Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1923/20 (F. H.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1923/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP 1923/20, rješavajući zahtjev Faruka Haseljića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Faruka Haseljića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Haseljić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Džananović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 8. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 345298 20 Gž od 19. svibnja 2020. godine. Podneskom od 12. lipnja 2020. godine apelant je dopunio apelaciju.

2. Apelant je u apelaciji zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odlaganje provođenja rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 345928 19 P2 od 24. prosinca 2019. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 345298 19 P2 od 24. prosinca 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja S.P. i M.H.1 (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj ili tužitelji) i utvrđeno je da je apelant smetao tužitelje u posljednjem zakonitom mirnom i faktičkom posjedu određenih nekretnina detaljnije navedenih u izreci rješenja, na način što je samovlasno ušao u posjed i postavio ogradu a sve u cilju ograđivanja parcela na koji način je spriječio tužitelje njihovom pristupu. Navedenim rješenjem naloženo je apelantu da odmah uspostavi prijašnje posjedovno stanje na način što će ukloniti postavljene željezne stubove i razapeti mrežasti najlon i zemljište vratiti u stanje u kojem je bilo prije postavljanja, omogućiti tužiteljima da nastave sa mirnim i faktičkim posjedom i korištenjem spornih nekretnina i ubuduće se kloniti ovakvog ili sličnog smetanja, te tužiteljima namiriti troškove postupka.

4. Općinski sud je u obrazloženju rješenja iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je citirao odredbe članka 325 – 327. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) te je istakao da je nesporno da su tužitelji u posjedovnom listu upisani kao posjednici na spornim parcelama. Obzirom da su tužitelji upisani kao posjednici, pruža im se posjedovna zaštita kao savjesnim posjednicima jer se njihova savjesnost pretpostavlja. Iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelji za postavljenu ogradu saznali od svjedoka M.H.2 i T.P., a apelant u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu nije sporio, čak je bio jasan i izričit, da je nesporno on postavio ogradu te tvrdio da je postavio ogradu na parcelama koje on koristi. U svezi sa apelantovim navodima da je njegova supruga angažirala radnike tijekom 2018. godine da postave stubove a zatim i mrežu, Općinski sud je istakao da na okolnost angažiranja radnika nije proveden niti jedan dokaz (osim što je apelant saslušan kao parnična stranka). Također, Općinski sud je istakao da je apelant tijekom postupka, u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu tvrdio da je njegova supruga suvlasnik na tim parcelama sa svojim sestrama, da se vode upravni postupci oko utvrđivanja da je nezakonito upisan posjed na tužitelje, kao i mnogi kazneni i drugi parnični postupci vezano za ove nekretnine. Međutim, apelant te navode nije dokazivao u smislu osporavanja savjesnosti posjeda tužitelja, pa se ti navodi primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe članka 7. u svezi sa člankom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) smatraju nedokazanim i neutemeljenim. Dalje, Općinski sud je detaljno izložio iskaze saslušanih svjedoka na okolnost korištenja i održavanja spornog zemljišta te je istakao da nije mogao prihvatiti apelantove navode da su tužitelji izgubili faktičku vlast na nekretninama u smislu posljednjeg stanja posjeda od strane njegove supruge, odnosno da njegova supruga sa svojim sestrama posjeduje nekretnine najmanje 10 godina unazad. Također, Općinski sud je u svezi sa iskazima svjedoka koji su svjedočili na okolnost korištenja spornih nekretnina, utvrdio da su tužitelji suposjednici spornih nekretnina i održavali su nekretnine što je činio i sam svjedok M.H. čiji iskaz sud prihvaća kao točan. Pored toga, Općinski sud je naveo da održavanje ne predstavlja gubitak posjeda i savjesnost posjeda, te da čak i da tužitelji nisu redovito održavali parcele oni na taj način nisu napustili njihov posjed. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je udovoljeno zahtjevu tužitelja i odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 345298 20 Gž od 19. svibnja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

6. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe ZPP u svezi sa pasivnom i aktivnom legitimacijom stranaka. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju vezano za tvrdnje da je apelantova supruga angažirala radnike da postave stubove i mrežu, pravilno naveo da apelant nije predlagao niti jedan dokaz kako bi potvrdio te navode. U svezi sa aktivnom legitimacijom tužitelja, prvostupanjski sud valjano ukazuje na činjenicu da se tužitelji vode kao posjednici u točno navedenom posjedovnom listu, a drugim provedenim dokazima ta činjenica nije valjano osporena. Također, pravilan je zaključak iz obrazloženja osporavanog rješenja da je nesporno utvrđena činjenica da je apelant točno navedenom radnjom izvršio smetanje tužitelja u posljednjem mirnom posjedu. Kantonalni sud je naveo i da apelant neutemeljeno polemizira o stvarnom korištenju i upotrebi nekretnina od strane tužitelja, jer je njihov posjed nesporno utvrđen provedenim materijalnim dokazima kao i iskazima saslušanih svjedoka, a i vještak geodetske struke je valjano i stručno utvrdio činjenično stanje i o tome sačinio skicu lica mjesta, koja skica čini sastavni dio osporavanog rješenja. S obzirom na to, Kantonalni sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 327-329. ZSP i da su neutemeljeni žalbeni prigovori apelanta.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

8. Naime, apelant najprije ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 118. stavak 1. ZPP jer postupajući sudac u dva navrata nije dozvolio prisustvo javnosti J.J., N.J., S.P. i A.A. iako nije postojao niti jedan razlog za isključenje javnosti. Dalje apelant ukazuje da je drugostupanjska odluka donesena u vijeću sastavljenom od sudaca Dženete Pašalić, Joze Anđića i Spomenke Jenko, koji nisu suci Kantonalnog suda već su od strane VSTV imenovani za suce Kantonalnog suda u Odžaku, a u konkretnom slučaju nije donesena odluka Vrhovnog suda u smislu članka 50. ZPP pa osporenu odluku nije donio sud osnovan u skladu sa zakonom. Apelant tvrdi da se povreda na prava na djelotvoran pravni lijek ogleda u činjenici da drugostupanjski sud, faktički, nije ni razmotrio razloge zbog kojih je apelant pobijao prvostupanjsko rješenje, već je samo paušalno odbio žalbu kao neutemeljenu. U tom pogledu, apelant ukazuje da je tijekom postupka isticao da nije učestvovao u postavljanju stubova već je to učinila njegova supruga, a prvostupanjski sud je trebao imati u vidu iskaze saslušanih svjedoka B.K., J.T., A.H. i apelanta koji su nedvojbeno izjavili da je stubove postavljala apelantova supruga, a svjedok M.H. je naveo da je vidio apelanta da postavlja ogradu i da je supruga stajala kraj njega. S obzirom na navedeno, apelant smatra da se na takav način nije mogla dokazati pasivna legitimacija apelanta. Također, činjenica da su tužitelji u posjedovnom listu upisani kao korisnici nekretnina ne dokazuje da su zaista i vršili faktičku vlast nad njima jer je posjed faktička, a ne pravna kategorija, pa obzirom da tužitelji nisu bili u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu parcela, nisu ni aktivno legitimirani za podnošenje tužbe za smetanje posjeda, pa su, eventualno, ukoliko smatraju da imaju jače pravo na spomenute nekretnine, trebali podnijeti vlasničku tužbu, ili tužbu iz pretpostavljenog vlasništva. S obzirom na to, apelant smatra da se postavljanje sporne ograde ne može smatrati samovlašću iz članka 329. stavak 1. ZSP, pa je u tom dijelu paušalno primijenjeno materijalnog pravo.

9. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant ističe da nije postavio sporne stubove niti mrežu, a niti je on vlasnik i posjednik spornih parcela, već je njegova supruga u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, pa, shodno tome, apelant nije ni u mogućnosti da postupi po izreci rješenja koje je neprovedivo. Apelant je naveo da bi nalaganjem provođenja navedenog rješenja bio doveden u položaj da nije u mogućnosti postupiti po obvezujućoj odluci suda, a na taj način bi supruga apelanta kao stvarni vlasnik i posjednik bila oštećena iako nije bila stranka u postupku obzirom da bi tužitelji zasigurno samostalno izvršili pobijano rješenje o trošku apelanta. Pored toga, apelant smatra da bi bilo važno zaustaviti izvršenje rješenja koje je doneseno uz grubo kršenje Europske konvencije.

10. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.

13. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov opseg apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere, iznosi tvrdnje da nije postavio sporne stubove niti mrežu, a niti je on vlasnik i posjednik spornih nekretnina, već je njegova supruga u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, te smatra da je osporeno rješenje doneseno uz povrede Europske konvencije. Iz toga proizlazi da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Kantonalnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud dalje podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži „stavljanje van snage pravomoćne presude“, odnosno neizvršenje pravomoćne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je osporeno rješenje neprovedivo i da bi njime bila nanesena šteta njegovoj supruzi, sami po sebi ne mogu voditi zaključku o neophodnosti usvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ovo naročito zbog toga što Ustavni sud ne može prejudicirati ishod eventualno ovršnog postupka koji će možda biti pokrenut. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u danim okolnostima apelantovog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka, kako to zahtijeva članak 64. Pravila Ustavnog suda.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1923/20 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio