Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1933/20 (RTV BN d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1933/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1933/20, rješavajući apelaciju RTV BN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela RTV BN d.o.o. Bijeljina protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 084391 18 Gž od 20. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 084391 17 P od 23. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RTV BN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 5. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 084391 20 Rev od 14. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 084391 18 Gž od 20. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 084391 17 P od 23. aprila 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-309/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 084391 20 Rev od 14. maja 2020. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke (J.P.), te je obavezana apelantkinja da tužiteljki na ime naknade materijalne štete (po osnovu operacije vilice, ugradnje dva implantata, te ugradnje dva zuba-krunice na ugrađene implantate), naknade nematerijalne štete (u vezi sa izvršenom operacijom vilice i ugradnjom dva implantata) i naknade za pretrpljeni strah isplati određeni novčani iznos, te da joj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka, na okolnosti neophodnosti intervencija izvršenih kod tužiteljke, te cijene predmetnih intervencija na području Bijeljine, obavljeno vještačenje po vještaku medicinske struke, specijalisti oralne hirurgije i implatologije (B.J.), koji je u svom nalazu i mišljenju konstatovao da se problem gubitka dva prednja zuba kod tužiteljke mogao izvršiti na dva načina. Dalje, da je vještak konstatovao da prvi jednostavniji i jeftiniji način predstavlja ugradnja mosta od četiri člana gdje bi zubi nosači gornje dvojke lijevo i desno nosili izgubljene zube, gornje jedinice, dok drugi, znatno komplikovaniji, dugotrajniji i višefazni način (na koji se tužiteljka odlučila) predstavlja ugradnja dva implantata na pozicijama izgubljenih zuba. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio visinu štete koju je tužiteljka pretrpjela kao posljedicu povređivanja od strane zaposlenika apelantkinje tako što je odmjerio visinu iste prema visini cijene usluga prema mjestu prebivališta apelantkinje i pravilno utvrdio opravdanim opredjeljenje tužiteljke za saniranje materijalne štete ugradnjom implantata, a ne jeftinijom opcijom ugradnje mosta. Okružni sud je uz vezi s navedenim ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (B.J.) slijedi da bi u slučaju ugradnje mosta tužiteljka morala skinuti dva susjedna zdrava zuba koja bi držala taj most. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud sasvim opravdano dao veći značaj godinama života tužiteljke (rođena 1993. godine) i njenoj namjeri da postigne veći vizuelni efekat odabranom opcijom nego ugradnjom mosta „od kojeg bi joj vremenom stradali i zdravo skinuti zubi kao nosači mosta“ što za tako mladu osobu kao što je tužiteljka sigurno nije objektivno prihvatljivo rješenje. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja navodi da, budući da je tokom postupka utvrđeno da „tužiteljka nije imala neophodnu potrebu da pristupi implantološkoj terapiji, sud nije imao nikakav osnov da joj dosudi iznos naknade štete preko troškova opravdanog i dovoljnog zahvata koji je utvrdio vještak oralne hirurgije“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević