Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/20 ("INFO LIFT“ d.o.o. Sanski Most)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1541/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1541/20, rješavajući apelaciju "INFO LIFT" d.o.o. Sanski Most, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "INFO LIFT" d.o.o. Sanski Most protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 121164 19 Rev od 11. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "INFO LIFT“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa zakonski zastupnik Kovšej Alojza, podnio je 17. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 121164 19 Rev od 11. veljače 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi („Ekvator“ DOO Banjaluka) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su apelant i tuženi 8. prosinca 2011. godine zaključili ugovor o izradi i ugradnji liftova, koji se odnosi na promet roba i usluga između pravnih osoba, pa međusobna potraživanja iz tog ugovora zastarijevaju za tri godine, kako propisuje odredba članka 374. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da je apelant tuženom 27. studenog 2012. godine dostavio račune, kojim ga je pozvao da plati dogovorenu cijenu za nabavljene i ugrađene liftove L-1 i L-5, kojim računima tuženi tada nije prigovorio, a nije ih ni platio. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da se ima smatrati da je apelant tada pozvao tuženog da ispuni svoju obavezu, odnosno da je tuženi tada došao u zakašnjenje (članak 324. ZOO), pa bi se od tada imale računati i zatezne kamate (da je udovoljeno zahtjevu), kako je i traženo tužbom. Posljedično tome, a suglasno odredbi članka 361. stavak 1. ZOO, Vrhovni sud je istakao da je tada počeo teći i rok zastare od tri godine. Kako je tužba podnesena 28. srpnja 2016. godine, proizlazi da je istaknuti prigovor zastare osnovan, pa nižestupanjski sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti. Nadalje, naveo je da je neosnovano apelant smatrao da je došlo do prekida zastarijevanja, jer da ga je tuženi, dopisom od 14. travnja 2014. godine, pozvao da mu ,,ispostavi račun samo za L-1 lift“, na koji način je priznao dug. Naime, Vrhovni sud je naveo da je za prekid zastarijevanja potraživanja u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZOO, potrebno da je priznanje duga dato izričito i od strane ovlaštene osobe dužnika, dok u ovom slučaju, tuženi ni na koji način nije izrazio volju da plati dug, niti priznanje da dug u određenom iznosu postoji. Konačno, naveo je da je apelant neosnovano tvrdio da je rok zastarjelosti trebalo računati od dostavljanja posljedne opomene tuženom za plaćanje duga, budući da vjerovnik prekida zastarjevanje podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja (članak 388. ZOO). Za prekid zastarjevanja nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni (članak 391. ZOO).
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević