Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7424/18 ("GRAĐ-PROMET" d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7424/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-7424/18, rješavajući apelaciju "GRAĐ-PROMET" d.o.o. Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "GRAĐ-PROMET" d.o.o. Doboj protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 023735 17 Rev od 14. avgusta 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "GRAĐ-PROMET" d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 023735 17 Rev od 14. avgusta 2018. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 023735 16 Ps od 17. februara 2017. godine odbijen je kao preuranjen tužbeni zahtjev tužioca (Željeznice Republike Srpske AD Doboj) kojim je tražio da se apelant, kao prvotuženi, obaveže da sa tužiocem zaključi ugovor kojim se precizirani stan broj 25 (u daljnjem tekstu: stan broj 25) prenosi u vlasništvo u korist tužioca sa 1/1, te da drugotuženi (Grad Doboj) izda saglasnost za zaključenje tog ugovora, a u suprotnom da se presuda smatra pravnim osnovom za uknjižbu prava vlasništva na stanu broj 25 sa 1/1 u korist tužioca, a što su apelant i drugotuženi dužni priznati i trpiti da se tužilac na osnovu presude upiše kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP), kao i da se obaveže apelant da tužiocu stan broj 25 preda u posjed slobodan od lica i stvari, te da se obavežu apelant i drugotuženi da tužiocu solidarno naknade troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju prvostepene presude Okružni privredni sud je naveo da iz stanja spisa slijedi da su apelant kao investitor, tužilac kao sticalac zamjenskog stana i drugotuženi, kao davalac odobrenja, pred notarom 12. aprila 2011. godine zaključili ugovor o ispunjenju obaveza s prenosom prava vlasništva na nekretninama (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmet Ugovora je regulisanje prava i obaveza u vezi sa potraživanjima koja imaju eventualni nosioci prava na nekretninama koje su predviđene za rušenje (nasljednici ranijih nosilaca stanarskog prava na dva stana u zgradi predviđenoj za rušenje), radi izgradnje nove zgrade na zemljištu u vlasništvu tužioca, od strane apelanta. Okružni privredni sud je naveo da je odredbama člana 3. Ugovora predviđeno da se apelant obavezuje izvršiti davanje po osnovu nadoknade za stanove namijenjene za rušenje, ustupanjem u vlasništvo dva precizirana stana, iste površine, u istom ulazu, jedan stan broj 17 na spratu III (u daljnjem tekstu: stan broj 17), a drugi stan broj 25 na spratu IV, izgrađeni u novoj zgradi na preciziranoj lokaciji, u korist tužioca sa 1/1. Okružni privredni sud je, dalje, naveo da su se ugovorne strane saglasile da pravo na stanove, koji su predmet sudskog spora kod Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), pripadne tražiocu prava na stan koji uspije u tom sporu. Pri tome je navedeno da će stanovi broj 17 i 25 biti izgrađeni u sastavu zgrade na parceli na kojoj se nalazi zgrada koja je planirana da bude srušena (radi izgradnje nove zgrade), a u kojoj se nalaze stanovi koji su predmet spora između M.Z., Lj.S. i tužioca. S tim u vezi, ugovorne strane su se usaglasile da se zamjenski stanovi mogu predati u posjed i prenijeti u vlasništvo tužiocu ili bilo kome od nasljednika ranijih nosilaca stambenog prava (M.Z. i Lj.S.), uz prethodnu saglasnost drugotuženog, koju će isti dati nakon što se u sporovima donese konačna i nepobojna odluka, a kojom predajom će se apelant osloboditi svojih obaveza.
4. Okružni privredni sud je naveo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 30. marta 2012. godine M.Z. odbijena sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je S.Z. (njen suprug) bio nosilac stanarskog prava na (srušenom) stanu, da je ona član (njegovog) porodičnog domaćinstva i da se utvrdi obaveza tužioca u ovom postupku, a tuženog u tom postupku, da joj umjesto pripadajućeg prava na otkup (srušenog) stana preda u posjed i vlasništvo zamjenski stan broj 17, a koji je za tužioca bio u obavezi izgraditi apelant u novoj zgradi na preciziranoj lokaciji u vlasništvu tužioca.
5. Okružni privredni sud je, dalje, naveo da iz spisa proizilazi da se tužilac aktom od 21. decembra 2015. godine obratio drugotuženom za davanje saglasnosti za predaju u posjed i prava vlasništva stana broj 25, u skladu sa odredbama člana 3. stav 2. i 3. Ugovora, a u kome je naveo da je stan broj 25 rezervisan za stranu koja ostvari uspjeh u sudskom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom između M.Z. i tužioca, a koji je okončan u korist tužioca. Tužilac je u aktu napomenuo da smatra da je M.Z. greškom u tom postupku predmetni stan označila kao stan broj 17, budući da iz Ugovora proizilazi da je M.Z. bila (eventualni) nosilac stanarskog prava na stanu broj 25, a da je Lj.S. vodila postupak povodom stana broj 17 i da je isti okončan u njenu korist. Okružni privredni sud je naveo da je drugotuženi na taj akt odgovorio da ne može dati saglasnost budući da se pravosnažno okončani postupak (koji je pokrenula M.Z.) vodio povodom stana broj 17. Nakon dostavljanja takvog odgovora tužilac je ponovo zahtijevao od drugotuženog izdavanje saglasnosti, a potom dostavio i opomenu pred tužbu. U međuvremenu je drugotuženi od Okružnog suda u Doboju tražio pomoć pri provođenju sudske presude, a Okružni sud u Doboju je odgovorio da je prvostepena presuda u pogledu stana broj 17 pravosnažna i da je M.Z. pravosnažno odbijena radi utvrđivanja stanarskog prava i prava na otkup stana broj 17 i da je bespredmetno traženje ispravke podataka po osnovu pravosnažnog rješenja o zasnivanju zakupa Lj.S. sa tužiocem na stanu broj 17.
6. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu takvog činjeničnog stanja utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca neosnovan, jer u postupku nije dokazao da je apelant dužan zaključiti sa njim ugovor o prenosu vlasništva za stan broj 25 i isti mu predati u posjed, a drugotuženi dati saglasnost za zaključenje tog ugovora. Okružni privredni sud je naveo da je Ugovorom, a koji predstavlja osnov tužbenog zahtjeva, precizirano da pravo na stanove koji su predmet spora kod Osnovnog suda pripada onom tražiocu prava na stan koji uspije u sporu. Međutim, tužilac u predmetnom postupku nije dokazao da je vođen bilo kakav postupak vezano za stan broj 25 koji traži da mu se preda, niti je dokazao da je stan broj 25 upravo stan za koji je uspio u postupku protiv (M.Z.). Naime, Okružni privredni sud je naveo da iz stanja spisa nesporno proizilazi da je M.Z. vodila postupak radi utvrđenja stanarskog prava na (srušenom) stanu u Doboju za koji joj je tužilac u ovom postupku, a tuženi u tom postupku, dužan predati u vlasništvo zamjenski stan broj 17 koji je u obavezi bio izgraditi apelant. Takođe je utvrđeno da je M.Z. pravosnažno odbijena sa tim tužbenim zahtjevom, te bi po tom osnovu tužilac imao pravo, u smislu ugovornih obaveza, tražiti da mu se preda stan broj 17, jer M.Z. nije uspjela u postupku.
7. Slijedom iznesenog, Okružni privredni sud je naveo da je tužilac u nekom postupku morao izdejstvovati odluku koja bi predstavljala osnov za tužbeni zahtjev koji je postavio. Okružni privredni sud je naveo da tužilac u predmetnom postupku nije utvrđivao ni kao prethodno pitanje da je stan broj 25, koji je predmet tužbenog zahtjeva, upravo onaj stan koji mu treba pripasti u skladu sa zaključenim Ugovorom, a niti je utvđivao da je za stan broj 17 pravosnažno presuđeno u korist Lj.S. Zbog svega navedenog Okružni privredni sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužioca odbio kao preuranjen.
8. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 023735 17 Pž od 12. jula 2017. godine žalba tužioca je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
9. U obrazloženju drugostepene presude Viši privredni sud je naveo da su parnične stranke Ugovorom dogovorile da je njegov predmet regulisanje međusobnih prava i obaveza u vezi sa potraživanjem koja imaju eventualni nosioci prava na nekretnine i to jednosoban stan nosioca stanarskog prava S.Z., a kojeg potražuje M.Z. i jednosoban stan nosioca stanarskog prava K.L. kojeg potražuje Lj.S. sa jedne strane i tužilac, kao davalaca stanova na korištenje ranijim nosiocima stanarskog prava, sa druge strane. Dalje je navedeno da su ugovorne strane saglasne u tome da apelant kao investitor vrši ispunjenje davanja po osnovu nadoknade za stanove namijenjene za rušenje, ustupanjem u vlasništvo dva (novoizgrađena) stana (broj 17 i broj 25). Viši privredni sud je naveo da su ugovorne strane, takođe, saglasne da pravo na stanove, koji su predmet sudskog spora kod Osnovnog suda, pripadne onom tražiocu prava na stan koji uspije u tom sporu, s tim da se apelant oslobađa svojih obaveza predajom pojedinog zamjenskog stana onom tražiocu prava na stan čije pravo bude potvrđeno pravosnažnom odlukom suda. Dalje je navedeno da se stanovi mogu predati tužiocu ili bilo kome od nasljednika ranijih nosilaca stanarskog prava, ali uz prethodnu saglasnost drugotuženog koju će dati nakon što se u sporovima vezanim za predmetne stanove donese konačna i nepobojna odluka.
10. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u odnosu na stan „koji je predmet spora“, nosilac stanarskog prava, odnosno njegov sljednik nije uspio u postupku vraćanja stana u posjed, što jasno proizilazi iz pravosnažne presude Osnovnog suda kojom je M.Z. odbijena sa tužbenim zahtjevom. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je Ugovorom precizirano da pravo na stanove koji su predmet spora pripada onom tražiocu prava na stan koji uspije u sporu nakon pravosnažnih odluka suda, a da se apelant oslobađa svojih obaveza predajom pojedinog zamjenskog stana, koji će biti izgrađen u sastavu zgrade na građevinskoj parceli koja obuhvata parcelu na kojoj se nalaze stanovi koji su predmet spora između M.Z., Lj.S. i tužioca, na osnovu odredaba čl. 3. stav 2. i stav 3. Ugovora.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 023735 17 Rev od 14. avgusta 2018. godine usvojena je revizija tužioca i drugostepena presuda je preinačena na način da je usvojena žalba tužioca i prvostepena presuda preinačena na način da je apelant obavezan da sa tužiocem zaključi ugovor kojim se prenosi u vlasništvo stan u korist tužioca sa 1/1 dijela, a tuženi je obavezan da izda saglasnost za zaključenje tog ugovora, s tim da se u suprotnom ta presuda smatra pravnim osnovom za uknjižbu prava vlasništva na stanu sa 1/1 dijelom u korist tužioca, što su apelant i drugotuženi dužni priznati i trpiti da tužilac na osnovu te presude izvrši upis prava vlasništva sa 1/1 dijela u evidencijama o nekretninama koje se vode kod RUGIP, kao i da se apelant obaveže da tužiocu stan preda u posjed slobodan od lica i stvari. Takođe, apelant i drugotuženi su obavezani da tužiocu isplate, na ime troškova prvostepenog parničnog postupka, iznos od 6.366,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17.02.2017. godine, te na ime troškova žalbe i revizije iznos od 3.071,20 KM.
12. U obrazloženju prvostepene presude Vrhovni sud je, prije svega, istakao šta je propisano odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je, dalje, naveo da među parničnim strankama nije sporno da se Ugovorom apelant obavezao da po osnovu naknade za stanove namijenjene za rušenje, ustupi u vlasništvo stanove u novosagrađenoj zgradi, i to stan broj 17 i stan broj 25, u istom ulazu i iste površine, na način da ih preda u vlasništvo onom tražiocu prava na stan koji uspije u sporu, uz prethodnu saglasnost drugotuženog. S tim da, ukoliko nasljednici S.Z. uspiju u sporu njima pripada stan broj 25, a ukoliko nasljednici K.L. uspiju u sporu njima pripada stan broj 17. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je Lj.S., kao nasljednica K.L., uspjela u postupku koji je vodila protiv tužioca i da joj je na njen zahtjev drugotuženi dao saglasnost za predaju u posjed stana broj 17. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je nesporno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda M.Z., kao nasljednica S.Z., izgubila parnicu protiv tužioca, radi ostvarivanja prava na stan pobliže opisan u navedenoj presudi. S tim da je pomenutom presudom M.Z. odbijena sa zahtjevom da joj se preda u vlasništvo stan broj 17, a ne stan broj 25.
13. Međutim, Vrhovni sud je ponovio da je suština dogovora između parničnih stranaka, shodno Ugovoru, bila da će, ukoliko M.Z., kao nasljednica S.Z., ranijeg nosioca stanarskog prava na stanu namijenjenom za rušenje izgubi parnicu u pogledu ostvarivanja prava na taj stan, apelant biti obavezan da tužiocu preda u posjed stan broj 25 u novoizgrađenoj zgradi. Vrhovni sud je naveo da je Lj.S., kao nasljednici K.L. predat stan broj 17, čime su apelant i drugotuženi ispunili svoju ugovorenu obavezu u odnosu na nasljednike K.L. S tim u vezi, a imajući u vidu da je M.Z. izgubila parnicu protiv tužioca radi ostvarivanja prava na stan, Vrhovni sud je naveo da nema nikakve sumnje da su ispunjeni svi uslovi koji obavezuju apelanta i drugotuženog da ispune svoju ugovorenu obavezu prema tužiocu, shodno zahtjevu iz tužbe.
14. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je preinačavajući odluku drugostepenog suda, primjenom člana 397. u vezi sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio i o troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je tužilac zastupan po advokatima tražio troškove prvostepenog postupka u iznosu od 6.366,30 KM, od čega, na ime zastupanja na ročištima 3.150,00 KM, na ime troškova vještačenja 400,00 KM, na ime troškova takse na tužbu i odluku 2.000,00 KM, te na ime troškova nagrade za vrijeme 240,00 KM. Cijeneći da se radi o nužnim i neophodnim troškovima, te da je tužilac u cijelosti uspio u sporu, Vrhovni sud je naveo da je obavezao apelanta i drugotuženog da tužiocu na ime troškova prvostepenog postupka isplate 6.366,30 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, shodno zahtjevu tužioca, od prvostepenog presuđenja. Budući da je tužilac, nakon toga imao i troškove žalbe i revizije, u iznosu od po 1.535,62 KM, to je Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu tužioca na ime troškova postupka, presudio kao u izreci.
Apelacioni navodi
15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant navodi da je prvostepeni sud ispravno zaključio da još uvijek nije pokrenut i okončan postupak povodom utvrđivanja prava vlasništva na stanu broj 25, koji je predmet ovog spora, zbog čega je ispravno tužbeni zahtjev odbio kao preuranjen. Apelant navodi da je drugotuženi odbio dati suglasnost za prenos prava vlasništva na stanu broj 25, zbog čega ni apelant nije mogao postupiti po zahtjevu tužioca, jer je saglasnost drugotuženog uslov za ustupanje stana. Apelant smatra da je tužilac tužbeni zahtjev trebao usmjeriti samo prema drugotuženom, budući da apelant nije mogao postupiti drugačije bez saglasnosti drugotuženog, jer bi time povrijedio ugovorne odredbe. Takođe, apelant smatra da je neosnovano obavezan na nadoknadu vrlo visokih troškova postupka, imajući u vidu da on nije osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva nego je samo isticao da je takav zahtjev preuranjen.
Relevantne odredbe
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
(...)
Član 397.
(...)
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
(...)
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pozitivno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, a imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud ukazao da je osnov tužbenog zahtjeva ugovorna obaveza između tužioca, sa jedne strane, i apelanta i drugotuženog sa druge strane, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZOO. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud vrlo jasno i detaljno objasnio šta je bio predmet tog ugovora i koje obaveze su ugovorne stane preuzele, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je suština dogovora između parničnih stranaka bila da tužiocu pripadne stan broj 25, u slučaju da M.Z. u sudskom postupku ne dokaže svoje pravo, zbog čega je Vrhovni sud zaključio da su ispunjeni svi uslovi koji obavezuju apelanta i drugotuženog da ispune svoju ugovorenu obavezu prema tužiocu. Imajući u vidu da je za ovakvo odlučenje Vrhovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge, Ustavni sud u takvoj odluci ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost niti u odluci o troškovima postupka, budući da je Vrhovni sud svoje odlučenje precizno obrazložio i pozvao se na relevantne odredbe ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević