Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5941/18 (A. H. i S. H.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5941/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-5941/18, rješavajući apelaciju Amire Hasanović i Seada Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amire Hasanović i Seada Hasanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115909 17 Gž 2 od 28. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amira Hasanović i Sead Hasanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 115909 17 Gž 2 od 28. juna 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 115909 16 P 2 od 9. februara 2017. godine utvrđeno je da zaostavštinu umrlog Suvada Hasanovića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) čine nekretnine: dvosoban stan u suvlasništvu prednika apelanata sa 1/2 dijela, osnivački ulog u privrednom društvu “Euro-asfalt” d.o.o. Sarajevo i nekretnine u Maglaju, vlasništvo prednika apelanata sa l/1 dijela. Presudom je dalje odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se utvrdi da određene nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu prednika apelanata i Amele Hasanović (u daljnjem tekstu: prvotužena), te su ništavi notarski obrađen ugovor o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova zaključen 24. jula 2007. godine i njegova dopuna i izmjena (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između prednika apelanata i prvotužene, čiji su predmet predmetne nekretnine, kojim je prednik apelanata raspolagao zajedničkom bračnom stečevinom u korist prvotužene, kao i izvršeni upis u zemljišne knjige na osnovu njega, što su prvotužena i ostale tužene dužne trpiti i dozvoliti da se na osnovu ove presude u odgovarajućim javnim evidencijama uspostavi zemljišnoknjižno stanje prije izvršenog upisa i predmetne nekretnine uknjiže na ime prednika apelanata. Presudom je također odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se utvrdi da zaostavštinu prednika apelanata čine predmetne nekretnine i nekretnine u Maglaju, osnivački ulog u privrednom društvu Društvo „Detektivska agencija Laufer“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: detektivska agencija), te dugovi prednika apelanata, potraživanje apelanata na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda II Sarajevo broj P-2963/90 od 25. februara 1991. godine. Presudom je određeno i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Rješenjem Općinskog suda od 11. oktobra 2017. godine izvršena je ispravka presude Općinskog suda od 9. februara 2017. godine na način da u II stavu izreke presude, u dijelu iza navodnih znakova i iza riječi ”... te dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se utvrdi da zaostavštinu prednika apelanata čine predmetne nekretnine“ brišu riječi “i nekretnine u Maglaju”, dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti djeca prednika apelanata iz prvog braka, a prvotužena i ostale tužene njegova supruga i djeca iz drugog braka, da je prednik apelanata 10. aprila 2008. godine umro i da je ostavinski postupak prekinut zbog upućivanja na predmetu parnicu. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su predmetne nekretnine stečene u toku braka, ali da su upisane kao vlasništvo prvotužene na osnovu predmetnog ugovora. Citirao je odredbe čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 253. i 256. Porodičnog zakona. Općinski sud je naveo da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, iz nalaza vještaka medicinske struke i iskaza svjedoka - doktora koji je liječio prednika apelanata, nije mogao utvrditi da je prednik apelanata bio takvog zdravstvenog stanja da nije bio sposoban da shvati značaj i posljedice preduzetih radnji. Dalje je naveo da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora, notar utvrdio da su ugovorne strane sposobne i ovlaštene za zaključenje pravnog posla. Stoga po mišljenju Općinskog suda, apelanti nisu ponudili dokaze koji bi sud sa sigurnošću uvjerio u osnovanost navoda da prednik apelanata prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije bio sposoban da shvati značaj i posljedice preduzetih radnji. Istaknuo je da su na ovaj zaključak upućivali i iskazi svjedoka Smaila Zornića i Ferida Kržilo i prvotužene, kojim je sud poklonio vjeru jer su u skladu sa nalazom vještaka i iskazom doktora prednika apelanata. Istaknuo je i da apelanti nisu dokazali da je predniku apelanta bila oduzeta poslovna sposobnost, odnosno da nije bio poslovno sposoban kako su tvrdili. Također, Općinski sud je ocijenio da apelanti nisu dokazali da je prvotužena postupala prevarno prilikom zaključenja predmetnog ugovora, osim što su dokazali da je prvotužena pokrenula postupak za utvrđivanje bračne stečevine broj 065 0 P 07 000568 koji je okončan povlačenjem tužbe i nije meritorno odlučeno. Također je ukazao da predmetni ugovor predstavlja notarski obrađenu ispravu koja ima svojstvo javne isprave, a apelanti nisu dokazali da su u njoj neistinite činjenice ili da je neispravno sastavljena. Kako apelanti nisu dokazali da predmetne nekretnine ne predstavljaju posebnu imovinu prvotužene, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali svoj tužbeni zahtjev i u tom dijelu ga odbio. Također, ukazao je da iz presuda kojima je pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev prvotužene radi utvrđenja punovažnosti usmenog testamenta (broj 65 0 P 133801 10 P), nije mogao utvrditi prevarno ponašanje prvotužene, niti odsustvo volje prednika apelanata. Nadalje, Općinski sud, na osnovu izvedenih dokaza čiji je sadržaj detaljno prezentirao, nije utvrdio tačnim navode apelanata da je prvotužena iskoristila teško zdravstveno stanje prednika apelanata da izvrši promjenu vlasništva na detektivskoj agenciji, a prvotužena je upisana kao njen osnivač, pa je i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Općinski sud je zaključio i da apelanti nisu dokazali da im prednik apelanata nije isplaćivao alimentaciju, osim što su dokazali njegovu obavezu po presudi Osnovnog suda II Sarajevo broj P-2963/90 od 25. februara 1991. godine, pa na taj način nisu dokazali osnovanost ovog dijela zahtjeva. Osim toga, ukazao je i da je nastupila zastara potraživanja po navedenoj presudi.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 115909 17 Gž 2 od 28. juna 2018. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu cjelovite analize dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se pobija ovom žalbom. Dalje je naveo da je predmet odlučivanja u ovom dijelu tužbenog zahtjeva ništavost predmetnog ugovora o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova, a da su kao razloge za ništavost apelanti istakli nesposobnost rasuđivanja prednika apelanata i prevarno postupanje prvotužene. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepena presuda sadrži obrazloženje okolnosti koje su bitne sa stanovišta primjene materijalnog prava, i to čl. 56. i 111. ZOO. S tim u vezi, ukazao je da podržava zaključak prvostepenog suda da izvedeni dokazi na okolnosti pod kojim je zaključen predmetni ugovor ne ukazuju da su kod prednika apelanata postojale kognitivne poteškoće koje bi dovele u pitanja sposobnost rasuđivanja. Istaknuo je da je posebno bitan iskaz ljekara prednika apelanata, a čiji iskaz je saglasan sa nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra koji ne ukazuje na okolnosti koje su kod prednika apelanata mogle dovesti do gubitka ili ograničenja poslovne sposobnosti usljed oboljenja od kojeg se liječio. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da notar koji je sačinjavao predmetni ugovor i konstatirao da su stranke poslovno sposobne nije bio upoznat sa zdravstvenim stanjem prednika parničnih strana. S tim u vezi, obrazložio je da ova činjenica nije bila predmetom dokazivanja, a i u slučaju kad bi bila dokazana ne bi mogla biti od uticaja na drugačije rezonovanje prvostepenog suda, s obzirom da notar nije lice kompetentno da cijeni zdravstveno stanje ugovorne strane. Također, istaknuo je da prvostepeni sud svoj zaključak o nepostojanju okolnosti koje bi dovele u sumnju sposobnost shvatanja značaja djela i preduzetih pravnih radnji izvodi iz analize iskaza ljekara prednika apelanata nalaza vještaka, a ne iz iskaza Smaila Zornića i Ferida Kržilo.
7. Po mišljenju Kantonalnog suda, hronologija događaja u predmetu Općinskog suda broj 065 0 P 07 000568 ne ukazuje na prevarno ponašanje prvotužene, s tim što je riječ o postupku koji nije okončan donošenjem pravomoćne odluke, pa se ni činjenice iz tog predmeta ne mogu preuzimati kao utvrđene. S tim u vezi, obrazložio je da okolnosti koje su se iznosile u ovom postupku ne mogu se dovoditi u vezu sa okolnostima koje tiču pravne valjanosti predmetnog ugovora, jer je riječ o pravnom poslu koje su stranke sklopile svojom slobodnom voljom. Istaknuo je da se žalbeni navodi da je prvotužena postupala prevarno u odnosu na zakonske nasljednice ne mogu ispitivati u vezi sa konkretnim tužbenim zahtjevom. U vezi sa ostalim žalbenim navodima Kantonalni sud je ukazao da se pravomoćno okončani predmet broj 65 0 P 133801 10 P ne može dovoditi u vezu sa činjenicama koje su apelanti morali dokazivati u vezi sa tužbenim zahtjevom koji polazi od drugačijeg činjeničnog i pravnog osnova. S tim u vezi, obrazložio je da su apelanti u skladu sa čl. 65. i 111. ZOO-a morali dokazivati da je prvotužena prevarila prednika apelanata prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da prvostepeni sud nije obrazložio iz kojih razloga je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na detektivsku agenciju. S tim u vezi, obrazložio je da se odluka zasniva na pravilnom zaključku da apelanti nisu dokazali ništavost upisa u sudski registar kojim je izvršena promjena vlasništva, tako što je na osnovu prijave o promjeni upisa sud izvršio evidentiranje prvotužene kao vlasnika i zakonskog zastupnika ove agencije. Dalje je naveo da je iz spisa evidentno da apelanti i nisu dokazivali niti okolnosti koje bi ukazivale na ništavost upisa, a niti činjenice da je ovo pravno lice predstavljalo posebnu imovinu prednika apelanata.
8. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni čl. 7., 8., 123., 191., 226. i 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 13., 51., 52., 53., 63. i 103. stav 1. ZOO, te navodima da sudovi nisu dali jasno obrazloženje za svoje odluke. Smatraju da je utvrđeno činjenično stanje rezultat proizvoljne primjene čl. 8. i 123. ZPP, te ističu da je prvostepeni sud prilikom ocjene iskaza svjedoka Smaila Zornića zanemario da je on otac prvotužene, odnosno zainteresovano lice u postupku. Po mišljenju apelanata, da je prvostepeni sud izvršio ocjenu iskaza prvotužene i svjedoka u skladu sa čl. 8. i 123. ZPP, utvrdio bi da je prvotužena postupala iz nedopuštene pobude koja je bitno uticala na prednika apelanata da zaključi predmetni ugovor, a prvotužena je to morala znati zbog čega je ugovor bez dejstva. Apelanti tvrde da je zaključak sudova da prvotužena nije prevarno postupala u suprotnosti sa izvedenim dokazima, što su detaljno opisali, te smatraju da sve ukazuje da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu prednika apelanata i prvotužene. Smatraju da je prvotužena postupala isključivo u cilju onemogućavanja apelanata da naslijede imovinu iza svog prednika. Također tvrde da sudovi nisu cijenili dokaze koje se odnose na zdravstveno stanje prednika apelanata, te da nisu pravilno cijenili prethodne parnične postupke po tužbama prvotužene br. 065 0 P 07 000568 i 65 0 P 133801 10 P.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te navodima da sudovi nisu dali jasno obrazloženje za svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u prvom redu zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju, saslušao parnične stranke i svjedoke, proveo vještačenje po vještaku medicinske struke, detaljno opisao sadržaj izvedenih dokaza, te obrazložio zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da apelanti, u smislu relevantnih odredbi ZPP i ZOO, nisu dokazali svoj tužbeni zahtjev (u dijelu koji je odbijen). Navedena odluka prvostepenog suda potvrđena je u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pri tome su razmotreni i navodi apelanata vezani za postupke br. 065 0 P 07 000568 i 65 0 P 133801 10 P, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević