Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/20 (J. S. A.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1816/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1816/20, rješavajući apelaciju Jasmine Sarihodžić Aljić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Sarihodžić Aljić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 213739 16 Pž od 8. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Sarihodžić Aljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sead Sarihodžić odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 22. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mals 213739 20 Rev od 21. travnja 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-40/20 od 26. ožujka 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 21373916 Pž od 8. studenog 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obvežu tuženi (Tuzlanski kanton i Federacija BiH) da apelantici na ime duga za troškove prekršajnog postupka solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz solidarnu naknadu troškova parničnog postupka.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica zastupala okrivljenu pravnu osobu u prekršajnom postupku koji je obustavljen, te je odlučeno da troškovi tog postupka padaju na teret budžetskih sredstava. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 203. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da kad se obustavi krivični postupak ili kada se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija izreći će se u rješenju odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz članka 199. stavak 2. točka „a” do „f“ ZKP-a, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret budžetskih sredstava, dok je stavkom 4. propisano da optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku ukoliko zahtjev za naknadu izdataka i nagrade ne bude usvojen, odnosno ukoliko se o njemu ne donese odluka u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Također, ukazao je da je odredbom članka 204. ZKP propisano da je nagradu i nužne izdatke branitelja dužna platiti zastupana osoba, bez obzira na to tko je po odluci suda dužan podmiriti troškove kaznenog postupka, osim ako po odredbama ovog zakona nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret sredstava suda, te je ujedno propisano da ako je osumnjičenom odnosno optuženom bio postavljen branitelj, a plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje ili izdržavanje osobe koje je obavezan izdržavati, nagrada i nužni izdaci branitelju isplatiti će se iz sredstava suda. Dakle, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja članka 204. ZKP slijedi da u kaznenom postupku, u slučaju kada je sam okrivljeni angažirao branitelja (tzv. izabrani branitelj) troškove postupka na ime nužnih izdataka i nagrade branitelja, treba platiti okrivljeni, neovisno od toga kako je taj kazneni postupak okončan, jer se u takvoj situaciji nužni troškovi i nagrada izabranog branitelja imaju smatrati troškovima okrivljenog, zbog čega i izabrani branitelj, u slučaju da mu ti troškovi nisu plaćeni, troškove može potraživati u parničnom postupku samo od okrivljenog. Konačno naveo je da bi prema članku 203. stavak 4. ZKP, u slučaju kada je kazneni postupak obustavljen ili je završen oslobađajućom ili odbijajućom presudom, samo okrivljeni, a ne i njegov izabrani branitelj, imao pravo, pa time i aktivnu legitimaciju, da podnesenom tužbom u parničnom postupku od Federacije BiH potražuje nužne troškove i nagradu svog izabranog branitelja ukoliko u kaznenom postupku njegov zahtjev za ove troškove bude odbijen ili o istom ne bude donesena odluka. S obzirom na to, apelantica kao izabrani branitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku potraživati troškove postupka, tim prije što je punomoć od strane zastupane pravne osobe dana s ovlaštenjem za podnošenje tužbe protiv tuženih radi duga i za zastupanje, a što upućuje da je zastupana pravna osoba mogla biti označena kao tužitelj u podnesenoj tužbi.
Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-35/20 od 8. travnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević