Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6512/18 (E. P.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6512/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6512/18, rješavajući apelaciju Edina Prgude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Prgude podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 071012 17 K 2 od 5. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Prguda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Damir Sadović iz Mostara, podnio je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 071012 17 K 2 od 5. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. januara 2020. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili svoje odgovore na apelaciju 31. januara i 5. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 58 OK 07101210 K od 16. septembra 2016. godine apelant je, zajedno sa ostalim optuženim licima, proglašen krivim da je u vrijeme (juli 2009. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (učestvovanjem u tuči u kojoj je jedno lice usmrćeno) počinio krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 071012 17 Kž od 30. oktobra 2017. godine djelimično je, između ostalog, uvažena apelantova žalba i žalbe drugih (osam) optuženih i prvostepena presuda od 16. septembra 2016. godine ukinuta u odnosu na apelanta i označene optužene, te predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu.

7. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da propusti kod provođenja istražne radnje prepoznavanja ne mogu dovesti u pitanje zakonitost tih dokaza, ali da mogu biti od utjecaja na stepen dokazne snage tog dokaza o čemu se, također, moraju dati razlozi. Kako prvostepeni sud nije dao razloge, niti je ovaj dokaz ocijenio sa aspekta njegove vjerodostojnosti, to je na ovaj način, kako se to pravilno prigovara žalbama optuženih H.G. i apelanta, učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). S tim u vezi je ukazano da bez naročite ocjene vjerodostojnosti navedenih dokaza nije moguće izvesti zaključke o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz tih dokaza, odnosno dati jasne i razumljive razloge o odlučnoj činjenici u pobijanoj prvostepenoj presudi da li se iz iskaza svjedoka može ili ne može izvesti zaključak o tome da li su apelant i ostali optuženi učestvovali u tuči, na koji način i kada. Stoga je Kantonalni sud, između ostalog, istakao da će prvostepeni sud u ponovnom postupku otkloniti bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano, pa će, nakon brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, vodeći računa i o ostalim žalbenim navodima optuženih i Tužilaštva moći donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 071012 17 K 2 od 5. marta 2018. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant je, zajedno sa ostalim označenim licima, proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude („u tučnjavi su aktivni učesnici bili i apelant koji je zadao udarac šakom D.Đ., te više udaraca drugim neidentificiranim učesnicima tučnjave“), čime je počinio krivično djelo učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

9. U obrazloženju presude je Općinski sud, između ostalog, naveo da su na glavnoj raspravi pred tim sudom od 17. januara 2018. godine (u skladu sa članom 331.a stav (4) ZK FBiH) preuzeti dokazi izvedeni pred tim sudom. S tim u vezi je ukazano pobliže na dokaze Tužilaštva (strana 6. presude), te na dokaze odbrane (strana 7. presude). Potom je ukazano na sadržaj iskaza označenih svjedoka (str. 7-13. presude), uključujući i iskaz svjedoka D.Đ. (strana 9. presude), koji je opisujući dešavanja istakao da ga je tom prilikom udario apelant. Također je Općinski sud ukazao i na sadržaj odbrane koju je iznio apelant (strana 12. presude), tvrdeći, između ostalog, da nije nikoga udario. Dalje je Općinski sud ukazao na materijalne dokaze, uključujući i zapisnik o prepoznavanju apelanta od 29. jula 2009. godine, navodeći da je svjedoku D.Đ. radi prepoznavanja bilo pokazano 11 lica, uključujući i apelanta, i da je navedeni svjedok opisao (pobliže navedeno na strani 15. presude) dešavanja u vezi sa tučom, navodeći da ga je apelant udario jedanput.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo da je, analizirajući sve izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i dovodeći ih u vezu sa odbranom optuženih, utvrdio da su optuženi počinili radnje opisane u izreci presude i ustanovio da su u tim radnjama ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH. S tim u vezi je, dalje, navedeno da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je zakonom predviđeno kažnjavanje za samo učestvovanje u tuči u kojoj je neko lice lišeno života ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda. U tom smislu je istaknuto da, prema toj zakonskoj odredbi, svi učesnici u tučnjavi svojim djelovanjem stvaraju jednu rizičnu situaciju, a što se ogleda posljedično kroz smrt jednog lica ili kroz tešku tjelesnu ozljedu. To znači, po ocjeni Općinskog suda, da bi optužena lica bila odgovorna ako su preduzela bilo koju radnju koja ima obilježje učestvovanja u tuči bez obzira na to što ta lica sviješću nisu obuhvaćala i posljedicu učestvovanja u tuči (smrt ili teška tjelesna ozljeda). Dalje je Općinski sud istakao da se lišavanje života ili nanošenje teške tjelesne ozljede javlja kao rezultat stvorene opasne situacije, jer radnje učesnika tučnjave nisu unaprijed usmjerene na njihovo prouzrokovanje. U konkretnom slučaju Općinski sud je ukazao da je odgovornost optuženih u konkretno preduzetim aktivnostima koje su obilježje predmetnog krivičnog djela, tj. preduzimanje fizičkih aktivnosti kojima se neposredno učestvuje u fizičkom obračunu (guranje, šamaranje, udaranje, vučenje i dr.). Općinski sud je naveo da je za odgovornost optuženih bilo neophodno da tužilac dokaže da je svaki od optuženih ponaosob preduzeo fizičku ili psihičku radnju koja čini obilježje krivičnog djela učestvovanje u tuči i to dok je ona trajala. S tim u vezi je ukazano da je utvrđeno da je tučnjava započela 15. jula 2009. godine oko 22.30 sati i da je trajala sve do stradavanja M.D., kada je on ostao ležati na zemlji. Općinski sud je naveo da smatra da je dokazano da su pojedini optuženi preduzeli odgovarajuće radnje koje su obilježje predmetnog krivičnog djela. Tako je u odnosu na apelanta Općinski sud naveo da iz iskaza svjedoka D.Đ. proizlazi da ga je u kritično vrijeme (kada se desila tučnjava) udario apelant. S tim u vezi je navedeno da sud iskaz navedenog svjedoka prihvata, jer nije imao razloga da sumnja u njega. Naime, Općinski sud je istakao „zašto bi svjedok naznačio baš optuženog (apelanta) da je od njega primio udarac kada za to nije imao nikakav motiv“. Prihvatajući iskaz navedenog svjedoka, Općinski sud je istakao da ne prihvata apelantovu odbranu da nije nikog udario. Pritom je Općinski sud ukazao i da vjeruje navedenom svjedoku, koji je u ovoj situaciji ujedno i oštećeni, te da iz zapisnika o prepoznavanju od tog svjedoka (iz 2009. godine) proizlazi da je taj svjedok između pokazanih lica prepoznao apelanta kao lice koje ga je udarilo.

11. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da su svi optuženi preduzimali određene fizičke aktivnosti učestvovanja u tuči, što proizlazi iz iskaza poimenično označenih svjedoka koji su bili neposredni očevici. Naime, istaknuto je da ovi svjedoci u svojim iskazima precizno ponaosob za svakog optuženog opisuju koju je od radnji preduzimao, a također iz zapisnika o prepoznavanju proizlazi da svjedoci navode na nesumnjiv način da su prepoznali pojedine optužene kao aktivne učesnike u tučnjavi. Stoga je Općinski sud istakao da je dokazano da su apelant i ostali označeni optuženi svojim radnjama ostvarili obilježje krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174.

KZFBiH.

12. Što se tiče same posljedice koja je proistekla iz aktivnosti optuženih-smrti M.D., Općinski sud je naveo da je dokazano da je ona nastupila kao dio radnji koje su preduzeli optuženi, odnosno da nije dokazano ko je nanio određene tjelesne ozljede oštećenom M.D., ali da za sud nema sumnje da je on usmrćen u okviru preduzetih aktivnosti-tučnjavom optuženih kako među sobom, tako i sa drugim nepoznatim licima, iako nije dokazana direktna veza sa pojedinom radnjom optuženih i smrti M.D.

13. Također je ukazano da je sud kod donošenja osuđujuće presude za apelanta i ostale optužene prihvatio iskaze svjedoka (pojašnjeno u odnosu na svakog pojedinog optuženog) zbog toga što svjedoci, po mišljenju suda, nisu imali razloga da navode u iskazu optužene koji su učestvovali u tuči, koji su udarali i pojedine svjedoke, a da to stvarno nisu i činili. Istaknuto je zašto bi svjedoci navodili baš optužene, a ne nekoga drugog, kada su ih neposredno vidjeli, da su štaviše od pojedinih dobivali i udarce. S tim u vezi je navedeno da su iskaze svjedoka potvrdili i zapisnici o prepoznavanju koji za sud imaju takvu dokaznu snagu (uprkos proceduralnim propustima pobliže opisanim na str. 23-25. presude) da su iskazi svjedoka za sud vjerodostojni i da imaju takvu dokaznu snagu da ih sud u potpunosti prihvata. Pored toga, Općinski sud je naveo da iskazi svjedoka nisu dovedeni u pitanje drugim dokazima izvedenim na glavnoj raspravi.

14. Odlučujući o kazni apelantu i ostalim optuženim, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani optuženih, te da smatra da će se izrečenim kaznama (apelantu tri mjeseca zatvora) postići svrha kažnjavanja iz čl. 7. i 42. KZFBiH.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba, koju je podnio njegov branila, i žalbe ostalih optuženih, te je potvrđena prvostepena presuda od 5. marta 2018. godine.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je sjednica vijeća tog suda održana (17. septembra 2018. god.) u skladu sa članom 319. stav (3) ZKPFBiH, te da su njoj prisustvovali, između ostalog, i apelant i njegov branilac. Dalje je, u pogledu prigovora zakonitosti dokaza (u vezi sa radnjom prepoznavanja), u obrazloženju, između ostalog, ukazano na sadržaj odredbe člana 11. stav (2) i člana 99. st. (3) i (4) ZKPFBiH. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je jasno da ta posljednja odredba ne propisuje da bi, zbog propusta ili povreda propisane procedure, taj dokaz bio nezakonit. Pored toga je istaknuto da je bitno naglasiti da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnivati isključivo na činjenici da je prilikom njegovog pribavljanja povrijeđena neka odredba procesnog zakona osim ukoliko to nije izričito propisano kao što je npr. u članu 91. stav (3), članu 92. stav (6), članu 97. stav (4), članu 100. stav (5), članu 112. stav (1) ili članu 134. ZKPFBiH. U tim situacijama je Kantonalni sud naveo da se mora ocijeniti cilj odredbe (koja nije primijenjena ili je prekršena), značaj propusta da se postupi u skladu s njom za osnovna prava i slobode optuženog, kao i značaj tog propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka, pa se tek tada može izvesti zaključak o zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. U tom smislu je navedeno da bi svako suprotno postupanje značilo da bilo koja povreda odredaba procesnog zakona prilikom pribavljanja dokaza automatski ima kao posljedicu nezakonitost tog dokaza. Nadalje je navedeno da, nezavisno od činjenice da je neki dokaz zakonit, bez naročite ocjene vjerodostojnosti takvih dokaza nije moguće izvesti zaključke o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz tih dokaza, odnosno dati jasne i razumljive razloge o odlučnoj činjenici u pobijanoj prvostepenoj presudi da li se iz iskaza svjedoka može ili ne može izvesti zaključak da li su optuženi učestvovali u tuči, na koji način i kada. Zbog toga je, osim pitanja zakonitosti dokaza koje odbrane osporavaju, bilo potrebno ocijeniti i njihovu vjerodostojnost, a na što je Kantonalni sud posebno uputio prvostepeni sud u svom rješenju od 30. oktobra 2017. godine (kojim je ukinuo prvostepenu presudu).

17. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da pažljivim čitanjem prvostepene presude, ali i cijelog spisa (predmeta) žalbeno vijeće primjećuje da je prvostepena presuda dala razloge u pogledu zakonitosti, ali i vjerodostojnosti dokaza na kojima je zasnovala odluku o krivici optuženih. U tom smislu je Kantonalni sud (na način pobliže opisan na str. 15-16. presude) ukazao na sadržaj iz prvostepene presude. S tim u vezi je navedeno da određeni propusti učinjeni prilikom provođenja radnje prepoznavanja ne dovode u pitanje samu zakonitost provedene radnje. Ukazujući da je način provođenja predmetne radnje propisan odredbom člana 99. st. (3) i (4) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je njen cilj osigurati postupak prepoznavanja koji će rezultirati što je moguće većom sigurnosti u utvrđivanju identiteta određenog lica koje se prepoznaje. Također je istaknuto da se prepoznavanje vrši radi utvrđivanja da li svjedok poznaje optuženog i da je ono samo po sebi neodvojivi dio integralnog iskaza svjedoka, pa se tako mora i posmatrati.

18. Iz sadržaja spornih zapisnika je navedeno da proizlazi da svjedocima koji su vršili radnju prepoznavanja nije pokazano više lica prema uobičajenim standardima sudske prakse koji nigdje nisu formalno propisani (u odnosu na svakog optuženogpet različitih lica) za koje nije utvrđeno da udovoljavaju zahtjevu međusobne sličnosti, da svjedoci prije samog prepoznavanja nisu opisali lica koja su kritične prilike vidjeli, ali su se pozivali na svoje prethodne iskaze. Međutim, Kantonalni sud je naveo da žalbe ne sadrže razloge iz kojih bi se dalo zaključiti zbog čega je, zbog navedenih propusta, u konkretnom slučaju došlo do kršenja nečijih osnovnih prava i sloboda, odnosno do bitnih povreda odredaba procesnog zakona u smislu člana 11. stav (2) ZKPFBiH. Ukazano je da navedeni propusti ne mogu dovesti u pitanje zakonitost tih dokaza, ali da mogu biti od utjecaja na stepen dokazne snage tih dokaza. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, dao razloge zbog kojih nije prihvatio prigovore nezakonitosti tih dokaza, pa se zbog toga obavljeno prepoznavanje ne može ocijeniti kao nezakonito.

19. Dalje je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud, postupajući po uputama iz rješenja (od 30. oktobra 2017. godine) izvršio ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka koji su prepoznavali optužene, te da je u toj ocjeni naveo jasne i konkretne razloge kojima je ocijenio vjerodostojnost iskaza svih svjedoka u pogledu samog čina prepoznavanja optuženih nakon čega je izveo i zaključke o odlučnim činjenicama koje proizlaze iz tih dokaza, odnosno dao jasne i razumljive razloge o odlučnoj činjenici u prvostepenoj presudi da li se iz iskaza svjedoka može ili ne može izvesti zaključak da li su optuženi učestvovali u tuči, na koji način i kada, a koje razloge u cijelosti prihvaća i žalbeno vijeće Kantonalnog suda. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim prigovorima, naveo razloge o odlučnim činjenicama zbog čega u postupanju prvostepenog suda nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, činjenično stanje u prvostepenoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno. U odnosu na žalbene prigovore apelantove odbrane u vezi sa iskazima svjedoka D.Đ., Kantonalni sud je naveo da to što navedeni svjedok pri prvom iskazu nije spominjao apelanta pri njegovom jasnom prepoznavanju pri radnji prepoznavanja i iskaza na glavnom pretresu (u kome je potvrdio apelantove radnje u tuči) ne čine njegov iskaz, niti utvrđenu apelantovu krivicu upitnom. U pogledu pobijanja zakonitosti zapisnika o prepoznavanju je istaknuto da je prvostepeni sud dao obrazloženje koje se odnosi na zakonitost i vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka. Shodno tome je Kantonalni sud istakao da je odbijen kao neosnovan žalbeni prigovor o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i bitnoj povredi krivičnog postupka. Također je ukazano i da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 296. stav (2) ZKPFBiH, ocijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa odbranom optuženih, te zaključio da su apelant i ostali označeni optuženi krivi za djelo koje im je stavljeno na teret. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da se ne može uspjeti sa žalbenim prigovorom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno samo zato što prvostepeni sud pri izvođenju navedenih zaključaka nije slijedio crtu tumačenja odbrane (apelanta i ostalih označenih optuženih), odnosno Tužilaštva (u odnosu na pojedine optužene). Konačno, Kantonalni sud je na detaljan način obrazložio (str. 26-29. presude) odluku o kazni i s tim u vezi prigovore odbrane optuženih, zaključujući da njima nije dovedena u pitanje pravilnost odluke o kazni koja je prvostepenom presudom izrečena apelantu i ostalim optuženima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, do povrede prava na pravično suđenje je, prema apelantovim navodima, došlo na način što je on osuđen „jer je osuda za jednu radnju donesena na izjavi zasnovanoj na nezakonitom dokazu provedene radnje prepoznavanja, a za drugi dio radnje ne postoji nijedan dokaz u spisu“. Također, ističe da je u svojoj žalbi isticao da u spisu ne postoji nijedan dokaz da je on zadao „više udaraca drugim neidentificiranim učesnicima tučnjave“, jer jedino D.Đ. tvrdi da je on od apelanta primio jedan udarac. Dalje, apelant ukazuje na nekonzistentnost u iskazima koje je dao svjedok D.Đ. kako u istražnoj fazi, tako i na glavnom pretresu u vezi sa inkriminiranim događajem i apelantovim učešćem u njemu. U tom smislu apelant ističe da ni prvostepeni ni drugostepeni sud ne daju razloge o tome zašto prihvataju promijenjene iskaze ovog svjedoka kada bi se oni trebali odbiti po principu ”trule voćke”, tj. nakon izvođenja nezakonitog dokaza svi ostali dokazi zasnovani na tom dokazu se isključuju. Takvim postupanjem su, po apelantovoj ocjeni, redovni sudovi osporene odluke zasnovali na nezakonitom dokazu, čija se upotreba odrazila na pravičnost postupka u cjelini, odnosno kada su apelanta osudili za radnje za koje ne postoji nijedan dokaz, a da sud o tome uopće nije dao razloge. Pritom apelant navodi da se iz osporenih odluka jasno vidi da je apelant osuđen isključivo na osnovu iskaza navedenog svjedoka, koji je navodno primio od apelanta jedan udarac. Osim toga, apelant ističe da se „sve svodi na dokaz prepoznavanja izvršen od D.Đ., koji je nesporno izvršen na način koji je protivan članu 99. stav (3) ZKPFBiH i iskazu istog svjedoka promijenjenog nakon tog prepoznavanja“. Kako je utvrđenim načinom prepoznavanja počinjena bitna povreda postupka iz člana 312. stav (2) ZKPFBiH, apelant navodi da se na takvom dokazu ne može zasnivati presuda u skladu sa članom 11. stav (2) navedenog zakona, a na osnovu toga ni na jednom dokazu na koji je taj dokaz oslonjen u skladu sa članom 11. stav (3) ZKPFBiH.

b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka pred ovim sudom nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminacijska ili proizvoljna. Ovo se odnosi na sve aspekte postupka, kao i na samu osporenu drugostepenu presudu. S tim u vezi je navedeno da je „sud svoju odluku utemeljio na provedenim dokazima na glavnoj raspravi pri kojem izvođenju dokaza strankama nije uskraćeno niti jedno od prava zajamčenih u člana 6. Evropske konvencije“. Istaknuto je da je rasprava bila javna i da je presuda donesena u razumnom roku suđenja, da su stranke neposredno izvodile dokaze, da im je omogućeno neposredno ispitivanje svjedoka i davanje prigovora na sve izvedene dokaze, te davanje komentara na način kako to propisuje važeći ZKPFBiH. Također je ukazano da „presuda koja je predmet apelacije“ sadrži sve odgovore u vezi sa navodima apelacije zbog čega nema potrebe da se daje detaljan odgovor na apelaciju. Predlaže se da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu, jer u postupanju suda tokom postupka sud nije načinio niti jednu od povreda ljudskih prava i sloboda. Shodno navedenom je predloženo da se predmetna apelacije odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da apelant, u suštini, osporava zakonitost radnje prepoznavanja apelanta od svjedoka D.Đ. S tim u vezi je navedeno da je radnja prepoznavanja provedena u skladu s odredbama ZKPFBiH, a što je pojašnjeno u obrazloženju osporene presude tog suda, kao i osporenoj presudi Kantonalnog suda. Dalje je istaknuto da nije tačna tvrdnja apelantovog branioca da je na ponovljenom postupku vršeno samo formalno obnavljanje već provedenih dokaza, jer su ti dokazi na glavnoj raspravi i izvedeni u skladu sa članom 331a. stav (4) ZK FBiH (str. 9. i 15. obrazloženja presude). Pored toga, prepoznavanje apelanta od navedenog svjedoka vršeno je radi utvrđivanja da li svjedok poznaje apelanta, a samo prepoznavanje je nedvosmisleni dio iskaza tog svjedoka datog na glavnoj raspravi, pa ga je tako ovaj sud i posmatrao, što je navedeno u obrazloženju osporene prvostepene presude (stranice kao naprijed). Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženje u presudi tog suda, ukazano je da nije došlo do povrede apelantovog prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.

23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su osporenim odlukama pravilno ocijenjeni dokazi i činjenice o apelantovoj krivici, te da mu tom prilikom nisu prekršena prava zagarantirana ZKPFBiH i Evropskom konvencijom. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, čija se upotreba odrazila na pravičnost krivičnog postupka u cjelini (odnosno da je apelant osuđen za radnje za koje ne postoji nijedan dokaz, a da sud o tome uopće nije dao razloge), Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su takvi navodi paušalni, da u apelaciji nisu ničim potkrijepljeni, te da su u navedenim presudama jasno i precizno obrazloženi i dati razlozi o prihvaćanju dokaza koji terete apelanta. Također je ukazano da je neosnovana apelantova tvrdnja da je on osuđen na osnovu jednog dokaza, jer je iz osporenih presuda jasno vidljivo koji su sve dokazi teretili apelanta. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04 i 18/05), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (2009. godine) koje je apelantu stavljeno na teret, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 174.

Učestvovanje u tuči Ko učestvuje u tuči u kojoj je neko usmrćen ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda za samo učestvovanje u tuči, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 99. st. (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav 1. tač. d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

Član 331a.

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 071012 18 Kž 2 od 17. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Ustavni sud ističe da nije potrebno posebno utvrđivati tačan datum kada je navedenu usporenu odluku primio apelant, odnosno njegov branilac, budući da je predmetna apelacija podnesena 12. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

33. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze za koje apelant smatra da su nezakoniti, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na osnovu nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza kojeg optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju da li je postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir da li su poštovana prava odbrane. Osobito se mora ispitati da li je aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (vidi, Horvatić protiv Hrvatske, broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78).

38. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Pri tome korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana

6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati, ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da ih osporava (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117, i Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54).

39. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovanje u tuči koje mu je stavljeno na teret i za koje je konačno osporenom odlukom i osuđen (apelant tvrdi da nije udario oštećenog-svjedoka D.Đ.), odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo na koje je, između ostalog, ukazano i navodima predmetne apelacije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osuravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

41. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza, konkretno vjerodostojnosti iskaza svjedoka, očevica D.Đ. u kontekstu radnje prepoznavanja i ostalih izvedenih dokaza optužbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući u ponovnom postupku, analizirao sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaze svjedoka D.Đ., te da je dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu apelantovog učešća u inkriminiranom događaju za koji je proglašen krivim (učestvovanje u tuči). Pri tome Ustavni sud u odnosu na apelantove navode u vezi sa svjedokom-oštećenim D.Đ., čiju vjerodostojnost iskaza apelant osporava, zapaža da su u ovom postupku identični navodi bili predmet razmatranja pred redovnim sudovima na obje sudske instance, koji su iznijeli razloge zašto su svi navodi u tom smislu neosnovani, te zašto je iskazu tog svjedoka poklonjena vjera. Ustavni sud primjećuje da je u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka naročito dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednosti iskaza ovog svjedoka, te je u konačnici zaključeno da je sud prilikom ocjene njegovog iskaza imao u vidu i iskaze ostalih svjedoka u vezi sa inkriminiranim radnjama koje su kao posljedicu imale smrt oštećenog M.D., uslijed čega su i apelantove radnje dobile obilježje krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili i na detaljan način elaborirali elemente predmetnog krivičnog djela učestvovanje u tuči. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud u ponovnom suđenju postupio u skladu sa nalozima iz rješenja Kantonalnog suda (30. oktobra 2017. godine) i raspravio sva sporna pitanja u vezi sa vjerodostojnošću dokaza u vezi sa apelantovim direktnim učešćem u inkriminiranom događaju, kao i dokaznom snagom radnji prepoznavanja iz faze istrage. Također, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su u ponovnom suđenju preuzeti-prihvaćeni dokazi iz prethodnog suđenja, a da je jedan od zakonskih preduvjeta za njihovo prihvaćanje upravo to da su ti svjedoci bili unakrsno ispitani od suprotne stranke (u konkretnom slučaju i apelantove odbrane), ili da joj je to bilo omogućeno. Kako apelant suštinski osporava kvalitet dokaza na osnovu kojeg je osuđen, a ne negira i ne problematizira da mu je bilo onemogućeno da unakrsno ispita ili predloži ispitivanje svjedoka-očevica D.Đ. u predmetnom postupku, te da ospori njegove tvrdnje (da ga je on udario), kao i da ospori zakonitost radnje prepoznavanja (od D.Đ.) kao dokaz pribavljen u fazi istrage, Ustavni sud konstatira da je apelantovoj odbrani pružena adekvatna i pogodna mogućnost da se suoči sa navedenim svjedokom na koji način su na efektivan način ispoštovana prava apelantove odbrane u konvencijskom smislu. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, redovni sudovi su, po ocjeni Ustavnog suda, utvrdili odlučne činjenice u vezi sa nanošenjem povreda oštećenom D.Đ. zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku u vezi sa ovim inkriminiranim radnjama. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je tačno da je u izreci osporene prvostepene presude navedeno da su „u tučnjavi (su) aktivni učesnici bili i apelant koji je zadao udarac šakom D.Đ., te više udaraca drugim neidentificiranim učesnicima tučnjave“, a da je apelantova krivica raspravljena isključivo u svjetlu nanošenja povreda oštećenom D.Đ. Iako apelant ukazuje u navodima apelacije da je u svojoj žalbi protiv osporene prvostepene presude isticao ovaj prigovor (da u spisu ne postoji nijedan dokaz da je on zadao „više udaraca drugim neidentificiranim učesnicima tučnjave“), Ustavni sud konstatira da apelant ovaj svoj navod nije ničim dokazao, niti Ustavni sud iz obrazloženja osporene drugostepene presude može izvesti zaključak u prilog ovoj apelantovoj tvrdnji. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, navedena jezička formulacija iz izreke osporene prvostepene presude ni u kojem slučaju ne može ekskulpirati apelanta od krivične odgovornosti za počinjenje krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174. KZFBiH, budući da je utvrđenjem redovnih sudova da je apelant udario D.Đ. tokom tučnjave (u kojoj je smrtno stradao M.D.) zadovoljen element bića navedenog krivičnog djela, nezavisno od toga da li je ili ne apelant nanio udarce i drugim neidentificiranim licima-učesnicima tučnjave. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi posebnu pažnju posvetio svim apelantovim žalbenim navodima od suštinskog značaja (zakonitost i vjerodostojnost dokaza u pogledu udaranja svjedoka-oštećenog D.Đ.), kojima je osporavao stavove prvostepenog suda i koje navode je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo.

42. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u (ponovljenom) postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su dokazi za i protiv apelanta izvedeni na takav način da nisu apelantu osigurali pravično suđenje u predmetnom (ponovljenom) postupku. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantovoj odbrani, u kontekstu navoda apelacije, nisu uskraćene bilo kakve procesne garancije obuhvaćene članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja suštinski nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je u postupku okončanom osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6512/18 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio