Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-324/19 (I. J.)
Odluka donesena 15. 07. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-324/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 324/19, rješavajući apelaciju Ilije Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka
b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Jovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055287 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055287 17 P 2 od 18. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 21. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 055287 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 055287 17 P 2 od 18. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i V. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovore na apelaciju 5. juna 2020. i 15. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 4. februara 2014. godine podnijela predmetnu tužbu.
6. Općinski sud je presudom od 18. marta 2016. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev, koja presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 14. marta 2017. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 055287 17 P 2 od 18. maja 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i obavezan je apelant da tužiteljici na ime doprinosa i njenih ulaganja u nekretnine, precizno opisane u izreci presude, isplati iznos od 8.235,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.382,40 KM, dok je odbijen tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da joj apelant isplati iznos od 14.176,70 KM na ime njenog ulaganja u nekretnine koje predstavljaju apelantovu posebnu imovinu. Naveo je da je među parničnim strankama bilo nesporno da su zaključili brak 1984. godine, da je brak faktički prestao 2004. godine, te da je razveden presudom od 13. juna 2005.godine. Također je kao nesporno utvrdio da je presudom od 31. januara 2012. godine utvrđena bračna stečevina tužiteljice i apelanta i da tužiteljicin suvlasnički udio u toj imovini iznosi 2/5, te je istakao da se predmetni spor odnosi na preostali dio imovine na kojoj tužiteljica nije stekla vlasnička prava. Osnovni sud je ukazao da se na predmetni spor ima primijeniti odredba člana 273. stav 4. Porodičnog zakona Republike Srpske kojom je propisano da bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog druga (npr. unapređivanje poljoprivrednog imanja i slično) može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu. U vezi s tim je istakao da je analizom provedenih dokaza i iskaza svjedoka zaključio da je tužiteljica svojim ulaganjem doprinijela povećanju vrijednosti predmetnih nekretnina jer je jedno vrijeme bila u radnom odnosu, vodila brigu o zajedničkoj djeci i kraće vrijeme odlazila na rad u Švicarsku. Osnovni sud je naveo da je vještak građevinske struke utvrdio da tržišna vrijednost zajedničkih ulaganja parničnih stranaka u predmetne nekretnine iznosi 20.588,40 KM. Osnovni sud je dosudio tužiteljici iznos od 8.235,36 KM, koji predstavlja 2/5 ukupne tržišne vrijednosti zajedničkih ulaganja. Pri tome je naglasio da je presudom od 31. januara 2012. godine utvrđeno da tužiteljicin doprinos stjecanju zajedničke imovine iznosi 2/5, te da su neosnovani tužiteljicini navodi da joj pripada ½ zajedničkih ulaganja.
9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 055287 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine djelimično je usvojena tužiteljicina žalba i djelimično je preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužiteljici, pored dosuđenog, isplati i iznos od 970,64 KM, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.560,00 KM umjesto 4.382,40 KM, dok je u preostalom dijelu tužiteljicina žalba odbijena. Također je u cijelosti odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u preostalom dijelu, te je obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u ranijoj odluci donesenoj u predmetnom postupku ukazao da se tužiteljicin doprinos ne može prikazati kao prosti zbir uloženih građevinskih materijala i radova, već se mora utvrditi koliko je zbog tih izvedenih radova i tužiteljicinog doprinosa objektivno povećana tržišna vrijednost apelantove imovine. U vezi s tim je istakao da je obrazloženje prvostepenog suda djelimično nejasno i netačno, ali da se radi o otklonjivim nedostacima odluke. Dalje je naveo da je u postupku bila bitna tržišna vrijednost apelantove imovine 2004. godine, kada su zajednička ulaganja prestala prekidom bračne zajednice. Istakao je da je tržišna vrijednost predmetne stambene zgrade sa svim ulaganjima i poboljšanjima tada iznosila 93.103,00 KM i da bi njena tržišna vrijednost bez ulaganja tada iznosila 85.388,00 KM, te da su predmetna ulaganja povećala tržišnu vrijednost zgrade za 7.715,00 KM, što predstavlja razliku između navedenih novčanih iznosa. Okružni sud je naveo da tržišna vrijednost ostalih ulaganja ukupno iznosi 15.300,00 KM. Slijedom navedenog je zaključio da ukupno povećanje tržišne vrijednosti apelantove imovine iznosi 23.015,00 KM, te da tužiteljicin udio u povećanju vrijednosti te imovine od 2/5 iznosi 9.206,00 KM. Ocijenio je neosnovanim apelantove žalbene navode da je tužiteljici dosuđena građevinska vrijednost izvedenih ulaganja radova. U vezi s tim je istakao da je vještak građevinske struke u dopunskom nalazu, koji nije doveden u sumnju, naveo tržišne vrijednosti svih izvedenih radova, odnosno imovine čija je vrijednost povećana, koja je u bitnom manja od ranije utvrđenih građevinskih vrijednosti. Okružni sud je naglasio da nije prihvatljiv način obračuna povećanja tržišne vrijednosti apelantove imovine kao razlike ukupne tržišne vrijednosti imovine prema stanju 2004. godine u odnosu na njenu tržišnu vrijednost 1996. godine (108.403,00-104.538,00) jer su u konkretnom slučaju mjerodavne tržišne vrijednosti iz 2004. godine kada su ulaganja prestala. Istakao je da se jedino mogao porediti objekt sa stanjem gradnje iz 1996. godine sa objektom sa stanjem 2004. godine jer je to ona vrijednosti koju apelant realno drži 2004. godine, a koja djelimično pripada tužiteljici.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da Okružni sud pogrešno računa vrijednost objekta bez ulaganja u 2004. godini iako takav objekt nije postojao, te da na takav način stavljaju tužiteljicu u povoljniji položaj i na apelanta prevaljuju pad vrijednosti nekretnina od 1996. do 2004. godine umjesto da pad vrijednosti stranke podnose podjednako. Apelant navodi da je ispravno rješenje predmetnog spora bilo da se obračuna tržišna vrijednost predmetnih nekretnina 1996. godine, prije ulaganja i 2004. godine, nakon izvršenih ulaganja, što bi u konkretnom slučaju iznosilo 3.865,00 KM (108.403,00-104.538,00), te da se iz tog iznosa tužiteljici isplati njen dio. b)Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da ostaje pri jasnim razlozima iznesenim u obrazloženju presude i da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
13. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava i da su apelacioni navodi neosnovani.
14. Tužiteljica je navela da je odluka Okružnog suda u potpunosti pravilna, te je istakao da razlika o kojoj apelant govori nije realna. Predložila je da Ustavni sud odbije apelaciju. V.Relevantni propisi
15. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 273.
[...] (4)Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr.
unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu.
[...] VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 055287 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu na ime doprinosa i ulaganja u nekretnine, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke kojom je okončan predmetni parnični postupak dao jasne i precizne razloge kojim se rukovodio prilikom utvrđivanja visine tužiteljicinog doprinosa povećanju vrijednosti apelantove posebne imovine. Naime, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju mjerodavna tržišna vrijednost apelantove imovine 2004. godine kada su zajednička ulaganja prestala prekidom bračne zajednice, slijedom čega je tužiteljici dosudio iznos koji predstavlja alikvotni dio (2/5) razlike vrijednosti apelantove posebne imovine prije i nakon zajedničkih ulaganja, a prema tržišnim cijenama u vrijeme prestanka bračne zajednice. Pri tome je istakao da nije prihvatio način obračuna povećanja tržišne vrijednosti apelantove imovine kao razlike ukupne tržišne vrijednosti imovine prema stanju 2004. godine u odnosu na njenu tržišnu vrijednost 1996. godine zato što to predstavlja vrijednost koju je apelant objektivno imao u trenutku prestanka bračne zajednice i zajedničkih ulaganja, odnosno vrijednost za koju je tužiteljicin doprinos povećao vrijednost apelantove imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, nisu zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
27. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 4. februara 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 13. novembra 2018. godine, kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi oko četiri godine i devet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
29. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.
30. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u prvom navratu donio odluku nakon oko dvije godine od podnošenja tužbe, a u drugom navratu je postupak pred prvostepenim sudom trajao oko godinu dana. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odluku o žalbi u prvom navratu donio nakon skoro oko godinu dana, dok je u drugom navratu žalbeni postupak trajao oko pet mjeseci. Analizirajući s druge strane apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je na bilo kakav način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku, u periodu oko četiri godine i devet mjeseci, donijeli četiri sudske odluke na dvije sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te kako nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za odluku, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim.
34. Osim toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je predmetni postupak trajao oko četiri godine i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene četiri odluke na dvije sudske instance, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu.
35. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević