Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1621/20 (M. S.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1621/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1621/20, rješavajući apelaciju Mustafe Suljića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Suljić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 208868 16 Gž od 7. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 208868 14 P od 4. veljače 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 30. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 208868 19 Rev od 21. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 208868 16 Gž od 7. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 208868 14 P od 4. veljače 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-428/19 (u odnosu na predmet AP-1068/19) od 10. travnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 7. prosinca 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužiteljica (A.B.) dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretninama, pobliže označenim u izreci prvostupanjske presude, što su tuženi (apelant i D.Š) dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu ove presude uknjiži u katastarskom operatu kao posjednik sa 1/1 i u zemljišnoj knjizi kao vlasnik sa 1/1, te je apelant dužan tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova tužiteljica odbijena.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je imajući vidu odredbe materijalnog prava (članak 32. i 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno članak 58. i 326. Zakona o stvarnim pravima) slijedi da je tužiteljica u konkretnom slučaju bila dužna dokazati postojanje valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama (zakonitost posjeda) i činjenicu neprekidnog faktičkog posjeda na predmetnim nekretninama u trajanju od deset godina (redovna dosjelost), odnosno dvadeset godina (vanredna dosjelost), pri čemu se savjesnost posjeda pretpostavlja. Nasuprot tome, apelant je bio dužan dokazati svoje navode o nesavjesnosti posjeda, kao i ostale navode na kojima je zasnivao osporavanje tužbenog zahtjeva i koje ponavlja u žalbi, a to su navodi o nezakonitosti posjeda tužiteljice, tj. nepostojanje valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva, kao i navodi o neistinitosti posjeda, te da je posjed tužiteljice na predmetnim nekretninama stečen silom, prevarom ili zlouporabom povjerenja. U pogledu toga, naveo je da je tužiteljica dokazala zakonitost posjeda na predmetnim nekretninama postojanjem ugovora o kupoprodaji 1986. godine između drugotuženog kao prodavača i prednika-oca tužiteljice kao kupca. Nadalje, kada je u pitanju vrijeme potrebno za dosjelost, naveo je da u situaciji kada bi i bili točni žalbeni navodi apelanta da je predmetno zemljište iskrčeno 1991.-1992. godine, te da je tek tada prednik tužiteljice stupio u posjed zemljišta, to ne bi bilo od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je prednik tužiteljice bio u neprekidnom faktičkom posjedu tog zemljišta sve do svoje smrti 2010. godine. Naime, da to čini vrijeme zakonitog posjeda duže od 10 godina potrebno za redovnu dosjelost kao osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretninama i koje se uračunava u vrijeme posjeda tužiteljice, a koje, zajedno s vremenom od 2010. godine do podnošenja tužbe 2014. godine, u kojem je tužiteljica nastavila koristiti to zemljište iza prednika, ukupno čini vrijeme duže od 20 godina, koje je potrebno za vanrednu dosjelost. Nadalje, pretpostavku savjesnosti posjeda tužiteljice i njenog prednika apelant ne može dovesti u pitanje ni žalbenim navodima da samo zbog toga što ugovor o kupoprodaji nekretnina iz 1986. godine nije provedeni u zemljišnoj knjizi, otac tužiteljice je već te godine znao da koristi tuđe zemljište, a ne ono koje je kupio, pa da je stoga bio nesavjestan posjednik. Pri tome, naveo je da apelant, nijednim izvedenim dokazom nije dokazao da je odbijen zahtjev prednika tužiteljice za uknjižbu, odnosno, ako je odbijen, što je bilo razlog odbijanja provođenja ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina iz 1986. godine u zemljišnim knjigama. Također, apelant ničim nije dokazao da je posjed predmetnog zemljišta stečen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, pa se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi kojima se i s tim u vezi nastoji dovesti u pitanje kvaliteta posjeda tužiteljice i njenog prednika. Konačno, u pogledu apelantovog prigovora da je vještak prekoračio opseg vještačenja Kantonalni sud je naveo da prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da je za identifikaciju spornih parcela bilo potrebno na licu mjesta izvršiti snimanje i mjerenje, zbog čega ove radnje vještaka, koje je bilo potrebno izvesti radi davanja pravilnog i potpunog nalaza i mišljenja vještaka, ne predstavljaju prekoračenje predmeta i opsega vještačenja. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. S tim u vezi apelant je istakao da obrazloženje pobijanih odluka ne zadovoljava minimum standarda obrazložene sudske odluke, a naročito odluka drugostupanjskog suda u kojoj je odgovoreno minimalno ili nikako na više nabrojanih prigovora. Osim toga, apelant je naveo presudu drugostupanjskog suda u kojoj je prema njegovom mišljenju donesena drugačija odluka, te je zauzet drugačiji stav prilikom računanja roka dosjelosti u odnosu na stranku i njenog prednika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Nadalje, u pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke tj. da su drugačije računali proteka roka dosjelosti u odnosu na stranku i njenog prednika, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević