Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5243/18 („Stichting Srebrenica Historical Project“ Hag)

Odluka donesena 24. 09. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nadležnost suda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5243/18

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5243/18, rješavajući apelaciju „Stichting Srebrenica Historical Project“ Hag, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Stichting Srebrenica Historical Project“ Hag podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028477 17 Rev od 23. novembra 2017. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 028477 16 Pž od 8. decembra 2016. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 028477 15 Ps od 27. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Stichting Srebrenica Historical Project“ Hag (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028477 17 Rev od 23. novembra 2017. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 028477 16 Pž od 8. decembra 2016. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 028477 15 Ps od 27. aprila 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Pravobranilaštvu RS, zatraženo je 21. i 22. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni privredni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 24. i 27. januara 2020. godine, dok Viši privredni sud nije dostavio traženi odgovor. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv tužene radi naknade štete, Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 59 0 Ps 028477 15 Ps od 27. aprila 2016. godine kojim se proglasio nenadležnim za rješavanje i odbacio apelantovu tužbu.

6. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da apelant zahtjev za isplatu zasniva na tvrdnji da mu nisu isplaćeni novčani iznosi planirani u budžetu tužene za 2013. i 2014. godinu (stavka 415200 projekat „Stichting Srebrenica Historical Project“ Hag). Naime, apelant je u tužbi naveo da je kao nevladina organizacija koja se bavi rasvjetljavanjem događaja iz proteklog rata u okviru istraživanja „Istorijski projekat Srebrenica“ prethodnih godina dio svog finansiranja ostvarivao kroz finansiranje iz budžeta tužene (Republike Srpske) u kojem mu je za 2013. godinu pod stavkom 415200 (Projekat „Stichting Srebrenica Historical Project“ Hag) određen iznos od 200.000,00 KM. Od navedenog iznosa tužena je isplatila iznos od 88.640,00 KM, dok je za ostatak sredstava (111.349,00 KM) Vlada Republike Srpske donijela Odluku o davanju saglasnosti na plan utroška sredstava od 31. januara 2014. godine kojom je naložena isplata sredstava putem Ministarstva finansija i Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih (u daljnjem tekstu: Republički centar), međutim, ostatak novca nije isplaćen. U tužbi je dalje navedeno da su apelant i Republički centar 14. februara 2014. godine zaključili Ugovor o realizaciji navedenog projekta, kojim je još jednom potvrđena obaveza tužene na isplatu, kao i da je apelant svoje ugovorne obaveze u cijelosti ispunio, dok tužena nije uplatila dogovoreni iznos (dug od 111.349,80 KM za 2013. godinu). Apelant je nastavio da vrši svoja istraživanja uz obećanje da će predviđeni novac dobiti, tako da je u budžetu tužene za 2014. godinu ponovo određen iznos od 200.000,00 KM za navedeni projekat, koji je rebalansom budžeta korigovan na 150.000,00 KM, ali da navedeni iznos takođe nije isplaćen.

7. Okružni privredni sud je ukazao da je budžet, prema odredbama člana 2 stav 1 tačka a) Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o budžetskom sistemu), procjena budžetskih sredstava i budžetskih izdataka za jednu fiskalnu godinu. Takođe je naveo da izvršenje budžeta u jednoj fiskalnoj godini obuhvata budžetska sredstva i budžetske izdatke ostvarene do 31. decembra tekuće fiskalne godine, kao i sredstva i izdatke ostvarene nakon tog datuma, ali ne poslije isteka roka za izradu i dostavljanje godišnjih finansijskih izvještaja, ako su ispunjeni zakonski uslovi da se iznos tih sredstava, odnosno izdataka uključi u budžet tekuće fiskalne godine (član 39 stav 1 Zakona o budžetskom sistemu). Okružni privredni sud je ukazao na odredbe navedenog zakona (čl. 45, 46 i 49) kojima su propisani način izvršavanja i podnošenja izvještaja o izvršenju budžeta kojim Ministarstvo finansija izvještava Vladu RS, odnosno Vlada RS izvještava Narodnu skupštinu RS kojoj je i odgovorna za izvršenje budžeta. U vezi s tim sud je ukazao da iz navedenih odredbi Zakona o budžetskom sistemu proizlazi da budžet tužene ima karakter finansijskog plana za jednu godinu i da predstavlja jednu prognozu, ali i obavezu za državne organe, odnosno budžetske korisnike da na rashodnoj strani ne prekorače predviđene izdatke bez rebalansa budžeta, odnosno izmjene budžeta po istoj proceduri po kojoj je donesen. Okružni privredni sud je istakao da budžet predstavlja planski dokument, te se, prema mišljenju tog suda, ne može u sudskom postupku zahtijevati isplata novčanih sredstava planiranih u budžetu za određenu godinu za pojedinog budžetskog korisnika. Okružni privredni sud je ukazao da odredbama Zakona o budžetskom sistemu nije propisan postupak zaštite budžetskih korisnika kojima nisu isplaćena novčana sredstva planirana za određenu fiskalnu godinu, osim mogućnosti da se rebalansom budžeta izvrši usklađivanje budžetskih sredstava i izdataka.

8. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 028477 16 Pž od 8. decembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

9. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu novčanih iznosa planiranih u budžetu tužene za 2013. i 2014. godinu, odnosno da se izvršenje budžeta i na taj način utvrđene obaveze sprovode na osnovu Zakona o budžetskom sistemu, zbog čega se u sudskom postupku ne može zahtijevati isplata novčanih sredstava planiranih u budžetu tužene. Viši privredni sud je dalje ukazao da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je nadležan za suđenje, te kada utvrdi da nije nadležan sud, već neki drugi organ, proglasiće se nenadležnim i tužbu će odbaciti, ukidajući pri tome sve sprovedene radnje, kako to propisuje odredba člana 16 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je ukazao da su propisi o nadležnosti postavljeni u opštem interesu, te u interesu pravilnog funkcionisanja pravosuđa, kako je propisano odredbama Zakona o sudovima. Dalje je naveo da je Zakonom o budžetskom sistemu propisano da se budžetska sredstva koriste za finansiranje budžetskih korisnika radi izvršavanja njihovih zadataka i ostale namjene koje su u skladu s Ustavom Republike Srpske, zakonskim aktima i propisima organa vlasti, kao i da navedeni zakon reguliše budžetski sistem koji čine budžet tužene, budžet opština i gradova. Viši privredni sud je istakao da priprema i donošenje budžeta, izvršenje budžeta, te kontrola i revizija budžeta ne spadaju u nadležnost sudova, niti se sudskom odlukom može naložiti izvršenje budžeta prema pojedinim budžetskim korisnicima budući da to spada u nadležnost određenih upravnih organa (ministarstava i inspekcijskih službi). U vezi s tim Viši privredni sud je ukazao na odredbe Zakona o reviziji javnog sektora (u daljnjem tekstu: Zakon o reviziji) kojima je propisano kako se vrši revizija budžeta (član 18 Zakona), te postupak izvještaja o reviziji i njegovog dostavljanja institucijama u kojima je vršena revizija, odnosno eventualno obavještavanje nadležnih organa ukoliko postoji sumnja da je prekršen zakon (čl. 21 i 24 Zakona). Takođe je naveo da je Zakonom o izvršenju budžeta propisano na koji način se izvršava planirani budžet Republike Srpske, opština i gradova, te da se konkretni odnos ne može posmatrati kao obligacionopravni odnos, kako to smatra apelant, odnosno da rješavanje ovog spora nije u nadležnosti sudova u smislu odredbi člana 1 ZPP, već se radi o sporu da li su ili nisu raspodijeljena, odnosno isplaćena budžetska sredstva apelantu kao budžetskom korisniku. Dakle, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju sporno na koji način se izvršava odluka o budžetu i da li je to izvršenje u skladu s odlukom Vlade i zaključenim ugovorom (između apelanta i Republičkog centra) koji ne predstavlja zasnivanje obligacionopravnog odnosa, kako to smatra apelant, već predstavlja radnju s ciljem izvršenja budžetske obaveze, to su apelantovi žalbeni navodi u tom pogledu neosnovani. Pravni osnov koji stranka navede ne vezuje sud, zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete, kako to smatra apelant i što iznosi u žalbi, već o zahtjevu za isplatu predviđenih sredstava za rad apelanta u budžetskoj 2013. i 2014. godini, zbog čega su i ovi žalbeni navodi bez osnova. Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud, odlučujući o nadležnosti, pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, kao i odredbe procesnog zakona, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe neosnovan zato što apelant nije uspio u postupku po žalbi.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028477 17 Rev od 23. novembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija.

11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se apelantov zahtjev identifikuje prema činjeničnim navodima na kojima je zasnovan i samom zahtjevu, bez obzira na to kako ga je imenovao. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da se apelantov tužbeni zahtjev zasniva na navodima da su u budžetu tužene za 2013. godinu u svrhu dijela finansiranja rada apelanta kao nevladine organizacije predviđena sredstva u iznosu od 200.000,00 KM, od kojih je apelantu isplaćen samo iznos od 88.650,00 KM, dok je u budžetu za 2014. godinu predviđen iznos od 150.000,00 KM, koji nije isplaćen, te se traži isplata planiranih, a neisplaćenih sredstava u iznosu od 111.349,00 KM i 150.000,00 KM, što se svodi na izvršenje budžeta. Vrhovni sud je naveo da se, suprotno revizionim navodima, predmetni zahtjev ne može kvalifikovati kao zahtjev za naknadu štete, imajući u vidu da sud ne veže označeni pravni osnov. Takođe se ne mogu prihvatiti ni apelantovi revizioni navodi da je zahtjev zasnovan na ugovornim obavezama apelanta i tužene. Vrhovni sud je ukazao da je uz tužbu priložen ugovor koji je zaključen 14. februara 2014. godine između Republičkog centra i apelanta, kojim je regulisan način izvršenja budžetske obaveze (prenošenje sredstava granta budžetska pozicija – 415200 na apelantov žiro račun), te u vezi s tim ugovoreno da je apelant u obavezi da vodi knjigovodstveno-računovodstvene poslove, da dokumentuje troškove i da podnese izvještaj o utrošku primljenih sredstava, dok druge obaveze nisu ugovorene. Zatim je naveo da su i odluke Vlade Republike Srpske o davanju saglasnosti na plan utroška sredstava, na koje se poziva apelant, donesene u svrhu izvršenja budžeta (član 5 stav 2 Zakona o izvršenju budžeta za 2013. godinu i Zakona o izvršenju budžeta za 2014. godinu). Vrhovni sud je ukazao da su u skladu s odredbama čl. od 61 do 63 Zakona o budžetskom sistemu za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za izvršenje budžeta za 2013. i 2014. godinu nadležni upravni organi, a ne sud, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu kao element ovog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukratko naveo tok predmetnog postupka te je ukazao da mu je uskraćivanjem prava na pristup sudu (odbacivanjem njegove tužbe zbog apsolutne nenadležnosti) uskraćena mogućnost da ostvari legitimno imovinsko potraživanje prema tuženoj. Dalje je naveo da on ne spada u kategoriju budžetskih korisnika (član 2 stav 1 tačka v) Zakona o budžetskom sistemu), pa je pogrešan stav redovnih sudova prema kojem su za odlučivanje o predmetnom zahtjevu nadležni upravni organi, a ne sud. Takođe je naveo da se Republički centar, kao republička upravna organizacija i budžetski korisnik, davanjem granta apelantu obavezao da isplati odobrena sredstva, čime je nastao obligacioni odnos između apelanta i tužene, iz kojeg odnosa je proistekao tužbeni zahtjev. Zatim je naveo da je neosnovano pozivanje redovnih sudova na odredbe Zakona o budžetskom sistemu, odnosno te odredbe su irelevantne u datom kontekstu jer se predmetna tužba ne odnosi na pripremu, donošenje i način izvršenja budžeta, nego se traži utvrđivanje postojanje obaveze koju je tužena preuzela prema apelantu odobravanjem granta, a zatim i zaključenjem ugovora kojim je potvrđeno postojanje obaveze. Apelant je takođe naveo da nije potraživao, niti da ima mehanizam da potražuje izvršenje budžeta. Apelant smatra da odluke redovnih sudova imaju za konsekvencu nemogućnost zaštite prava na imovinu u pravičnom postupku, a što je posljedica proizvoljne primjene materijalnih normi, slijedom čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava i da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

14. Okružni privredni sud je u odgovoru naveo da je apelant u cijelosti iskoristio redovan put pružanja pravne zaštite u vezi s procesnim rješenjem o apsolutnoj nenadležnosti suda za rješavanje konkretnog spora, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Takođe, budući da je zaključeno da apelant svoja prava može ostvariti u upravnom postupku, sud je naveo da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu.

15. Tužena je u odgovoru navela da je predmetna apelacija neosnovana iz svih razloga navedenih u obrazloženju odluka koje se pobijaju, te je predloženo da se apelacija odbaci ili odbije.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 1.

Ovim zakonom određuju se pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 16.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbacit će tužbu.

Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Srpskoj, po službenoj dužnosti oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

17. Zakon o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 121/12, 52/14, 103/15 i 15/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

Pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) budžet je procjena budžetskih sredstava i budžetskih izdataka za jednu fiskalnu godinu,

b) fiskalna godina obuhvata period od 12 mjeseci, koji počinje 1. januara, a završava se 31. decembra kalendarske godine,

v) budžetski korisnici su organi, organizacije i drugi subjekti javnog sektora (osim javnih preduzeća) koji se finansiraju iz budžeta Republike, opština, gradova i fondova i koji su pod njihovom kontrolom u skladu sa zakonom, […]

IV - IZVRŠENJE BUDŽETA

Član 39.

(1) Izvršenje budžeta u jednoj fiskalnoj godini obuhvata budžetska sredstva i budžetske izdatke ostvarene do 31. decembra tekuće fiskalne godine, kao i sredstva i izdatke ostvarene nakon tog datuma, ali ne poslije isteka roka za izradu i dostavljanje godišnjih finansijskih izvještaja, ako su ispunjeni zakonski uslovi da se iznos tih sredstava, odnosno izdataka uključi u budžet tekuće fiskalne godine.

(2) Budžetska likvidnost se planira na osnovu budžetskih sredstava i izdataka, u okviru operativnih finansijskih planova za izvršenje budžeta. (3) Operativni finansijski planovi za izvršenje budžeta predstavljaju preglede planiranih budžetskih sredstava i izdataka u određenom periodu kraćem od jedne fiskalne godine.

(4) Izvršenje budžeta Republike sprovodi se na osnovu Zakona o izvršenju budžeta, a izvršenje budžeta opština, gradova i fondova na osnovu odluke o izvršenju budžeta.

Član 46.

(1) Ministarstvo je obavezno da Vladi do 31. avgusta tekuće fiskalne godine podnese izvještaj o izvršenju budžeta Republike za prvo polugodište tekuće fiskalne godine.

(2) Ministarstvo je obavezno da Vladi do 30. aprila tekuće fiskalne godine podnese izvještaj o izvršenju budžeta Republike za prethodnu fiskalnu godinu.

(3) Vlada polugodišnje i godišnje Narodnoj skupštini podnosi izvještaj o izvršenju budžeta Republike.

(4) Vlada je obavezna da Narodnoj skupštini do 30. septembra tekuće fiskalne godine podnese izvještaj o izvršenju budžeta Republike za prvo polugodište tekuće fiskalne godine.

(5) Vlada je obavezna da Narodnoj skupštini do 31. maja tekuće fiskalne godine podnese izvještaj o izvršenju budžeta Republike za prethodnu fiskalnu godinu.

Član 49.

(1) Za izvršenje budžeta Republike Vlada je odgovorna Narodnoj skupštini. […] Član 61.

(1) Ministar donosi rješenje o inspekcijskoj kontroli namjenskog i zakonitog korišćenja sredstava budžetskih korisnika za određeni period.

(2) Inspekcijsku kontrolu iz stava 1. ovog člana vrši budžetski inspektor, kome budžetski korisnici imaju obavezu da daju na uvid svu raspoloživu dokumentaciju od značaja za sprovođenje inspekcijske kontrole u skladu sa rješenjem ministra.

(3) Nakon izvršene inspekcijske kontrole kod budžetskog korisnika, budžetski inspektor sačinjava zapisnik o utvrđenom stanju.

(4) Ako zapisnikom o izvršenoj inspekcijskoj kontroli konstatuje povrede, odnosno nepravilnosti u primjeni zakona, budžetski inspektor je obavezan da u roku od deset dana od dana dostavljanja zapisnika budžetskom korisniku donese rješenje kojim mu nalaže otklanjanje utvrđenih povreda zakona, odnosno nepravilnosti i odredi rok za njihovo otklanjanje, kao i da utvrdi druge zakonom predviđene mjere.

Član 62.

(1) Protiv rješenja budžetskog inspektora može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja.

(2) Žalba se podnosi ministru, posredstvom budžetske inspekcije.

(3) Ministar imenuje članove Odbora za žalbe, kojem budžetska inspekcija prosljeđuje primljenu žalbu sa kompletnim predmetom.

(4) Ministar, na osnovu mišljenja Odbora za žalbe sačinjenog u pisanoj formi, donosi rješenje koje je konačno u upravnom postupku.

(5) Protiv rješenja iz stava 4. ovog člana može se pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.

18. Zakon o izvršenju budžeta Republike Srpske za 2013. godinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12).

Član 5.

(1)Ministarstvo finansija upravlja i kontrolira priliv i odliv novčanih sredstava prema usvojenom Budžetu.

[…]

19. Zakon o izvršenju budžeta Republike Srpske za 2014. godinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 107/13 i 65/14).

Član 5.

(1)Ministarstvo finansija upravlja i kontrolira priliv i odliv novčanih sredstava prema usvojenom Budžetu.

[…] VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028477 17 Rev od 23. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. avgusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete, te da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te u segmentu pristupa sudu jer su redovni sudovi odbili da meritorno odluče o njegovom tužbenom zahtjevu.

29. U vezi s prigovorima kojima apelant pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem je u članu 6 stav 1 Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od suda. Evropski sud je takođe ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996- IV, stav 50 i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).

30. U vezi s prigovorima kojima apelant pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu jer su redovni sudovi odbacili tužbu zbog nenadležnosti i time odbili da o zahtjevu odlučuju meritorno, Ustavni sud, imajući u vidu takav prigovor koji pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. godine) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uslovljeno, odnosno otežano. Evropski sud je takođe u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva regulaciju države.

31. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda, pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti takođe mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. godine).

32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, ne spada u sudsku nadležnost, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o budžetskim sistemima, Zakona o javnoj reviziji i ZPP. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena isplati novčane iznose planirane u njenom budžetu za 2013. i 2014. godinu, namijenjene finansiranju rada apelanta kao nevladine organizacije kroz odobreni grant za projekat (rasvjetljavanje događaja iz prethodnog rata).

33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je odbacivanjem tužbe apelantu nametnuto ograničenje na pristup sudu, stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju koji se želio postići. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu sadržaj apelantove tužbe u kojoj je, između ostalog, navedeno da mu tužena nije isplatila novčana sredstva planirana u njenom budžetu za 2013. i 2014. godinu na ime finansiranja rada apelanta (kao nevladine organizacije), odnosno da nije isplaćen dio sredstava odobren budžetom iz 2013. godine i cjelokupni iznos odobren u budžetu iz 2014. godine. Redovni sudovi su, imajući u vidu petit apelantovog tužbenog zahtjeva („da se tuženi obaveže da [apelantu] isplati“ precizirane iznose), koji se u suštini svodi na (ne)izvršenje budžeta tužene, zaključili da se predmetni zahtjev ne može kvalifikovati kao zahtjev za naknadu štete. Pri tome su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, imali u vidu i zaključeni ugovor između apelanta i Republičkog centra za koji su zaključili da predstavlja način izvršenja budžetske obaveze. Osim toga, redovni sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o budžetskom sistemu kada su zaključili da nisu nadležni za odlučivanje o apelantovom zahtjevu (za izvršenje budžeta za 2013. i 2014. godinu), već da su nadležni organi uprave (ministarstva i inspekcijske službe), te su odbacili tužbeni zahtjev zbog nenadležnosti. Redovni sudovi su se prilikom odlučivanja o svojoj nadležnosti u konkretnom predmetu pozvali na odredbu člana 16 ZPP. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz navedene odredbe proizlazi da sud do pravosnažnosti odluke po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost. Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje ima za cilj jasno razgraničenje nadležnosti sudova i njihovo (ne)postupanje u rješavanju pojedinih sporova. Shodno činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, u situaciji kada su redovni sudovi dovoljno rasvijetlili sve relevantne okolnosti predmeta, dajući jasne razloge za svoje odlučenje (nenadležnost za postupanje u konkretnom sporu) zasnovane na odredbama člana 16 ZPP Ustavni sud smatra da je predmetno ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo i da takvim ograničenjem nije povrijeđena suština apelantovog prava na pristup sudu, kako to apelant neosnovano tvrdi.

34. U vezi s prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava (Zakona o budžetskom sistemu) Ustavni sud nije uočio proizvoljnost od strane redovnih sudova. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, kroz razmatranje samog sadržaja apelantovog tužbenog zahtjeva, cijeneći i ugovor zaključen između apelanta i Republičkog centra, zaključili da se konkretni odnos, suprotno apelantovim navodima, ne može posmatrati kao obligacionopravni odnos. Pri tome su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o budžetskom sistemu i ZPP kada su zaključili da rješavanje konkretnog spora nije u nadležnosti sudova, već da se radi o sporu da li su ili nisu raspodijeljena, odnosno isplaćena planirana budžetska sredstva tužene. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili pojam budžeta, način njegovog donošenja, te izvršenje, kontrolu i reviziju budžeta koji u skladu s relevantnim odredbama Zakona o budžetskom sistemu, Zakona o izvršenju budžeta i Zakona o reviziji ne spadaju u nadležnost sudova budući da se radi o zahtjevu za izvršenje budžeta, za šta su nadležni upravni organi, zbog čega se u sudskom postupku ne može naložiti izvršenje budžeta prema pojedinom budžetskom korisniku.

35. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi materijalnih propisa na kojim je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud, suprotno apelantovi navodima, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentovana obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava, odnosno dali razloge zbog kojih su ocijenili da odlučivanje o apelantovoj tužbi ne spada u sudsku nadležnost, odnosno zašto se apelantov zahtjev ne može kvalifikovati kao zahtjev za naknadu štete. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli da budu osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni data tumačenja redovnih sudova.

36. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud u odnosu na osporene odluke zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu kada su se redovni sudovi primjenom člana 16 ZPP proglasili nenadležnim za postupanje po apelantovoj tužbi u postupku u kojem je apelant tražio isplatu novčanih iznosa planiranih u budžetu tužene jer je ograničenje bilo legitimno i srazmjerno cilju kojem se težilo. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje u drugim segmentima na koje je apelant ukazao (primjena materijalnog prava) kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je u tom segmentu bilo propusta redovnih sudova koji bi posljedično doveli do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5243/18 („Stichting Srebrenica Historical… | Sudska praksa | Aktio