Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6109/18 (R. N.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Državno vlasništvo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6109/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6109/18, rješavajući apelaciju Rasima Neretljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Neretljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 042621 15 Rev od 9. augusta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 042621 14 Gž od 22. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 042621 13 P od 11. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rasim Neretljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnio je 31. oktobra 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 042621 15 Rev od 9. augusta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 042621 14 Gž od 22. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 042621 13 P od 11. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Srpske pravoslavne crkve, Općina Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Eparhije banjalučke – Upravni odbor Eparhije (u daljnjem tekstu: drugotužena; zajedno: tužene) zatraženo je 4. oktobra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Općinski sud su odgovor dostavili 14. oktobra 2019. godine, tužene 15. oktobra 2019. godine, a Kantonalni sud 23. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 046 0 P 042621 13 P od 11. jula 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prvotuženoj propašću stvari prestalo pravo vlasništva na nekretnini – zgradi izgrađenoj na parceli 7/97 preciziranoj u presudi, te se utvrđuje i da joj je propašću stvari prestalo i pravo korištenja na nekretnini – zemljište pod zgradom i zemljište koje služi za redovnu upotrebu – označenoj kao parcela 7/97, također preciziranoj u presudi, pa su tužene dužne trpjeti da se u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda izvrši brisanje prava vlasništva i prava korištenja izvršenih u korist prvotužene na predmetnim nekretninama. Presudom je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 3.510,00 KM.

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud, cijeneći provedene dokaze precizirane u presudi, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, dovodeći ih u vezu s nespornim navodima stranaka, utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Obrazloženo je da je, naime, utvrđeno da je pravomoćnom Presudom tog suda broj 46 0 P 010945 01 P od 28. jula 2011. godine utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i Dušana Stevanovića 8. oktobra 1998. godine, ovjeren kod tog suda pod brojem Ov-1448/98, a čiji je predmet bila kupoprodaja nekretnina upisanih u zk. ul. 107. k. o. Donji Vakuf. Obrazloženo je da je istom presudom odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu građenja na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva na zemljištu označenom kao k. č. 7/97 preciziranoj u presudi, te da su tužene dužne da mu priznaju i da trpe da se ova nekretnina zemljišno-knjižno i katastarski briše s njihovih imena i upiše na ime apelanta s 1/1 dijela. Navedeno je i da je Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 010945 01 P od 4. februara 2013. godine odbijena apelantova revizija protiv navedene presude u dijelu koji se odnosio na apelantov protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim je navedeno da je Općinski sud, odlučujući o prigovoru presuđene stvari koji su istakle tužene, zaključio da je taj prigovor neosnovan s obzirom na to da je u predmetu broj 46 0 P 010945 01 P u istaknutom protivtužbenom zahtjevu apelant tražio utvrđenje da je po osnovu građenja na tuđem zemljištu stekao pravo vlasništva, a u konkretnom predmetu apelant traži da se utvrdi da je prvotuženoj propašću stvari prestalo pravo vlasništva na nekretninama na parceli 7/97. Kako je obrazložio taj sud, iz navedenog proizlazi da se ne radi o identitetu zahtjeva iako se radi o identitetu činjeničnog i pravnog osnova te identitetu stranaka, te da predmetnom tužbom apelant traži i utvrđivanje prestanka prava vlasništva i prava korištenja tuženih na predmetnim nekretninama.

7. U vezi s tim je navedeno da iz provedenog dokaza – uvida u kupoprodajni ugovor od 8. oktobra 1998. godine, koji je proglašen ništavim, proizlazi da je članom 1. tog ugovora predviđeno da apelant kupuje devastiranu stambeno-poslovnu zgradu izgrađenu na predmetnoj parceli 7/97, te da je utvrđeno da je apelant tu zgradu srušio i na njenom mjestu izgradio garažu koja i sada tamo stoji. Općinski sud je obrazložio da se zbog navedenog ne može raditi o propasti stvari s obzirom na to da je odredbom člana 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva. Općinski sud je obrazložio da navedeno zadržavanje prava vlasništva na ostatku propale stvari predstavlja posljedicu pravila da vlasnik stvari ima pravo vlasništva na svim njenim sastavnim dijelovima te da, ukoliko vlasnik nema interes da zadrži pravo vlasništva na ostacima propale stvari, on može napustiti te ostatke i njegovo pravo vlasništva će u takvom slučaju prestati napuštanjem stvari, što u konkretnim okolnostima nije slučaj. Općinski sud je, osim toga, istakao da je neosnovan i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se izvrši brisanje prava vlasništva i prava korištenja tuženih na nekretninama k. č. 7/97 iz razloga što je predmetna nekretnina upisana kao državno vlasništvo s 1/1 dijela i pravom korištenja u korist prvotužene, a na osnovu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Obrazloženo je da je, u vezi s tim, osnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na apelantovoj strani jer apelant ne može zastupati interese države i tražiti brisanje prava korištenja upisanog u korist prvotužene. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu, pri tome obrazlažući da su troškovi postupka dosuđeni u skladu sa članom 386. ZPP, a prema uspjehu stranaka u sporu.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 46 0 P 042621 14 Gž od 22. januara 2015. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 702,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, u odnosu na meritum predmeta, Kantonalni sud je istakao da u potpunosti prihvaća utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda. Obrazloženo je i da su članom 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisane posljedice ništavosti ugovora. Navedeno je i da je presuda kojom je utvrđena ništavost ugovora deklaratornog karaktera kojom se uspostavljaju novi pravni odnosi jer ništav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i smatra se da nije ni zaključen. Obrazloženo je i da je odredbama člana 104. ZOO propisano vraćanje u pređašnje stanje koje osnovno pravilo je, prema mišljenju tog suda, ispoštovano u osporenoj prvostepenoj presudi jer je prvotužena bila upisana kao vlasnica na porušenom objektu, a na zemljištu ispod objekta i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu prvotužena je upisana s pravom korištenja. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelant nakon zaključenja ugovora srušio postojeći objekt i sagradio garažu u potporni zid nije od utjecaja u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji kojim je apelant kupio predmetnu nekretninu proglašen ništavim.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 46 0 P 042621 15 Rev od 9. augusta 2018. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te istaknuto da su ti sudovi, prema mišljenju Vrhovnog suda, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Između ostalog je obrazloženo da je, imajući u vidu da je pravomoćnom sudskom odlukom od 28. jula 2011. godine utvrđeno da je ništav kupoprodajni ugovor preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, to su, prema ocjeni tog suda, nastupile pravne posljedice ništavosti ugovora (član 104. stav 1. ZOO) i vraćanja u pređašnje stanje (prvotužena je bila upisana kao vlasnica na objektu, a na zemljištu ispod objekta i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu je upisana s pravom korištenja). Vrhovni sud je obrazložio da je, u vezi s tim, neprihvatljivo apelantovo pravno rezoniranje o prestanku prava vlasništva prvotužene na predmetnim nekretninama ukazivanjem na odredbu člana 53. Zakona, koje navode apelant, kako je obrazloženo, ponavlja i u žalbenom i u revizionom postupku. Kako iz ništavog pravnog posla ne može ništa ni proizaći, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio, takav pravni stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, a za koji pravni zaključak su, prema mišljenju Vrhovnog suda, ti sudovi dali jasne i potpune razloge koje kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je nesporno da je tuženim prestalo pravo vlasništva i korištenja propašću spornog objekta koji je bio od ćerpića i od kojeg nije ostalo ništa te da je imao pravo da traži brisanje njihovog prava vlasništva i korištenja iz javnih knjiga s obzirom na to da je umjesto propalog objekta sagradio novi – garažu. Smatra da su presude donesene na osnovu nepravilne i nepotpune ocjene dokaza. Navodi i da je predmetnim presudama prekršena i pravna sigurnost jer je u upravnom postupku i sporu preciziranom u apelaciji odbijen zahtjev tuženih za ponovni postupak izdavanja građevinske dozvole apelantu i time potvrđeno da je apelant imao pravo da na predmetnom zemljištu izgradi navedeni objekt. Navodi i da je prvotužena podnijela tužbu za utvrđivanje ništavim spornog kupoprodajnog objekta tek kad je apelant ishodio sve potrebne dozvole za gradnju novog objekta i da je to dokaz da je apelant bio savjestan prilikom njegove gradnje, kao i da se drugotužena tek kasnije uključila u parnicu u tom predmetu koji je rezultirao spornom presudom kojom je predmetni kupoprodajni ugovor proglašen ništavim. Apelant smatra da navedeno ne može biti od utjecaja na činjenicu da je na zakonit način umjesto propalog objekta sagradio novi, te da je time sporni objekt propao, a da se tužene i dalje vode kao vlasnice i nositeljice prava korištenja, što je, prema apelantovom mišljenju, besmisleno.

b)Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava i da u potpunosti ostaje pri obrazloženju datom u svojoj presudi.

12. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.

13. Općinski sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav redovnih sudova, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

14. Tužene su navele da su u postupku pred redovnim sudovima utvrđene sve relevantne činjenice i primijenjeno relevantno pravo, te da nije bilo kršenja apelantovih prava pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 53.

Pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29778, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list SRBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 103. stav 1.

1. Ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Član 104. stav 1.

1. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prama cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73705, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 042621 od 9. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vezan za pitanja prava vlasništva i prava korištenja na spornim nekretninama, dakle da se radi o građansko-pravnim pitanjima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo te da su činjenice pogrešno utvrđene. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava ili da su činjenice pogrešno utvrđene.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi za svoje odlučenje, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i argumentirana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, također smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su u konkretnom slučaju ostale nerazjašnjene činjenice predmeta na kojima je trebalo zasnovati odluku, kao i da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi koji su sve dokazi u postupku provedeni te način njihove ocjene kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 53. Zakona propisano da pravo vlasništva na stvari prestaje njenom propašću, a da vlasnik zadržava pravo vlasništva na njenim ostacima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom postupku utvrđeno, kako su to i obrazložili redovni sudovi, da sporni, stari objekt nije propao, već da ga je srušio apelant i na njegovom mjestu sagradio novi, zbog čega na ovaj slučaj nije moguće primijeniti odredbe člana 53. Zakona. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi o ovom pitanju proizvoljno primijenili materijalno pravo.

29. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da su razlozi za proglašavanje ugovora ništavim i pravne posljedice ništavosti propisani odredbama čl. 103. i 104. ZOO, kako su to i obrazložili redovni sudovi, te da posljedice ništavosti podrazumijevaju pravnu situaciju u kojoj vlada stanje kao da ugovor nikada nije ni zaključen. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u obrazloženju redovnih sudova o pitanju utjecaja pravomoćne presude, precizirane u prethodnim tačkama ove odluke, kojom je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelanta i lica preciziranog u prethodnim tačkama ove odluke, a čiji je predmet bila nekretnina na kojoj se nalazio sporni srušeni objekt, na kojoj apelant zbog ništavosti ugovora nije ni mogao steći pravo vlasništva. Pri tome, Ustavni sud ističe da iz činjenica predmeta proizlazi da je nesporno da je apelant sagradio novi objekt na parceli na kojoj upisano pravo vlasništva imaju tužene i njihovo pravo korištenja zemljišta za redovnu upotrebu objekta i zemljišta ispod objekta, a koje je državno vlasništvo, zbog čega apelant i nije imao aktivnu legitimaciju da traži brisanje tih prava sa tuženih. Ovo stoga jer apelant, kako su to i obrazložili redovni sudovi, zbog ništavosti kupoprodajnog ugovora nije mogao steći pravo vlasništva na nekretnini/objektu, a nije ovlašten ni da traži brisanje prava korištenja zemljišta sa tuženih s obzirom na to da se radi o zemljištu u državnom vlasništvu. Osim toga, Ustavni sud smatra i da na konkretan predmet nisu od utjecaja apelantovi navodi u vezi s upravni postupkom i upravnim sporom vođenim oko pitanja valjanosti građevinske i urbanističke dozvole za gradnju spornog objekta s obzirom na naprijed prezentirane činjenice predmeta (ništavost kupoprodajnog ugovora) i predmet konkretnog postupka. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, niti iz činjenica predmeta proizlazi da su ti sudovi, kako je već rečeno, na bilo koji način proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo ili da su činjenice predmeta ostale nerazjašnjene, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenog prava apelant vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno. U vezi s tim Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo ili da su činjenice predmeta pogrešno utvrđene u situaciji kada su redovni sudovi odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izvrši brisanje prava vlasništva i prava korištenja tuženih na spornim nekretninama, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne zakonske propise ističući da zbog ništavosti kupoprodajnog ugovora apelant nije stekao pravo vlasništva na spornom objektu, a da je zemljište za redovnu upotrebu objekta i ispod objekta državno vlasništvo, zbog čega apelant nije aktivno legitimiran da traži brisanje tih prava, da sporni objekt nije propao već ga je apelant srušio i kada su redovni sudovi za svoje zaključke i način provođenja i ocjene dokaza dali jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6109/18 (R. N.) | Sudska praksa | Aktio