Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/20 (S. S.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1903/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1903/20, rješavajući apelaciju Smaje Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smajo Smajić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 050466 20 Gž od 24. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 050466 18 P od 7. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smajo Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović advokati iz Zenice, podnio je 4. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 050466 20 Gž od 24. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 050466 18 P od 7. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su tužitelji (K.H., N.H., E.H. i L.Č. rođ. B.) kao posjednici i vlasnici nekretnina, bliže označenih u izreci prvostepene presude, kao povlasnih parcela, putem održaja stekli pravo služnosti staze, progona stoke i pravo kolnika preko apelantove nekretnine kao poslužne nekretnine, pobliže označene u izreci prvostepene presude. Također, određeno je da je apelant dužan trpiti da se u Zemljišnoj knjizi nadležnog suda na osnovu prvostepene presude u korist povlasnih parcela tužitelja, uknjiži stvarna služnost staze, progona stoke i pravo kolnika na teret apelantove poslužne parcele, te da se apelant uzdrži od onemogućavanja tužitelja u izvršavanju te služnosti.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su tužitelji vlasnici i posjednici nekretnina bliže označenih u izreci prvostepene odluke, a da je apelant vlasnik nekretnine, bliže označena u izreci prvostepene odluke (u naravi pristupni put). Kantonalni sud je naveo da je vještak geodetske struke na glavnoj raspravi izjavio je da je u prosjeku poslužna parcela (put) širine oko 3,5m, te da se ovaj put redovno koristi za potrebe povlasnih parcela i da je bolje posut do povlasnih parcela u vlasništvu N.H i E.H., dok je u produžetku lošije. Kantonalni sud je naveo da su tužitelji i prednici tužitelja faktičku započeli ostvarivati sadržaj služnosti provoza i prolaza do svojeg zemljišta opisanim pravcem preko nekretnina apelanta i ranije, prije 1965. godine, dok su bile u vlasništvu trećeg lica i to neprekidno kroz vrijeme duže od 20, da je dosjelost nastupila najkasnije 1985. godine i da služnost traje i danas. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da se u tom periodu vlasnik poslužne parcele tome protivio, te da nije dokazano da se sadržaj služnosti izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine silom potajno ili zamolbom do opoziva (član 210. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima). Kantonalni sud je naveo da dosjelost služnosti proizlazi i iz provedenih objektivnih dokaza o tome da se radi o “porodičnom putu”, da je sporna površina u naravi prepoznatljiva i u katastru zemljišta po namjeni upisana kao “Put”, te da ova namjena nije prestala. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je stečena stvarna služnost u tužbi označenim pravcem preko nekretnina čiji je vlasnik apelant u korist povlasnog zemljišta čiji su sadašnji vlasnici tužitelji, te da je pravilno prvostepeni sud osnovom čl. 210. i 230. Zakona o stvarnim pravima odlučio kao u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je naveo da su tužitelji dokazali sadržaj prava služnosti stečenog dosjelošću, a što su svojim iskazom potvrdile tužiteljica L.Č. koja je navela da se spornim putem oduvijek koristilo i dok je isti bio u sastavu jedne parcele, što je kasnije u postupku cijepanja i ozvaničeno na način da je dio te parcele formiran kao put (sporna parcela). Kantonalni sud je naveo da je i tužiteljičina sestra G.N. neposredno uz sporni put imala tri parcele (povlasne parcele) koje je 1. jula 2003. godine prodala predniku tužitelja N.H. i E.H., na kojoj je u vrijeme prodaje postojao i objekat što podrazumijeva potrebu postojanja prilaznog puta za istu, a što sve potvrđuje da su se spornim putem kao prilaz svojim parcelama koristili prednici tužitelja N.H. i E.H. Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelant poziva na iskaz svjedoka M.M., jer je sporna (poslužna) parcela formirana još 1983. godine i kao prilazni put upisana u posjedovnu evidenciju na ime K.B., te ju je M.M. kao takvu na poklon dobio od K.B. 1990. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se prilazni put proteže iza parcela koje je M.M. držao u posjedu do prodaje apelantu i ide sve do parcele L.Č., što dokazuje da je put formiran sa namjenom da se ostavi i dalje pristup parcelama koje su bile vlasništvo K.B., a koje su pocijepane i kasnije prešle u vlasništvo i posjed L.Č. i prednika tužitelja K.H., N.H. i E.H. Kantonalni sud je naveo da pravilno prvostepeni sud nije prihvatio izjave svjedoka S.S. i E.Ha., jer je irelevantno da li se sporni put koristio u punom obimu u vremenu u kojem navode ovi svjedoci, a što nije od uticaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari kada su osnov za sticanje prava stvarne služnosti tužiteljica i prednici ostalih tužitelja stekli još 1985. godine, a apelant nije dokazao gubitak služnosti. Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelant poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer je sam apelant kao kupac ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 10. oktobra 2016. godine pristao i prihvatio da kupi nekretnine samo po katastarskim podacima bez upisa u zemljišnu knjigu, a koji upis je izvršen naknadno 4. jula 2017. godine u postupku usklađenja harmonizacije upisa, evidencije katastra i gruntovnice. S obzirom da iz navedenog ugovora o kupoprodaji proizlazi da je na te činjenice apelant upozoren od strane postupajućeg notara, Kantonalni sud je naveo da apelantovo pozivanje na tvrdnje prodavca M.M. da predmetne nekretnine nisu opterećene pravima trećih lica može imati samo uticaja na odnos između apelanta kao kupca i M.M. kao prodavca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su prednici tužitelja imali smetnje od ranijih posjednika i vlasnika poslužile nekretnine za nesmetano korištenje prolaza i provoza do svojih nekretnina, da se M.M., prethodni vlasnik poslužne nekretnine, protivio korištenju dijela njegove nekretnine, prilazni put, da je iskaz ovog svjedoka prvostepeni sud propustio pravilno ocijeniti. Također, apelant navodi da je navedeno o protivljenju M.M. da preko njegovih parcela prelaze treća lica potvrdio i svjedok S.S., te ističe da su tužitelji spornu nekretninu preuredili i počeli koristiti u skorijem periodu, kraćem od 20 godina, da je sporna parcela bila obradiva i na nekim dijelovima zapuštena i da se nikada nije koristila kao uređen put kako danas izgleda, a što su u svojim iskazima potvrdili svjedoci E.Ha. i S.S., koje dokaze je sud propustio pravilni cijeniti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Dakle, imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud konstatuje da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1903/20 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio