Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7195/18 (F. Š.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 77, 127
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 43
- Zakon o parničnom postupku · čl. 20
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7195/18
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7195/18, rješavajući apelaciju Fatime Šahbazović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Šahbazović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 033085 16 Gž od 12. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 033085 12 P od 26. februara 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fatima Šahbazović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 4. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 033085 17 Rev od 20. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 033085 16 Gž od 12. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 033085 12 P od 26. februara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je grupnom odlukom o dopustivosti broj AP 34/17 od 10. maja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 378/17 koju je apelantica podnijela 1. februara 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 127 0 P 033085 16 Gž od 12. decembra 2016. godine jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je, između ostalog, konstatirao da, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelacije u kojima su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Banovićima, Općinskog suda u Živinicama i advokata Ćamila Softića, koji je zastupao F. S. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je u periodu od 20. januara do 29. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud u Banovićima, Općinski sud u Živinicama i advokat tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 23. januara do 28. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 22. aprila 2011. godine Općinskom sudu u Živinicama podnijela tužbu protiv tužene radi predaje u posjed nekretnina.
7. Predmetni spis ustupljen je na nadležnost Općinskom sudu u Banovićima 1. decembra 2012. godine.
8. Općinski sud u Banovićima je rješenjem od 26. januara 2015. godine zakazao pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari za 12. mart 2015. godine.
9. U periodu od 12. marta do 4. juna 2015. godine Općinski sud u Banovićima je odgodio tri pripremna ročišta (na apelanticin zahtjev jer je za zastupanje ovlastila drugog advokata, koji nije dostavio punomoć, na zahtjev apelanticinog punomoćnika zbog pokušaja da se zaključi sporazum i zbog potrebe uređenja tužbe, te na zahtjev apelanticinog supruga jer apelanticin punomoćnik nije pristupio).
10. Apelantica je 3. juna 2015. godine dostavila Općinskom sudu u Banovićima pismeni podnesak koji se odnosio na uređenje tužbe. Budući da je predmetni podnesak bio nerazumljiv, rješenjem Općinskog suda u Banovićima od 8. juna 2015. godine apelantici je, između ostalog, naloženo da uredi tužbu tako da jasno opredijeli tužbeni zahtjev.
11. Apelantica je podnesak kojim je uredila tužbu dostavila Općinskom sudu u Banovićima 22. jula 2015. godine.
12. U periodu od 8. septembra 2015. godine do 20. januara 2016. godine Općinski sud u Banovićima je odgodio dva ročišta i uviđaj (podnesak o uređenju tužbe uručen je punomoćniku tužene neposredno pred ročište, zbog čega je punomoćnik tužene zatražio mogućnost izjašnjenja o uređenom tužbenom zahtjevu, vještak geodetske struke nije dostavio nalaz i mišljenje, a uviđaj je odgođen zbog vremenskih neprilika), a potom održao uviđaj i ukupno tri ročišta za glavnu raspravu.
13. Apelanticin punomoćnik je tužbeni zahtjev konačno opredijelio na pripremnom ročištu održanom 21. septembra 2015. godine, a tada je i punomoćnik tužene podnio protivtužbu.
14. Presudom Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 033085 12 P od 26. februara 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici preda u posjed nekretninu površine 785 m kao dio nekretnina pobliže opisanih u izreci presude, te da joj naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od prijema prijepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Protivtužbeni zahtjev tužene usvojen je u cijelosti kao osnovan, te je utvrđeno da je tužena po osnovu dosjelosti stekla pravo na dijelu parcele (pobliže opisane u izreci presude), čija je površina 800 m , koji je označen narandžastom bojom u skici snimanja vještaka geometra kao sastavnim dijelom nalaza od 2. decembra 2015. godine, a koji je zajedno sa skicom sastavni dio predmetne presude, kao i na dijelu iste parcele u površini od 178 m , koji je u navedenoj skici označen plavom bojom. Određeno je da će se na osnovu predmetne presude izvršiti cijepanje i upis prava vlasništva i posjeda na navedenim dijelovima predmetne parcele u korist tužene sa dijelom 1/1, a što je apelantica dužna trpjeti da se na osnovu utvrđenja iz ove presude u zemljišnoknjižnom ulošku i katastarskom operatu koji se vodi za KO Tulovići provede ispravka tako da se apelantica briše, a tužena upiše kao vlasnik i posjednik navedenih dijelova nekretnine u površini od 800 m i 178 m sa dijelom 1/1, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Osim toga, apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
15. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud u Banovićima je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (brojna materijalna dokumentacija, saslušanje tri svjedoka, vještačenje po vještaku geometru i saslušanje vještaka, uviđaj na licu mjesta, sve detaljno navedeno na stranicama 4. i 5. presude), cijeneći ih u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci. Dalje je navedeno da je za postavljeni tužbeni zahtjev bilo nužno da apelantica dokaže da je vlasnik spornog dijela zemljišta (označenog narandžastom i plavom bojom na skici lica mjesta) koji tužena faktički drži u posjedu, i to shodno odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno člana 127. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13, u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima) koji je u primjeni. S druge strane, Općinski sud u Banovićima je istakao da je tužena trebala da dokaže neprekidan posjed duže od 20 godine, te savjesnost i istinitost navedenog posjeda, shodno odredbama člana
32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno člana 58. Zakona o stvarnim pravima.
16. Općinski sud u Banovićima je naveo da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, te da su prednici tužene sporni dio parcele koristili dugi niz godina, a tužena s porodicom od 1975. godine kada je postala snaha M. S., te da ih nikada niko nije u tome ometao. Nadalje, Općinski sud u Banovićima je istakao da je tužena spornu nekretninu naslijedila od svog muža, a on od svog oca M. S., kao i da je sporna nekretnina bila upisana na predniku tužene M. S., da ju je prilikom uspostave katastra nekretnina M. S. prenio na svog sina Š. S. (suprug tužene), te da je sporni dio nekretnine bio u posjedu tužene i za života apelanticinog oca. Općinski sud u Banovićima je istakao da je na osnovu provedenih dokaza stekao uvjerenje da su sporne nekretnine u posjedu tužene i njenih prednika unazad 50 godina, te da je, s obzirom na protek vremena, tužena dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornom dijelu parcele. Pri tome, Općinski sud u Banovićima je zaključio da je tužena dokazala da je pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine stekla na jedan od način propisanih odredbom člana 20. „Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 14/94)“, koji je važio u momentu stjecanja vlasništva, odnosno člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je važio u momentu podnošenja tužbe.
17. Općinski sud u Banovićima je naveo da se vještak geometar decidirano izjasnio da je prednik tužene na spornom dijelu parcele bio upisan kao vlasnik sve do promjena 1986. godine kada je greškom došlo do upisa apelantice kao vlasnice spornog dijela parcele, kao i da površina i oblik sadašnjeg posjeda tužene odgovara onom koji je bio upisan na predniku tužene po starom premjeru, odnosno da po novom premjeru apelanticina parcela u površini ne odgovara upisu po starom premjeru, iz čega proizlazi jasan zaključak da je pravo vlasništva na spornoj parceli tužena stekla dosjelošću.
18. Općinski sud u Banovićima je naveo da je apelanticino pozivanje na ugovor o kupoprodaji, zaključen između njenog oca i I. A., bez utjecaja na drugačiju odluku suda s obzirom na decidirano izjašnjenje vještaka geometra o parceli koja je bila predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, a što je vještak prikazao i na kopiji katastarskog plana od 22. decembra 2015. godine, dakle prije promjena. Općinski sud u Banovićima je istakao da je na osnovu provedenih dokaza stekao uvjerenje da je posjed tužene i njenih prednika bio savjestan. Nadalje, u prilog navedenom zaključku govori i činjenica da se apelantica kao vlasnik i posjednik spornog dijela parcele upisala po stavci promjena 1986. godine, a da je tužbu, odnosno prijedlog za uređenje međe podnijela tek 2009. godine.
19. Općinski sud u Banovićima je ukazao na sadržaj odredbe člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe, te istakao da je na skoro identičan način tužba (rei vindicatio) regulirana i u članu 127. sada važećeg Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, Općinski sud u Banovićima je ukazao na sadržaj odredbe člana 32. stav 2. i člana 35. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odredbe člana 28. st. 2. i 4. ranijeg Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), kao i odredbu člana 58. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, Općinski sud u Banovićima je ponovio da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužena kao savjesni posjednik sa svojim prednikom duže od 20 godina u posjedu sporne nekretnine, zbog čega je dosjelošću stekla pravo vlasništva na navedenoj nekretnini. Pri tome, Općinski sud u Banovićima je istakao da se savjesnost posjeda pretpostavlja, te da je na apelantici bio teret dokazivanja da tužena sa svojim prednikom nije bila savjesna, ali da apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da je tužena bila nesavjesna.
20. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu i dopunu žalbe.
21. Predmetni spis dostavljen je Kantonalnom sudu 11. maja 2016. godine na odlučivanje po žalbi.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 033085 16 Gž od 12. decembra 2016. godine odbijena je apelanticina žalba i dopuna žalbe, te je prvostepena presuda potvrđena. Osim toga, apelantici i tuženoj su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka.
23. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna. Nadalje, istakao je da apelantica ima samo takozvani goli upis vlasništva na parceli (pobliže označenoj u obrazloženju presude), dakle i na spornom dijelu te nekretnine, koji se nikada nije nalazio u njenom posjedu, niti u posjedu njenog pravnog prednika, dok su se tužena i njeni pravni prednici unazad 50 godina nalazili u nesmetanom posjedu spornog dijela navedene nekretnine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je tužena vanrednom dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne nekretnine, a na osnovu odredbe člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da apelantica nema ni pravni osnov da od tužene traži predaju u posjed spornog dijela navedene parcele. Kantonalni sud je naveo da se savjesnost posjeda tužene na predmetnom dijelu parcele pretpostavlja, te da navedenu pretpostavku apelantica u prvostepenom postupku, suprotno žalbenim navodima, nije oborila predloženim i izvedenim dokazima (član 77. st. 2. i 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.
24. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. ZPP-a jer je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze, te na osnovu takve ocjene stekao pravilno uvjerenje o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, te osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tužene, o čemu je iznio pravilne i potpune razloge u smislu odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a. Nadalje je navedeno da nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geometra R. K., iako je nejasan, kontradiktoran i proizvoljan. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je vještak dostavio jasan, potpun i neprotivrječan osnovni, kao i dopunski nalaz i mišljenje, koje je obrazložio na glavnoj raspravi (član 155. stav 2. i član 154. stav 2. ZPP-a), te da prvostepeni sud nije imao razlog da takav nalaz ne prihvati.
25. Također, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 81. ZPP-a jer je na pripremnom ročištu odbio apelanticin prijedlog da se provede dokaz čitanjem nalaza vještaka geometra J. K. od 27. maja 2010. godine. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da se provođenju navedenog dokaza protivila tužena budući da je nalaz navedenog vještaka korišten za potrebe vanparničnog predmeta Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 011152 09 V u postupku uređenja međe između parničnih stranaka, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je procesnim rješenjem odbio provođenje navedenog dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio član 148. stav 3. i član 149. stav 3. ZPP-a budući da vještak R. K. nije na spisku stalnih sudskih vještaka jer iz sadržaja zapisnika s pripremnog ročišta od 21. septembra 2015. godine proizlazi da parnične stranke nisu postigle sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka, te da je prvostepeni sud odluku o tome donio primjenom odredbe člana 148. stav 3. ZPP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da to što određeni vještak nije na listi stalnih sudskih vještaka iz oblasti geodezije nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost ožalbene odluke. Kantonalni sud je istakao da ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja, te da ih nije posebno ni cijenio u smislu odredbe člana 231. ZPP-a. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je iz navedenih razloga žalbu i dopunu žalbe valjalo odbiti kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrditi kao pravilnu i zakonitu, primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.
26. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju.
27. Rješenjem Vrhovnog suda broj 127 0 P 033085 17 Rev od 20. septembra 2018. godine odbačena je apelanticina revizija. Osim toga, odbijeni su zahtjevi apelantice i tužene nastali povodom revizije.
28. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se kao predmet revizionog pobijanja pojavljuje presuda u kojoj je vrijednost pobijanog dijela u iznosu koji je ispod propisanog, a što je čini nedopuštenom. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je reviziju valjalo odbaciti saglasno odredbama člana 247. stav (1) u vezi sa stavom (2) ZPP-a. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je, sagledavajući činjenična utvrđenja, zaključak i odluke nižestepenih sudova, ocijenio da ne postoje osnovi za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uvjeta za izuzetno postupanje Vrhovnog suda u smislu odredaba člana 237. stav (3) ZPP-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te člana 17. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te da je predmetni postupak bezrazložno dugo trajao. Nadalje, ističe da su se prvostepeni i drugostepeni sud svojim odlukama upustili u ispitivanje zakonitosti pravosnažnih akata koji su doneseni u upravnom postupku, a što je suprotno pozitivnoj sudskoj praksi i poznatim stavovima Vrhovnog suda, pri čemu se pozvala na Presudu Vrhovnog suda broj 33 0 P 004309 09 Rev od 29. marta 2011. godine. Apelantica ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine u kojoj je zauzet pravni stav po kojem se „ne može tužbom tražiti priznavanje prava vlasništva samo u dijelu nekretnine“, te ističe da su odluke nižestepenih sudova u suprotnosti s obavezujućim stavovima Ustavnog suda. Apelantica dalje smatra da je rezoniranje prvostepenog i drugostepenog suda u direktnoj suprotnosti s odredbom člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje ističe da je, suprotno odredbi člana 209. ZPP-a, za vještaka određena osoba koja se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, kao i da prilikom odabira vještaka nije pribavljena saglasnost parničnih stranaka, na koji način su povrijeđene i odredbe člana 149. ZPP-a. Osim toga, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je odbijen njen prijedlog za provođenje dokaza uvidom i čitanjem nalaza vještaka geometra J. K. u predmetu broj 33 0 V 011152 09 V sa prilozima, a za koje postupanje prvostepeni sud nije dao razloge. Nadalje, smatra da je prvostepeni sud propustio ocijeniti dokaze shodno odredbi člana 8. ZPP-a, te da je dokaze cijenio selektivno, odnosno u dijelu koji ide u prilog tuženoj, kao i da navedeni propust nije otklonio ni drugostepeni sud. Apelantica dalje navodi da je obaveza Vrhovnog suda da svojim odlukama osigura jedinstvenu primjenu prava u svim slučajevima, kako bi se osigurala zaštita načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih aspekata vladavine prava, pri čemu ističe da je Vrhovni sud morao dopustiti reviziju, preinačiti drugostepenu odluku i uskladiti je s ranije izraženim pravnim stavom. b)Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci od 20. septembra 2018. godine. Nadalje, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, te naveo da je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kao i da nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.
31. Kantonalni sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da navode apelacije smatra neosnovanim, kao i da ostaje pri razlozima iznesenim u presudi od „26. decembra 2016. godine“ (radi se o očiglednoj omašci, misli se na presudu od 12. decembra 2016. godine). U konačnici, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Općinski sud u Banovićima je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je postupak pred tim sudom završen za tri godine i dva mjeseca. Nadalje ističe da je apelantica u velikoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka pred prvostepenim sudom jer je mijenjala advokate i od početka advokati nisu pravilno opredijelili tužbeni zahtjev. Općinski sud u Banovićima je naveo da su neosnovani apelanticini navodi o odbijanju izvođenja dokaza uvidom i čitanjem pismenog nalaza i mišljenja vještaka iz drugog predmeta, da su odredbe ZPP-a po tom pitanju jasne, te da je za izvođenje takvih dokaza potrebna saglasnost obje parnične stranke. Općinski sud u Banovićima je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u presudi od 26. februara 2016. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U konačnici, istakao je da je predmetni spis ustupljen na nadležnost Općinskom sudu u Banovićima u decembru 2012. godine, nakon osnivanja tog suda kada je počeo s radom s nedovoljnim brojem nosilaca pravosudnih funkcija, nedovoljnim brojem nesudskog osoblja i neadekvatnim uvjetima za rad.
33. Općinski sud u Živinicama je naveo hronologiju postupka uređenja međe između parničnih stranaka, tj. hronologiju vanparničnog predmeta Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 011152 09 V. Općinski sud u Živinicama je istakao da je prvostepeni postupak završen u granicama razumnog roka, te da bi postupak i prije bio okončan da stranke svojim radnjama nisu utjecale na dužinu postupka. U konačnici, Općinski sud u Živinicama je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedopuštena.
34. Advokat tužene je, u odnosu na apelanticino pozivanje na sadržaj Presude Vrhovnog suda broj 33 0 P 004309 09 od 29. marta 2011. godine, naveo da se u tom slučaju radi o rješenju „nadležne zajednice PIO u pogledu utvrđenja da je gubitak sposobnosti za rad tužitelja posljedica bolesti, pa sud u parničnom postupku ne može kao o prethodnom pitanju odlučivati da li je gubitak sposobnosti za rad tužitelja posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti“, pri čemu je istakao da se takav pravni stav ne bi mogao primijeniti u konkretnom pravnom odnosu. Osim toga, istakao je da nije postojao nikakav pravni osnov da se apelantici u posjed preda nekretnina koja se nikada nije ni nalazila u njenom posjedu, niti u posjedu njenih pravnih prednika. Advokat tužene je istakao da je neosnovana i apelanticina konstatacija o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje presude u razumnom roku, kao i da je apelantica svojim radnjama utjecala na dužinu trajanja postupka. U konačnici, advokat tužene je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 32. stav 2.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 35. st. 1. i 2.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.
Član 43. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Član 77. st. 2. i 3.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
36. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58. st. (1), (2) i (4) Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
[…] (4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
Član 127.
Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.
37. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
38. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.
(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.
(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja ranija rješenja iz ovog člana. Član 148. stav (3) (3) Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.
Član 149. stav (3) (3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.
Član 154. stav (2) (2) Vještak mora uvijek da obrazloži svoje mišljenje.
Član 155. stav (2) (2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
41. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 127 0 P 033085 17 Rev od 20. septembra 2018. godine (koje je apelanticin punomoćnik primio 5. novembra 2018. godine) kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 P 033085 16 Gž od 12. decembra 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelanticin zastupnik 25. januara 2017. godine primio osporenu presudu Kantonalnog suda od 12. decembra 2016. godine, a da je apelacija broj AP 378/17 podnesena 1. februara 2017. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava).
44. Iako apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog suda i Općinskog suda u Banovićima, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelanticine navode ispitati isključivo u vezi s osporenim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda u Banovićima.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
47. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula radi predaje u posjed nekretnina. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
48. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
49. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
50. U vezi s apelanticinim prigovorima kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Općinskog suda u Banovićima slijedi da je taj sud proveo dokazni postupak (saslušanjem svjedoka, vještačenjem po vještaku geometru i saslušanjem vještaka, izvršenim uviđajem na licu mjesta, te uvidom u brojnu materijalnu dokumentaciju) i utvrdio činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava utvrdio da je tužena po osnovu dosjelosti stekla pravo na dijelu sporne parcele, dok apelantica nije uspjela dokazati da je vlasnik spornog dijela parcele koji tužena faktički drži u posjedu, već da se radi samo o „golom upisu“ apelantice kao vlasnice do kojeg je došlo greškom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot navodima apelacije, prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženju presuda jasno naveli koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, posebno naglašavajući činjenicu da su sporne nekretnine u posjedu tužene i njenih prednika unazad 50 godina. Također, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da je tužena bila nesavjesna, u smislu odredaba člana 77. st. 2. i 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, iako je na apelantici bio teret dokazivanja da posjed tužene i njenih pravnih prednika nije bio savjestan. U odnosu na apelanticine navode da je suprotno odredbi člana 209. ZPP-a za vještaka određena osoba koja se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, kao i da su povrijeđene odredbe člana 149. ZPP-a, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da stranke nisu postigle sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka, te da je prvostepeni sud o tome donio odluku primjenom odredbe člana 148. stav 3. ZPP-a, kao i da to što određeni vještak nije na listi stalnih sudskih vještaka iz oblasti geodezije nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. U odnosu na apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je odbijen njen prijedlog za provođenje dokaza čitanjem nalaza vještaka geometra J. K. od 27. maja 2010. godine, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto nije prihvaćen apelanticin prijedlog za izvođenje dokaza. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantica ishodila da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.
53. U odnosu na apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine, te tvrdnju da se tužbom ne može tražiti priznavanje prava vlasništva samo u dijelu nekretnine, Ustavni sud smatra da se pravna situacija u navedenoj odluci, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava ne mogu dovesti u vezu s predmetnom apelacijom. Nadalje, u vezi s apelanticinim ukazivanjem na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda broj 33 0 P 004309 09 Rev od 29. marta 2011. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda, da je u tom predmetu pravosnažnim rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton Tuzla, tužiocu priznato pravo na invalidsku penziju zbog bolesti, te da je, u vezi s tim, izražen i pravni stav da je sud vezan pravosnažnim rješenjem nadležnog organa uprave donesenim nakon provedenog upravnog postupka. Nasuprot tome, Ustavni sud nalazi da su u konkretnom predmetu redovni sudovi razmatrali tužbeni i protivtužbeni zahtjev radi predaje u posjed, odnosno utvrđivanja prava vlasništva na spornom dijelu parcele i nakon provedenih dokaza, između ostalog, zaključili da je greškom došlo do upisa apelantice kao vlasnice spornog dijela parcele, odnosno da se radi o takozvanom golom upisu apelantice kao vlasnice. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da apelanticino pozivanje na navedenu odluku Vrhovnog suda ne može biti od utjecaja na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti apelacioni navodi neosnovani.
54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u odnosu na osporene odluke nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
bU odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
55. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38). Period koji treba uzeti u obzir
56. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelanticinom tužbom 22. aprila 2011. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 12. decembra 2016. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima je trajao pet godina i nešto više od sedam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
57. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi predaje u posjed nekretnina. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, da je provedeno vještačenje po vještaku geometru, da su saslušani vještak i tri svjedoka, kao i da je izvršen uviđaj na licu mjesta, te da je odlučivano o apelanticinom tužbenom zahtjevu, kao i o protivtužbenom zahtjevu tužene. U vezi s tim, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zaključuje da se radi o složenom postupku. Nadalje, ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u Banovićima na apelanticin zahtjev, odnosno na zahtjev apelanticinog punomoćnika i supruga odgodio tri pripremna ročišta (jer je za zastupanje ovlastila drugog advokata, koji nije dostavio punomoć, zbog pokušaja da se zaključi sporazum i zbog potrebe uređenja tužbe, kao i zbog toga što apelanticin punomoćnik nije pristupio). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica nekoliko puta uređivala tužbeni zahtjev. Navedeno je nesporno u određenom dijelu utjecalo na dužinu predmetnog postupka.
58. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred prvostepenim sudovima trajao četiri godine i nešto više od 10 mjeseci. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u Živinicama dostavio predmetni spis na nadležnost Općinskom sudu u Banovićima 1. decembra 2012. godine (jednu godinu i nešto više od sedam mjeseci od zaprimanja tužbe). Ustavni sud dalje zapaža pasivnost u radu Općinskog suda u Banovićima u periodu od dostavljanja spisa pa do 26. januara 2015. godine, nakon čega je Općinski sud u Banovićima preduzimao procesne radnje u razumnim rokovima. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud u Banovićima jedno ročište odgodio jer vještak nije dostavio nalaz i mišljenje, te da je uviđaj odgodio zbog nepovoljnih vremenskih prilika. Slijedi da su u postupku postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom. Nadalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelanticinoj žalbi donio nakon sedam mjeseci od zaprimanja predmeta na postupanje po žalbi.
59. Imajući u vidu navedeno, iako je primjetno da je postupak pred prvostepenim sudom trajao nešto duže, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u konkretnom predmetu prije podnošenja apelacije, da se radi o složenom postupku, da je apelantica u određenom dijelu doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka, te da su u postupku postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina predmetnog postupka zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.
60. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
61. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
62. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
63. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji je trajao pet godina i nešto više od sedam mjeseci, kada se radi o složenom postupku, kada je apelantica u određenom dijelu doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka, odnosno kada su u postupku postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka.
65. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoji ništa što bi ukazalo da su u predmetnom postupku ova apelanticina prava povrijeđena.
66. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević