Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5967/18 (Inter Mattic Centar d.o.o. Livno)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5967/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-5967/18, rješavajući apelaciju Inter Mattic Centra d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Inter Mattic Centar d.o.o. Livno protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ip 004667 18 Pž 5 od 4. oktobra 2018. godine i Rješenja o namirenju Općinskog suda u Livnu broj 68 0 lp 004667 18 lp 4 od 29. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Inter Mattic Centar d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Ivetić advokat iz Banjaluke, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ip 004667 18 Pž 5 od 4. oktobra 2018. godine i Rješenja o namirenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 lp 004667 18 lp 4 od 29. maja 2018. godine.

Uvodne napomene

2. Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosne i Hercegovine podnijela je prijedlog za izvršenje protiv apelanta i M. M. na osnovu kreditnih zaduženja iz ugovora o poslovnoj saradnji od 20. aprila 1999. godine, radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 1.374.975,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, zabilježbom rješenja o izvršenju na zemljištu i oranici u vlasništvu M. M. i na apelantovom poslovnom prostoru, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem potraživanja povjerioca, te pljenidbom popisanih pokretnih stvari.

3. Općinski sud je rješenjem od 7. aprila 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje, koje rješenje je postalo pravosnažno 30. decembra 2013. godine.

4. Općinski sud je zatim putem vještaka utvrdio vrijednost predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 583.646,53 KM i zemljišta i oranice u iznosu od 489.500,00 KM, te je 23. septembra 2016. godine donio zaključak kojim je određeno prvo ročište za prodaju predmetnih nekretnina za 14. novembar 2016. godine.

5. Intesa SanPaolo banka d.d. Bosne i Hercegovine kao cedent i „AC Krželj“ d.o.o. Livno kao cesionar su 28. oktobra 2016. godine zaključili ugovor o ustupanju potraživanja uz naknadu, kojim je „AC Krželj“ d.o.o. Livno ustupljeno potraživanje prema apelantu u ukupnom iznosu od 2.996.710,89 KM iz ugovora o poslovnoj saradnji od 20. aprila 1999. godine, sporazuma od 19. septembra 2001. godine, ugovora o kratkoročnom kreditu od 20. septembra 2001. godine uz naknadu u iznosu od 250.000,00 KM. Na „AC Krželj“ d.o.o. Livno su takođe preneseni instrumenti osiguranja koji do dana zaključenja ugovora nisu iskorišteni za naplatu dospjelih potraživanja po ugovoru o poslovnoj saradnji od 20. aprila 1999. godine, te je ugovoreno da može stupiti na mjesto kao tražilac izvršenja kao založni povjerilac u predmetni sudski postupak.

6. Općinski sud je zaključkom od 14. novembra 2016. godine dozvolio da „AC Krželj“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), po osnovu navedenog ugovora, stupi u predmetni izvršni postupak, o tome je obavijestio izvršenike, te je zaključkom od 15. novembra 2016. godine odgodio prvo ročište za prodaju založene nekretnine za 20. decembar 2016. godine na koje javno nadmetanje nije pristupio niti jedan kupac.

7. Općinski sud je zakazao drugo ročište za prodaju nekretnine za 8. februar 2017. godine na kojem se ročištu se jedino tražilac izvršenja prijavio kao kupac, te se pristupilo javnom nadmetanju uz utvrđenje početne cijene 1/3 od procjene vrijednosti predmetnih nekretnina u iznosu od 357.715,50 KM i to za poslovni prostor u iznos od 194.548,84 KM i vrijednost zemljišta u iznosu od 163.166,66 KM. Tražilac izvršenja je ponudio cijenu od 170.000,00 KM za zemljište i 270.000,00 KM za stambeno poslovni prostor, utvrdio listu ponuđača i donio zaključak kojim se proglašava da se predmetne nekretnine prodaju tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 170.00,00 KM za zemljište i 200.000,00 KM za stambeno poslovni prostor.

8. Općinski sud je 24. februara 2017. godine donio rješenje o dosudi, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 8. septembra 2017. godine.

Osporene odluke

9. Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 68 0 Ip 004667 18 Ip 4 od 29. maja 2018. godine određeno je da se iz iznosa od 170.000,00 KM i iznosa od 200.000,00 KM dobijenih prodajom predmetnih nekretnina, namiruje tražilac izvršenja u iznosu od 4.914, 00 KM na ime troškova izvršnog postupka, u djelomičnom iznosu od 1.068.232,50 KM na ime kamate na glavni dug. Zatim je određeno da tražilac izvršenja ostaje nenamiren u preostalom dijelu koji se odnosi na kamatu u iznosu od 553.503,20 KM i glavnog duga u iznosu od 1.374.975,19 KM, te da Federalno ministarstvo financija, Porezna uprava Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Livno, kao založni povjerilac upisan u zemljišnoknjižnom izvatku za predmetnu nekretninu, ostaje nenamiren za iznos od 223.786,63 KM.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon pravosnažnosti rješenja o dosudi od 24. februara 2017. godine, shodno odredbi člana 96. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zakazano ročište za diobu cijene postignute prodajom nekretnina izvršenika. Naveo je da su nakon održavanja ročišta za diobu utvrđena potraživanja tražioca izvršenja u iznosu od 2.996.710,89 KM, koji iznos se odnosi na glavni dug po rješenju o izvršenju u iznosu od 1.374.975,19 KM i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 1.621.735,70 KM, što proizlazi iz člana 2. Ugovora o ustupanju potraživanja uz naknadu od 28. oktobra 2016. godine i izvoda iz poslovnih knjiga Intesa SanPaolo banke, kao ranijeg tražioca izvršenja, koji čine sastavni dio navedenog ugovora, te da su utvrđeni troškovi izvršnog postupka u iznosu od 4.914,00 KM. Nadalje je naveo da na ročištu za diobu nije bilo protivljenja sudionika u postupku, niti osporavanja visine potraživanja tražioca izvršenja, osim paušalnih apelantovih navoda o velikom broju nezakonitosti i nepravilnosti tokom vođenja postupka. Općinski sud je naveo da je donio rješenje o namirenju od 15. decembra 2017. godine, koje je ukinuto rješenjem Kantonalnog suda od 20. aprila 2018. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku, te je u ponovnom postupku, shodno odredbi čl. 109. u vezi s čl. 97. i 98. ZIP, odlučeno kao u izreci osporenog rješenja. U konačnici je naveo da je odbio apelantov prijedlog sa ročišta povodom donošenja rješenje o namirenju da sud prekine predmetni postupak do okončanja parničnih postupaka u predmetu br. 68 0 Ps 044813 17 Ps i predmetu br. 68 0 Ps 044682 17 Ps do odlučivanja o predloženoj mjeri osiguranja, jer je odredbom člana 96. ZIP propisano da se namirenju pristupa odmah nakon donošenja rješenja o dosudi, te da se zakonitost i pravilnost odluka donesenih u izvršnom postupku postupku ne mogu ispitivati u parničnom postupku.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Ip 004667 18 Pž 5 od 4. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova i žalba M. M. i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je iznio hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te je naveo da je prvostepeno rješenje o namirenju doneseno pravilnom primjenom odredbe čl. 109. u vezi sa čl. 97. i 98. ZIP i da je prvostepeni sud za odluku dao valjane razloga koje prihvata i taj sud. Ocijenio je neosnovanim žalbene navode da prvostepeni sud nije dao jasne razloge koje činjenice uzima za dokazane, odnosno da je izostala logička i psihološka analiza izvedenih dokaza, s obzirom da su u postupku u cijelosti utvrđene sve pravno relevantne činjenice, počev od pokretanja izvršnog postupka pa do njegovog okončanja. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da je sud bio dužan obustaviti postupak zbog pokrenutih parničnih postupaka u predmetima 68 0 Ps 044682 17 Ps i 68 0 Ps 044813 17 Ps, te podnesene apelacije Ustavnom sudu u predmetu AP 5170/17. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoje zakonski razlozi za prekid izvršnog postupka jer je odredbom člana 34. stav 1. ZIP propisano da sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju, niti su to razlozi za obustavu postupka propisani odredbom člana 63. ZIP. Nadalje je ocijenio neosnovanim pozivanje na „prijedlog za donošenje privremene mjere podnesen Ustavnom sudu kojom bi se suštinski obustavilo izvršenje protiv apelanta, jer je navedeni prijedlog odbačen odlukom Ustavnog suda broj AP 5170/17 od 17. januara 2018. godine“ uz obrazloženje da ne stoje navodi u pogledu pogrešne primijene procesnog i materijalnog prava, niti navodi da osporena odluka ne sadrži činjenice koje se odnose na visinu utvrđene vrijednosti nekretnine, a niti činjenice da su nekretnine prodane ispod 1/3 utvrđene vrijednosti nekretnine. Stoga je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi da je ugovor o ustupanju potraživanja od 28. oktobra 2016. godine nezakonit. Pri tome je naglasio da je sporni ugovor zaključen u pismenoj formi, shodno odredbi člana 436. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pred nadležnim organom. Kantonalni sud je nadalje naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi da tražilac izvršenja, kao novi založni povjerilac, nije obavijestio apelanta u pogledu ustupanja potraživanja, iz razloga što je apelantovom punomoćniku i apelantu lično dostavljen zapisnik prvostepenog suda od 14. novembra 2016. godine u kojem jasno navedeno da je došlo do promjene na strani tražioca izvršenja, a što je sud utvrdio na osnovu dostavnica koje se nalaze u spisu. Pri tome je istakao da na pravnu valjanost cesije, shodno odredbama čl. 436. i 437. ZOO, ne utiče činjenica da li je cesus o njemu obavješten. Nadalje je ocijenio neosnovanim žalbene navode da izvršni postupak ne sadrži podatke o dugu i kamatama, s obzirom da su ti podaci navedeni u ugovoru o ustupanju potraživanja, te na zapisniku prvostepenog suda, kao ni navodi da je trebalo sačiniti novi ugovor o hipoteci. U konačnici je istakao da tražilac izvršenja ima pravo da učestvuje u predmetnom postupku, s obzirom da je ugovorom o ustupanju potraživanja izmijenjen samo subjekt potraživanja, dok se postojanje potraživanja ocjenjuje prema osnovnom postupku.

Apelacioni navodi

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivne propise, te da obrazloženje ne sadrži činjenice koje se odnose na visinu utvrđene vrijednosti apelantove nekretnine, niti da apelantove nekretnine nisu prodate po cijeni nižoj od 1/3 vrijednosti. Nadalje, da nakon ukidanja ranije donesenog rješenja o dosudi, sud nije donio zaključak o utvrđenju vrijednosti nekretnina, jer ranija procjena nekretnina ne predstavlja tržišnu vrijednost u vrijeme prodaje nekretnina. Navodi i da sud nije mogao dozvoliti učešće u postupku tražiocu izvršenja samo na osnovu ugovora o ustupanju potraživanja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred Općinskim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepenog rješenje, a koje navode su razmotrili Općinski i Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud takođe primjećuje da apelant ponavlja navode koje je isticao u apelaciji pod brojem AP 5170/17, u kojoj je osporavao rješenje o dosudi doneseno u predmetnom postupku, koju je Ustavni sud odbacio kao prima facie neosnovanu. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5967/18 (Inter Mattic Centar d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio