kako je tužba za naknadu štete protiv tuženice podnesena 30. prosinca 2013. godine, to proistječe da je ista podnesena po proteku subjektivnoga i objektivnoga roka zastare iz čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, uslijed čega je apelantima prestalo pravo da u sudskome postupku od tuženice zahtijevaju ispunjenje obveze.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ́ rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4933/19 od 11. ožujka 2020. godine, AP-1597/20 od 4. lipnja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević