Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1896/20 (S. F.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1896/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine, u predmetu broj AP-1896/20, rješavajući apelaciju Sanela Fetibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sanel Fetibegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 045730 18 Rev od 11. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanel Fetibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Enida Radeljak, advokat iz Tešnja, podnio je 3. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 045730 18 Rev od 11. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (D.J.) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužitelj kao zajmodavac u avgustu 2011. godine predao apelantu kao zajmoprimcu navedeni novčani iznos i da se zaključenim ugovorom o zajmu apelant obavezao da će dužni iznos novca vratiti do 20. septembra 2013. godine. Kako apelant nije ispunio svoju obavezu vraćanja zajma u ugovorenom roku, to su primjenom odredaba člana 557. stav 1. i člana 562. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je, prema odredbi člana 557. stav 1. ZOO, ugovor o zajmu konsenzualni ugovor prema kojem se zajmodavac obavezuje zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da će mu nakon isteka određenog vremena vratiti isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari. Vrhovni sud je naveo da, budući da je prema utvrđenjima nižestepenih sudova tužitelj-zajmodavac predao apelantu-zajmoprimcu u augustu navedeni novčani iznos, a apelant nije ispunio svoju obavezu vraćanja zajma u ugovorenom roku, to su nižestepeni sudovi zakonito ocijenili da je apelant dužan vratiti zahtijevani iznos novca (član 562. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je naveo da je i po ocjeni ovog suda, pravilno pravno shvatanje nižestepenih sudova da Izjava koju je sačinio apelant 19. augusta 2013. godine, ovjerena kod nadležnog organa, predstavlja izjavu o priznanju duga, koju ima u vidu odredba člana 387. stav 1. i
2. Zakona o obligacionim odnosima, kojim se prekida tok zastarijevanja i da ista ima pravni značaj izjave o odricanja od zastarjelosti (366. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je naveo da je, slijedom utvrđenja da je dogovoreni rok vraćanja duga 20. septembra 2013. godine, a da je tužba podnesena sudu 29. novembra 2016. godine, pravilan zaključak nižestepenog suda da istaknuti prigovor zastarjelosti nije osnovan u smislu odredbe člana 371. ZOO budući da nije nastupio petogodišnji zastarni rok. Naime, da bi priznanje zastarjele obaveze proizvelo posljedice prekida toka zastarjevanja u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZOO, potrebno je da dužnik da izričitu izjavu da priznaje pravni osnov dugovanja i njegovu visinu, a što ova izjava sadrži. Kako je apelant davanjem Izjave na jasan i nedvojben način priznao utuženo potraživanje, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije nastupila zastarjelost potraživanja. Vrhovni sud je naveo i da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili zahtjev apelanta za pobijanje spornog ugovora zbog iznude, jer je apelant na osnovu odredbe člana 117. ZOO prekludiran u svom pravu zahtijevati pobojnost ugovora, budući da su od sklapanja ugovora protekli zakonom propisani rokovi, kako subjektivni od jedne godine od saznanja, tako i objektivni tri godine od sklapanja ugovora. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i prigovori apelanta da se u konkretnom slučaju radi o ništavom ugovoru, jer se radi o zelenaškom ugovoru. Vrhovni sud je ukazao da su odredbom člana 141. stav
1. ZOO propisane pretpostavke ništavosti ugovora da jedna ugovorna strana koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim starijem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili drugog korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je drugom dala ili učinila ili se obavezala dati ili učiniti. U postupku je utvrđeno da ugovorom o zajmu nisu bile ugovorene kamate, a apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoju tvrdnju da predmetni novčani iznos predstavlja zapravo zelenašku kamatu (član 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant je naveo da sud nije pravilno razmotrio prigovor zastare potraživanja i podnošenja tužbe shodno članu 557., 559. i 374. ZOO, niti je pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu visine iznosa koji je apelant posudio od tužitelja. Nadalje, apelant je naveo da je pisana Izjava iz augusta 2013. godine fiktivna i zaključena pod prisilom, ta da je predmetni ugovor o zajmu ništav jer je suprotan prinudnim propisima i moralu društva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio razloge za svoje odlučenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević