Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/18 (K. J., D. H. i S. G.)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3991/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine u predmetu broj AP-3991/18, rješavajući apelaciju Katice Ješić i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Katica Ješić, Dževad Hodžić i Senija Garagić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 011042 14 Uvp od 8. marta 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011042 13 U od 14. avgusta 2014. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-3-378/13 od 7. maja 2013. godine i rješenja Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Lukavac broj 09/1-31-3-1913/12 od 11.
februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Katica Ješić, Dževad Hodžić i Senija Garagić, (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Omerčehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 18. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 011042 14 Uvp od 8. marta 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 011042 13 U od 14. avgusta 2014. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 05-31-3-378/13 od 7. maja 2013. godine i rješenja Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09/1-31-3-1913/12 od 11. februara 2013. godine.
2. Rješenjem Službe broj 09/1-31-3-1913/12 od 11. februara 2013. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata i još dva poimenično označena lica (u daljnjem tekstu: ostali) za utvrđivanje površine zemljišta pod zgradom i zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu zgrade, izgrađene na nekretnini označenoj kao precizirana k.č. precizirane površine upisana u precizirani pl. k.o Dobošnica II u posjedu Skupštine opštine Lukavac sa dijelom 1/1 (po novom premjeru), a što po starom premjeru odgovara nekretnini označenoj kao precizirana k.č. precizirane površine upisana u precizirani zk.ul. k.o. Kruševica, zemljišnoknjižno vlasništvo Opštenarodna imovina sa 1/1, sa uknjiženim pravom korištenja na nekretnini u ,,A“ listu u korist Osnovna škola „Ljubomir Božić - Joša“ u Dobošnici (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). U obrazloženju rješenja je konstatovano da je nakon uvida u raspoloživu dokumentaciju (preciziranu na str. 1. i 2. rješenja) utvrđeno da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za postupanje po zahtjevu u smislu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 25/03, 16/04 i 67/05).
3. Apelanti i ostali su podnijeli žalbu protiv rješenja Službe, koju je Uprava odbila kao neosnovanu Rješenjem broj 05-31-3-378/13 od 7. maja 2013. godine. Uprava je u obrazloženju rješenja konstatovala da se nisu stekli razlozi za raspravljanje predmetne upravne stvari jer je uvidom u dokaze koji se nalaze u spisu utvrđeno da apelanti nisu vlasnici predmetne zgrade zbog čega se ne može udovoljiti njihovom zahtjevu u smislu odredbi člana 39. st. 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu.
4. Apelanti i ostali su podnijeli tužbu protiv rješenja Uprave, koju je Kantonalni sud odbio presudom broj 03 0 U 011042 13 U od 14. avgusta 2014. godine, konstatujući u obrazloženju presude da je odluka organa uprave pravilna i zakonita.
5. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda koji su podnijeli apelanti i ostali, Vrhovni sud je donio presudu broj 03 0 U 011042 14 Uvp od 8. marta 2018. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano je da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa članom 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona, dok je stavom 2. istog člana regulisano da ako prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koja je potrebna za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
7. Vrhovni sud je konstatovao da iz citiranih odredbi jasno proizilazi da se pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu može utvrditi samo u korist vlasnika zgrade (pri čemu se podrazumijeva upisano pravo vlasništva na zgradi u zemljišnim knjigama), te da, ako prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem nadležni općinski organ uprave, uz ostale uslove regulisane citiranom zakonskom odredbom. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni organ kada je negativno odlučio o zahtjevu apelanata (i ostalih), jer u zemljišnim knjigama nisu upisani s pravom vlasništva na zgradi za koju zahtijevaju utvrđivanje zemljišta za njenu redovnu upotrebu. Vrhovni sud je konstatovao da tek kada apelanti (i ostali) u zemljišnim knjigama budu upisani kao vlasnici zgrade, tek tada će postojati obaveza nadležnog organa da rješenjem utvrdi površinu zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu te zgrade u skladu sa članom 39. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su odluke organa uprave i Kantonalnog suda pravilne i zakonite. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se navodi apelanata i ostalih da su im organi uprave trebali utvrditi pravo vlasništva na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade nisu se mogli prihvatiti budući da isti nisu vlasnici zgrade koja je uknjižena u zemljišnim knjigama, već samo vlasnici stana u zgradi koji su kao takvi samo upisani u knjigu položenih ugovora.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti u suštini smatraju da su osporene odluke rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, ukazujući da su upisani u knjigu položenih ugovora kao vlasnici stanova u predmetnog zgradi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji isključivo odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Dovodeći u vezu obrazloženje osporenih odluka sa odredbama propisa na koje su se organi uprave i redovni sud pozvali u obrazloženju osporenih odluka, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda dato u konačnoj osporenoj odluci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji zapravo ponavljaju navode koje su isticali u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a koje navode je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o zahtjevu za vanredno preispitivanje, kao konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari, te jasno objasnio zašto ti navodi ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući uvidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević