Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5872/18 (Hotel "Tuzla" d.d.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5872/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5872/18, rješavajući apelaciju Hotela „Tuzla“ d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Tuzla“ d.d.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 198442 17 Rev od 16. jula 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hotel „Tuzla“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad Omazić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. oktobra 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 198442 17 Rev od 16. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Amire Bahić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 10. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. januara 2020. godine, Općinski sud 22. januara 2020. godine, Kantonalni sud 3. februara 2020. godine, a tužiteljica 4. februara 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 198442 14 Rs od 10. 12. 2014. godine [koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 198442 15 Rsž od 28. augusta 2017. godine i protiv koje je revizija odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 198442 17Rev od 16. jula 2017. godine] stavom prvim izreke obavezan je apelant da tužiteljici na ime neisplaćenih i manje isplaćenih mjesečnih plaća za period od 1. februara 2013. do 30. juna 2014. godine isplati ukupan iznos od 7.982,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od dana dospijeća pa do isplate, kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude. Stavom drugim izreke obavezan je apelant da tužiteljici na ime naknade za prevoz na posao i s posla za period od 1. februara 2013. do 30. juna 2014. godine isplati ukupan iznos od 545,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. jula 2014. godine pa do konačne isplate. Stavom trećim izreke presude obavezan je apelant da tužiteljici na ime neuplaćenih i manje uplaćenih doprinosa za PIO izvrši uplatu zakonom propisanog obaveznog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. februara 2013. do 30. juna 2014. godine Federalnom zavodu za PIO Mostar, a na ime tužiteljice u iznosu od 4.113,91 KM. Stavom četvrtim izreke presude obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 929,95 KM. Stavom petim izreke odbijen je tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da joj apelant na ime naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2013. godinu isplati iznos od 585,20 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom šestim izreke odbijen je tužiteljicin zahtjev za isplatu manje isplaćenih plaća i neisplaćenih plaća za utuženi period sa kamatnim zahtjevom, kao i sa zahtjevom za uplatu doprinosa za PIO preko dosuđenog. Stavom sedmim izreke odbijen je tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju osporenih presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica apelantov zaposlenik na poslovima šefa recepcije s koeficijentom 3,50 i da je primala manju plaću od one koja bi joj pripadala prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u Hotelu „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: interni Kolektivni ugovor) i Pravilnika o plaćama apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U vezi s tim navedeno je da su o tužiteljicinom pravu i visini njenih potraživanja sudovi odlučili primjenom internog Kolektivnog ugovora i Pravilnika koji su bili na snazi, a ne primjenom Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije, vodoprivrede, ugostiteljstva, turizma i trgovine (u daljnjem tekstu: GKU). Prema obrazloženjima presuda, redovni sudovi nisu zasnovali svoje presude na GKU jer se na apelanta kao privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom i nije mogao primijeniti GKU, te je bez osnova i apelantovo pozivanje na sudsku praksu u postupcima u kojima se odlučivalo o primjenjivosti GKU na preduzeća s većinskim privatnim kapitalom, u situaciji kada je taj GKU sadržavao odredbu da se primjenjuje samo na preduzeća s većinskim državnim vlasništvom. Prema obrazloženjima osporenih presuda, tužiteljica je, u skladu s načelom povoljnosti izraženom u Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH, ovlaštena da tužbeni zahtjev zasniva na onom izvoru koji je najpovoljniji za nju kao zaposlenika. U vezi s tim obrazloženo je da je tužiteljica tužbeni zahtjev zasnovala na internom Kolektivnom ugovoru koji nikada nije stavljen van snage, niti je izmijenjen kao i Pravilnikom, pa kako je bio na snazi u utuženom periodu, to su u skladu s načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, redovni sudovi na predmetna potraživanja primijenili odredbe Kolektivnog ugovora kao najpovoljnije pravo za tužiteljicu. U vezi s tim je navedeno i da je nesporno da je tužiteljici isplaćivana plaća u iznosu nižem od onog koji je utvrđen internim Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom i ugovorom o radu, te da je istim aktima predviđena i isplata naknade za prevoz koju tužiteljica nije primala pa joj je tužbeni zahtjev u ovom dijelu i usvojen. S druge strane, navedeno da je istim aktima predviđena i isplata regresa, ali samo u slučaju da apelant nije poslovao s gubitkom. Kako je utvrđeno da je u utuženom periodu apelant poslovao s gubitkom to je i odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Prema obrazloženju redovnih sudova Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 2830/08, na koju se apelant poziva, ne odnosi se na istu ili sličnu pravnu situaciju, zbog čega stavovi iz te odluke nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke tih sudova.

7. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku postoji sukob interesa u odnosu na tužiteljicinog punomoćnika koji je u ranijem periodu zastupao apelanta, redovni sudovi su ukazali da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 2014. godine, a tužiteljicin punomoćnik je prestao zastupati apelanta i pružati mu advokatske usluge nakon otkaza ugovora o pravnom angažiranju koji se desio 19. aprila 2011. godine, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji sukob interesa, odnosno takvo zastupanje nije u suprotnosti sa Zakonom o advokaturi i Kodeksom advokatske etike. Pri tome su redovni sudovi istakli da apelantovi navodi da je navedena advokatska kancelarija nesavjesno zastupala apelanta, da je jedan od njenih advokata bio u apelantovom Nadzornom odboru nije od utjecaja na odluku u konkretnom predmetu s obzirom na to da se odnosi na drugi period i situacije. Također je obrazloženo da su troškovi postupka dosuđeni u skladu s odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člana

33. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), pri čemu su obračun troškova i postavljeni zahtjevi apelanta i tužiteljice za njihovu naknadu precizirani u presudi Općinskog suda te je vođeno računa o uspjehu stranaka u postupku. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava. Apelant smatra da se na konkretan slučaj trebao primijeniti Opći kolektivni ugovor za područje FBiH, a ne GKU (koji je prestao da važi donošenjem Općeg kolektivnog ugovora) prilikom priznavanja prava na regres i naknade za prevoz koji su redovni sudovi primijenili, te da je nesporno da je tužiteljici plaća isplaćivana u skladu s ugovorom o radu, te da tim ugovorom, kao ni Pravilnikom nije predviđena isplata regresa u slučaju negativnog poslovanja apelanta. Navodi i da je nesporno da postoji sukob interesa advokatske kancelarije koja je zastupala tužiteljicu jer je ona zastupala apelanta u većem broju predmeta u kojima nije radila savjesno i profesionalno, zbog čega je apelant i zapao u novčane gubitke, pa nije mogao isplaćivati ni plaće, te da je u jednom od postupaka pred Kantonalnim sudom i utvrđeno da postoji sukob interesa kod zastupanja od strane navedene kancelarije. Navodi i da je jedan od advokata jedno vrijeme bio i član apelantovog Nadzornog odbora pa mu je bilo poznato apelantovo finansijsko stanje, koje saznanje je i iskorišteno u konkretnom postupku, a da je ugovor o zastupanju s navedenom advokatskom kancelarijom raskinut zato što je ta kancelarija od apelanta zahtijevala isplatu enormno veće naknade za zastupanje. Apelant smatra da je trebalo odlučiti u skladu s praksom Ustavnog suda iskazanom u predmetu broj AP 2830/08. Zbog navedenog, smatra i da je nepravilna odluka o troškovima postupka.

b)Odgovori na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo utvrđeno činjenično stanje i pravni stav redovnih sudova te istakao da nije bilo kršenja apelantovih prava, zbog čega apelaciju treba odbaciti ili odbiti.

10. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.

11. Općinski sud je naveo sadržaje osporenih presuda i istakao da su apelacioni navodi neosnovani te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Tužiteljica je u opširnom odgovoru, s pozivanjem na relevantnu praksu Vrhovnog suda, istakla da nije bilo kršenja apelantovog prava i da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o advokaturi („Službene novine Federacije BiH“ br. 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Advokat samostalno odlučuje da li će prihvatiti ponudu stranke za pružanje savjeta, zastupanje ili odbranu.

Advokat će odbiti zastupanje:

1) ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo kom drugom pitanju vezanim za taj predmet, 2) ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat koji radi u istoj advokatskoj kancelariji ili advokatskom društvu, 3) ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva radio kao advokatski pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj stranci, 4) ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva postupao kao sudija, tužilac, ovlaštena službena osoba Ministarstva unutrašnjih poslova ili kao službena osoba u organu uprave, 5) ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva bavio na drugi profesionalni način predmetnim slučajem, 6) ako on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije ili društva ima osobni interes koji je, ili može biti, u sukobu sa interesima zastupane stranke, i 7) u drugim slučajevima predviđenim zakonom ili općim aktima Federalne advokatske komore.

U slučajevima predviđenim tač., 2, 3, 5. i 7. stava 2. ovog člana advokat može prihvatiti ponudu za pružanje pravnih usluga po pristanku zastupane stranke koja je prethodno u potpunosti informisana o svim bitnim okolnostima slučaja. Takvo zastupanje ne smije biti u suprotnosti sa općim aktima Federalne advokatske komore.

Advokat samo iz razloga predviđenih zakonom ili općim aktima Federalne advokatske komore može odbiti pružanje pravne pomoći stranci u slučaju kada je, na osnovu zakona, imenovan odlukom suda ili državnog organa.

Kodeksom advokatske etike mogu se utvrditi i drugi razlozi zbog kojih advokat može da odbije pružanje pravne pomoći stranci.

Član 23.

Advokat je dužan otkazati punomoć za zastupanje zbog razloga navedenih u članu 22. stav 2. ovog zakona.

Po otkazivanju punomoći zastupanoj stranci advokat je dužan u periodu do 30 dana nastaviti pružati pravnu pomoć ako je potrebno da se od stranke otkloni kakva šteta, osim ako stranka nije imenovala drugog opunomoćenika ili se preduzimanju tih radnji izričito protivi.

Advokat nije dužan postupati u saglasnosti sa odredbama stava 2. ovog člana ako stranka otkaže punomoć, ali je advokat u momentu otkazivanja punomoći dužan u pismenoj formi obavijestiti stranku o svim relevantnim rokovima kao i zakazanim terminima u sudu u konkretnom predmetu.

14. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:

II - PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANA

Član 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se regulišu prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

VIII - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 39.

Samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine zaključivat će kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine.

Usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršit će se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 386. st. 1. i 2.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Član 396. st. 1, 2. i 3.

(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.

(2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 198442 17 Rev od 16. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vezan za pitanja koja proizlaze iz radnog odnosa, dakle da se radi o građansko-pravnim pitanjima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

24. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

26. Ustavni sud, prije svega, ističe da je u svojoj praksi već rješavao identično činjenično i pravno pitanje po apelaciji istog apelanta. U vezi s tim Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5066/18 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 5066/18 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane apelantove apelacije podnesene protiv presuda Vrhovnog suda preciziranih u toj odluci (spojeno više apelacija) u kojima je odlučivano o tužbenim zahtjevima apelantovih zaposlenica kojim su tražile isplatu razlike plaća, te naknada za regres i prevoz, kojim su redovni sudovi djelimično udovoljili zasnivajući svoje odluke na ugovorima o radu, internom Kolektivnom ugovoru i Pravilniku apelanta. U navedenoj odluci Ustavni sud je odbacio navedene apelacije jer je utvrdio: „Vrhovni sud je u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima 'opravdan zahtjev' u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.“

27. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud (a prije njega i nižestepeni sudovi) za svoje odlučenje, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentirano obrazloženje za koje Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju svoje odluke zasnovali na odredbama internog Kolektivnog ugovora, ugovora o radu tužiteljice i Pravilniku, a ne na GKU, kako to tvrdi apelant. Osim toga, Ustavni sud, u vezi s apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti praksu Ustavnog suda o istim pitanjima, konkretno Odluku u predmetu broj AP 2830/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2830/08 od 21. jula 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da je u tom predmetu Ustavni sud odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Naime, apelantica u tom predmetu je tužbenim zahtjevom tražila isplatu neisplaćenih naknada za prekovremeni rad, topli obrok i regres, razliku plaće između isplaćene plaće i najniže plaće, otpremninu, kao i razliku na ime manje uplaćenih sredstava za PIO, pri tome se pozivajući na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i Zakona o radu, a koji su redovni sudovi odbili. U tom predmetu redovni sudovi su dali obrazloženje da su, između ostalog, apelantici u tom predmetu plaće isplaćivane u skladu s ugovorom o radu i Pravilnikom tuženog koji je privatno preduzeće na koje se ne može primijeniti kolektivni ugovor, te da aktima tuženog, kao ni ugovorom o radu apelantice u tom predmetu nije predviđena isplata naknada za topli obrok i regres.

28. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da su u konkretnom predmetu redovni sudovi svoje odluke (kao i u navedenom predmetu) zasnovali na internom Kolektivnom ugovoru, ugovoru o radu i Pravilniku, te da je i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu broj AP 2830/08, suprotno apelantovim navodima, tužbeni zahtjev odbijen u dijelu u kojem je tražena isplata naknade za regres, a zato što ugovorom o radu, kao ni Pravilnikom, niti internim Kolektivnim ugovorom isplata te naknade nije predviđena u slučaju ako je apelant poslovao negativno. Osim toga, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, i obrazloženje redovnih sudova u vezi s dosuđenim troškovima postupka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo u ovom segmentu.

29. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa advokatske kancelarije koja je do 2011. godine zastupala apelanta, a od 2014. godine tužiteljicu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i o tom pitanju dali jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud ističe da je odredbama čl. 22. i 23. naprijed citiranog Zakona o advokaturi (kao i Kodeksom advokatske etike), kako su to i obrazložili redovni sudovi, propisano kada advokat ne može zastupati stranku, odnosno kada postoji sukob interesa, a prema kojim sukob interesa postoji ako je advokat već zastupao suprotnu stranku u istom predmetu ili ako ima lični interes u predmetu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da iz činjenica predmeta i dokumenata priloženih uz apelaciju jasno proizlazi da navedena advokatska kancelarija nije zastupala apelanta i tužiteljicu u istom predmetu, te da je navedenu advokatsku kancelariju tužiteljica angažirala tri godine nakon što je ta kancelarija otkazala ugovore o zastupanju koje je imala zaključene s apelantom (a koji su se ticali zastupanja apelanta u redovnom poslovanju, a ne u radnom sporu). Pored toga, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je utvrđen neki interes navedene advokatske kancelarije u ovom predmetu. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da ga je navedena advokatska kancelarija zastupala nesavjesno i neprofesionalno, te da je zbog toga, kao i zato jer je jedan od advokata bio član apelantovog Nadzornog odbora, imala saznanja o apelantovom poslovanju koje je bilo negativno zbog takvog zastupanja, nisu od utjecaja na odluku u ovom predmetu s obzirom na to da se ne odnose na konkretan postupak. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije od utjecaja ni apelantovo pozivanje na rješenje Kantonalnog suda, precizirano u apelaciji, kojim je utvrđen sukob interesa u odnosu na navedenu advokatsku kancelariju. Ovo stoga što iz navedenog rješenja proistječe da je u tom slučaju navedena advokatska kancelarija zastupala stranku čije je potraživanje nastalo u vrijeme kada je zastupala apelanta, a što u konkretnom predmetu nije slučaj jer je, kao što je već rečeno, navedena advokatska kancelarija prestala zastupati apelanta 2011. godine, a predmetna potraživanja tužiteljice se odnose na 2013. i 2014. godinu. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da redovni sud nije proizvoljno primijenio pravo. U vezi s tim Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su djelimično usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev zasnivajući ga na internom Kolektivnom ugovoru, ugovoru o radu tužiteljice i Pravilniku apelanta, kada su dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto ne postoji sukob interesa u zastupanju advokatske kancelarije koja je zastupala tužiteljicu i kada su troškovi postupka dosuđeni u skladu sa ZPP i Tarifom.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5872/18 (Hotel "Tuzla" d.d.) | Sudska praksa | Aktio