Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1915/19 (E.Š.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1915/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1915/19, rješavajući apelaciju E. Š, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. Š.
zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 I 189963 17 I od 24.
septembra 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. E.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Enver Hogić, Amir V. Mešić i Azra Rustemović iz Tuzle, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan poslije podnošenja apelacije Rješenjem Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 I 189963 17 I od 24. septembra 2019. godine.
2. Apelant je 20. aprila 2017. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Umel - Fakol“ doo Lukavac, radi naplate novčanog potraživanja, vsp. 12.847,10 KM.
3. Općinski sud je donio rješenje broj 126 0 I 189963 17 I od 24. septembra 2019. godine kojim je prijedlog za izvršenje odbacio kao neuredan. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno, da je Općinski sud 15. maja 2019. godine donio Zaključak kojim je pozvao apelanta da u roku od osam dana od dana prijema zaključka uredi prijedlog za izvršenje na način da izvršnu ispravu – presudu Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002960 od 25. juna 2010. godine dostavi u originalu ili ovjerenoj kopiji snabdjevenu potvrdom pravosnažnosti i izvršnosti, te da presudu Kantonalnog sudu u Tuzli broj 03 0 P 005320 15 Gž 2 od 15. marta 2016. godine dostavi u originalu ili ovjerenoj kopiji, kao i da dostavi dokaz o vlasništvu izvršenika na nekretninama na kojima je predloženo izvršenje. Takođe je navedeno da je Općinski sud na prijedlog apelantovog punomoćnika navedeni rok produžio svojim zaključkom od 20. juna 2019. godine za još osam dana računajući od dana prijema zaključka. Nadalje je navedeno da je apelantov punomoćnik 2. jula 2019. godine ponovo predložio produženje roka navodeći da apelant nije u posjedu originalnih primjeraka izvršnih isprava, te da se iste nalaze kod advokata koji je ranije zastupao apelanta i da isti ne želi da vrati primjerke presuda, kao i da se apelant obratio Općinskom i Kantonalnom sudu u Tuzli sa zahtjevom za dostavu prepisa presuda. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prijedlog za produženje roka neosnovan. Naime, imajući u vidu da je od donošenja zaključka kojim je apelantovom punomoćniku naloženo da uredi prijedlog za izvršenje proteklo više od četiri mjeseca, Općinski sud je istakao da je apelantov punomoćnik imao dovoljno vremena da dostavi izvršne isprave kako je to i traženo zaključkom od 15. maja 2019. godine. Nadalje je navedeno da je od podneska kojim je zahtjevano dodatno produženje roka proteklo više od dva mjeseca u kojem vremenskom periodu je apelantu praktično prećutno produžen rok za postupanje po predmetnom zaključku, te kako apelantov punomoćnik i po proteku naprijed navedenih rokova nije uredio prijedlog za izvršenje, Općinski sud zaključuje da je predmetni prijedlog za izvršenje odbačen kao neuredan jer izvršne isprave nisu dostavljene u originalu ili ovjerenoj fotokopiji niti je izvršna isprava tj, presuda Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002960 od 25. juna 2010. godine dostavljena sa potvrdom izvršnosti, slijedom čega izvršne isprave koje je apelantov punomoćnik dostavio uz prijedlog za izvršenje nisu podobne za izvršenje. Pored toga, Općinski sud je naveo da bi prijedlog za izvršenje bio odbačen čak i da je apelantov punomoćnik izvršne isprave dostavio sa potvrdama izvršnosti jer nije dostavio dokaz o vlasništvu izvršenika na nekretninama na kojima je predloženo izvršenje što je naloženo predmetnim zaključkom od 15. maja 2019. godine.
4. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom rješenju od 24. septembra 2019. godine apelantu dana pouka o pravnom lijeku da protiv navedene odluke Općinskog suda može izjaviti žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli u roku od osam dana od dana prijema navedene odluke. U predmetnom dopisu Općinskog suda od 20. maja 2020. godine je ukazano da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 8. oktobra 2019. godine.
Apelacioni navodi
5. Apelant je u apelaciji naveo da mu je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke ističući da predmetni izvršni postupak traje nerazumno dugo, da je podnosio urgenciju pred Općinskim sudom 14. februara 2019. godine, te predlaže da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant propusti da u propisanom roku podnese zahtjev ili izjavi pravni lijek time izgubi mogućnost da dođe do konačne meritorne odluke u predmetnom postupku, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna meritorna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati navođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke odopustivosti br. AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine i AP-1749/17 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da podnese uredan prijedlog za izvršenje, te da nije u ostavljenim rokovima uredio i dopunio prijedlog, kako je od njega tražio Općinski sud, te da je dalje propustio da u skladu sa odredbom člana 46. stav 3. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12-Rješenje US BiH i 46/16), u propisanom roku podnese žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli protiv Rješenja Općinskog suda broj 126 0 I 189963 17 I od 24. septembra 2019. godine. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove, te samim tim nije ishodio konačnu meritornu odluku o osnovanosti svog prijedloga za izvršenje sudske odluke, kao preduslov da Ustavni sud razmatra razumnost dužine trajanja izvršnog postupka, kao sastavnog dijela suđenja u smislu garancija prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević