Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/20 (Mesna industrija “Semko” d.o.o .Visoko)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1947/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1947/20, rješavajući apelaciju Mesne industrije “Semko” d.o.o Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mesna industrija “Semko” d.o.o Visoko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 087081 19 Pž od 31. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mesna industrija “Semko” d.o.o .Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Lemeš Tarik advokat iz Visokog, podnio je 9. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mals 087081 19 Pž od 31. marta 2020. godine.
2. Općinski sud u Bihaću je rješenjem broj 17 0 Mals 087081 17 Mals od 20. maja 2019. godine obavezao tuženu (A.M., vlasnik trgovačke radnje ,,Dućan“) da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.482,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Kantonalni sud je donio osporeno rješenje od 31. marta 2020. godine kojim je djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepeno rješenje, tako što je tuženu obavezao da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 180,32 KM, umjesto iznosa od 2.482,72 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je naveo da je apelant 27. septembra 2017. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga u iznosu od 167,88 KM, da je tužena 5. oktobra 2017. godine platila iznos od 167,88 KM, u kojem iznosu se samo jedan račun odnosio na tuženu, dok su se račun od 19. marta 2016. godine u iznosu od 46,68 KM i račun od 9. aprila 2016. godine u iznosu od 23,34 KM odnosili na treće lice, a za koje račune je apelant neosnovano tužio tuženu. Prvostepeni sud je naveo da je održao pripremno ročište 1. oktobra 2018. godine na kojem je apelant naveo da je tuženoj greškom ispostavio dva računa, te da je dug tužene bio 99,80 KM, plus 240,00 KM troškova za sastav tužbe kao i taksa na tužbu, pa je shodno tome postavio tužbeni zahtjev tako da se obaveže tužena da apelantu isplati razliku troškova za sastav tužbe u iznosu od 172,00 KM kao i da naknadi buduće troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepeni sud je naveo da je održao i ročište za glavnu raspravu 11. aprila 2019. godine na kojem je apelant istakao da višak uplaćenih sredstava od strane tužene u iznosu 68,00 KM kompenzira sa troškovima koji su nastali do plaćanja duga ili do pripremnog ročišta. Prvostepeni sud je naveo da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu troškova u iznosu od 2.482,72 KM koji se odnose na sastav tužbe i to kompenzirani iznos od 171,92 KM, jer je do izmirenja glavnog duga došlo nakon podnošenja tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, troškove putovanja vlastitim automobilom na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu u iznosu od 862,40 KM, odsustvo iz kancelarije u iznosu od 960,00 KM, te takse na tužbu u iznosu od 8,40 KM, a shodno članu 13. i članu 31. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, te shodno čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud obavezao tuženu da plati sudsku taksu na tužbu u iznosu od 8,40 KM i razliku parničnog troška za sastav tužbe u iznosu od 171,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da je pravilno primijenio član 387. ZPP i član 277. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužena platila dug nakon podnošenja tužbe sudu, pa je u tom dijelu potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je naveo da nakon što je tužena izmirila utuženi dug, a o kojem izmirenju duga je prvostepeni sud upoznao apelanta podneskom od 17. septembra 2018.godine, apelantu ne pripadaju troškovi parničnog postupka za pristup pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, troškovi upotrebe vlastitog na relaciji Visoko-Bihać-Visoko u iznosu od 862.40 KM i odsustvo iz kancelarije u iznosu od 960,00 KM radi pristupa navedenim ročištima, jer je prvostepeni sud o troškovima parničnog postupka mogao odlučiti i bez raspravljanja u smislu člana 396. ZPP-a, zbog čega navedeni troškovi, u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a, ne mogu padati na teret tužene. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je u ovom dijelu prvostepeno rješenje preinačio kako je to navedeno u izreci ovog rješenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da „drugostepeni sud nije dosudio apelantu troškove upotrebe vlastitog automobila i troškove odsustva iz kancelarije, kao i troškove pristupa na pripremno ročište od 1. oktobra 2018. godine i pristupa na glavnu raspravu od 11. aprila 2011. godine“. Također, apelant navodi „da je u prvostepenom i u drugostepenom postupku učestvovao isti sudija V.I., odnosno da je sudija izvjestitelj V.I., koja je učestvovala u donošenju rješenja Kantonalnog suda preduzimala procesne radnje i u prvostepenom postupku jer je 2. oktobra 2017. godine dostavila tužbu na odgovor tuženoj“. Apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
7. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
XIX - ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357. stav (1) tačka 5) (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):
5)ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat;
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na navodno kršenje principa nepristrasnosti suda, te na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U vezi s apelantovim navodima o povredi principa "nepristrasnosti suda", Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog principa vidi u činjenici da je član vijeća Kantonalnog suda koje je donijelo osporenu odluku (sudija V.I.) u istom predmetu dostavila tužbu na obavezni odgovor i učestvovala (kao član vijeća) u donošenju drugostepene odluke od 31. marta 2020. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi sudija V.I. nije učestvovala u postupku donošenja odluke koja je pobijana žalbom, pa se ne može smatrati da se radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav (1) tačka 5) Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je sudija V.I. morala biti "izuzeta ili isključena od postupanja u drugom stepenu", ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević