Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5847/18 (Grad Livno, pravni sljednik Općine Livno)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otpremnina
- Troškovi postupka
- Javna vlast
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5847/18
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5847/18, rješavajući apelaciju Grada Livno, pravnog sljednika Općine Livno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacije Grada Livno, pravnog sljednika Općine Livno, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 001915 18 Gži 3 od 3. rujna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 001915 17 I 4 od 21.
ožujka 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Livno, pravni sljednik Općine Livno (u daljnjem tekstu: apelant ili Općina Livno), kojeg zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo iz Livna, kao zakonski zastupnik, podnio je 18. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 001915 18 Gži 3 od 3. rujna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 001915 17 I 4 od 21. ožujka 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Adnana Osmančauševića i Dijane Vidimlić (u daljnjem tekstu: tražitelji izvršenja) zatraženo je 7. svibnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tražitelji izvršenja su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 29. svibnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je rješenjima o izmjeni Rješenja o izvršenju broj 68 0 P 001915 17 I 4 od 8. veljače 2018. godine izmijenio rješenje o izvršenju tog suda od 20. rujna 2012. godine koje je doneseno na temelju pravomoćne presude tog suda od 24. ožujka 2009. godine, tako da je određeno izvršenje protiv Općine Livno, kao pravnog sljednika Auto-kluba „Livno“ iz Livna (u daljnjem tekstu: AK „Livno“), zapljenom i prijenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika Općine Livno na ime uplate otpremnine i troškova parničnog postupka u određenim novčanim iznosima, pobliže navedenom u izreci rješenja, na račun opunomoćenika tražitelja izvršenja. Istim rješenjem su određeni troškovi izvršnog postupka, dok je odbijen dio prijedloga tražitelja izvršenja za izvršenje koji se odnosi na zapljenu i prijenos novčanih sredstava sa računa izvršenika u određenom novčanom iznosu na ime doprinosa na ime pravnog prednika tražitelja izvršenja (Muharema Osmančauševića) za određeni vremenski period, a na račun Federalnog zavoda za MIO.
6. Iz obrazloženja rješenja, između ostalog, proizlazi da je pravni prednik tražitelja izvršenja pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika AK „Livno“ radi izvršenja na temelju izvršne presude, te da je Općinski sud dozvolio predloženo izvršenje. Općinski sud je naveo da je u međuvremenu (25. travnja 2014. godine) umro pravni prednik tražitelja izvršenja Muharem Osmančaušević, kojeg su, prema rješenju o nasljeđivanju tog suda od 7. svibnja 2014. godine, naslijedili tražitelji izvršenja kao zakonski nasljednici, koji su podneskom od 8. rujna 2014. godine zatražili da se nastavi izvršni postupak, da oni stupaju na mjesto njihovog prednika, što je sud dozvolio. Potom iz obrazloženja rješenja proizlazi da je izvršenik AK „Livno“ prestao raditi po rješenju Ministarstva pravosuđa i uprave Kantona 10 Livno od 14. rujna 2009. godine, da je rješenjem istog ministarstva utvrđen prestanak rada izvršenika (udruge) zbog ispunjavanja uvjeta iz članka 43. stavak (2) točka 1. Zakona o udrugama i fondacijama, da je rješenje objavljeno u kantonalnim službenim novinama, nakon čega je AK „Livno“ brisan iz Registra udruga građana koji se vodi kod nadležnog ministarstva. Općinski sud je naveo da je ove podatke zatražio službenim putem budući da po službenoj dužnosti pazi na stranačku sposobnost stranaka u postupku.
7. Potom se Općinski sud pozvao i citirao odredbu članka 46. Zakona o udrugama i fondacijama kojom je regulirano da se „preostala imovina udruge ili fondacije koja se briše iz registra raspoređuje sukladno odluci nadležnog tijela udruge ili fondacije i odredbama statuta“, a odredbom članka 67. stavak 2. Statuta izvršenika AK „Livno“ propisano je da „prilikom prestanka rada sva postojeća sredstva AK „Livno“ stavljaju se na raspolaganje Općini Livno radi ostvarivanja dosadašnjih zadataka i ciljeva postojanja i ostvarivanja njegovih javnih ovlaštenja“. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je Općina Livno pravni sljednik AK „Livno“, Općinski sud je, sukladno članku 79a. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zaključio da se nije moglo provesti izvršenje na nekretninama izvršenika AK „Livno“ kako je to bilo određeno rješenjem o izvršenju od 20. rujna 2012. godine, tako da su tražitelji izvršenja podneskom od 28. listopada 2017. godine predložili izmjenu predmeta i sredstva izvršenja, kojima je udovoljeno primjenom članka 8. stavak 3. ZIP-a.
8. Odlučujući o apelantovom prigovoru podnesenom protiv rješenja o izmjeni rješenja o izvršenju Općinski sud je donio Rješenje broj 68 0 P 001915 17 I 4 od 21. ožujka 2018. godine kojim je prigovor odbijen.
9. Apelant je u prigovoru, između ostalog, naveo da osporeno rješenje nije pravilno, niti zakonito i da ga u cijelosti pobija temeljem čl. 30. i 47. ZIP-a, tvrdeći da apelant nije osnivač, niti pravni sljednik AK „Livno“, niti su to tražitelji izvršenja tijekom postupka dokazali. Pored toga, navodi da odredbe Statuta i Zakona o udrugama i fondacijama, koje je sud imao u vidu, ne propisuju da imovina udruge može preći na jedinicu lokalne samouprave, pa samim tim apelant ne može biti izvršenik u postupku.
10. U svezi sa iznesenim prigovorima, Općinski sud je utvrdio da su oni neutemeljeni zbog toga što je tijekom postupka utvrđeno da je apelant pravni sljednik AK „Livno“ a u pobijanom rješenju su navedeni razlozi donošenja rješenja o izmjeni rješenja o izvršenju. Kako je navedena udruga [AK „Livno“] brisana iz registra, a prethodno nadležno tijelo udruge ili nadležno kantonalno tijelo nije donijelo odluku o raspodjeli preostale imovine udruge drugoj udruzi koja obavlja istu ili sličnu statutarnu djelatnost, Općinski sud je ocijenio da je, u smislu članka 6. st. 1. i 2. Zakona o udrugama i fondacijama i članka 67. Statuta AK „Livno“, pravni sljednik AK „Livno“ Općina Livno. Neutemeljenim su ocijenjeni i prigovori da je predloženo izvršenje dozvoljeno na predmetu izvršenja koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kojem je mogućnost izvršenja ograničena, jer se izvršenje na teret sredstava proračuna Općine Livno može provesti jedino u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna, sukladno odluci o izvršenju proračuna u smislu članka 138. stavak 4. ZIP-a. Općinski sud je ocijenio da navedena odredba ne može utjecati na donošenje rješenja o izvršenja, ali da može biti od utjecaja u vrijeme provedbe izvršenja. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim i prigovore u svezi sa visinom dosuđenih troškova izvršnog postupka.
11. Odlučujući o apelantovom prizivu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 68 0 P 001915 18 Gži 3 od 3. rujna 2018. godine kojim je priziv odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio.
12. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje koje je doveo u svezu sa materijalnim dokazima i relevantnim odredbama materijalnog prava temeljem čega je potvrdio stav Općinskog suda da je Općina Livno, kao pravni sukcesor dužnika, u smislu članka 30. ZIP-a, pravni sljednik AK „Livno“, tako da je Općina Livno pravni sljednik i obveza i prava i imovine AK „Livno“, pa je stoga neutemeljen prigovor da Općina Livno nije pravni sljednik AK „Livno“. Prizivni prigovor da je izvršenje predloženo na predmetu na kome je mogućnost izvršenja ograničena je neutemeljen, jer su svi proračunski korisnici obvezni u proračunu za općinu predvidjeti sredstva koja se odnose na izvršenje sudskih odluka, pa iz tog razloga ovaj prigovor ne može biti utemeljen. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud dao valjane razloge za svoje odlučenje koje je kao pravilno u cijelosti prihvatio taj sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da nije osnivač, niti pravni sljednik AK „Livno“, niti su to tražitelji izvršenja tijekom postupka dokazali. Navedeno je vidljivo iz akta osnivača AK „Livno“, koji je dostavljen na uvid redovitim sudovima. Prema apelantovoj ocjeni, redoviti sudovi su svoje odluke utemeljili na proizvoljnoj primjeni članka 46. Zakona o udrugama i fondacijama, te na proizvoljnoj primjeni odredbe članka 67. Statuta AK „Livno“. Iz zk. izvadaka na koje se apelant poziva jasno proizlazi da imovina AK „Livno“ nije raspoređena na apelanta a, štoviše, vidljivo je da je imovina iz navedenih zk. izvadaka opterećena hipotekom na temelju rješenja Federalnog ministarstva financija, nadležne porezne uprave radi naplate dospjelih, a neizmirenih javnih prihoda. Apelant posebice ističe da niti jedan propis ne propisuje da obveze udruge građana mogu preći na jedinicu lokalne samouprave, niti je apelant ijednim svojim aktom odobrio i dao suglasnost na statut predmetne udruge. Zbog svega navedenog, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran. Također, apelant tvrdi da se ni Općinski, ni Kantonalni sud, koji su odlučivali o prigovoru, odnosno prizivu, nisu osvrnuli na istaknute prigovore, pri čemu su dali proizvoljna obrazloženja koja nemaju utemeljenje u zakonskom okviru i provedenim dokazima. Apelant kršenje svojih prava na koja se pozvao dovodi u svezu sa proizvoljnom primjenom odredaba ZIP-a, i to čl. 30. i 138. stavak 4. ZIP-a, kao i članka 46. Zakona o udrugama i fondacijama, te članka 67. Statuta.
b)Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni, te da je u osporenom rješenju iznio razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja tog rješenja kada je apelantov priziv odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
15. Općinski sud je naveo da je na jasan i nedvojben način obrazložio na koji način i primjenom kojih propisa je određeno izvršenje u odnosu na apelanta. Smatra da su navodi apelacije neutemeljeni.
16. Tražitelji izvršenja su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da je apelacija bez pravne osnove, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena. U prilogu odgovora dostavljeni su dokumenti kojima potkrepljuju navode o neutemeljenosti apelacije.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12- Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18-Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i nad onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.
(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.
(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja da predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.
Članak 30. stavak (2) Prijelaz potraživanja ili obveze (2) Izvršenje se određuje i protiv treće osobe koja u izvršnom dokumentu nije označena kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obvezna izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
Članak 47.
Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a osobito ako:
1) dokument na temelju kojeg je donešeno rješenje o izvršenju nije izvršni dokument, ili ako dokument nije stekao svojstvo izvršnosti;
2) je izvršni dokument na temelju kojeg je donešeno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju učinkovitost ili je utvrđeno da je bez učinka;
3) su se stranke, javnim ili prema zakonu ovjerenim dokumentom sastavljenim nakon nastanka izvršnog dokumenta, sporazumjele da neće na temelju izvršnog dokumenta trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;
4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;
5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;
6) tražitelj izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje na temelju izvršnog dokumenta, odnosno ako nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika;
7) nije ispunjen uvjet koji je određen izvršnim dokumentom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;
8) je potraživanje prestalo na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;
9) je na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno ako je na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;
10) je nastupilo zastarijevanje potraživanja o čemu je odlučeno izvršnim dokumentom.
Članak 138. st. (4), (5) i (6) Ograničenje izvršenja (4) Izvršenje na teret sredstava proračuna grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Odluci o izvršavanju proračuna.
(5) Više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz proračuna namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz proračuna, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.
(6) Sve razine vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koje imaju izvršne sudske presude dužne su u svojim proračunima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih proračuna u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u proračunu.
Napomena: [Članak 2.
Za izvršenja na teret sredstava proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, grada i općine, po pravomoćnim i izvršnim sudskim presudama po djelima terorizma, ubojstva i nanošenja teških tjelesnih povreda, ne ograničava se utrošak proračunskih sredstava predviđen u st. 3. i 4. članka 1. ovog Zakona (Zakon o dopuni Zakona o izvršnom postupku objavljen u „Sl. novinama FBiH” broj 33/06).]
18. Zakon o udrugama i fondacijama („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/02) u relevantnom dijelu glasi:
I – TEMELJNE ODREDBE
Članak 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i postupak za osnivanje, unutarnju organizaciju, registraciju, prestanak udruge i fondacija, kao i druga pitanja od značaja za slobodno i dragovoljno udruživanje građana i pravnih osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Članak 43.
Udruga ili fondacija prestaje raditi:
1) ako nadležno tijelo udruge, odnosno fondacije donese odluku o prestanku rada ili odluku o pripajanju, razdvajanju ili transformaciji udruge, odnosno fondacije; 2) ako su ispunjeni uvjeti iz članka 9. stavak 4. ovog zakona, ili ako se utvrdi da je udruga ili fondacija prestala djelovati.
Smatrat će se da je udruga prestalo djelovati:
1) ako je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrđenog statutom udruge za održavanje skupštine, a skupština udruge nije održana;
2) ako se broj članova udruge smanji ispod broja određenog ovim zakonom za osnivanje udruge, a skupština udruge u roku od tri mjeseca od dana nastupanja ove okolnosti ne donese odluku o prijemu novih članova.
Neovisno o odredbama stavka 2. točka 2. ovog članka, udruga neće prestati ako prijem novih članova nije moguć zbog objektivnih okolnosti koje su prouzročene prirodom statutarnih ciljeva i djelatnosti udruge.
Kada Federalno ministarstvo odnosno kantonalno tijelo utvrdi činjenice iz stavka 1. ovog članka donosi rješenje o prestanku rada udruge, odnosno fondacije.
Članak 46.
Preostala imovina udruge ili fondacije koja se briše iz registra raspoređuje se shodno odluci nadležnog tijela udruge ili fondacije, sukladno odredbama statuta. Iznimno od stavka 1. ovog članka, imovina fondacije ili udruge koja je uživala porezne, carinske i druge povlastice, ili koja je primila proračunske donacije ili donacije od građana ili pravnih osoba u ukupnom iznosu većem od 10.000,00 KM u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini, dodjeljuje se drugoj fondaciji ili udruzi registriranoj u Federaciji koja obavlja istu ili sličnu statutarnu djelatnost. Ukoliko nadležno tijelo fondacije ili udruge ne donese odluku o raspodjeli imovine do dana brisanja iz registra, Federalno ministarstvo odnosno kantonalno tijelo donijet će odluku o raspodjeli preostale imovine drugoj fondaciji ili udruzi registriranoj u Federaciji koja obavlja istu ili sličnu statutarnu djelatnost.
VI.Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 P 001915 18 Gži 3 od 3. rujna 2018. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedeno rješenje doneseno 3. rujna 2018. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 18. listopada 2018. godine slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak, odnosno imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na izvršni postupak koji su tražitelji izvršenja pokrenuli radi promjene na strani izvršenika AK „Livno“, udrugu koja je prestala postojati jer je brisana iz registra. Kako je apelant u ovom postupku određen za izvršenika, te obvezan, umjesto dosadašnjeg izvršenika AK „Livno“ koji je prestao postojati jer je brisan iz registra, tražiteljima izvršenja uplatiti otpremninu i troškove parničnog postupka, Ustavni sud smatra da se radi o predmetu u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena odredba.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.
28. Dovodeći navedene stavove u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen apelantov priziv i potvrđeno rješenje Općinskog suda kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je izmijenjeno rješenje o izvršenju, a kojim je apelant obvezan, umjesto dosadašnjeg izvršenika AK „Livno“ koji je prestao postojati jer je brisan iz registra, tražiteljima izvršenja uplatiti otpremninu i troškove parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, imajući u vidu odredbu članka 67. Statuta AK „Livno“, te ostalu relevantnu dokumentaciju, utvrdili da su tražitelji izvršenja dostavili relevantne dokumente iz kojih proizlazi da je apelant pravni sljednik AK „Livno“, udruge građana, koji je brisan iz Registra udruga temeljem čega je udovoljeno zahtjevu tražitelja izvršenja da se ranija rješenja o izvršenju izmijene u odnosu na izvršenika, kako to propisuje odredba članka 30. stavak 2. ZIP-a. Ustavni sud zapaža da je apelant, kao novooznačeni izvršenik, imao mogućnost koristiti u postupku pravne lijekove (prigovor i priziv), iznositi argumente i dostavljati dokaze u prilog svojim tvrdnjama da on nije pravni sljednik udruge AK „Livno“. Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi, suprotno apelantovim prigovorima, bavili apelantovim navodima koji su identični navodima iz apelacije, te da su imali u vidu dokumentaciju koju je apelant dostavio i uz apelaciju, utvrdivši da su prigovori neutemeljeni uz obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim ni u segmentu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud, također, zapaža da su se redoviti sudovi bavili apelantovim prigovorom u svezi sa primjenom članka 138. stavak 4. ZIP-a na koji se apelant poziva u apelaciji, te da su u svezi s tim dali obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5496/18 od 4. lipnja 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Raspravljajući o navodima apelacije u navedenom premetu, Ustavni sud je zaključio da su „redoviti sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da su ispunjeni uvjeti iz članka 30. stavak (2) ZIP-a za što su dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim ni u segmentu primjene prava, ni u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu su redoviti sudovi ispitali sve relevantne prigovore apelanta koje apelant ponavlja u apelaciju koji nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje redovitih sudova“.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se i ovi navodi, također, temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i imovinu iz članka II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redoviti sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da su ispunjeni uvjeti iz članka 30. stavak 2. ZIP-a za što su dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim ni u segmentu primjene prava, ni u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu su redoviti sudovi ispitali sve relevantne apelantove prigovore koje apelant ponavlja u apelaciju koji nisu mogli utjecati na drugačije odlučenje redovitih sudova.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević