Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4811/18 (O. B.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4811/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4811/18, rješavajući apelaciju Ognjena Brankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ognjena Brankovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine i 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ognjen Branković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luka, kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luka, podnio je 22. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4811/18. Apelant je dopunio apelaciju 28. avgusta i 27. septembra 2019. godine.
2. Apelant je 7. marta 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1034/19.
3. Apelant je podneskom od 28. marta 2019. godine zatražio da se predmeti br. AP 4811/18 i AP 1034/19 spoje i da Ustavni sud donese jednu odluku.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije br. AP 4811/18 i AP 1034/19 u kojim će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4811/18.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republičkog javnog tužilaštva RS (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 3. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.
6. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. maja, Okružni sud 19. maja i Republičko tužilaštvo 14. maja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine apelanta, te još pet optuženih, među kojim i V. T., proglasio krivim da su kao pripadnici „zločinačkog udruženja“, konkretno opisanim radnjama, počinili krivično djelo u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika RS u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika RS. Apelant je osuđen na kaznu zatvora od pet godina.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i presudu Okružnog suda u odnosu na njega i još četiri optužena u cjelini potvrdio. Djelimično je uvažena žalba optuženog J. T. i u odnosu na njega prvostepena presuda je preinačena.
10. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud prilikom ocjene dokaza postupio suprotno članu 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). U vezi s tim je ukazano da je u presudi dat kratak sadržaj dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Prema stavu Vrhovnog suda, u presudi su iznijeti, podvrgnuti analizi i ocjeni, sadržaji iskaza svjedoka A. K., I. J., M. E., N. H., M. D., M. V. i B. G., te su posebno cijenjeni iskazi svjedoka D. Mi. i D. M. koje su dali na glavnom pretresu u odnosu na one iz istrage s obzirom na to da su se razlikovali. Nadalje, ukazano je da su iskazi saslušanih svjedoka, u skladu sa članom 304. stav 7. ZKPRS, pravilno dovedeni u vezu s dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i vještačenjem oduzete droge. Najzad, u vezi s iskazom svjedokinje V. T. ukazano je da je prvostepeni sud na stranici 42. dao razloge zašto taj iskaz prihvata i cijeni, te odgovorio na apelantove prigovore koje je isticao u odnosu na njen iskaz.
11. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu jer je tužilac na glavnom pretresu predložio da se kao dokaz provede vještačenje mobilnih telefona jer je vještačenje izvršeno nakon podizanja optužnice. U vezi s tim je ukazano da u vrijeme podizanja i potvrđivanja optužnice nalaz vještaka nije bio sačinjen, da je nakon potvrđivanja optužnice apelant mogao ostvariti uvid i u naredbu o vještačenju, te najzad da se dokazi mogu predlagati i provoditi sve do okončanja glavnog pretresa.
12. Vrhovni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da se prvostepena presuda zasniva na nezakonitim dokazima. Apelantova tvrdnja da je optužena V. T. u prostorijama MUP-a provela duže od 24 sata ocijenjena je netačnom, te je ukazano na datum i sat lišavanja slobode V. T., odnosno datum i sat kada je predana Tužilaštvu, na osnovu čega je zaključeno da je u prostorijama MUP-a provela najviše 16 sati. Nadalje, ukazano je da se o sposobnosti optužene V. T. prilikom davanja izjave u istrazi nije pojavila sumnja, te da je u toku glavnog pretresa izvršenim vještačenjem ta sposobnost i dodatno potvrđena. Nadalje, ukazano je da je V. T. u istrazi saslušana u svojstvu osumnjičene dva puta (u 11.35 i 15.50 sati) u prisustvu svog branioca, te da je prethodno upozorena u skladu sa članom 143. ZKPRS. Oba zapisnika je potpisala u prisustvu branioca, a što su potvrdila i ovlaštena službena lica, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi o identičnosti, odnosno razlikama u njenim potpisima. Slijedom navedenog, zaključeno je da, shodno članu 288. stav 3. ZKPRS, bez obzira na to da optužena V. T. nije iznosila svoju odbranu na glavnom pretresu, nije postojala prepreka da se njeni iskazi koriste kao dokazi na glavnom pretresu. Činjenica da zbog takve njene odbrane apelant i ostali optuženi nisu imali mogućnost da je ispitaju u vezi s datim iskazima ne rezultira kršenjem prava na odbranu jer se prvostepena presuda ne zasniva samo na tom dokazu. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka A. K., M. V., D. M. i ostalih koje je sud cijenio zajedno s materijalnim dokazima i dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama.
13. Vrhovni sud je zaključio i da je zakonit dokaz iskaz svjedoka A. K., te da je bez značaja apelantova tvrdnja da je i protiv njega trebao biti pokrenut krivični postupak za radnje nabavljanja droge od apelanta. U vezi s tim je ukazano da on u ovom postupku ima svojstvo svjedoka, a ne osumnjičenog, te da je u skladu sa zakonom saslušan u svojstvu svjedoka.
14. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja u vezi s pismenim izvještajima tužioca o preduzetim posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija sudiji za prethodni postupak. Vrhovni sud je istakao da je taj navod proizvoljan jer apelant u žalbi nije naveo na čemu zasniva tvrdnju da je postupljeno suprotno članu 237. stav 1. ZKPRS. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud utvrdio da su posebne istražene radnje provedene na osnovu i u okviru naredbi sudije za prethodni postupak, da je zakonitost tih dokaza cijenio prvostepeni sud, pa da je bez značaja prigovor o postupku njihovog dostavljanja i ocjene od sudije za prethodni postupak.
15. Vrhovni sud je zaključio i da su bez značaja žalbeni navodi da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi zbog korištenja termina „zločinačko udruženje“, „organizovano kriminalno udruženje“ i „organizovana grupa“. S obzirom na to da se dispozicija krivičnog djela za koje su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim po elementima koji određuju biće krivičnog djela u novom zakoniku i ranijem krivičnom zakonu sadržajno ne razlikuju, navodi u tom dijelu su ocijenjeni neosnovani. Prema stavu Vrhovnog suda, isto vrijedi i za prigovor povrede zakona da to krivično djelo nije propisano u Krivičnom zakoniku RS zbog različitih pojmova zločinačke grupe i zločinačke organizacije.
16. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi kojim je selektivnom ocjenom dokaza apelant pokušao dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim je ukazano da su svjedoci, čije iskaze sud prihvata, potvrdili kada, gdje i kako su od optuženih kupovali opojnu drogu. Svjedok A. K. je izjavio da je od apelanta u toku 2016. i 2017. godine više puta kupovao opojnu drogu kokain. Svjedok M. V. je detaljno opisao sporni događaj od 4. marta 2016. godine pred apelantovom kućom, tj. dolazak i ponašanje svjedoka A. K., kao i da je taj svjedok prilikom saslušanja izjavio da je drogu kupio od apelanta. Ocijenjeno je da je taj iskaz uvjerljiv s obzirom na to da je od A. K., prema potvrdi o oduzimanju predmeta od 4. marta 2016. godine, oduzeta materija za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi. Nadalje, svjedok M. V. se detaljno izjasnio i o dolasku optuženog V. B. do apelantove kuće 18. marta 2016. godine, kako se ponašao, da su tom prilikom kod njega pronašli i oduzeli 10,32 grama opojne droge kokain, a da to proizlazi i iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 18. marta 2016. godine. Izjavu svjedoka M. V. potvrdio je i svjedok B. G. koji je s optuženim V. B. bio kao suvozač, da je s njima bio i M. D., te da je tom prilikom od optuženog V. B. oduzeta opojna droga.
17. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su pravilnom ocjenom iskaza optužene V. T. o tome pod kojim okolnostima je od apelanta preuzimala opojnu drogu kokain potvrđeni iskazi ranije navedenih svjedoka. Naime, optužena V. T. je u svom iskazu detaljno opisala da je apelant, jedne prilike, donio drogu njihovoj kući, da su je prethodno suprug (optuženi J. T.) ili sin (optuženi V. T.) pozivali telefonom govoreći da će Žorž (apelant) donijeti nešto da preuzme i da je ona znala da se radi o drogi kokain koju je preuzela od apelanta, te predala optuženim J. T. ili V. T. Također, potvrdila je da je jedanput drogu preuzetu od apelanta predala optuženom N. O., zvanom Ćelo iz Broda, nakon što ju je prije toga zvao suprug i rekao da će doći N. po gume i da je ona znala da se radi o opojnoj drogi kokain. Vrhovni sud je zaključio da se radi o detaljnom, logičnom i uvjerljivom iskazu s opisom svega što se dešavalo, vremena i mjesta, nadimka optuženih, žargona gume za drogu, pa da mu je prvostepeni sud opravdano poklonio vjeru.
18. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka i optužene V. T. u vezi sa sadržajem tonskih zapisa telefonskih razgovora, potvrdama o privremeno oduzetim predmetima, provedenim vještačenjima, došao do pravilnog zaključka o odlučnim činjenicama o načinu i okolnostima konkretnih radnji koje su svakom od optuženih stvaljane na teret.
19. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine odbio kao neosnovane zahtjeve za zaštitu zakonitosti koje su podnijeli apelant i ostalih osuđeni.
20. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant ukazivao na povredu Krivičnog zakonika RS. U prilog toj tvrdnji je istakao da je proglašeni krivim za krivično djelo izvršeno u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 1. u vezi sa članom 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika RS, a da činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude ne odgovara opisu bića djela iz člana 366. stav 1. Zakonika, već da odgovara biću krivičnog djela iz člana 383.a stav 2. ranije važećeg Krivičnog zakona.
21. Vrhovni sud je zaključio da su apelantove tvrdnje neosnovane. U vezi s tim je ukazano da je članom 383a. stav 2. ranijeg Krivičnog zakona propisano: „Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina“. Odredbom člana 366. stav 2. novog Krivičnog zakonika propisano je: „Ko u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe izvrši krivično djelo utvrđeno ovim zakonikom za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine“. Dakle, u ranijem zakonu, naziv krivičnog djela je „organizovani kriminal“ i u opisu djela se koristi pojam „pripadnik zločinačkog udruženja“, dok je u novom zakoniku naziv djela „izvršenje djela u sastavu kriminalnog udruženja“ i u opisu djela koriste se pojmovi „grupa i organizovana kriminalna grupa“. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 147. stav 12. ranijeg Krivičnog zakona definisan pojam organizovane kriminalne grupe – grupa lica od najmanje tri lica formirana radi vršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a u stavu 13. istog člana definisan je pojam zločinačke organizacije – udruženje od najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela. Članom 123. stav 1. tačka 10. Krivičnog zakonika definiše se pojam organizovane kriminalne grupe – udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se udružila radi vršenja krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je definicija pojma „zločinačkog udruženja“ prema ranije važećem Krivičnom zakonu identična definiciji pojma „organizovane kriminalne grupe“ prema sada važećem Krivičnom zakoniku. Stoga, okolnost da je u činjeničnom opisu djela navedeno „kao pripadnici zločinačkog udruženja“ umjesto „kao pripadnici organizovane grupe“, prema stavu Vrhovnog suda, nikako ne znači da je osporavanim odlukama povrijeđen Krivični zakon, niti da je došlo do proizvoljne primjene tih materijalnih zakona jer se dispozicija krivičnog djela za koje su osuđeni proglašeni krivim, po elementima koji određuju biće krivičnog djela u novom Zakoniku i ranijem Krivičnom zakonu, sadržajno ne razlikuje.
22. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su u okviru prigovora o povredi prava na odbranu iznijete tvrdnje da Vrhovni sud, odlučujući po izjavljenim žalbama, nije odgovorio na žalbene prigovore u pogledu povrede Krivičnog zakona, kao i na druge brojne prigovore iznesene u žalbama. Vrhovni sud je istakao da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarivanje prava na žalbu i da ulazi u krug prava koja odražavaju pravičnost postupka i obezbjeđuju ravnopravnost stranaka u postupku. Međutim, sadržaj obrazloženja je uslovljen prirodom odluke i karakterom prigovora. S obzirom na prirodu drugostepene presude, obaveza suda da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlože svi prigovori i da se odgovori na sve navode stranaka, nego se ograničava na zahtjev da se u obrazloženju navedu razlozi za činjenice od odlučnog značaja, na jasan i razumljiv način. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te se pozvao i na razloge iz prvostepene presude (koji su i prema ocjeni ovog vijeća detaljni i valjani). Slijedom navedenog, zaključeno je da su neosnovane tvrdnje da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim manjkavostima koje rezultiraju povredom prava na odbranu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS.
23. U prilog navedenom, Vrhovni sud je istakao, a suprotno apelantovim tvrdnjama iz zahtjeva, da je drugostepena presuda dala odgovore na žalbene prigovore kojima se osporavala zakonitost dokaza na kojima se zasniva prvostepena presuda. Tako je u vezi s osporavanjem zakonitosti iskaza osuđene V. T. drugostepena presuda dala razloge na stranici 6. obrazloženja, te je u vezi s prigovorima o nezakonitosti dokaza – vještačenje mobilnih telefona, drugostepena presuda dala razloge na stranici 4. obrazloženja.
24. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena i tvrdnja osuđene V. T. da joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud odbio prijedlog branioca te osuđene za provođenje dokaza – psihijatrijsko vještačenje, ali je nakon toga, kao dokaz suda, vještačenje provedeno. Iz nalaza i iskaza vještaka dr. S. V. proizlazi da je osuđenoj V. T. u aprilu 2017. godine dijagnostifikovana reaktivna depresija (iskaze u istrazi je dala 31. marta 2017. godine) i da ta dijagnoza ne može dovesti do procesne nesposobnosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao, apelant navodi da je obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda proizvoljno i dato potpuno suprotno članu 295. stav 2. i članu 304. stav 7. ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud je postupio i pristrasno kada je odbio njegov prigovor koji se odnosio na zakonitost dokaza tužioca, a posebno dokaza iskaza optužene V. T., na kojem je, kako tvrdi, Okružni sud zasnovao osuđujuću presudu, a zatim na istom dokazu i Vrhovni sud odbijajući njegovu žalbu. Apelant tvrdi da je iskaz optužene V. T. nezakonito pribavljen dokaz u smislu člana 10. ZKPRS. U vezi s tim je istakao da je V. T. u prostorijama CJB provela duže od 24 sata i da nije obaviještena o razlozima lišavanja slobode, da je nakon toga predata Tužilaštvu gdje je u istom danu u dva navrata dala izjavu, odnosno drugi put, kako navodi, navodno po vlastitom zahtjevu, dopunila iskaz kojim je „napisala“ optužnicu protiv njega i ostalih optuženih. Apelant ističe da V. T. nije osuđivana, niti privođena, pa je zasigurno vrijeme koje je provela u prostorijama CJB (cijelu noć i jutro) dovedena u posebno psihičko stanje koje je kod nje moglo izazvati različite reakcije i ponašanja. Također, tvrdi i da V. T. u tom periodu nije imala kontakt s braniocem, te da nije sačinjen nikakav zapisnik. U takvom stanju (neispavana, uplašena i neobaviještena) predata je Tužilaštvu narednog dana, pred kojim je, zbog navedenih razloga, prema njegovom mišljenju, saslušana suprotno članu 142. stav 2. ZKPRS. Stoga smatra da je potpuno zanemareno psihičko stanje u kojem se V. T. nalazila prilikom davanja izjave, tj. da li je mogla shvatiti kako data upozorenja tako i značaj svojih postupaka. U vezi s tim, apelant ističe da je u isto vrijeme kada je ona davala iskaz kao osumnjičena u pritvorskoj jedinici Tužilaštva bio pritvoren njen suprug, optuženi J. T., i njen sin V. T., da joj je obećano da će biti puštena iz pritvora, da je tužiteljica koja ju je ispitivala znala da ima psihičkih problema zbog kojih je ranije liječena, te da je majka još troje djece od kojih je jedno maloljetno i koje je ostalo samo u kući nakon što su njen suprug i ona istovremeno lišeni slobode. Slijedom navedenog, apelant smatra da su redovni sudovi propustili cijeniti i da nisu ponudili valjane razloge i obrazloženja da li je iskaz V. T. uzet na pravilan način i da li je postupak sagledan u cjelini, uključujući i način pribavljanja iskaza, bio pravičan, odnosno da li je iskaz V. T. iznuđen imajući u vidu navedene okolnosti. Apelant tvrdi i da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je iskaz V. T. cijenjen u vezi s drugim dokazima. Najzad, apelant tvrdi i da se osporene odluke isključivo baziraju na iskazu optužene V. T. koja se u toku postupka branila ćutanjem pa mu je bila uskraćena mogućnost da je kao svjedoka optužbe ispituje.
27. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na jednak pristup sudu i na nepristrasan sud, kao i pravo na odbranu, jer su oba suda zasnovala presude na nalazu i mišljenju vještačenja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica oduzetih od apelanta i ostalih optuženih, a na osnovu naredbe za vještačenje Republičkog tužilaštva. On tvrdi da naredbu nije mogao izdati tužilac, već samo sud s obzirom na to da mobilni telefoni sadrže lične podatke, a njihovim vještačenjem je vršen pretres telefona. Slijedom navedenog, apelant tvrdi da se radi o nezakonitom dokazu na kojem su osporene presude zasnovane suprotno članu 10. ZKPRS.
28. Prema apelantovom mišljenju, iste povrede počinjene su i prihvaćanjem iskaza svjedoka A. K. U vezi s tim je istakao da mu je stavljeno na teret da je kokain prodao svjedoku A. K., odnosno da je A. K. izjavio da je kupio kokain od njega, u namjeri da ga uruči, prenese krajnjim konzumentima. Prema njegovom mišljenju, ako je njegova radnja krivično djelo, onda je to i radnja A. K. Stoga smatra da je A. K. mogao biti svjedok samo uz uslov da je dobio imunitet od tužioca, a što nisu i okolnosti konkretnog slučaja. Svjedok M. V., ovlašteno službeno lice, na sudu je izjavio da je on donio odluku da se A. K. krivično ne goni iako po zakonu za to nema ovlaštenje. Prema apelantovom mišljenju, opravdano se postavlja pitanje da li je svjedok A. K. bio ucijenjen od M. V. da će, ukoliko ga bude teretio, imati privilegije koje ne može da dobije od navedenog lica ili postoji specifičan odnos između svjedoka A. K. koji je komunalni policajac i svjedoka M. V., ovlaštenog službenog lica. On smatra da, osim u tačno određenim, zakonom uređenim slučajevima dopuštene zamjene uloga osumnjičenog i svjedoka, tužiocu nije dopušteno da odustaje od krivičnog gonjenja nekog lica radi korištenja tog lica kao svjedoka.
29. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud RS povrijedio navedena prava i iz razloga što je prihvatio dokaze dobijene provođenjem posebnih istražnih radnji, iako tužilac, a ni sudija za prethodni postupak nisu primijenili odredbe ZKP-a koje se odnose na njihovo provođenje. U vezi s tim je istakao da je nakon provođenja posebnih istražnih radnji podnesena informacija o rezultatima posebnih istražnih radnji od lica koja su posebne istražne radnje provodili, što znači da su podatke dobijene preduzetim radnjama u svom izvještaju ovlaštena službena lica predala tužiocu. Međutim, tužilac nije dokazao da je sudiji za prethodni postupak dostavio pisani izvještaj o preduzetim radnjama, niti postoji dokaz da je sudija za prethodni postupak nakon podnošenja izvještaja provjeravao da li je postupljeno po njegovoj naredbi. Dakle, tužilac nije dostavio sudu podatke o postupanjima u smislu člana 237. stav 1. ZKPRS. Također, tužilac nije proveo ni dokaz da je sudija za prethodni postupak postupio u skladu sa članom 237. stav 3. ZKPRS, tj. da je nakon preduzimanja posebnih istražnih radnji obavijestio lica protiv kojih su radnje bile preduzete kako bi im se omogućilo da zatraže od suda ispitivanje zakonitosti naredbe, kao i način na koji je provedena radnja. Zbog navedenog, sve posebne istražne radnje, prema apelantovom mišljenju, nisu zakonite, niti se dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji mogu smatrati zakonitim.
30. Apelant je dalje istakao da je proglašen krivim za krivično djelo „izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 1. u vezi sa članom 207. stav 3. u vezi sa čl. 1. i 2. Krivičnog zakonika RS. Optužnicom mu je stavljeno na teret krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383.a stav 2. u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS. Kako je u Krivičnom zakoniku biće krivičnog djela za koje je proglašen krivim opisano na drugačiji način od opisa bića krivičnog djela za koje je apelant optužen, to je tužilac bio dužan, s obzirom na primjenu novog Krivičnog zakonika, opisati biće krivičnog djela u skladu s novim Krivičnim zakonikom. Tužilac to nije učinio, ali to nije učinio ni Okružni sud prilikom donošenja prvostepene presude. Tako je proglašen krivim za krivično djelo koje po svom opisu bića djela odgovara krivičnom djelu iz člana 383.a stav
2. Krivičnog zakona, a ne odgovara opisu bića krivičnog djela koje je pravno kvalifikovano kao krivično djelo „izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 1. Krivičnog zakonika. U prilog navedenom, istakao je i da Krivični zakonik ne poznaje pojam „zločinačke organizacije“, a da se u opisu bića krivičnog djela navodi da je bio pripadnik „zločinačke organizacije“. Stoga, apelant smatra i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
31. U dopuni apelacije od 27. avgusta 2017. godine apelant je dostavio optužnicu Republičkog tužilaštva, te zapisnike o ispitivanju V. T. U dopuni apelacije od 27. septembra 2018. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.
32. Osporavajući presudu Vrhovnog suda donijetu u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, apelant je istakao da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo „pokrivajući“ propuste tužioca koji nije prilagodio činjenični opis optužnice s Krivičnim zakonikom koji je primijenjen, niti su sudovi ponudili obrazloženje u skladu sa članom 366. stav 2. ZKPRS. Apelant tvrdi i da je proizvoljan stav Vrhovnog suda u odnosu na njegove navode o povredi prava na odbranu. U ovom dijelu apelant se pozvao na navedene navode u vezi s kojim Vrhovni sud ni ovaj put nije ponudio valjane razloge i obrazloženja.
b)Odgovor na apelaciju
33. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije istakao da nisu povrijeđene odredbe materijalnog krivičnog zakona, ZKPRS, Ustava BiH, te Evropske konvencije. U vezi s tvrdnjama o povredi odredaba krivičnog postupka, ukazano je da je prvostepena odluka bila predmet ocjene u žalbenom postupku, te da se o pitanju identiteta normi u materijalnom zakonu sud jasno i određeno izjasnio.
34. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u postupku pred ovim sudom ispoštovana apelantova prava garantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
35. Republičko tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju u suštini istaklo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da su dokazi pribavljeni na zakonit način (ne povredama ljudskih prava), da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i zasnovano je na brojnim dokazima koji su neposredno izvedeni na glavnom pretresu, koji su analizirani u obrazloženju prvostepene presude i koji su pravilno ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. Sa stavom prvostepenog suda saglasio se i Vrhovni sud odlučujući po apelantovoj žalbi i žalbama ostalih osuđenih.
V.Relevantni propisi
36. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka US) relevantne odredbe glase:
Značenje izraza Član 123. stav (1) tačka 10) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakoniku imaju sljedeće značenje:
[...] 10) organizovana kriminalna grupa je udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se udružila radi vršenja krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U navedeni broj članova ulazi i organizator ili rukovodilac udruženja, [...] Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1) (2) i (3) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.
(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica Izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja Član 366. stav (2) (2) Ko u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe izvrši krivično djelo utvrđeno ovim zakonikom za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
37. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU
Član 147. stav (12) (12) Organizovana grupa je grupa lica od najmanje tri lica formirana radi vršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Organizovani kriminal Član 383a. stav (2) (2)Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
38. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6. stav (1) (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Osnovne odredbe o ispitivanju Član 142.
(1)Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlašćena službena lica.
(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.
(3) Ako je postupljeno protivno odredbi stava 2. ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka Naredba o vještačenju Član 161. stav (1) (1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Član 237.
(1)Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
[...] Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288.
(1)Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)
46. Apelantovi navodi se u suštinu svode na tvrdnje da su u osporenim presudama izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi s njegovim navodima o zakonitosti dokaza i njihovoj ocjeni, te primjeni materijalnog prava. Prema njegovom mišljenju, to je za rezultat imalo povredu njegovog prava na odbranu, jednakost stranaka u postupku, prava na pristup sudu i garancije suđenja pred nepristrasnim sudom.
47. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
48. Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
49. Apelant tvrdi da se osporene odluke zasnivaju na nezakonitim dokazima: iskazu optužene V. T., iskazu svjedoka A. K., vještačenju oduzetih telefona i SIM kartica. Također, osporava i zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji jer Tužilaštvo o njima nije podnijelo izvještaj sudiji za prethodni postupak.
50. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je optužena V. T. od pripadnika MUP-a, suprotno zakonu, zadržana duže od 24 sata prije nego je predana Tužilaštvu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući po apelantovoj žalbi ukazao na tačan datum i sat lišavanja slobode V. T., odnosno datum i sat kada je predana Tužilaštvu na osnovu čega je zaključeno da je u prostorijama MUP-a provela najviše 16 sati. Apelant u apelaciji ničim nije doveo u sumnju takav zaključak Vrhovnog suda. Nadalje, Vrhovni sud je, odlučujući po apelantovoj žalbi na presudu Okružnog suda, ukazao da se o sposobnosti optužene V. T. prilikom davanja izjave u istrazi nije pojavila sumnja, te da je u toku glavnog pretresa izvršenim vještačenjem ta sposobnost i dodatno potvrđena. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i da je V. T. u istrazi saslušana u svojstvu osumnjičene dva puta (u 11.35 i 15.50 sati) u prisustvu svog branioca, te da je prethodno upozorena u skladu sa članom 143. ZKPRS. Oba zapisnika je potpisala u prisustvu branioca, a što su potvrdila i ovlaštena službena lica, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi o identičnosti, odnosno razlikama u njenim potpisima na zapisnicima. U vezi s posebnim okolnosti u kojim se optužena V. T. nalazila prilikom lišavanja slobode na koje apelant ukazuje u apelaciji, tj. da je za V. T. to bilo prvo lišavanje slobode i da ranije nije osuđivana, da su u trenutku dok je davala izjavu bili lišeni slobode i njen suprug i sin (osuđeni u istom predmetu), te da je u kući ostavila maloljetno dijete, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz osporenih odluka Ustavni sud nije mogao zaključiti da su od pripadnika MUP-a, odnosno tužioca zloupotrijebljeni na način koji bi uputio na zaključak da su iskazi V. T. u istrazi iznuđeni, što bi ih, u smislu člana 10. ZKPRS, učinilo nezakonitim dokazima. Najzad, apelant ničim nije učinio vjerovatnom tvrdnju da je tužilac koji je ispitivao V. T. znao da je psihički bolesna. Vrhovni sud je, odlučujući po zahtjevima za zaštitu zakonitosti, istakao da iz nalaza i iskaza vještaka dr. S. V. proizlazi da je osuđenoj V. T. u aprilu 2017. godine dijagnostifikovana reaktivna depresija, a da je iskaze u istrazi dala 31. marta 2017. godine, kao i da je vještak potvrdio da ta dijagnoza ne dovodi u pitanje njenu procesnu sposobnost. Najzad, u tom dijelu Ustavni sud ukazuje i da je u Odluci o dopustivosti broj AP 4787/18 od 4. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) ispitivao apelaciju upravo osuđene V. T., u kojoj je, pored ostalog, tvrdila da joj je prekršeno pravo na odbranu jer nije provedeno vještačenje o stanju njene svijesti prije i u vrijeme izvršenja djela. Ustavni sud je zaključio (vidi tačka 13) da nije proizvoljan stav redovnog suda da je na osnovu vještačenja po nalogu suda utvrđeno da je V. T. sposobna učestvovati u krivičnom postupku i da nije bilo prethodnih promjena stanja svijesti.
51. Nadalje, u vezi s iskazima optužene V. T. apelant je istakao i da se osuđujuće presude zasnivaju isključivo na njenim iskazima, kao i da se ona u toku postupka branila ćutanjem, a zbog čega nije imao mogućnost da je u bilo kojoj fazi postupka ispita. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili, a apelant to nije doveo u sumnju, da je optužena V. T. saslušana u Tužilaštvu u prisustvu svog branioca, te da je tom prilikom, u skladu sa zakonom, upozorena da njen iskaz može biti korišten kao dokaz na glavnom pretresu. U tom smislu, nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da se njen iskaz, shodno članu 288. stav 3. ZKPRS, bez obzira na to što nije iznosila svoju odbranu na glavnom pretresu, koristi kao dokaz.
52. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i cijenili činjenica da apelant i ostali optuženi nisu imali mogućnost da ispitaju V. T. u vezi s datim iskazima jer se branila ćutanjem. Vrhovni sud je zaključio da ta okolnost ne rezultira kršenjem prava na odbranu jer se prvostepena presuda ne zasniva samo na tom dokazu. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka A. K., M. V., D. M. i ostalih koje je sud cijenio, na materijalne dokaze (potvrde o oduzimanju predmeta – droge, nalaze vještaka), te i dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama. Slijedom navedenog, apelantovi navodi u tom dijelu ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
53. Nadalje, apelant tvrdi da je nezakonit dokaz i iskaz svjedoka A. K. jer je, prema njegovom mišljenju, morao dobiti imunitet od krivičnog gonjenja ili, također, biti optužen, ali to nije zbog, kako u apelaciji tvrdi, posebnih veza sa svjedokom M. V., ovlaštenim službenim licem koji mu je obećao da neće biti krivično gonjen. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je Vrhovni sud, u vezi s apelantovom identičnom tvrdnjom da je i protiv A. K. trebao biti pokrenut krivični postupak za radnje nabavljanja droge od apelanta, ukazao da on u ovom postupku ima svojstvo svjedoka, a ne osumnjičenog, te da je u skladu sa zakonom saslušan u svojstvu svjedoka. Da li je ili nije krivični postupak trebao biti pokrenut protiv njega pitanje je koje zavisi od odluke Tužilaštva i na nju sud ne može uticati. Najzad, iz apelantovih navoda, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, nije moguće zaključiti da je apelantu bila ukraćena mogućnost da tog svjedoka ispituje i da njegov iskaz osporava. Nadalje, u vezi s tvrdnjom o posebnom odnosu svjedoka A. K. i ovlaštenog službenog lica M. V., te da je M. V. svjedoku A. K. obećao da krivični postupak protiv njega neće biti pokrenut, Ustavni sud zapaža da i sam apelant navodi da takvo „obećanje“, i ako je postojalo, nije moglo biti od značaja za status A. K. u krivičnom postupku. Najzad, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje činjenicu da je A. K. zaustavljen po izlasku iz njegove kuće i da je tom prilikom od njega oduzeta droga.
54. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom o nezakonitosti vještačenja oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica jer je naredbu trebao izdati sud, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pojasnio da je tužilac na glavnom pretresu predložio da se kao dokaz provede vještačenje mobilnih telefona jer je vještačenje izvršeno nakon podizanja optužnice. U vezi s tim je ukazano da u vrijeme podizanja i potvrđivanja optužnice nalaz vještaka nije bio sačinjen, da je nakon potvrđivanja optužnice apelant mogao ostvariti uvid i u naredbu o vještačenju, te najzad da se dokazi mogu predlagati i provoditi sve do okončanja glavnog pretresa. Imajući u vidu da u skladu sa članom 161. stav 1. ZKPRS naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud, da ZKPRS ne postavlja ograničenja u pogledu predlaganja dokaza sve do okončanja glavnog pretresa, Ustavni sud ne može prihvatiti osnovanim ni apelantove navode u tom dijelu.
55. Najzad, apelant u ovom dijelu tvrdi i da su provedene posebne istražne radnje nezakonite jer tužilac, u skladu sa članom 237. stav 1. ZKPRS, nije dostavio pisani izvještaj o njihovom provođenju sudiji za prethodni postupak. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud identičan apelantov navod ocijenio proizvoljnim jer apelant nije naveo na čemu zasniva tvrdnju da je postupljeno suprotno članu 237. stav 1. ZKPRS, te je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da su posebne istražene radnje provedene na osnovu i u okviru naredbi sudije za prethodni postupak, da je zakonitost tih dokaza cijenio prvostepeni sud, pa da je bez značaja prigovor o postupku njihovog dostavljanja i ocjene od sudije za prethodni postupak. Imajući u vidu da apelant ni u apelaciji ničim nije učinio vjerovatnom tvrdnju u tom dijelu, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim naprijed navedeni stav Vrhovnog suda.
56. Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u sumnju i ne osporava sadržaj naprijed provedenih dokaza, da su svi pobrojani dokazi provedeni na glavnom pretresu i da je apelant imao i koristio mogućnost da osporava njihovu zakonitost, da su njegove tvrdnje redovni sudovi detaljno ispitali i ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih su ih ocijenili neosnovanim, a koji razlozi i obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi podvrgli brižljivoj i savjesnoj ocjeni provedene dokaze kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, uključujući i iskaz osuđene V. T. Naime, iz osporenih presuda proizlazi da su svjedoci, čije iskaze sud prihvata, potvrdili kada, gdje i kako su od optuženih kupovali opojnu drogu. Svjedok A. K. je izjavio da je od apelanta u toku 2016. i 2017. godine više puta kupovao opojnu drogu kokain. Svjedok M. V. je detaljno opisao sporni događaj od 4. marta 2016. godine pred apelantovom kućom, tj. dolazak i ponašanje svjedoka A. K., kao i da je taj svjedok prilikom saslušanja izjavio da je drogu kupio od apelanta. Ocijenjeno je da je taj iskaz uvjerljiv s obzirom na to da je od A. K., prema potvrdi o oduzimanju predmeta od 4. marta 2016. godine, oduzeta materija za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi. Nadalje, svjedok M. V. se detaljno izjasnio i o dolasku optuženog V. B. do apelantove kuće 18. marta 2016. godine, kako se ponašao, da su tom prilikom kod njega pronašli i oduzeli 10,32 grama opojne droge kokain, što proizlazi i iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 18. marta 2016. godine. Izjavu svjedoka M. V. potvrdio je i svjedok B. G. koji je bio sa optuženim V. B. kao suvozač, da je s njima bio i M. D., te da je tom prilikom od optuženog V. B. oduzeta opojna droga. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je u vezi s iskazima pobrojanih svjedoka cijenjen i iskaz osuđene V. T. iz istrage o tome pod kojim okolnostima je od apelanta preuzimala opojnu drogu kokain, da je apelant jedne prilike donio drogu njihovoj kući, da su je prethodno suprug (optuženi J. T.) ili sin (optuženi V. T.) pozivali telefonom govoreći da će Žorž (apelant) donijeti nešto da preuzme i da je ona znala da se radi o drogi kokain koju je preuzela od apelanta, te predala optuženim J. T. ili V. T. Također, potvrdila je da je jedanput drogu preuzetu od apelanta predala optuženom N. O., zvanom Ćelo, iz Broda, nakon što ju je prije toga zvao suprug i rekao da će doći N. po gume i da je ona znala da se radi o opojnoj drogi kokain.
58. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu, uskraćen pristup sudu, da nisu poštovane garancije nepristrasnog suda, te da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku.
59. Najzad, apelant tvrdi i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer je proglašen krivim za krivično djelo koje po svom opisu bića djela odgovara krivičnom djelu iz člana 383a. stav 2. Krivičnog zakona, a ne odgovara opisu bića krivičnog djela koje je pravno kvalifikovano kao krivično djelo „izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja“ iz člana 366. stav 1. Krivičnog zakonika.
60. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
61. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
62. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući po apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti detaljno ispitao apelantove identične tvrdnje. Naime, Vrhovni sud je najprije citirao član 383a. stav 2. ranijeg Krivičnog zakona, te član 366. stav 2. novog Krivičnog zakonika. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je u ranijem zakonu naziv krivičnog djela „organizovani kriminal“ i da se u opisu djela koristi pojam „pripadnik zločinačkog udruženja“, dok je u novom Zakoniku naziv djela „izvršenje djela u sastavu kriminalnog udruženja“, a da se u opisu djela koriste pojmovi „grupa i organizovana kriminalna grupa“. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 147. stav 12. ranijeg Krivičnog zakona definisan pojam organizovane kriminalne grupe – grupa lica od najmanje tri lica formirana radi vršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a u stavu 13. istog člana definisan je pojam zločinačke organizacije – udruženje od najmanje tri lica čiji su se članovi udružili radi vršenja krivičnih djela. Članom 123. stav 1. tačka 10. Krivičnog zakonika definiše se pojam organizovane kriminalne grupe
– udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se udružila radi vršenja krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je definicija pojma „zločinačkog udruženja“ prema ranije važećem Krivičnom zakonu identična definiciji pojma „organizovane kriminalne grupe“ prema sada važećem Krivičnom zakoniku. Stoga, okolnost da je u činjeničnom opisu djela navedeno „kao pripadnici zločinačkog udruženja“ umjesto „kao pripadnici organizovane grupe“, prema stavu Vrhovnog suda, nikako ne znači da je pobijanim odlukama povrijeđen Krivični zakon, niti da je došlo do proizvoljne primjene ovih materijalnih zakona jer se dispozicija krivičnog djela za koje su osuđeni proglašeni krivim, po elementima koji određuju biće krivičnog djela u novom Zakoniku i ranijem Krivičnom zakonu, sadržajno ne razlikuje. Imajući u vidu navodno obrazloženje Vrhovnog suda, kao i da iz osporenih odluka nije moguće zaključiti da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminatorska na apelantovu štetu na način koji bi ukazao na eventualnu povredu ili zanemarivanje apelantovih prava, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode u tom dijelu.
63. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, te da je primjena prava bila proizvoljna pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu, uskraćen pristup sudu, da nisu poštovane garancije nepristrasnog suda, te da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku kako apelant tvrdi u apelaciji.
64. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, te da je primjena prava bila proizvoljna pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu, uskraćen pristup sudu, da nisu poštovane garancije nepristrasnog suda, te da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević