Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/20 (Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1716/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 2. srpnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1716/20, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ip 023731 19 Pž od 13.

veljače 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ip 023731 17 Ip 2 od 21. prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razvojna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 12. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ip 023731 19 Pž od 13. veljače 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ip 023731 17 Ip 2 od 21. prosinca 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, obustavljena je ovrha na pokretnim stvarima ovršenika (Udruženje Društvo „Naše selo“ Šamac), određena rješenjem 27. ožujka 2017. godine i ukinute su sve provedene ovršne radnje.

3. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da iz prvostupanjskog rješenja proizilazi da je apelantinca zaključkom upoznata da ovrhu na pokretnim stvarima nije moguće provesti, jer sudski ovršitelj nije mogao izvršiti pljenidbu pošto nije našao ni ovršenika ni pokretne stvari na adresi iz apelantičinog prijedloga za ovrhu (navedeno proizilazi iz zapisnika sudskog ovršitelja iz 2016. godine i 2017. godine). Dalje je naveo da je apelantica tim zaključkom upozorena da u roku od 15 dana treba dostaviti uređeni prijedlog za ovrhu kojim bi predložila novo sredstvo ili predmet, u suprotnom će ovrha biti obustavljena u smislu članka 63. stavak 3. i 4. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP). Apelantica je u roku predložila da se u skladu s člankom 125. ZOP zakaže ponovno provede popis i pljenidba pokretnih stvari na označenoj adresi ovršenika, te zatražila da se ona o tome blagovremeno obavijesti kako bi mogla prisustvovati pljenidbi. Viši privredni sud je naveo da je nakon toga prvostupanjski sud odredio provođenje nove pljenidbe pokretnih stvari u pristustvu apelantice. Međutim, naveo je da iz zapisnika sudskog ovršitelja (koji je izašao na lice mjesta u prisustvu apelantice) proizilazi da se ovrha nije mogla provesti zbog nemogućnosti pronalaska adrese ovršenika. Imajući to u vidu, Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno proveo sve ovršne radnje koje su propisane odredbama ZOP-a a odnose se na ovrhu na pokretnim stvarima, te budući da je utvrđeno da ovršenik nema pokretnih stvari niti se nalazi na adresi koja je navedena u prijedlogu za ovrhu, istakao je da je prvostupanjski sud pravilno obustavio postupak ovrhe u skladu s člankom 125. stavak 3. ZOP-a.

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog ističe da ju je sud prije rješenja o obustavi ovrhe, u skladu s člankom 63. stavak 4. ZOP-a, trebao pozvati da podnese prijedlog za drugo sredstvo ili predmet ovrhe, pa tek ukoliko to u ostavljenom roku ne podnese, donijeti rješenje o obustavi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe ZOP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/20 (Razvojna banka Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio