Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6072/18 (A. A.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6072/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6072/18, rješavajući apelaciju Almina Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Almina Alića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 016134 18 Kž4 od 12. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 016134 17 K od 5. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Almin Alić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 31. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 016134 18 Kž4 od 12. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 016134 17 K od 5. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 22. januara 2020. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. januara do 4. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 016134 17 K od 5. februara 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (februar 2017. godine) i na mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ubistvo (tačka 1. izreke) iz člana 166. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo ubistvo u pokušaju (tačka 2. izreke) iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 28. KZFBiH, krivično djelo oštećenje tuđe stvari (tačka 3. izreke) iz člana 293. stav (1) KZFBiH i krivično djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti (tačka 4. izreke) iz člana 359. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od 12 godina, dvije godine, tri mjeseca i osam mjeseci. Presudom je opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Banovićima od 24. septembra 2013. godine (pravomoćna 28. juna 2014. godine) kojom je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od njene pravomoćnosti ne učini novo krivično djelo. Uzimajući navedenu kaznu zatvora iz opozvane uvjetne osude kao utvrđenu, ovom presudom je primjenom odredaba o stjecaju iz člana 54. stav (2) tačka b) u vezi sa članom 64. stav (3) KZFBiH apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i devet mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Također je presudom izrečena apelantu mjera sigurnosti oduzimanja označenih predmeta, dok su oštećeni A.A., R.A., M.A. i F.P. upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parničnom postupku.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao koje označene svjedoke optužbe je saslušao, uključujući i vještaka medicinske struke, dr. Zdenka Cihlarža i dr. Ivana Sinanovića, kao i koje označene svjedoke apelantove odbrane je saslušao, uključujući i vještaka sudske medicine, dr. Vedu Tucu, kao i tim vještaka sudske medicine JZU UKC Tuzla - Klinike za psihijatriju. Također su pobrojani (str. 4-6. presude) na detaljan način i ostali materijalni dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da, ocjenjujući savjesno izvedene dokaze u skladu sa članom 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), nalazi da je apelant kritične prilike počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je, prije svega, prihvatio policijski zapisnik o uviđaju (njegov sadržaj je pobliže opisan na strani 7. presude) kao objektivni dokaz zatečenog stanja na licu mjesta. Dalje je navedeno da je činjenicu da je apelant na ulazu u označeni restoran više puta ubo nožem oštećenog H.A., prethodno ga onesposobivši da se brani, tako što ga je poprskao sprejem-suzavcem, sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka A.A. i oštećenog A.A. U tom smislu je Kantonalni sud ukazao na sadržaj iskaza navedena dva svjedoka uz navođenje sadržaja unakrsnog ispitivanja koje je provela apelantova odbrana (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prihvatio kao vjerodostojne iskaze navedena dva svjedoka, jer su kritične prilike bili u neposrednoj blizini oštećenog H.A. S druge strane, kada je u pitanju napad na policajca (F.P.) koji se desio u Službi hitne pomoći, Kantonalni sud je ukazao da nije prihvatio iskaz svjedoka A.A., jer je u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima svjedoka koji su tu bili prisutni, a koji su naveli da je apelant udario policajca, jer je bio ljut što on nije reagovao kada ga je svjedok (oštećeni) A.A. napao.
7. Dalje je Kantonalni sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka R.A. (str. 8. i 9. presude) u pogledu opisa dešavanja kritične prilike kada je došlo do sukoba između apelanta i oštećenih-braće H.A. i A.A. S tim u vezi je navedeno da je sud prihvatio iskaz ovog svjedoka, koji nije vidio kada je apelant ubo nožem njegovu braću H.A. i A.A., ali da je sud iz iskaza ovog svjedoka utvrdio da je apelant prije učinjenja krivičnih djela imao konflikt sa nekim osobama na ulazu u WC (restorana). Također je Kantonalni sud naveo da iz zapisnika o prepoznavanju, koju radnju je 15. februara 2017. godine po nalogu tužioca izvršio MUPTK, proizlazi da su svjedoci A.A., R.A. i A.A. (oštećeni) prilikom prepoznavanja u policiji, između više osoba koje su im istovremeno pokazane, prepoznali apelanta kao lice koje je napalo oštećene H.A. i A.A, a što je potkrijepljeno i fotodokumentacijom sa prepoznavanja.
8. Zatim je Kantonalni sud na detaljan način ukazao na sadržaj iskaza saslušanih označenih svjedoka kako optužbe, tako i odbrane (pobliže opisano na str. 9-17. presude) prilikom njihovog unakrsnog ispitivanja, pri tome navodeći u kojim dijelovima je ocijenio kao vjerodostojne pojedinačne iskaze svjedoka, kao i razloge zašto u nekim dijelovima ne prihvata kao vjerodostojne navedene iskaze. Osim toga je ukazano i na sadržaj apelantovog iskaza koji je dao na glavnom pretresu (str. 15. i 16. presude), uz navođenje u kojim dijelovima sud prihvata apelantov iskaz kao vjerodostojan, uključujući i činjenicu da su ga radnici obezbjeđenja tukli označenim predmetima. Međutim, Kantonalni sud je u pogledu utvrđenja činjenice otpočinjanja tuče naveo da nije prihvatio apelantov iskaz da su ga navedeni radnici obezbjeđenja prvi napali, jer je u tom dijelu apelantov iskaz u suprotnosti sa ostalim provedenim označenim dokazima. Dalje je istaknuto da sud, također, nije prihvatio iskaz apelanta kao svjedoka kada navodi da ne zna zašto mu nisu dali da ponovo uđe u restoran, kao i da je u svrhu odbrane nasumično mahao čakijom lijevo-desno i da nije imao namjeru nikoga da ubode, jer iz provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedoka A.A. i oštećenog A.A., proizlazi da je apelant svjesno ubadao nožem oštećene H.A. i A.A. sa namjerom da ih usmrti, pa je H.A. i usmrtio, i to prema iskazu vještaka, prof. dr. Zdenka Cihlarža zamahom i ubodom znatnog intenziteta, što opovrgava apelantov iskaz da to nije učinio namjerno, a A.A. nije uspio usmrtiti, jer se ovaj odbranio podignuvši lijevu ruku u visinu glave, što je potvrđeno i iskazima vještaka sudskomedicinske struke, prof. dr. Zdenka Cihlarža i doc. dr. Vede Tuce. Ukazano je da su navedeni vještaci potvrdili da je ozljeda lijeve podlaktice oštećenog A.A. karakteristična za odbrambenu radnju u situaciji kada počinilac pokušava da ga ubode nožem u glavu ili tijelo, kako je to ovaj svjedok-oštećeni i naveo. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da ne prihvata navode apelantovog branioca u završnoj riječi da bi apelanta u ovom slučaju trebalo proglasiti krivim samo za krivično djelo lake tjelesne ozljede, niti prihvata apelantov iskaz optuženog kao svjedoka kada navodi da nije vidio da je udario policajca, jer je ovakav iskaz neuvjerljiv.
9. Potom je Kantonalni sud na detaljan način (pobliže opisano na str. 17-23. presude) ukazao na sadržaj iskaza i nalaza i mišljenja označenih vještaka u vezi sa ranama koje su zadobili kako oštećeni H.A. i A.A., tako i apelant, te stanjem svijesti u kojem se apelant nalazio kritične prilike. S tim u vezi je navedeno da je sud prihvatio iskaze vještaka, prof. dr. Zdenka Cihlarža i doc. dr. Vede Tuce, jer u njima nije uočio nelogičnosti, niti protivrječnosti, ističući da su navedeni vještaci stručni i kvalifikovani za ovu vrstu vještačenja i sa značajnim iskustvom u vještačenju u krivičnim predmetima u sudovima, da su njihovi nalazi sačinjeni na temelju relevantne medicinske dokumentacije, a prof. dr. Vede Tuce i na temelju navedenog nalaza Zavoda za biohemiju JZUUKC. Na osnovu iskaza vještaka, prof. dr. Zdenka Cihlarža, kada se dovede u vezu sa iskazima svjedoka A.A. i A.A. (oštećenog), Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je apelant ubodom nožem usmrtio oštećenog A.A. i na isti način lako tjelesno ozlijedio oštećenog A.A. Također je Kantonalni sud ukazao da je prihvatio iskaze i nalaz tima vještaka JZUUKC Tuzla - Klinike za psihijatriju, jer su vještaci stručni i kvalifikovani za davanje nalaza ove vrste, pa je utvrdio da u vrijeme učinjenja djela apelant nije bolovao od trajne ili privremene duševne bolesti, niti privremene duševne poremećenosti, niti je zaostalog psihičkog razvoja, niti ovisnik o alkoholu, te da je njegova sposobnost da shvati značaj svojih djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno.
10. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je apelant u svom iskazu pokušao da predstavi sebe kao žrtvu, navodeći da je on prvi napadnut, da su ga tukli, da je on nehotično nanio ozljede oštećenim, no iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant, koji je bio pod djejstvom alkohola, nakon konflikta sa oštećenim H.A. (radnikom obezbjeđenja označenog restorana), zbog toga što mu nije dopuštao da ponovno uđe u restoran, prvi napao navedenog oštećenog i ubodima nožem ga usmrtio, te, također, udarcem nožem pokušao usmrtiti i oštećenog A.A., pa je i nakon toga nastavio sa nasiljem i počinio krivično djelo oštećenje tuđe stvari, tako što je, vidjevši da su oštećenog H.A. unijeli u vozilo, kada se auto kretalo unazad i došlo tačno pred vrata svojim zadnjim dijelom, objema rukama udario u predjelu zadnjeg vjetrobranskog stakla na označenom vozilu i razbio ga, što je potvrđeno iskazima označenih svjedoka i njihovim dovođenjem u vezu sa označenom fotodokumentacijom, a potom je i u Službi hitne pomoći JZU Doma zdravlja Živinice zatvorenom šakom udario policajca F.P., koji je bio na dužnosti, i lako ga tjelesno ozlijedio na koji način je počinio i krivično djelo napad na službenu osobu pri vršenju poslova sigurnosti. Dakle, Kantonalni sud je naveo da se radi o kontinuiranom vršenju nasilja apelanta kritične prilike (noći) u kojoj je počinio čak četiri krivična djela u stjecaju, među kojima i krivična djela ubistvo i pokušaj ubistva. Dakle, Kantonalni sud je naveo da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnih djela navedenih u izreci presude (pobliže opisano na str. 24. i 26. presude) a sve to u vezi sa članom 54. KZFBiH, ističući pritom da je apelant postupao u njihovom izvršenju sa direktnim umišljajem.
11. Konačno je istaknuto da je Kantonalni sud prilikom izbora vrste krivične sankcije apelantu ocijenio kao olakšavajuću okolnost činjenicu da je porodičan i otac jednog djeteta, te činjenicu da je prilikom učinjenja krivičnih djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno, a kao otežavajuću okolnost mu je ocijenio težinu počinjenih krivičnih djela i njegovu raniju osuđivanost, pa je, imajući u vidu odredbe člana 42. i člana 49. st. (l) i (2) KZFBiH, zbog stepena krivične odgovornosti apelanta, kao i zbog razloga specijalne i generalne prevencije za ostvarenje svrhe kažnjavanja, odlučio da je apelantu neophodno izreći kaznu zatvora (pobliže opisano na str. 26. i 27. presude).
12. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0K 016134 18 Kž4 od 12. jula 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužitelja, apelanta i njegovog branioca, te je potvrđena prvostepena presuda od 5. februara 2018. godine.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer je Kantonalni sud u njenom obrazloženju naveo razloge o odlučnim činjenicama koje uzima utvrđenim (ko je započeo tuču, na koji je način ona započeta i šta je korišteno u tuči, odnosno kako je sukob započeo i ko je upotrijebio sprej), navodeći sadržaj relevantnih iskaza svjedoka i materijalne dokaze u odnosu na navedene odlučne činjenice, pri tome dajući i ocjenu sadržaja tih iskaza. Pored toga je Vrhovni sud istakao da je u obrazloženju prvostepene presude Kantonalni sud određeno iznio koje činjenice u odnosu na svaku tačku presude i zbog kojih razloga je uzeo kao dokazane, dajući pri tome ocjenu zašto određene dokaze smatra vjerodostojnim, pa je neosnovan žalbeni prigovor da je počinjena navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Dakle, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepene presude naveo sadržaj relevantnih dokaza, te šta iz tih dokaza proizlazi u vezi sa činjenicom da je apelant napao oštećenog H.A. prvo prskanjem sprejem, a potom i nožem. Istaknuto je da je ovu odlučnu činjenicu prvostepeni sud utvrdio prvenstveno na temelju iskaza neposrednih svjedoka A.A. i A.A. (oštećenog). S tim u vezi je ukazano da su navedeni svjedoci na glavnom pretresu u svojim iskazima jasno opisali da su iz blizine od nekoliko metara vidjeli da je apelant oštećenog H.A. prvo poprskao sprejem, držeći ga u lijevoj ruci, a potom nožem kojeg je držao u desnoj ruci zadao tom oštećenom više udaraca u razne dijelove tijela. Pritom je navedeno da činjenica na koju se ukazuje žalbom apelantovog branioca da svjedok A.A. nije u istrazi u svom iskazu spominjao sprej, ne dovodi u pitanje iskaz ovog svjedoka sa glavnog pretresa, jer iz iskaza iz istrage ni ne proizlazi da je taj svjedok bio upitan u odnosu na navedenu okolnost, a pored toga je navedeni svjedok, i nakon predočavanja tog iskaza iz istrage, precizno opisao relevantne detalje, te objasnio da je tačno upravo ono što je naveo na glavnom pretresu. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je iz izvedenih dokaza prvostepeni sud izveo zaključak o tome kako je započeo sukob i ko je upotrijebio sprej prilikom izvršenja krivičnog djela iz tačke 1. pobijane prvostepene presude.
14. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao i da su neosnovani navodi apelantovog branioca da je apelant prilikom izvršenja djela iz tačke 1. prvostepene presude postupao u prekoračenju nužne odbrane. Pored toga što su takvi navodi suprotni iskazima svjedoka koje je sud prihvatio istinitim i vjerodostojnim, Vrhovni sud je naveo da su oni suprotni i nalazu vještaka medicinske struke, prof. dr. Zdenka Cihlarža. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka medicinske struke ne proizlazi da su ozljede kod oštećenog H.A. nastale uslijed nasumičnog apelantovog mahanja nožem zbog toga što je poprskan sprejem i da nije ništa vidio. Razloge kojima se rukovodio kod donošenja zaključka o neosnovanosti ovih tvrdnji apelantove odbrane Vrhovni sud je pobliže obrazložio na str. 6. i 7. presude.
15. Dalje je Vrhovni sud naveo da je, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je kod apelanta postojao umišljaj da liši života oštećenog A.A. U tom smislu je istaknuto da su ozljedu kod navedenog oštećenog vještačili vještak optužbe, prof. dr. Zdenko Cihlarž, te vještak odbrane, dr. Vedo Tuco. Kada se navedene činjenice i okolnosti dovedu u vezu sa činjenicom da se radilo o jednom događaju u kojem je apelant prije napada na oštećenog A.A. sa umišljajem lišio života njegovog brata (oštećenog H.A.), Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio svjestan da zamahom nožem u pravcu glave oštećenog A.A. može ga lišiti života, što je i htio zamahujući mu u pravcu glave koji obuhvata i područje vrata oštećenog, upravo kako je to naveo sam navedeni oštećeni. Također je ukazano da se, pored opisanih utvrđenih okolnosti postojanje umišljaja u odnosu na krivično djelo ubistvo u pokušaju, i po stavu Vrhovnog suda, ne može dovesti u pitanje sam karakter tjelesne ozljede kod oštećenog.
16. U odnosu na krivično djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti, Vrhovni sud je istakao da apelantov branilac ne osporava da je apelant u prostorijama Doma zdravlja napao policajca F.P. kao službenu osobu u vršenju poslova javne sigurnosti, pri čemu je navedeno da je policajac zadobio laku tjelesnu ozljedu, ali da se žalbom ukazuje da navedena službena osoba - policajac nije prije toga reagirao kada je oštećeni A.A. fizički napao apelanta. S tim u vezi, ukazuje da je navedene okolnosti prije udaranja službene osobe trebalo imati u vidu prilikom odlučivanja. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud upravo te okolnosti utvrdio iz iskaza više svjedoka, pri čemu nije prihvatio iskaz svjedoka A.A. (oštećenog) u dijelu kada je tvrdio da on u hodniku, prije nego je apelant udario policajca, nije udario apelanta. Prema tome, istaknuto je da apelantov branilac neosnovano navodi da okolnosti prije nego što je apelant udario policajca sud nije utvrdio u prvostepenoj presudi. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano žalbom apelantovog branioca prvostepena presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
17. Konačno, ispitujući odluku prvostepenog suda o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji apelantu, Vrhovni sud je, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, istakao da prvostepeni sud nije prestrogo utvrdio kako pojedinačne kazne, tako i jedinstvenu kaznu za djela u stjecaju. U odnosu na navod da su pojedinačne kazne i jedinstvena kazna zatvora prestrogo odmjerene, istaknuto je da se ne navode u žalbi razlozi, niti bilo kakvi argumenti, tako da takvi uopćeni navodi ne znače ništa, pa se pokazuju paušalnim i ne mogu se ispitati. S druge strane je Vrhovni sud ukazao da apelantovo korektno ponašanje nema karakter olakšavajuće okolnosti, jer je apelantovo ponašanje tokom suđenja propisano odgovarajućim odredbama ZKPFBiH, pa se nije ni moglo uzeti prilikom odmjeravanja kako pojedinačnih, tako ni jedinstvene kazne zatvora. Pored toga je Vrhovni sud naveo da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant izrazio kajanje, već da je na glavnom pretresu samo izrazio žaljenje i to samo u odnosu na događaj iz tačke 1. prvostepene presude (ubistvo), a ne i za ostale tačke iste presude, a koji način izražavanja žaljenja i saučešća u odnosu na stradalog H.A. po svojoj sadržini nije takav da bi mogao utjecati na izricanje blažih pojedinačnih kazni, niti jedinstvene kazne zatvora. Stoga, imajući u vidu stepen apelantove krivice, okolnosti pod kojima je krivična djela učinio, njegov raniji život i ponašanje poslije učinjenih krivičnih djela, te težinu učinjenih krivičnih djela, Vrhovni sud je istakao da se pojedinačnim kaznama zatvora, te jedinstvenom kaznom zatvora izrečenom u pobijanoj prvostepenoj presudi može ostvariti svrha krivičnopravne sankcije iz člana 42. KZFBiH, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ističe da su redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje na njegovu štetu, što je u ovom predmetu utjecalo na „nezakonit slučaj o sadržaju odluke prvostepenog suda, a sada i drugostepenog suda“. U tom smislu apelant ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer „presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“. Također se navodi da redovni sudovi nisu postupili u skladu sa odredbom člana 296. stav (1) ZKPFBiH, propuštajući da savjesno ocijene svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kao i da daju obrazloženje u skladu sa odredbom člana 305. stav (7) ZKPFBiH. U svjetlu navedenog, apelant navodi da su redovni sudovi propustili utvrditi odlučne činjenice koje se tiču pitanja ko je i zašto započeo tuču, te kako je ona započeta i sa čime, te šta je u njoj upotrijebljeno. U vezi sa navedenim, prema apelantovom mišljenju, spornim pitanjima, apelant na opširan način ukazuje na pojedinačno označene svjedoke koji su saslušani u predmetnom krivičnom postupku. Shodno navedenom, apelant smatra da nema nikakvog pouzdanog dokaza da je on započeo tuču i da je koristio sprej-suzavac (elektrošokove i palice), već upravo suprotno, zaštitari-braća H.A. i A.A. Dalje, apelant ističe da je, u pogledu činjenice koja se tiče povređivanja oštećenog H.A., od odlučnog značaja da se apelant tada branio ili napadao. Prema apelantovim navodima, on se branio „koristeći, nažalost, čakiju na koji način je očigledno upotrijebio jače sredstvo za odbranu u odnosu na ono kojim je napadnut“, tako da se, prema apelantovom shvatanju, očigledno radi o prekoračenju u sredstvu, a time i prekoračenju nužne odbrane. Zatim, apelant ukazuje da se u konkretnom slučaju nikako nije radilo o krivičnom djelu pokušaj ubistva, te da je, s tim u vezi, sud propustio ocijeniti apelantov umišljaj spram izvršenja krivičnog djela, kao i ostale dokaze u vezi sa intenzitetom povređivanja A.A. Konačno, apelant ističe da ne spori da se napad na policajca F.P desio i da je on tom prilikom zadobio lake tjelesne povrede, ali da je sud propustio uzeti u obzir odlučne činjenice prilikom odlučivanja kako i zašto se taj događaj desio. Na kraju se ukazuje da su utvrđene kazne prestroge, jer sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani i njegovo „maksimalno korektno ponašanje“, te iskreno žaljenje i kajanje zbog svega što se dogodilo. b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju identični navodi kao i oni koji su izneseni u žalbi protiv spomenute presude Kantonalnog suda u Tuzli, slijedom čega proizlazi da se apelant obraća Ustavnom sudu kao trećestepenom žalbenom sudu, sa ciljem ponovnog preispitivanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja kroz navodne bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog toga što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je navedeno da je Vrhovni sud u svojoj presudi iznio jasne i određene razloge i u pogledu pravilnosti utvrđenih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela iz člana 166. stav 1. i dr. KZFBiH, te da je evidentno da apelant činjenice koje su ocijenjene u presudi tog suda sada, za razliku od navoda u žalbi protiv presude Kantonalnog suda, označava kao odlučne činjenice koje to nisu. Prema stavu Vrhovnog suda, ocjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku presudom Vrhovnog suda, nije bila proizvoljna, te da su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni i precizni razlozi. Zbog toga je Vrhovni sud istakao da nisu prekršena apelantova prava na koja se apelacijom ukazuje i da na iznesene prigovore u apelaciji nije potrebno ponovo odgovarati, jer su na sve relevantne prigovore dati odgovori u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da apelant, uglavnom, ponavlja navode koji su bili navedeni u njegovoj žalbi i žalbi njegovog branitelja na prvostepenu presudu tog suda, a koji se u pretežnom dijelu odnose na ocjenu iskaza pojedinih svjedoka. Stoga je Kantonalni sud naveo da smatra neosnovanim navode apelacije, te da u svemu ostaje kod navoda iz osporene prvostepene presude od 5. februara 2018. godine.
21. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su navodi apelacije neosnovani i paušalni, jer sam apelant, u suštini, ponovno elaborira činjenično stanje koje je bilo predmet raspravljanja u prvostepenom postupku, dok se iz navoda apelacije ne vidi da li je (i u kojoj mjeri) bilo narušeno njegovo pravo na odbranu s obzirom na to da su svi prijedlozi dokaza odbrane usvojeni i provedeni tokom krivičnog postupka. Shodno tome je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17 Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 26.
Nužna odbrana (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.
Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 49. st. (1) i (2) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove lične prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
Član 54. st. (1) i (2) Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;
Član 166. stav (1) Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Član 359.
Napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti (1) Ko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti [...] službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba ili osoba koja joj pomaže lahko tjelesno ozlijeđena [...] učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 016134 18 Kž4 od 12. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 14. septembra 2018. godine (a apelantovom braniocu 20. septembra 2018. godine), a apelacija je podnesena 31. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti, tako i pogledu odluke o pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora i izrečenoj jedinstvenoj kazni zatvora. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
35. Nadalje, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju primarno krivičnih djela iz tač. 1. i 2, te tačke 4. izreke prvostepene presude za koja je konačno osporenom odlukom i osuđen (apelant tvrdi da nije prvi počeo tuču, da nije korstio suzavac-sprej, da je do usmrćivanja oštećenog H.A. došlo u nužnoj odbrani, a da je do nanošenja povreda oštećenom A.A. došlo uslijed prekoračenja nužne odbrane, kao i da sud nije uzeo u obzir relevantne okolnosti koje su prethodile napadu na policajca), odnosno problematizira nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo na koje je, između ostalog, ukazano i navodima predmetne apelacije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvalitete pojedinih dokaza, konkretno vjerodostojnosti iskaza svjedoka očevidaca A.A. i oštećenog A.A. u kontekstu ostalih izvedenih dokaza optužbe i odbrane. Dakle, Kantonalni sud je sve dokaze, uključujući između ostalih i iskaze saslušanih svjedoka i vještaka medicinske struke (zajedno sa njihovim nalazima i mišljenjima), koje su predložili optužba i apelantova odbrana detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak u pogledu apelantovog učešća u inkriminisanom događaju u kojem su u stjecaju preduzete radnje koje su apelantu stavljene na teret i za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su u ovom postupku redovni sudovi na obje sudske instance posebnu pažnju posvetili ispitivanju i ocjeni kredibiliteta i vjerodostojnosti pojedinih označenih svjedoka, te da su u tom dijelu dati dovoljni razlozi zašto je pojedinim iskazima svjedoka poklonjena u potpunosti ili djelimično vjera, a sve dovođenjem u vezu sa ostalim izvedenim dokazima kako optužbe, tako i odbrane. Zbog toga je, po ocjeni Ustavnog suda, isključena svaka arbitrarnost u prvenstveno osporenoj odluci Kantonalnog suda, a potom i osporenoj drugostepenoj odluci Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza. Pri tome Ustavni sud ističe da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom dokazu, već na sveobuhvatnoj analizi dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovom braniocu bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su utvrdili odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Posljedično tome, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku redovnih sudova o neprihvatanju apelantove argumentacije da se (u smislu člana 26. KZFBiH) u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani (za ubistvo), odnosno o prekoračenju granica nužne odbrane (za pokušaj ubistva).
38. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su redovni sudovi imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
39. Također, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje općih elemenata krivičnih djela za koja je proglašen krivim, a što se prvenstveno, prema apelantovim navodima (koje je isticao kako u postupku pred redovnim sudovima, tako i navodima apelacije), ogleda u odnosu na krivična djelo iz tač. 1. i 2. izreke osporene prvostepene presude (ubistvo i pokušaj ubistva) u nepostojanju svijesti na njegovoj strani za izvršenje predmetnih krivičnih djela. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, a posebno prvostepeni sud, na detaljan način posvetili pažnju ovom pravnom pitanju, elaborirajući elemente bića predmetnih krivičnih djela. U tom smislu, po ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova kada su napad na oštećenog A.A. okarakterisali kao pokušaj ubistva, a ne krivično djelo laka tjelesna ozljeda (član 173. KZFBiH), kako je to pokušavala predstaviti apelantova odbrana. U tom smislu je Kantonalni sud na jasan način, nakon analize provedenih dokaza, ukazao na argumente kojima se rukovodio kod navedenog zaključka Pri tome, po ocjeni Ustavnog suda, nema ni proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju je apelant imao u kritičnom vremenu, odnosno da je predmetna krivična djela u stjecaju izvršio sa direktnim umišljajem, a ne, kako to apelant tvrdi, u nužnoj odbrani, odnosno njenim prekoračenjem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju, prvenstveno, krivičnog djela ubistvo i ubistvo u pokušaju (te ostalih krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim) u kontekstu apelantovih radnji izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje uslijed čega se čine neosnovanim apelantovi navodi u vezi sa pravnom kvalifikacijom i prigovorom oblika svijesti potrebnog za izvršenje predmetnih krivičnih djela.
40. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio i način na koji su redovni sudovi odlučili o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju za koju smatra da je prestrogo izrečena i da prilikom njenog izricanja nisu uzete određene olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Ujedno, radi se o navodima koje je apelant prethodno isticao tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije „pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne“ (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Budući da je u pogledu izrečene jedinstvene kazne zatvora apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća na prethodno istaknuti princip da njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, jer se to pitanje reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Dovodeći u vezu citirane standarde sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o apelantovoj jedinstvenoj kazni zatvora. Iako je ranija aplantova osuđivanost uzeta kao otežavajuća okolnost prilikom donošenja (prvostepene) odluke o kazni u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da navedena okolnost suštinski u konkretnom slučaju nije mogla biti zanemarena u kontekstu ocjene ličnosti apelanta i njegovog ranijeg života (na šta je ukazao Vrhovni sud), niti je bila determinirajućeg karaktera kod donošenja kako pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, tako i kod izricanja jedinstvene kazne zatvora, jer su redovni sudovi naglasak u tom smislu stavili na okolnosti pod kojima je apelant krivična djela učinio, te njegovo ponašanje poslije učinjenih krivičnih djela, kao i samu težinu učinjenih krivičnih djela. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da apelantovo korektno ponašanje tokom postupka nema karakter olakšavajuće okolnosti, niti da je način izražavanja apelantovog žaljenja i saučešća u odnosu na stradalog H.A, po svojoj sadržini, takav da bi mogao utjecati na izricanje blažih pojedinačnih kazni, niti jedinstvene kazne zatvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u odnosu na odluku o kazni koja mu je izrečena.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant sa direktnim umišljajem počinio u stjecaju navedena (četiri) krivična djela, te u vezi sa odlukom kako o pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora, tako i o izrečenoj jedinstvenoj kazni zatvora. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnih krivičnih djela da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević