Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4210/18 (S. K.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4210/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4210/18, rješavajući apelaciju Safeta Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 007756 16 K od 4.
oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg je u momentu podnošenja apelacije zastupao Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva koji je u međuvremenu preminuo, podnio je 26. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine apelant i saoptuženi E. N. i A. M. proglašeni su krivim da su za vrijeme rata i oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), na detaljno opisan način, skupa sa NN licima, učestvovali u mučenju civila srpske nacionalnosti iz zaseoka Gojakovac, radi iznuđivanja priznanja gdje se nalazi oružje, čime su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).
6. U obrazloženju presude su navedeni dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu (str. 4. i 5), zatim je ukazano na odredbe člana 3. stav 1 tačka a) Ženevske konvencije i člana 142. stav 1. KZSFRJ. Nakon analize dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu Kantonalni sud je zaključio da je Tužilaštvo dokazalo izvršenje krivičnog djela od strane optuženih, kako je to navedeno u izreci presude. Kao prvo, dokazano je da su optuženi krivično-pravne radnje koje im se stavljaju na teret počinili za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine i Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: TO). Drugo, dokazano je da krivično-pravne radnje za koje se terete optuženi predstavljaju povrede člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije jer su svi oštećeni, navedeni u izreci presude, bili civili u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dalje je dokazano da su optuženi E. N. i A. M. počinili predmetno krivično djelo kao pripadnici MUP-a Zenica, a apelant kao pripadnik TO, znači pripadnici Armije BiH, što je potkrijepljeno materijalnim dokazima (strana 8). Pri tome je sud naveo da je to apelantovo svojstvo nesporno i da je evidencija za njega neuredna, ali je sam izjavio da je u spornom vremenu bio pripadnik TO i obučen u uniformu TO.
7. U pogledu statusa oštećenih lica, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza svih svjedoka nesumnjivo proizlazi da su lica koja su optuženi s drugim NN licima navedenog dana mučili radi pronalaska oružja bila civilna lica. Navedeno je da su svi bili u civilnoj odjeći, da su zarobljeni kod svojih kuća, da nisu bili pripadnici niti jedne vojne formacije, niti su bili aktivno uključeni u neprijateljstva, te su stoga imali status civilnih lica i uživali su zaštitu prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava.
8. Dalje, u presudi su veoma detaljno interpretirani iskazi svjedoka –oštećenih, R.N. djev. Savić, Nike Savića, Petra Savića, te svjedoka koji su imali indirektna saznanja o inkriminiranim radnjama apelanta i saoptuženih i drugih imenovanih svjedoka (8-14. strana obrazloženja presude). Kantonalni sud je naveo da su direktni očevici događaja Petar Savić, Niko Savić, R. N. djev. Savić i Danijela Savić u svojim iskazima na uvjerljiv način svjedočili da su im, zajedno s umrlim Jovom i Cvijetom Savić, od strane optuženih, pojedinačno opisanim postupanjem u izreci presude, nanesene teške tjelesne i duševne boli, upravo radi iznuđivanja informacija, odnosno priznanja gdje se nalazi oružje u njihovom zaseoku Gojakovac. Kantonalni sud je zaključio da su iskazi tih svjedoka istiniti i uvjerljivi i da nema razloga da se tim iskazima ne pokloni vjera budući da su svjedoci opisali inkriminirani događaj kako se desio i kako su ga oni preživjeli. Navedeno je da je oštećeni Jovo Savić sedam dana nakon inkriminiranog događaja umro i da je vještak sudske medicine utvrdio da je njegova smrt nasilna, indirektno dovedena u vezu s višestrukim djelovanjem jednog odnosno više lica. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da radnje apelanta i saoptuženog E. N. koji su tog dana učestvovali u mučenju Jove Savića, zadajući mu udarce, kako su to opisali direktni svjedoci optužbe Petar i Niko Savić i R. N. djev. Savić na glavnom pretresu, nisu tog intenziteta da im se stavi na teret ubistvo Jove Savića s obzirom na to da su u premlaćivanju taj dan učestvovala i druga NN lica.
9. Kantonalni sud je istakao da dokazi optužbe van razumne sumnje potvrđuju izvršenje krivičnog djela od strane optuženih na način bliže naveden u izreci presude i da su u tim radnjama sadržani svi elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Iz preduzetih radnji i ponašanja optuženih, kao i na osnovu izjava saslušanih svjedoka očevidaca zaključuje se da su optuženi bili svjesni svojih postupaka i radnji, te da hoće zabranjenu posljedicu. Suprotno od toga, kako je Kantonalni sud dalje naveo, odbrana svojim dokazima nije uspjela opovrgnuti optužbu, odnosno dokazati da optuženi nisu počinili predmetno krivično djelo. Kroz pitanja koja su svjedocima postavljali optuženi i njihovi branioci, teza odbrane je da optuženi nisu počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, da nisu učestvovali u događajima, tj. da se nisu nalazili u vršenju pretresa srpskih kuća i samog zaseoka Gojakovac. Budući da su odbrane posebno prigovarale iskazu oštećene R. N. djev. Savić zbog njenih godina u vrijeme inkriminiranog događaja, Kantonalni sud je taj iskaz ocijenio uvjerljivim, logičnim i povezanim s ostalim dokazima. Navedeno je da je nezavisno od toga što je u kritično vrijeme oštećena bila dijete, kritični događaj, prema nalaženju Kantonalnog suda, dobro ispričan pred sudom i nema nikakve dileme o sadržaju tog iskaza, a posebno u bitnim elementima koji su povezani s optuženim licima. Oštećena je kritičnog dana preživjela tešku traumu, zbog čega se sigurno može sjetiti događaja i objasniti kako se on desio. U ovom slučaju predmetno djelo je počinjeno prije 24 godine, te je razumljivo da vremenom ljudi zaboravljaju činjenice, te da se u toku svjedočenja svjedok, kada se svojim mislima vraća u vrijeme dešavanja, prisjeti određenih činjenica koje ranije nije iskazao ili ih je eventualno drugačije iskazao. U presudi su zatim pojašnjene određene razlike u iskazima svjedoka na koje je apelantova odbrana ukazivala prilikom unakrsnog ispitivanja. Kantonalni sud je također ukazao da smatra, s obzirom na okolnosti događaja kojima su svjedoci – oštećeni bili izloženi, te s obzirom na okruženje u kojem su u inkriminirano vrijeme živjeli i vrijeme kada su prvi put davali iskaz o navedenim događajima, da su nedosljednosti dozvoljene, ali i one su u ovom slučaju neznatne, o čemu su u presudi dati i primjeri. Međutim, nedosljednosti nije bilo u pogledu identiteta optuženih, tu su direktni svjedoci bili potpuno jasni i izričiti i bez ikakve dileme. Istaknuto je da su svi ti svjedoci bili prisiljeni da zbog straha za svoje živote napuste Gojakovac, došli su da svjedoče, ne da traže osvetu, nego da pokažu da treba dati prednost sistemu odgovornosti. Kantonalni sud je dalje naveo da je dokazano prisustvo optuženih i njihovo učešće u mučenju oštećenih, a ne, kako je tvrdila apelantova odbrana, da je on samo bio u osiguranju sela. Kantonalni sud se očitovao na iskaze svjedoka odbrane, ali i iskaz samog apelanta dat u svojstvu svjedoka, za koji je sud cijenio da je dat s ciljem izbjegavanja odgovornosti i da je u suprotnosti s navodima iz iskaza svjedoka optužbe i materijalnim dokazima.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 007756 18 Kž od 8. maja 2018. godine žalbe apelanta i ostalih optuženih su odbijene kao neosnovane, a žalba Tužilaštva je uvažena i Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 K 007756 16 K od 4. oktobra 2017. godine je preinačena u odluci o kazni za apelanta i saoptuženog E. N., te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a saoptuženi E. N. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
11. Vrhovni sud je ukazao da je apelant, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, iznosio tvrdnju da je izreka pobijane presude nejasna i nerazumljiva, protivrječna razlozima presude i (kako se navodilo u apelantovoj žalbi) izvedenim dokazima, kao i da nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Pozivajući se na iskaze svjedoka i rezultate vještačenja bioloških tragova i na osnovu subjektivne ocjene dokaza u žalbi je isticano da nije utvrđeno da su oštećeni trpjeli teške duševne i tjelesne boli, niti je utvrđeno da su ekshumirani ostaci koji pripadaju oštećenom Jovi Saviću. Međutim, Vrhovni sud je naveo da te navode o nedostacima presude apelant nije konkretizirao, a koji se očigledno odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te Vrhovni sud nije ni mogao ispitati osnovanost tih navoda.
12. Nadalje, ukazujući na žalbe optuženih, između ostalog apelanta, koji su osporavali pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je istakao da se u žalbama, prije svega, ukazivalo na nedosljednost u iskazima svjedoka R. Savić, Nike Savića, Petra Savića i Danijele Savić, a koje se prvenstveno odnose na vrijeme započinjanja pretresa, mjesto i vrijeme odvođenja oštećenih i slično, tj. činjenice koje nisu relevantne za odluku o krivici optuženih, te ne predstavljaju protivrječnosti u iskazima navedenih svjedoka kada se ima u vidu dinamika predmetnog događaja, tj. činjenica da se predmetni događaj odvijao na više lokacija na kojima su vršeni pretresi, gdje su oštećeni odvojeno odvođeni i da su se svjedoci izjašnjavali o onome što su sami pri tome doživjeli odnosno vidjeli, a što, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije moglo dovesti u pitanje iskaze svjedoka (konkretno R. N. djev. Savić u odnosu na iskaze Nike, Petra i Soke Savić), što je Vrhovni sud dalje detaljno obrazlagao (str. 5–6). Vrhovni sud na strani 7. dalje navodi da se pravilnost utvrđenja prvostepenog suda ne dovodi u pitanje ni žalbom apelanta koji je iznosio tvrdnje da su svjedoci (oštećeni) Niko i Petar Savić u svojim iskazima naveli da su ih tukla naoružana lica u maskirnim uniformama, a da je on tom prilikom (ne sporeći da je imao pušku) imao sivu jaknu i sive civilne hlače, te je ukazivao da se najvjerovatnije radi o zamjeni identiteta. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je svjedok Niko Savić, kako proizlazi iz njegovog iskaza, apelanta poznavao odranije i da ga je identificirao u sudnici, kao i svjedokinja Danijela Savić koja je navela da se družila s apelantovi sinom, te je bila uvjerljiva u svom iskazu da je vidjela da je apelant udarao Niku Savića. I u nastavku presude Vrhovni sud detaljno odgovara u vezi s navodima iz apelantove žalbe koji su ukazivali na različito kazivanje svjedoka. Na strani 10. Vrhovni sud je naveo da je opravdan zaključak prvostepenog suda da je apelant mučio civile srpske nacionalnosti i da je radi iznuđivanja priznanja gdje se nalazi sakriveno oružje tukao oštećene Jovu, Niku i Petra Savića. Vrhovni sud je također naveo da nisu tačni apelantovi navodi da je Danijela Savić na glavnom pretresu izjavila da apelant nije tukao oštećenog Niku Savića jer suprotno proizlazi iz zapisnika s glavnog pretresa. Na pravilnost zaključka u odnosu na radnje preduzete u odnosu na oštećenog Jovu Savića za koje se teretio i apelant, sud je ukazao na iskaze svjedoka u kojima je naveo da su ga najviše tukli E. N. i apelant.
13. Na strani 11. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da apelant u vrijeme inkriminiranih događaja nije bio pripadnik TO jer je prvostepeni sud u vezi s navedenim dao prihvatljive razloge, kako je naveo Vrhovni sud, na str. 21. i 22, pozivajući se na iskaze svjedoka koji su naveli da je u vrijeme navedenih dešavanja bio formiran Rejonski štab TO i da je apelant bio zadužen s puškom i u maskirnoj uniformi zajedno s njima učestvovao u pretresu zaseoka Gojakovac.
14. Zaključak prvostepenog suda kada su u pitanju utvrđenja u pogledu radnji koje se stavljaju na teret apelantu i optuženom E. N., kako je naveo Vrhovni sud, nije doveden u pitanje ni navodima žalbe da DNA analizom nije utvrđeno da skeletni ostaci ekshumiranog tijela pripadaju oštećenom Jovi Saviću, već da se radi o velikoj vjerovatnoći. Naime, vještak za DNA vještačenja je u svom nalazu i mišljenju navela da se radi o velikoj vjerovatnoći da skeletni ostaci ekshumiranog tijela pripadaju Jovi Saviću, ali da prvostepeni sud tu činjenicu nije zasnovao samo na DNA analizi, već i na identifikaciji ekshumiranih skeletnih ostataka od strane R. N. djev. Savić, koja je u prostorijama JKP „Gradsko groblje“ Visoko, nakon izvršenog pregleda skeletnih ostataka, navela da ti ostaci pripadaju njenom ocu. Vrhovni sud je dalje ocijenio neosnovanim žalbene navode E. N. kojim je ukazivano da nije dokazano da je smrt oštećenog Jove Savića nastupila kao posljedica višesatnog premlaćivanja u predmetnom događaju. Naime, u inkriminiranom događaju oštećeni Jovo Savić, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka koje u navedenom dijelu odbrana nije ni osporavala, zadobio je ozljede zbog kojih je bio sav modar i natečen i zbog kojih se teško i kretao. Vrhovni sud je također naveo da s obzirom na to da apelant i E. N. nisu proglašeni krivim za lišenje života oštećenog Jove Savića (u premlaćivanju Jove Savića tom prilikom su učestvovala i druga lica), već za mučenje ovog oštećenog, a i drugih lica srpske nacionalnosti iz izreke pobijane presude, nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja prvostepenog suda da nije dokazano uslijed čega, odnosno od čijih posljedica je nastupila smrt Jove Savića.
15. Dalje, odgovarajući na navode apelantove žalbe da dokazi izvedeni u prvostepenom postupku nisu davali dovoljno uporišta prvostepenom sudu za izvođenje zaključka da se radilo o kriminogenoj aktivnosti koja, s obzirom na intenzitet, dužinu trajanja i posljedice po žrtvu, predstavlja teško kršenje pravila međunarodnog prava, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijane presude (strana 19) proizlazi da je prvostepeni sud, pozivajući se pri tome na dokaze izvedene u prvostepenom postupku, prvenstveno iskaze svjedoka oštećenih, koje je ocijenio vjerodostojnim i kao takve prihvatio, naveo sasvim jasne i za Vrhovni sud prihvatljive razloge zbog čega nalazi da su apelant kao pripadnik TO i E. N. i A. M. kao policajci Stanice javne bezbjednosti Zenica, opisanim radnjama (premlaćivanjem i drugim oblicima mučenja), preduzetim prema civilima srpske nacionalnosti u zaseoku Gojakovac, tokom akcije pretresa i razoružavanja kršili pravila međunarodnog prava. Vrhovni sud navodi da radnje apelanta i saoptuženih preduzete prema civilima, a sve radi iznuđivanja priznanja gdje se nalazi sakriveno oružje, zbog kojih su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, oštećeni trpjeli teške tjelesne i duševne boli, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, predstavljaju kršenje odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije, što i jeste u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ. Stoga se žalbama neosnovano ukazuje da je pobijanom presudom učinjena povreda Krivičnog zakona. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u predmetnom postupku arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku i da je došlo do povrede prava na odbranu, kao i načela in dubio pro reo. Apelant se također žali na način na koji je sud ocijenio dokaze. U vezi s navedenim apelant navodi da u inkriminirano vrijeme nije bio pripadnik TO, te osporava zaključak suda u tom pravcu i date razloge, ukazujući na dokaz da je apelant postao pripadnik Armije BiH u augustu 1992. godine. Apelant, dalje, ukazuje na nepostojanje (medicinskog) dokaza koji bi ukazao na moguću uzročno-posljedičnu vezu između maltretiranja i smrti Jove Savića, te ukazuje da je ekshumacija izvršena nakon više od 20 godina i stoga je upitan zaključak vještaka u vezi sa smrću, kao i prepoznavanje posmrtnih ostataka od strane R. N. djev. Savić, što je, prema apelantovom mišljenju, rješavano na njegovu štetu. Apelant, također, ukazuje da svjedokinja R. N. djevojački Savić nije navela apelanta kao lice koje je tuklo njenog oca, a sud joj je poklonio vjeru, dok u iskazima svjedoka Petra, Nike i Danijele Savić, kako je apelant istakao, postoje znatne nesaglasnosti koje navodi u apelaciji. Apelant smatra da je ocjena dokaza na apelantovu štetu imala za posljedicu arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, što je dovelo do nezakonite osuđujuće presude.
b) Odgovori na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, te je uputio na relevantne dijelove presude.
18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporena presuda nije rezultat proizvoljne dokazne građe, već je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, te dato obrazloženje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo (Federalno tužilaštvo) detaljno je odgovorilo na sve navode koje je apelant istakao u apelaciji, te je zaključilo da, osim što apelantovi navodi nisu tačni i istiniti, oni ne mogu biti predmet ocjene Ustavnog suda (jer se radi o navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza), te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana, odnosno navelo da su sudovi dali zakonita, uvjerljiva i logična obrazloženja (Kantonalno tužilaštvo).
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze, te su, kako apelant navodi, arbitrarno utvrdili činjenično stanje i povrijedili apelantovo pravo na obrazloženu presudu, pravo na odbranu, kao i načelo in dubio po reo.
30. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
32. Dakle, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira zaključke redovnih sudova u pogledu apelantovog statusa u inkriminiranom događaju jer apelant tvrdi da je u navedeno vrijeme bio civil, kao i da ne postoji uzročno-posljedična veza između maltretiranja Jove Savića i njegove smrti (te problematizira nalaz vještaka), ukazuje da R. N. djev. Savić nije navela apelanta kao lice koje je učestvovalo u mučenju njenog oca, ukazuje na znatne neusaglašenosti u izjavama ostalih svjedoka, a što je sve rezultat ocjene dokaza od strane suda na apelantovu štetu koje su dovele do arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja i osuđujuće presude i ostalih povreda koje apelant navodi. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Kantonalni sud je na strani 20. i 21. dao detaljne razloge i obrazloženja kako je zaključio da je apelant učestvovao u predmetnom događaju kao pripadnik TO, pozivajući se na izjave svjedoka o formiranju TO, te da je apelant učestvovao u pretresu zaseoka Gojakovac, a zaključke u vezi s navedenim je potvrdio Vrhovni sud.
33. Također, iznoseći izjave koje su dali svjedoci i oštećeni, redovni sud je ukazao da, s obzirom na protek vremena, vrijeme i dinamiku događaja i da su se svjedoci izjašnjavali o onome što su vidjeli, postoje mogućnosti da se jave određene nedosljednosti. Međutim, Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud, detaljno je objasnio da se ne radi o takvim nedosljednostima (kako je isticala odbrana) koje bi dovele u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka kojim je sud poklonio vjeru, a što je detaljno obrazloženo i analizirano. Iz iskaza određenih svjedoka oštećenih, također, proizlazi da su apelanta odranije poznavali, te su apelantova uloga i učešće u navedenom događaju neupitni, kako je zaključio i redovni sud. Dalje, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da su se sudovi bavili i pitanjem provedene DNA analize tijela za koje je zaključeno da pripada Jovi Saviću, koju je proveo vještak, te je, dakle, osim vještačenja, i R. N. djev. Savić prepoznala ostatke svog oca. Vrhovni sud je također odgovorio na žalbene navode da nije dokazano da je smrt Jove Savića nastupila kao posljedica višesatnog premlaćivanja, ukazujući na nalaz vještaka, kao i izjave svjedoka koji su svjedočili o njegovim povredama zadobivenim navedenog dana.
34. Ustavni sud konstatira da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, te činjenica da apelant nije uspio u postupku u kojem je imao sva prava ( što ne spori) da dokaže svoje tvrdnje ne dovodi u pitanje pravičnost postupka. Dakle, Kantonalni sud je sve dokaze, uključujući i dokaze apelanta i saoptuženih, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja (a Vrhovni sud je zaključke potvrdio), koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u pogledu utvrđenja da je radnjama, kako je navedeno u presudi, apelant počinio krivično djelo za koje se teretio i za koje je osuđen. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski istrajava i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Zbog navedenog, Ustavni sud nalazi na nema mjesta apelantovim tvrdnjama o povredi načela in dubio pro reo.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza, a osim apelantovog nezadovoljstva osporenim presudama nema ništa što ukazuje na povredu načela in dubio pro reo i pravičnost postupka u cjelini.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević