Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5870/18 („Hotel Tuzla“ d.d. Tuzla)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5870/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5870/18, rješavajući apelaciju Hotela „Tuzla“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Tuzla“ d.d.

Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 022317 17 Rev od 22. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 022317 16 Rsž2 od 10. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 022317 15 Rs 4 od 26. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hotel „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Omazić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 022317 17 Rev od 22. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 022317 16 Rsž2 od 10. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 022317 15 Rs 4 od 26. aprila 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice M.V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koju zastupa advokat Mirnes Ajanović, zatraženo je 3. aprila 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 27. aprila 2020. godine, dok tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 022317 10 Rs 2 od 11. juna 2012. godine usvojen je tužiteljicin tužbeni zahtjev i poništeno je kao nezakonito apelantovo rješenje/odluka od 5. maja 2010. godine i apelantova odluka od 14. juna 2010. godine kojima je otkazan ugovor o radu tužiteljici, određeno je da je apelant dužan tužiteljicu vratiti na posao u roku od 15 dana od dana donošenja presude, te da je dužan tužiteljici isplatiti naknadu plaće u mjesečnim iznosima, za period, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka kao u izreci presude (tačka I). Također, navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj apelant isplati naknadu za regres za 2010. i 2011. godinu i da se apelant obaveže da presudu objavi na oglasnoj ploči dostupnoj javnosti i zaposlenicima (tačka II), te je primljeno na znanje povlačenje tužbe u dijelu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (tačka III).

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 022317 12 Rsž od 3. aprila 2014. godine apelantova žalba je uvažena, presuda Općinskog suda u tački I izreke presude je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije raspravio sve odlučne činjenice potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pa na osnovu provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću donijeti zaključke i pravilnu odluku u vezi sa postavljenim tužbenim zahtjevom u tački I izreke presude.

Osporene odluke

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 Rs 022317 15 Rs 4 od 26. aprila 2016. godine kojom je poništeno kao nezakonito apelantovo rješenje/odluka od 5. maja 2010. godine i apelantova odluka od 14. juna 2010. godine kojima je otkazan ugovor o radu tužiteljici, određeno je da je apelant dužan tužiteljicu vratiti na posao u roku od 15 dana od dana donošenja presude, te da je dužan tužiteljici isplatiti naknadu plaće u mjesečnim iznosima, za period, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka kao u izreci presude (tačka I). Također, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj apelant isplati naknadu za regres za 2010. i 2011. godinu i da se apelant obaveže da tu presudu objavi na oglasnoj ploči dostupnoj javnosti i zaposlenicima (tačka II), te je primljeno na znanje povlačenje tužbe u dijelu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (tačka III).

8. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužiteljica bila apelantova zaposlenica na radnom mjestu likvidatora i da je privremeno radila i na radnom mjestu knjigovođe. Također, nije sporno da je tužiteljica po naredbi apelantovog direktora bila upućena da drugi dio godišnjeg odmora za 2009. godinu koristi od 12. augusta do 5. septembra 2009. godine, da je korištenje tog godišnjeg odmora prekinula 1. septembra 2009. godine, kada je otišla na bolovanje, na kojem se nalazila sve do 18. januara 2010. godine, te da je tužiteljica 25. januara 2010. godine ponovo otišla na bolovanje na kojem je bila sve do 1. maja 2010. godine, što je utvrđeno uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu. Iz te medicinske dokumentacije proizlazi da je tužiteljica bila na bolovanju zbog reakcije na stres i anksioznog depresivnog poremećaja zbog stresa na poslu. Krajem augusta 2009. godine započeta je analiza apelantovog poslovanja za razdoblje od 1. januara do 30. juna 2009. godine zbog primijećene enormne potrošnje kuhinje u odnosu na ostvareni prihod, zbog čega je apelant počeo utvrđivati činjenično stanje u vezi sa nezakonitim poslovanjem kuhinje, nakon čega je protiv tužiteljice 14. januara 2010. godine podnesena disciplinska prijava, kojom joj je stavljeno na teret da je nezakonito postupala pokrivajući manjak kuhinje. Disciplinska komisija je pokušala izvršiti dostavu disciplinske prijave tužiteljici sa pozivom da iznese svoju odbranu, i to 18. i 19. januara 2010. godine, ali ju je tužiteljica, nakon što je pročitala prijavu i upoznala se sa njenim sadržajem, odbila primiti. Komisija je 20. januara 2010. godine sačinila zapisnik sa održanog ročišta za davanje pismenog iskaza u postupku utvrđivanja teže povrede radne obaveze na kojem je konstatirano da je na to ročište pristupila tužiteljica, koju zastupa advokat, i da je na zahtjev opunomoćenika tužiteljice to ročište odgođeno za 27. januar 2010. godine, ali to ročište nije održano, jer je tužiteljica ponovo 25. januara 2010. godine otišla na bolovanje na kojem je bila sve do 1. maja 2010. godine. Nakon povratka tužiteljice sa bolovanja, komisija joj je pokušala uručiti poziv za iznošenje odbrane u disciplinskom postupku za 5. maj 2010. godine, te je na zapisniku komisije od 5. maja 2010. godine konstatirano da je odbila pozvati svog opunomoćenika, navodeći da je on na bolovanju, kao i da je odbila angažirati novog opunomoćenika. Nakon toga apelantov direktor je donio rješenje (odluku) od 5. maja 2010. godine kojim je tužiteljici određen prestanak radnog odnosa zbog učinjene teže povrede radne dužnosti iz člana 73. stav 2. tačka 1. (neizvršavanje i nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih zadataka) i tačka 10. (prouzrokovanje štete Društvu) Pravilnika o radu apelanta. Protiv tog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je odlukom Nadzornog odbora apelanta od 14. juna 2010. godine odbijena kao neosnovana. S obzirom na to Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita u formalno-pravnom i materijalnopravnom smislu, odnosno da li je odluka donesena u zakonom propisanom roku, da li je tužiteljici dato pravo na odbranu i da li je tužiteljica počinila težu povredu radne obaveze.

9. U vezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da, prema odredbi člana 88. stav 1. Zakona o radu (u daljem tekstu: ZOR), poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos, a odredbom člana 89. ZOR-a je propisano da se ugovor o radu u slučaju iz člana 88. stav 1. ZOR-a može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Dalje, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant za prestup koji se stavlja na teret tužiteljici saznao u prvoj polovini 2009. godine iz inventurnih lista za 2008. godinu. Također, iz pismene izjave šefa Računovodstva P.S. od 19. augusta 2009. godine jasno proizlazi da su primijećeni nedostaci u materijalnom knjigovodstvu koje je vodila tužiteljica. Imajući to u vidu proizlazi da je apelant za propust tužiteljice saznao 19. augusta 2009. godine. U prilog ovome govori činjenica da je apelant tužiteljicu bez njenog pristanka uputio na godišnji odmor, a iz iskaza svjedoka A.S., također, proizlazi da je komisija u tom periodu vršila pregled svih inventurnih lista koje je vodila tužiteljica. Imajući u vidu da je rješenje o otkazu tužiteljici doneseno 5. maja 2010. godine, Općinski sud je zaključio da je protekao zakonski prekluzivan rok u trajanju od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se tužiteljici daje otkaz. U najpovoljnijoj varijanti za apelanta, apelant je najkasnije 14. januara 2010. godine, kada je donio rješenje o provođenju disciplinskog postupka, znao za povredu radne discipline koju je stavio na teret tužiteljici, pa da se taj datum i uzme kao dan saznanja, apelant je propustio prekluzivan rok od 15 dana u kojem je mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka, pa je, u skladu sa odredbom člana 89. ZOR-a, istekom roka apelant izgubio pravo da otkaže ugovor o radu.

10. Općinski sud je, dalje, ukazao da se u konkretnom slučaju radi o vanrednom otkazu i da je apelant odmah trebalo da reagira, a ne da čeka da protekne određeni period, a to se ne može pravdati time što je tužiteljica bila na bolovanju i što su kod apelanta smatrali da joj zbog tih razloga prema ZOR-u nisu mogli dati otkaz ugovora o radu. Odlučujući o apelantovom prigovoru, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 64. i 65. ZOR-a na koje se apelant poziva, kojima je propisana zaštita zaposlenika koji su privremeno nesposobni za rad. Ovo zbog toga što je apelant propustio pred sudom dokazati činjenicu da je tužiteljica na bolovanju bila zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti iako je, prema uputama drugostepenog suda iz ukidnog rješenja, tu činjenicu trebalo utvrditi s obzirom na to da je, prema članu 7. stav 1. i članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), teret iznošenja činjenica i predlaganje dokaza isključivo na strankama, dakle u konkretnom slučaju na apelantu.

11. Općinski sud je, također, naveo da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica učinila prestup koji joj se stavlja na teret propisan članom 73. stav 2. tačka 1. i članom 10. Pravilnika o radu apelanta, odnosno apelant nije dokazao da postoje razlozi za otkazivanje ugovora o radu u smislu člana 91. ZOR-a u vezi sa članom 88. ZOR-a. Ovo tim prije što apelant čak nije ni obrazložio svoju odluku, te nije naveo u čemu se tačno sastoji povreda radne dužnosti iz Pravilnika, te nisu navedene konkretne i relevantne činjenice, odnosno nije konkretizirao prestup koji se stavlja na teret tužiteljici. Iz samog obrazloženja ne proizlazi što je to i kada učinila tužiteljica, nego je apelant u svom obrazloženju samo naveo na koji način je pokušano dostavljanje pismena tužiteljici. Dakle, apelant pred sudom nije dokazao da je tužiteljica prepravljala podatke u inventurnim listama, te nije dokazao da je tužiteljica bila nemarna u svom radu, jer je upravo ona, kao i drugi radnici, obavještavala direktora i apelantov menadžment o propustima u vođenju knjigovodstva, pa i ne može biti odgovorna za takav apelantov rad. Osim toga, apelant pred sudom nije dokazao ni da je pretrpio štetu, kako to tvrdi, zbog radnji, odnosno propusta same tužiteljice, niti je dokazao da je tužiteljica za sebe pribavila materijalnu korist, niti kolika je ta korist. S obzirom na to Općinski sud je zaključio da je apelantova odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 022317 16 Rsž 2 od 10. marta 2017. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

13. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant osporenu odluku o prestanku radnog odnosa nije donio u roku propisanom u ZOR-u i da je zbog toga utemeljen tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje osporenih odluka. U tom pogledu Kantonalni sud je naveo da je zaključak prvostepenog suda da je apelant za propuste tužiteljice saznao u prvoj polovini 2009. godine iz inventurnih lista za 2008. godine irelevantan za pitanje blagovremenosti datog otkaza ugovora o radu tužiteljici, budući da iz apelantove osporene odluke slijedi da se teža povreda radne obaveze tužiteljice ticala izvršene analize apelantovog poslovanja za razdoblje od 1. januara do 30. juna 2009. godine. Međutim, kod činjenice da je apelant krajem augusta 2009. godine započeo analizu poslovanja za sporni period, a da je odluku o otkazu ugovora o radu donio 5. maja 2010. godine, stoji ocjena prvostepenog suda da je u najpovoljnijoj varijanti apelant najkasnije 14. januara 2010. godine, kada je donio rješenje o provođenju disciplinskog postupka, imao saznanje da je tužiteljica počinila težu povredu radne dužnosti iz člana 73. stav 2. tačka 1. i tačka 10. Pravilnika o radu apelanta. S obzirom na to proizlazi da je apelant propustio prekluzivan rok od 15 dana u kojem je mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka, pa da je, u skladu sa odredbom člana 89. ZOR-a, istekom tog roka apelant izgubio pravo da tužiteljici otkaže ugovor o radu.

14. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant taj svoj propust ne može pravdati time što je tužiteljica odbila primiti disciplinsku prijavu i što disciplinsku prijavu nisu mogli dostaviti njenom opunomoćeniku, niti time što je tužiteljica 25. januara 2010. godine ponovo otišla na bolovanje na kojem je bila do 1. maja 2010. godine, te što su smatrali da joj zbog tih razloga, prema odredbama čl. 64. i 65. Zakonu o radu, nisu mogli dati otkaz ugovora o radu za vrijeme bolovanja. Ovo zbog toga što se, prema odredbi člana 64. ZOR-a, zabrana davanja otkaza zaposleniku za vrijeme bolovanja odnosi samo na zaposlenike koji se nalaze na bolovanju zbog bolesti kao posljedice povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, na što je ukazano i u odlukama Ustavnog suda br. AP 1392/05 i AP 441/12. S obzirom na to pravilnim se ukazuje stav prvostepenog suda da je apelant svoj propust da u roku od 15 dana od dana saznanja za težu povredu radne dužnosti donese odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici mogao opravdati samo u slučaju da su, prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji tužiteljice, date dijagnoze reakcije na stres i anksiozno-depresivni poremećaj, zbog kojih se tužiteljica nalazila na bolovanju, imale karakter profesionalne bolesti na što je bilo ukazano i u ranijem ukidnom rješenju od 3. aprila 2014. godine. Teret dokazivanja tih okolnosti je upravo i bio na apelantu u skladu sa članom 7. stav 1. i članom 123. ZPP, kako pravilno nalazi i prvostepeni sud, pa se kod apelantovog propusta da izvođenjem relevantnih dokaza, kao što je dokaz vještačenja vještaka medicinske struke, dokaže da su uspostavljene dijagnoze tužiteljici, zbog kojih se ona nalazila na bolovanju, imale karakter profesionalnog oboljenja, pokazuje kao pravilna i data ocjena prvostepenog suda da to što se tužiteljica u navedenom periodu nalazila na bolovanju ne može opravdati apelantov propust da u roku od 15 dana provede postupak i donese odluku o davanju otkaza ugovora o radu. S obzirom na to Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti utemeljenim apelantovo žalbeno nastojanje da kroz iznesene žalbene navode, koji se svode na polemiziranje o odredbi člana 64. ZOR-a, pa s tim u vezi i o datim razlozima prvostepenog suda, te datom izjašnjenju tužiteljice na ročištu „da je u IX mjesecu otišla na bolovanje zbog stresa radi ove situacije“, kao i pozivanjem na Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž - 159/04 od 19. maja 2004. godine opravda svoj propust da odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici donese u zakonskom roku iz člana 89. ZOR-a.

15. Kantonalni sud je naveo da je, zbog tih razloga, bilo suvišno da se upušta u razmatranje pravilnosti date ocjene prvostepenog suda da apelant, u skladu sa odredbom člana 91. stav 1. ZOR-a, nije dokazao ni postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici, odnosno da nije dokazao da je tužiteljica prepravljala podatke u inventurnim listama i da je bila nemarna u radu, te da je apelant pretrpio štetu zbog tih radnji, odnosno propusta tužiteljice, niti je dokazao da je tužiteljica za sebe pribavila materijalnu korist zbog čega, u skladu sa članom 231. ZPP, nije posebno ocijenio apelantove žalbene navode usmjerene na osporavanje pravilnosti, te ocjene prvostepenog suda.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 022317 17 Rev od 22. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija.

17. Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi prigovori da prvostepeni sud nije postupio po uputama drugostepenog suda s obzirom na to da je drugostepeni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka. Samim iznošenjem takve ocjene drugostepeni sud je posredno izrazio svoj stav da je prvostepeni sud postupio po uputama iz drugostepenog rješenja od 3. aprila 2014. godine, pa zbog toga nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.

18. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su nižestepeni sudovi kod utvrđenog činjeničnog stanja za koje je vezan revizijski sud pravilno primijenili odredbe čl. 88. i 89. ZOR-a kada su usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev, zbog toga što je apelant rješenje o otkazu ugovora o radu donio nakon što je protekao prekluzivan rok od 15 dana za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se apelant neosnovano poziva na odredbe člana 64. stav 1. i člana 65. stav 1. ZOR-a uzimajući u obzir da isključivo u dva slučaja izričito propisana članom 64. ZOR-a, a to je povreda na radu ili profesionalno oboljenje, poslodavac zaposleniku ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad. Prema medicinskoj dokumentaciji u spisu, tužiteljica nije oboljela od profesionalne bolesti, niti je bila na bolovanju zbog povrede na radu, nego isključivo zbog reakcije na stres i anksiozno-depresivnog poremećaja. Drugostepeni sud je pravilno ocijenio da je na apelantu bio teret dokazivanja da je ta bolest imala karakter profesionalnog oboljenja, što bi opravdavalo njegovo postupanje da ne odlučuje o težoj povredi radne discipline tužiteljice za vrijeme dok se ona nalazila na bolovanju, a što je propustio, pa stoga i snosi posljedice nedokazanosti ove relevantne činjenice. Vrhovni sud je, također, ukazao da je Ustavni sud u odlukama broj AP 1392/05 i AP 441/12, na koje se pravilno i pozvao drugostepeni sud, izrazio pravni stav da se ugovor o radu ne može otkazati isključivo u slučajevima propisanim čl. 64. i 65. ZOR-a, što nije slučaj u predmetnom postupku. Prema tome, ocjenjujući da je Vrhovni sud prihvatio stav Ustavnog suda izražen u navedenim odlukama, onda nema potrebe da zauzima pravni stav u vezi sa primjenom odredaba čl. 64. i 65. ZOR-a, kako apelant predlaže u reviziji. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je bez valjanog pravnog osnova apelantovo insistiranje da odredbe čl. 64. i 65. ZOR-a opravdavaju postupanje apelanta u odnosu na donošenje odluke o otkazu za vrijeme dok se tužiteljica nalazila na bolovanju. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da, kako je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita već sa stanovišta nepravilne primjene člana 89. ZOR-a, pravilan je stav drugostepenog suda da je bespredmetno bilo razmatrati apelantove prigovore da je dokazao postojanje razloga za otkaz.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

20. U vezi s tim, apelant prvenstveno smatra da Općinski sud nije postupio po uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 3. aprila 2014. godine, odnosno da nije otklonio propuste i nedostatke, niti da je raspravio odlučne činjenice, već je tu dužnost prebacio na apelanta. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe čl. 64. i 65. ZOR-a iz kojih jasno i nedvosmisleno proizlazi zabrana otkaza ugovora o radu za vrijeme privremene spriječenosti za rad bez izuzetka, odnosno da se ne može naći bilo kakva riječ da je vanredni otkaz zbog teže povrede radne dužnosti izuzeće od utvrđene zabrane. U tom smislu apelant smatra da postoji obaveza poslodavca da izrekne mjeru u propisanom roku od 15 dana, ali u slučaju bolovanja zaposlenika iz čl. 64. i 65. ZOR-u, s obzirom na propisanu zabranu, da se u tom slučaju ne računa protek propisanog roka, nego prekid, budući da je zabrana apsolutne prirode, te da se rok ne može primjenjivati na situaciju kada zaposlenik nije dostupan poslodavcu, odnosno kada se zaposlenik nalazi na bolovanju. Apelant je ukazao da je u istom pravnom slučaju Kantonalni sud u Novom Travniku donio Presudu broj GŽ-159/04 od 19. maja 2004. godine, zauzeo drugačije pravno stanovište, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, također, navodi da je tužiteljici bilo otvoreno bolovanje zbog navodnog stresa kao posljedica simptoma u vezi sa stresom na radu, sindroma izgaranja na radnom mjestu, zbog čega smatra da ne može tužiteljica u jednom trenutku isticati da je doživjela stres kao povredu na radu, a u trenutku pozivanja na navodne formalno-pravne propuste u disciplinskom postupku isticati da joj je za vrijeme bolovanja morao biti otkazan ugovor o radu, a redovni sudovi to prihvatiti. Apelant navodi da je tužiteljica od trenutka saznanja da je izvršila težu povredu radne obaveze (14. januara 2010. godine) do trenutka otkaza ugovora o radu provela samo 12 dana na poslu, uključujući i praznike, odnosno tri sporna dana vezana za pojavljivanje na poslu, dok je sve ostalo vrijeme bila na bolovanju, zbog čega apelant smatra da je odluka donesena u smislu člana 89. ZOR-a. Osim navedenog, apelant smatra da su neosnovani i zaključci prvostepenog suda da nije dokazao da je tužiteljica počinila težu povredu radne dužnosti, jer su ti zaključci utemeljeni na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

b)Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da u postupku donošenja odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

22. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja drugostepene odluke nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, te da je drugostepena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

23. Općinski sud je naveo da je apelant svoju apelaciju usmjerio na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da su te tvrdnje neosnovane jer je Kantonalni sud odbio apelantovu žalbu, a Vrhovni sud reviziju. Također, Općinski sud je naveo da činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom redovnih sudova ne znači da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, niti da su pogrešno tumačili zakonske odredbe, odnosno da su ih drugačije tumačili, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i da naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

25. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

3. Zaštita zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad Član 64.

Zaposleniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.

U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovoga člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je sklopljen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme.

Član 65.

Ozljeda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne može štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa.

Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka mjerodavna zdravstvena ustanova ili ovlašteni ljekar utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo vratiti se na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove.

Zaposlenik je dužan, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad.

Član 88. stav (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

Član 89.

Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88a ovoga zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.

Član 91.

U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovoga zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokazati postojanje razloga za otkaz.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 022317 17 Rev od 22. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov opunomoćenik primio presudu Vrhovnog suda 22. augusta 2018. godine, da je posljednji dan roka od 60 dana za podnošenje apelacije istjecao u nedjelju, 21. oktobra 2018. godine, kada je bio neradni dan, te da je apelant podnio apelaciju prvi naredni dan, odnosno 22. oktobra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

1. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi poništenja apelantovih odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljici, obavezivanja apelanta da tužiteljicu vrati na rad i da joj uspostavi druga prava iz radnog odnosa, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, svode se na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

35. Razmatrajući apelantove tvrdnje da Općinski sud u prvostepenoj odluci nije postupio prema uputama Kantonalnog suda iz ranijeg ukidnog rješenja, Ustavni sud zapaža da je te apelantove prigovore sa aspekta povrede procesnih odredaba razmotrio Vrhovni sud, te da je dao jasno i logično obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, i Ustavni sud zapaža da je pitanje postupanja prema uputama iz ranijeg ukidnog rješenja imao priliku razmotriti Kantonalni sud prilikom odlučivanja o novoj apelantovoj žalbi kada je potvrdio prvostepenu presudu, zaključujući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava na apelantovu štetu, odnosno da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

36. U vezi sa apelantovim navodima da su osporene odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

38. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za stav da su neosnovani apelantovi prigovori kojima je ukazivao da, zbog primjene odredaba čl. 64. i 65. ZOR-a, nije mogao otkazati ugovor o radu u roku iz odredaba čl. 88. i 89. ZOR-a. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon razmatranja provedenih dokaza utvrdili da apelant nije dokazao da je bolovanje na kojem se apelantica nalazila zbog reakcije na stres i anksiozno-depresivnog poremećaja zbog stresa na poslu imalo karakter povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, pri čemu su jasno istakli da je takvu činjenicu bilo moguće utvrditi provođenjem vještačenja vještaka medicinske struke, što apelant nije predlagao iako je na njemu bio teret dokazivanja. Pri tome Ustavni sud zapaža da tumačenje odredaba čl. 64. i 65. ZOR-a, te odredaba člana 88. stav 1. i člana 89. ZOR-a koje su dali redovni sudovi korespondira sa praksom Ustavnog suda u predmetima broj AP 1392/05 i AP 441/12 (vidjeti Odluku o dopustivosti broj AP 1392/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 9. i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 441/12 od 15. aprila 2015. godine, tačka 27, dostupne na web-stranici www.ustavnisud.ba) na koje su se pozvali Kantonalni i Vrhovni sud, kao i sa zaključcima iz Odluke broj AP 2198/13 (vidjeti Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2198/13 od 17. februara 2016. godine, tačka 43, dostupna na webstranici www.ustavnisud.ba) iz kojih proizlazi da je u postupku pred sudom potrebno jasno utvrditi da li razlozi zbog kojih se zaposlenik nalazi na bolovanju imaju karakter povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, ili se, s druge strane, ne može dovesti u vezu sa tim razlozima privremena ili trajna nesposobnost za rad. Stoga, kod činjenice da iz osporenih odluka i apelacijskih navoda nesporno proizlazi da apelant nije predlagao dokaze na te okolnosti, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su proizvoljni zaključci redovnih sudova u pogledu primjene odredaba člana 88. stav 1. i člana 89. ZOR-a, odnosno prekluzivnog roka u kojemu je apelant mogao otkazati ugovor o radu tužiteljici za težu povredu radne obaveze. U tom pogledu Ustavni sud smatra da su bez osnova i apelantove tvrdnje kojima ukazuje na presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku, te navodnu povredu načela pravne sigurnosti i vladavine prava. Ovo tim prije što iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi dosljednost prakse tog suda u vezi sa primjenom čl. 64. i 65. ZOR-a i, u vezi s tim, računanjem roka iz člana 89. ZOR-a. Također, kod činjenice da je utvrđeno da su osporene odluke o otkazu ugovora o radu nezakonite (jer apelant disciplinski postupak nije pokrenuo u propisanom roku), Ustavni sud smatra da su irelevantni apelacijski navodi kojima apelant osporava zaključak prvostepenog suda da nisu postojali razlozi za otkaz ugovora o radu, što su ukazali Kantonalni i Vrhovni sud. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su zaključci redovnih sudova iz osporenih odluka proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

39. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Ostali navodi

40. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije i načela vladavine prava iz člana I/

2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, usvajajući tužbeni zahtjev i poništavajući apelantove odluke o otkazu ugovora o radu zbog proteka prekluzivnog roka za donošenje te odluke, dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba čl. 88. i

89. ZOR-a, te odredaba čl. 64. i 65. ZOR-a na koje je apelant ukazivao.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje navedenih prava temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević