Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5537/18 (Z. H.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Djelotvoran pravni lijek
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5537/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5537/18, rješavajući apelaciju Zejdulaha Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zejdulaha Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014161 17 Kž 8 od 9. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 0141161 16 K od 24.
novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zejdulah Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014161 17 Kž 8 od 9. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 0141161 16 K od 24. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 31. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 014161 15 K od 1. februara 2016. godine apelant je proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela silovanja iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. u stjecaju s produženim krivičnim djelom rodoskvrnuća iz člana 213. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 014161 16 Kž 6 od 20. septembra 2016. godine žalba apelantovog branioca je djelimično uvažena, Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 K 014161 15 K od 1. februara 2016. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 0141161 16 K od 24. novembra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 014161 17 Kž 8 od 9. maja 2018. godine, apelant je proglašen krivim zato što je radnjama, detaljno opisanim izreci presude, na štetu bliske srodnice (u daljnjem tekstu: oštećena), pod tačkom 1. izreke presude, počinio produženo krivično djelo rodoskrvnuća iz člana 213. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a radnjama, opisanim pod tačkom 2. izreke presude, krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. KZFBiH, za koja mu je sud utvrdio pojedinačne kazne i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oštećena je upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku.
8. Kantonalni sud je naveo da je u ponovljenom postupku, postupajući po uputama Vrhovnog suda, nakon što je dobio saglasnost stranaka, u dokaze uvrstio iskaze svjedoka Selme S., Hajrulaha K., Senida M., Adema H. i Damira O., te vještakā N. K. – psihologa, A. R. i dr. K. B., koji su na glavnom pretresu održanom 27. oktobra 2015. godine iznijeli svoje nalaze i mišljenja, kao i zapisnik sa preslušavanja CD-a na koji je prebačen audiosnimak s mobitela Selme S. Uvršteni su i drugi materijalni dokazi po prijedlogu Tužilaštva (str. 3. i 4). Kantonalni sud je naveo da su u ponovnom postupku (na glavnom pretresu) oštećena i svjedokinja odbrane Z. H. koristile blagodeti zakona i nisu svjedočile.
9. Kantonalni sud je u presudi interpretirao iskaze saslušanih svjedoka – prijatelja oštećene: Selme S., Adema H. i Senida M., kojim je oštećena ispričala koje protivpravne radnje je apelant preduzimao prema njoj, te kojima je pustila audiosnimak sa svog mobitela, na kojem je snimljena jedna od tih radnji, a koji je također interpretiran u presudi. Navedeno je da je taj snimak, uz saglasnost oštećene, svjedokinja Selma S. presnimila na svoj mobitel, a kasnije dobrovoljno predala ovlaštenim službenim licima, o čemu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, a radi se o dva snimka. Ukazano je da su svjedoci Selma S., Senid M. i Adem H. imali posredna saznanja o kritičnom događaju, i to iz razgovora s oštećenom, koja im se povjerila, te su saglasni u iskazima da im je oštećena na svojoj vikendici ispričala da je apelant seksualno zlostavlja, da to čini unazad tri godine od njenog maloljetstva i da je oštećena, kako bi ih uvjerila da govori istinu, svjedocima pustila dva audiosnimka sa svog mobitela, koji su presnimljeni na mobitel Selme S. Iskazi ovih svjedoka nisu u suprotnosti ni sa iskazom Hajrulaha K., radnika Centra za socijalni rad, koji je također u svom iskazu pojasnio da je, postupajući po aktu organizacije „Viva žene“ u kojoj je, putem SOS telefona, primljena anonimna prijava o seksualnom zlostavljanju oštećene, obavio razgovor s oštećenom, koja mu je potvrdila da je apelant seksualno zlostavlja, i da to više nije mogla izdržati, pa se povjerila svojoj prijateljici. Iskaz ovog svjedoka nije u suprotnosti ni sa iskazima svjedoka Senida M. i Adema H. u dijelu u kojem ovi svjedoci potvrđuju da oštećena nije smjela prijaviti apelanta nadležnim organima, pa tako svjedok Hajrulah H. navodi da mu je oštećena u razgovoru rekla da se boji tužiti apelanta jer „bi on digao čitav grad na noge“, svjedok Senid M. navodi da im je oštećena govorila da joj je apelant prijetio da ne smije nikom ništa govoriti i da će u protivnom „načiniti neko zlo“, a svjedok Adem H. u iskazu navodi da je molio oštećenu da prijavi apelanta, ali da je oštećena rekla da to ne smije učiniti da se ne kvari porodica. Analizirajući iskaze saslušanih svjedoka, Kantonalni sud je ocijenio da su iskazi ovih svjedoka međusobno saglasni, objektivni i značajni za odlučivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari i za sud prihvatljivi. Kantonalni sud je poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka jer su ovi svjedoci pred sudom iskazivali o kritičnom događaju koji je bio predmet ovog krivičnog postupka na osnovu saznanja koja su imali od oštećene, prije pokretanja istrage, znači van krivičnog postupka, te stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije dovedena u pitanje zakonitost ovih dokaza.
10. Navedeno je da su iskazi svjedoka Selme S., Senida M. i Adema M. potvrđeni i objektivnim dokazima, audiosnimkom i nalazom i mišljenjem vještaka za mobilne telefone od 15. jula 2015. godine, koji nalaz je sud prihvatio cijeneći ga stručnim, uz napomenu da vještak nije zainteresiran za ishod postupka. U vezi s tim pojašnjeno je da je vještak na pretresu iznio svoj pismeni nalaz i mišljenje i na istom pretresu je, uz prisustvo svjedokinje Selme S. i vještaka, preslušan audiozapis sa CD-a, koji je sastavni dio nalaza vještaka. Iz ovog nalaza proizlazi da je na strani 47. navedeno da su na memoriji dostavljenog mobilnog aparata pronađena dva sporna audiozapisa, koja se mogu koristiti kao dokaz o počinjenom krivičnom djelu, a iz kojeg snimka proizlazi da apelant oštećenu seksualno zlostavlja, te je u presudi citiran dio tog snimka iz kojeg, kako je navedeno, jasno proizlazi jedini zaključak da je do seksualnog odnosa između oštećene i apelanta zaista i došlo. Iz saslušanog audiosnimka jasno proizlazi da oštećena ne pristaje na seksualni odnos s apelantom koji, iskorištavajući njeno psihičko stanje, to čini prema oštećenoj. Svjedokinja Selma S. je potvrdila na glavnom pretresu da je upravo preslušani audiozapis taj koji je oštećena prebacila na njen mobilni telefon, da je ženski glas glas oštećene, a muški apelantov. U vezi s tim je navedeno da se svjedokinja Selma S., prema iskazu, družila s oštećenom i s njom ostvarivala kontakte putem telefona i imala je prilike kontaktirati i s apelantom putem telefona, te stoga za sud nije bilo sumnje kada je u pitanju ovaj dio njenog iskaza u kojem sa sigurnošću tvrdi da su glasovi na audiosnimku glasovi apelanta i oštećene. Također, i svjedoci Senid M. i Adem H. su u svojim iskazima potvrdili da su, slušajući audiosnimak, prepoznali glas oštećene, a imajući u vidu način obraćanja oštećene muškoj osobi, zaključeno je da muški glas jedino može pripadati apelantu. Odbrana niti jednim dokazom tokom postupka nije dovela sud u sumnju u pogledu činjenice da glasovi na audiosnimku pripadaju oštećenoj i apelantu.
11. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelantovog branioca da je audiosnimak nezakonit dokaz jer je pribavljen bez naredbe suda i da radnja otvaranja predmeta po članu 85. ZKPFBiH nije provedena na zakonit način jer on, kako je to i istakao, nije bio obaviješten o ovoj radnji. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, uz nespornu činjenicu da apelantov branilac nije obaviješten o dokaznoj radnji otvaranja, pregledanja i pretresanja mobilnog telefona, vlasništvo Selme S., odredba člana 85. ZKPFBiH, novelirana Zakonom o izmjenama i dopunama ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 59/14 od 23. 7. 2014. godine), takvu obavezu ne predviđa. Dalje je istaknuto da svjedokinja Selma S. audiozapis nije pribavila izvršenjem krivičnog djela jer su kako Selma S. tako i Senid S. i Adem H. saglasno naveli da je audiozapis presnimljen na telefon Selme S. uz dozvolu oštećene. Tačno je da Selma S. snimak nije izbrisala kada je to od nje zatražila oštećena, ali materijalni KZFBiH ne poznaje inkriminaciju koja bi odgovarala takvom činjeničnom supstratu i zbog toga što na strani Selme S. nema namjere pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Nije sporno da je audiosnimak pribavljen bez naredbe suda, ali se, prema ocjeni ovog suda, i pored toga ne može raditi o nezakonitom dokazu jer procedure propisane procesnim zakonom FBiH obavezuju samo organe krivičnog progona, a ne i privatna fizička lica koja su samostalno pribavila dokaz, dakle, bez involviranosti organa krivičnog progona. U konkretnom krivično-pravnom slučaju, koji je predmet ovog postupka, nesporno je da organi istrage nisu imali nikakvog učešća prilikom snimanja i presnimavanja audiozapisa seksualnog nasilja od strane apelanta nad oštećenom, te stoga Kantonalni sud cijeni da se audiozapis ne može tretirati kao nezakonit dokaz.
12. Kantonalni sud je tokom postupka razmatrao pitanje zakonitosti korištenja iskaza svjedoka koji su o kritičnom događaju saznali kroz razgovor s oštećenom, ali van krivičnog postupka, dakle, prije započinjanja istrage ili na drugi način van krivičnog postupka i bez saradnje s Tužilaštvom ili agencijama za provođenje zakona. Ovi svjedoci su u svojim iskazima reproducirali sadržinu razgovora koje su vodili s oštećenom, a tiču se kritičnog događaja koji je predmet optuženja. Sud je izdvojio sve dijelove iskaza vještaka – psihologa kojima se reproducira ili referira na iskaz oštećene ili na razgovor s njom u vezi s kritičnim događajem, dok je cijenio iskaz vještaka u dijelu koji se odnosi na psihičko stanje oštećene i fizički profil oštećene i navedene iskaze prihvatio je i ocijenio kao zakonite dokaze. Osvrćući se na prigovore odbrane da su svjedoci Selma S., Hajrulah K., Senid M. i Adem H. dali iskaze na osnovu kazivanja svjedoka koji je koristio blagodeti zakona, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 97. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koja je ustanovljena radi zaštite porodice i porodičnih odnosa, te da smatra da bi zabrana korištenja iskaza gore navedenih svjedoka bila suprotna značenju odredbe člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja zabranjuje zloupotrebu svih konvencijskih prava. Istaknuto je da bi zabrana korištenja tih dokaza dovela do kršenja obaveze koju je Bosna i Hercegovina preuzela kao potpisnica Međunarodne konvencije o pravima djeteta, koja nalaže sudsku zaštitu maloljetnika od seksualnog zlostavljanja. Kantonalni sud je pri tome imao u vidu i domaće procesno zakonodavstvo koje ne zabranjuje korištenje iskaza po čuvenju (tzv. hearsay iskaza). Kada je u pitanju iskaz Hajrulaha K., zaposlenika Centra za socijalni rad, koji je vodio razgovor s oštećenom u odsustvu upozorenja predviđenih ZKPFBiH, Kantonalni sud je ocijenio da taj svjedok nema svojstvo ovlaštenog službenog lica u smislu ZKPFBiH i stoga nije ni dužan postupati u skladu s odredbama ZKPFBiH jer nije ovlašten za provođenje istrage, nego po svojoj funkciji ima sasvim druge vrste prava, obaveza i dužnosti.
13. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno da je apelant tokom 2012. godine do marta 2015. godine, na području općine Srebrenik i šire, s oštećenom u više navrata imao spolne odnose, od njene sedamnaeste godine, pa i poslije punoljetstva, te je utvrdio nespornim da je apelant u proljeće 2015. godine, na području općine Srebrenik i šire, na detaljno opisani način oštećenu prisilio na spolni odnošaj protivno njenoj volji, a što je i htio, a koji događaj je oštećena snimila svojim mobilnim telefonom. Istaknuto je da je apelant bio svjestan i znao da je s oštećenom u srodstvu i da je maloljetna, ali bez obzira na to što je bio svjestan i znao za ove činjenice, htio je s njom imati spolne odnose, te je s njom u više navrata i imao spolne odnose od njene sedamnaeste godine, zbog čega je sud u njegovim radnjama, opisanim pod tačkom 1. izreke presude, našao sva bitna obilježja produženog krivičnog djela rodoskrvnuća iz člana 213. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Budući da je apelant inkriminirane radnje, koje čine krivično djelo rodoskrvnuća iz člana 213. stav 2. KZFBiH, preduzimao u dužem vremenskom periodu i u kontinuitetu tokom 2012. godine do marta 2015. godine i da je način preduzimanja inkriminiranih radnji isti, sud je u njegovim radnjama našao sva bitna obilježja produženog krivičnog djela rodoskrvnuća iz člana 213. stav 2. u vezi sa stavom 1. i sve u vezi sa članom 55. KZFBiH. Navedeno je da apelantova uračunljivost u vrijeme izvršenja ovog krivičnog djela nije dovedena u sumnju, što je Kantonalni sud utvrdio na osnovu pismenog nalaza i mišljenja vještaka dr. Kasima Brigića, koji je sud u cijelosti prihvatio.
14. Kantonalni sud je naveo da je „sa svoje strane“ izvršio izmjenu u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice u skladu s provedenim dokaznim postupkom, te je izvršio izmjenu u pravnoj kvalifikaciji djela u odnosu na onaj koji je optužnicom apelantu stavljen na teret, pa je apelanta, nalazeći dokazanim, proglasio krivim za krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. KZFBiH.
15. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude (strana 15, pasus treći) dao određene razloge zašto je izvršio izmjenu činjeničnog opisa izmijenjene optužnice i u vezi s tim izvršio izmjenu pravne kvalifikacije djela koja su apelantu stavljena na teret, pa nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, na koju se neosnovano ukazuje žalbom kantonalne tužiteljice. Nadalje, kada su u pitanju navodi u žalbi kantonalne tužiteljice da se izostavljanjem relevantnih činjenica, u suštini, značajno reducira kriminalna količina u apelantovim radnjama, kao i njihova težina, istaknuto je da sud ima ovlaštenje da u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u toku postupka iz činjeničnog opisa optužnice izostavi one činjenice i okolnosti koje nalazi nedokazanim, sve i kada se takvim postupanjem suda značajno reducira kriminalna količina u apelantovim radnjama. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud nalazi neosnovanim i u bitnom istovjetne žalbene navode apelantovog branioca da je Kantonalni sud u svojoj odluci činjenični opis iz optužnice Tužilaštva znatno izmijenio i nije prihvatio pravnu kvalifikaciju, a iz obrazloženja presude ne proizlaze valjani razlozi za takav zaključak suda.
16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, izreka pobijane presude nije nerazumljiva u dijelu u kojem je navedeno da su predmetna krivična djela učinjena na području općine Srebrenik i šire, te iz razloga što je kao vrijeme izvršenja krivičnog djela, opisanog u tački 2. izreke pobijane presude, navedeno da je to djelo učinjeno u proljeće 2015. godine jer je takvo određenje i mjesta i vremena izvršenja predmetnih krivičnih djela jasno i dovoljno određeno. Vrhovni sud je dalje ukazao da izreku pobijane presude ne čini nerazumljivim to što iz nje nije vidljivo na koji način je oštećena pružala aktivan otpor, kako se neosnovano tvrdi u žalbi, budući da su u činjeničnom opisu krivičnog djela jasno navedene činjenice iz kojih jasno slijedi da nema pristanka oštećene na spolni odnošaj s apelantom, a što je relevantno pri utvrđivanju postojanja navedenog krivičnog djela.
17. Pored toga, prvostepeni sud je naveo (na početku strane 8. obrazloženja) da budući da su svjedoci, pa između ostalog i svjedok Hajrulah K., pred sudom iskazivali o kritičnom događaju koji je predmet ovog krivičnog postupka na osnovu saznanja koja su imali od strane oštećene prije pokretanja istog, odnosno van krivičnog postupka, nije dovedena u pitanje zakonitost tih dokaza. Navedeni stav prvostepenog suda branilac optuženog žalbom uopće ne dovodi u pitanje. Osim toga, iz razloga datih u pobijanoj presudi (strana 10. i početak strane 11. obrazloženja) slijedi da se prvostepeni sud o prigovorima branioca u vezi sa zakonitošću dokaza – audiosnimka izjasnio i o tome dao jasne i određene razloge, a koji se žalbom ne dovode u pitanje.
18. U vezi s činjeničnim stanjem utvrđenim u prvostepenom postupku, Vrhovni sud je ocijenio da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud cijenio mnogobrojne dokaze, iskaze svjedoka, nalaze i mišljenja određenih vještaka i iskaze tih vještaka date na glavnom pretresu, te na glavnom pretresu preslušao audiozapis sa CD-a uz prisustvo vještaka, koji je sastavni dio nalaza i mišljenja tog vještaka, kao i druge materijalne dokaze na osnovu kojih je utvrdio da je apelant učinio krivična djela na način kako je to opisano u izreci pobijane presude i za koja ga je tom presudom proglasio krivim. Stoga, kako je navedeno, okolnost da oštećena nije dala svoj iskaz tokom postupka kojim bi potvrdila činjenične navode iz izreke pobijane presude i što apelant nije priznao da je imao spolni odnošaj s oštećenom ne isključuje mogućnost da sud na osnovu drugih dokaza izvedenih tokom postupka utvrdi sve relevantne činjenice koje sudu daju dovoljno osnova za zaključak da je apelant učinio krivična djela za koja ga je pobijanom presudom proglasio krivim. Pri tome, treba imati u vidu da je članom 16. ZKPFBiH propisano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno formalnim dokaznim pravilima, pa u vezi s tim ni dokazima kojima utvrđuje postojanje određene činjenice. Pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi se u pitanje navodima u žalbi branioca da Tužilaštvo tokom postupka nije dokazalo niti je pokušalo dokazati da je oštećena uopće imala seksualne odnose jer tokom glavnog pretresa nije priložilo materijalne dokaze, niti je saslušan vještak ginekolog koji bi potvrdio da je oštećena uopće imala seksualni odnos.
19. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostepeni sud, nakon što je izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako to zahtijeva odredba člana 296. stav 2. ZKPFBiH, pri tome cijeneći u cjelini iskaze svjedoka na koje se posebno ukazuje u žalbi branioca, zaključio da su ti iskazi objektivni, međusobno saglasni i kao takvi prihvatljivi za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari jer su se oni određeno i jasno izjašnjavali upravo o relevantnim činjenicama i okolnostima sadržanim u izreci pobijane presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz „člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 3, 6. i 8“ Evropske konvencije. Apelant navodi da je „nesporno da se izmijenjenom činjeničnom optužnicom na glavnom pretresu apelantu stavlja veća inkriminacija u činjeničnom dijelu optužnice, pa je slijedom toga sud morao dati razloge zašto je istu reducirao i zašto smatra da nisu dokazani činjenični navodi kako se to apelantu stavljalo prvobitno izmijenjenom optužnicom na glavnom pretresu“. Također smatra da je izreka osporene presude Kantonalnog suda nerazumljiva budući da se kao mjesto izvršenja krivičnih djela navodi „na području općine Srebrenik i šire“, kao i u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela jer se u njoj kao vrijeme izvršenja krivičnog djela navodi ,,u proljeće 2015. godine“. Smatra da „nije jasno“ na osnovu kojih dokaza je sud izveo zaključak da je apelant van svake razumne sumnje u periodu 2012. do marta 2015. godine na štetu oštećene počinio produženo krivično djelo rodoskrvnuća iz člana 213. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Odluku o krivici da je apelant upotrebom sile, prijetnje, prisilio drugo lice na spolni odnošaj, izvršio spolni odnošaj s oštećenom, bez njenog iskaza, koja bi potvrdila da li su činjenični navodi iz izreke presude tačni. Naime, tokom glavnog pretresa Tužilaštvo nije priložilo materijalne dokaze niti je saslušan vještak ginekolog na okolnosti koje navodi u apelaciji. U tom kontekstu, apelant analizira dijelove iskaza svjedoka i smatra da su oni međusobno protivrječni, te da nijedan iskaz ne potvrđuje činjenične navode iz izreke presude. Štaviše, ističe da svjedoci imaju samo posredna saznanja o apelantovoj inkriminaciji, odnosno ista njihova saznanja potječu od oštećene koja je odbila da svjedoči tokom postupka koristeći svoje zakonske blagodeti. Ističe da je sud, izvodeći zaključak o postojanju apelantove krivice, zanemario osnovna načela krivičnog postupka, a to je načelo in dubio pro reo, te načelo jednakosti postupanja sa strankama u postupku. Apelant, dalje, navodi da je sud svoju odluku o njegovoj krivici zasnovao na audiosnimku koji se nalazio na telefonu svjedokinje Selme S., da u spisu nema dokaza da je Selma S. na zakonit način došla u posjed snimka. Apelant navodi da sud nije mogao van svake razumne sumnje utvrditi da audiosnimak potječe iz telefona oštećene, odnosno da su glasovi oštećene i apelanta zaista njihovi, niti je provođeno bilo kakvo vještačenje ili dokazivanje u tom pravcu. Apelant, dalje, ističe da je nezakonit dokaz i iskaz svjedoka Hajrulaha K., koji je kao zaposlenik Centra za socijalni rad posjetio apelanta i oštećenu, postupajući po aktu koji je Centar primio od Udruženja građana „Viva žene“ Tuzla. Taj svjedok je na taj način povrijedio profesionalnu tajnu, svjedočeći o činjenicama do kojih je došao obavljajući svoju profesionalnu djelatnost. Slijedom toga, apelant smatra da su tim „nezakonitim dokazima učinjene povrede ljudskih prava i sloboda propisane ustavom i međunarodnim ugovorom koje je BiH ratificirala, i to povrede prava na zaštitu privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije, zatim povreda na dostojanstvo, ugled i čast iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 6. stav 3. Evropske konvencije, te povreda prava na nepovredivost ličnog i porodičnog života člana 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Evropske konvencije“. Apelant smatra da Vrhovni sud nije otklonio kršenje njegovog prava na pravično suđenje učinjeno u prvostepenom postupku te da je stoga došlo i do povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije. Konačno smatra da su zbog postupanja Vrhovnog suda ispunjeni uvjeti da „bude aktiviran mehanizam propisan i u odredbi člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije“. b)Odgovori na apelaciju
21. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je, nasuprot tvrdnjama iz apelacije, cijenio sve izvedene dokaze u skladu sa članom 296. ZKPFBiH i u svojoj odluci dao razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu sa članom 305. stav 7. ZKPFBiH, te utvrdio nespornim činjenično stanje zbog kojeg je apelanta proglasio krivim za radnje opisane u izreci prvostepene presude.
22. Vrhovni sud je ukazao da se o svim navodima apelantovog branioca već izjasnio i dao odgovarajuće razloge u vezi s tim žalbenim navodima, a sve u skladu s ovlaštenjima propisanim odredbama ZKPFBiH i u granicama žalbenih navoda. Kako je Vrhovni sud zaključio da se žalbenim navodima apelantovog branioca ne dovodi u pitanje pravilnost ocjene izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda i pravilnost odluke o apelantovoj krivici, prihvaćajući navode iz apelacije kojima se pojašnjava mogućnost primjene načela in dubio pro reo i ukazuje na njegov značaj u krivičnom postupku, u konkretnom predmetu nije bilo osnova za njegovu primjenu.
23. Tužilaštvo je navelo da se ne smije zanemariti izvođenje dokaza saslušanjem vještaka za mobilne telefone, koji je na nesporan način utvrdio da je nesporni snimak, koji je predat od strane svjedokinje Selma S., te vještačen s njenog mobilnog telefona, dokaz prisilnog seksualnog odnosa koji je apelant konstantno činio prema oštećenoj, koji audiosnimak je detaljno interpretiran u odgovoru. U odgovoru je također interpretiran iskaz svjedokinje Selme S., te je ukazano da su njene navode potvrdili i saslušani svjedoci Adem H. i Senid M., čiji iskazi su također interpretirani. Istaknuto je da se ne smije zanemariti ni iskaz svjedoka Hajrulaha K. koji je u kritično vrijeme radio u Centru za socijalni rad, te koji je naveo da je, nakon što je dobio saznanje da apelant seksualno zlostavlja oštećenu, preduzimao određene radnje iz nadležnosti Centra za socijalni rad. Iz svega navedenog proizlazi da je oštećena kao žrtva seksualnog zlostavljanja u jako lošem psihičkom stanju, pa se postavlja pitanje njene stvarne želje i korištenja blagodeti pred redovnim sudom jer je ona, nakon što je apelant lišen slobode i pritvoren, sklonjena u sigurnu kuću kako bi joj bio pružen svaki vid pomoći, međutim, zbog stalnog utjecaja porodice, koja je, a što proizlazi iz iskaza glavnih svjedoka sa glavnog pretresa, znala da je apelant seksualno zlostavljao oštećenu na najgnusniji način, ona je počela da se koleba i da insistira na izlasku iz sigurne kuće.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 203. stav (1) Silovanje (1)Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Član 213. st.(1) i (2) Rodoskvrnuće (1) Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s krvnim rođakom u ravnoj liniji ili s bratom ili sestrom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini s maloljetnikom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07,9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 279. Stav (1) Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata (1)Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom spolnom životu prije počinjenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Niti jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije spolno iskustvo, ponašanje ili spolnu orijentaciju oštećenog neće se prihvatiti.
Član 295. stav(2) Vezanost presude za optužbu (2)Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 328.
Odbijanje žalbe Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 014161 17 Kž 8 od 9. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelant je primio 8. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije. Apelant je također ukazao da je u postupku počinjena i povreda „člana 8. Evropske konvencije, zatim povreda na dostojanstvo, ugled i čast iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 6. stav 3. Evropske konvencije, te povreda prava na nepovredivost ličnog i porodičnog života člana 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Evropske konvencije“. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, za koje apelant smatra da su nezakoniti, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na osnovu nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir jesu li poštovana prava odbrane. Naročito se mora ispitati je li aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
38. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju predmetnih krivičnih djela – produženog krivičnog djela rodoskrvnuća i silovanja oštećene koja su mu stavljena na teret i za koja je konačno osporenom odlukom i osuđen, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo na koje je, između ostalog, ukazano i u navodima predmetne apelacije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud „reducirao“ činjenični opis izmijenjene optužnice Tužilaštva i nije prihvatio pravnu kvalifikaciju Tužilaštva, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u presudi obrazložio zašto je izvršio izmjenu u činjeničnom opisu izmijenjene optužnice i izmjenu u pravnoj kvalifikaciji djela u odnosu na onaj koji je apelantu optužnicom stavljen na teret, pa je apelanta, nalazeći dokazanim, proglasio krivim za krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. KZFBiH, dok je prvobitnom presudom bio proglašen krivim za produženo krivično djelo silovanja. Vrhovni sud je dalje ispitao identičan prigovor i ukazao da se izostavljanjem relevantnih činjenica, u suštini, značajno reducirala kriminalna količina u apelantovim radnjama, kao i njihova težina. Vrhovni sud je ocijenio da sud ima ovlaštenje da u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u toku postupka iz činjeničnog opisa optužnice izostavi one činjenice i okolnosti koje nalazi nedokazanim, sve i kada se takvim postupanjem suda značajno reducira kriminalna količina u apelantovim radnjama. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 295. stav (2) ZKPFBiH propisano da sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela, te odredbu člana 3. stav (2) ZKPFBiH kojom je propisano da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. U konkretnom slučaju je, kako to proizlazi iz osporenih odluka, apelant proglašen krivim za „reduciranu količinu kriminalnih radnji”. Dakle, ovakvim postupanjem redovni sud je išao u apelantovu korist, te stoga, prema stavu Ustavnog suda, nije ni došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
41. Ustavni sud, dalje, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Ustavni sud, dalje, zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza, naročito zakonitosti audiosnimka koji je oštećena snimila prilikom protivpravnih radnji koje je apelant preduzimao prema njoj, a koji snimak je oštećena, nakon što je svojim prijateljima Selmi S., Ademu H. i Senidu M. ispričala koje protivpravne radnje je apelant preduzimao prema njoj, „pustila“ sa svog mobitela na kojem je snimljena jedna od tih radnji. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantov prigovor o nezakonitosti tog dokaza, dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda u pogledu zakonitosti tog dokaza. Pri tome, Ustavni sud u odnosu na apelantove navode u vezi sa zakonitošću audiosnimka, čiju i vjerodostojnost apelant osporava, zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima na obje sudske instance, koji su iznijeli razloge zašto su svi navodi u tom smislu neosnovani, te zašto je taj dokaz zakonit i zašto je zaključeno da je vjerodostojan te da glasovi na tom audiosnimku pripadaju oštećenoj i apelantu. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi s ovim dokazom, te je u konačnici zaključeno da je sud prilikom njegove ocjene imao u vidu i iskaze ostalih svjedoka koji su potvrdili da je taj snimak oštećena snimila na svoj mobitel, a poslije njima pustila kako bi potvrdila svoje navode o protivpravnim radnjama koje je apelant preduzimao prema njoj. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili i na detaljan način elaborirali elemente predmetnog krivičnog djela silovanja i rodoskrvnuća, te da je zaključeno da su predmetna krivična djela učinjena na području općine Srebrenik i šire, te da je i vrijeme izvršenja krivičnih djela jasno i dovoljno određeno.
42. Konačno, budući da apelant problematizira da određeni dokazi nisu provedeni, Ustavni sud ukazuje da zapaža da apelant nije bio spriječen da predlaže dokaze za koje smatra da su potrebni radi dokazivanja da nije počinio krivično djelo za koje je optužen, ali da iz osporenih odluka ne proizlazi da ga je u tome onemogućio Kantonalni sud. Štaviše, Ustavni sud konstatira da je apelantovoj odbrani pružena adekvatna i pogodna mogućnost da se suoči sa svim provedenim dokazima, na koji način su na efektivan način ispoštovana prava apelantove odbrane u konvencijskom smislu. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su, prema ocjeni Ustavnog suda, utvrdili odlučne činjenice u vezi s protivpravnim radnjama iz izreke prvostepene presude, zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku u vezi s ovim inkriminiranim radnjama.
43. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj drugostepenoj presudi posebnu pažnju posvetio svim apelantovim žalbenim navodima od suštinskog značaja (zakonitost i vjerodostojnost dokaza – audiosnimka), kojima je osporavao stavove prvostepenog suda i koje je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo.
44. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u (ponovljenom) postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da su dokazi za i protiv apelanta izvedeni na takav način da apelantu nisu osigurali pravično suđenje u predmetnom (ponovljenom) postupku. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja suštinski nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
46. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je u postupku okončanom osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da je apelantu u predmetnom postupku bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je i koristio, te koju je u prvom navratu Vrhovni sud djelimično uvažio (Rješenje broj 03 0 K 014161 16 Kž 6 od 20. septembra 2016. godine), ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 014161 15 K od 1. februara 2016. godine i predmet vratio na ponovno suđenje. Zatim je apelant, nakon ponovnog suđenja i donošenja osporene presude Kantonalnog suda, ponovno iskoristio pravo na žalbu – pravni lijek, ali on je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u granicama propisanim relevantnim odredbama ZKPFBiH, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje. Konačno, Ustavni sud smatra da činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist, sama po sebi, ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
Ostali navodi
48. Apelant je u apelaciji istakao i povredu prava iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije te čl. 7. i 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, u sadržaju same apelacije apelant ničim ne potkrepljuje ove navode niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedene povrede, osim nezadovoljstva odlukama o njegovoj krivici. Stoga, Ustavni sud, bez daljnje konkretizacije ovog navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, smatra da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovog navoda.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević