Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6861/18 (M.K.)
Odluka donesena 02. 07. 2020.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Internet
- Miješanje
- Kleveta
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-6861/18
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6861/18, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. K.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 059280 17 Gž od 12. jula 2017. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6. septembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 059280 17 Gž od 12. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4422/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 26. oktobra 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 059280 od 12. jula 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i A. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 18. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 13. maja 2020. godine također dostavio traženu dokumentaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u periodu od 21. maja do 3. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 059280 16 P od 11. aprila 2017. godine obavezan je apelant da na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda zbog iznošenja kleveta o tužiteljici isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da izreku ove presude, nakon njene pravomoćnosti, objavi u kolumni SokoVi.net i u listu Dnevni avaz. Presudom je dalje obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen apelantov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo sadržaj tužbe i apelantovog odgovora na tužbu, te istakao da apelant nije pristupio na pripremno ročište zbog razloga koje sud nije mogao smatrati opravdanim za ovako hitne postupke, pa je ono održano u njegovom odsustvu. Dalje je naveo da je nesporno da je apelant autor tekstova „Kud plovi ovaj brod”, „Lijepe kuće, hoteli, kreveljenje, Amra, Dinka i potop Visokog”, „Transformacija Amre Babić“, objavljenih na internetskom portalu SokoVi.net. Dalje je naveo da se u tekstu „Kud plovi ovaj brod” od 29. marta 2016. godine navodi: „Politika je uvijek bila 'maglovita' stvar za običnog smrtnika. Strana, nejasna, daleka. Međutim, šta ako je ona takva i onima koji se bave istom?! Odgovor bi mogao biti u drugom pitanju. Šta ako je ljekaru medicina nešto što mu je strano, nejasno, daleko? Dakle, jasno je da će pacijent upiti štetu od takvog ljekara, isto kao što će i građani trpiti štetu od takvog političara. Visoko ima nesreću da mu nikad nije nedostajalo takvih političara. I danas je to tako. Takve političke štetočine se u jednom normalnom političkom ambijentu lako prepoznaju, zatim margmalizuju, a sve kako bi se njihova štetnost svela na najmanju moguću mjeru. Moglo bi se reći da je tako nekako funkcionisala i visočka politička scena. Donedavno. Posljednja sjednica vijeća je pokazala nešto drugo, i sasvim je ogolila svu šizofrenost odnosa među političkim akterima, te je pokazala i jedno novo, frankenštajnsko lice visočkih vlasti. Političke neznalice, avanturisti i marginalci postali su pozicija. Počeli su da vladaju. Dovoljno da se svi zapitamo: 'Kud plovi ovaj brod?' Pri tome, oktobarski lokalni izbori nam ne trebaju biti nikakva utjeha. Ni moguća promjena vlasti nam ne smije biti utjeha. Kako štetu svesti na minimum, a do momenta izbora, je misao koja treba da preokupira svakog dobronamjernog Visočanina. Izbori, i sve ono što oni donose, će biti iskorišteni kako bi se u jednom sveopćem stampedu, protivniku lopta provukla kroz noge. Pri čemu je protivnik narod, lopta je osmocifreni kredit (rezidencijalna naselja, reciklažno dvorište, pješački most itd.), a onaj koji probacuje je vlast. 'Sklepavanje' vijećničke većine, od nespojivog, ide u prilog tezi da aktuelna načelnica u preostalih nekoliko mjeseci pošto-poto želi: zadužiti nas, naseliti nas Arapima i potrošiti nekoliko miliona što budžetskih, što kreditnih, što nama nepoznatih sredstava. Sviđalo se to građanima ili ne, podržavala to njena matična stranka ili ne. Općinska načelnica će za svoje naume obezbijediti potrebnu većinu. Jer kako rekosmo, Visokom nikada nije nedostajalo političkih štetočina. Ima li još iko ko se uzda u političku zrelost i odgovornost, recimo, Mirnesa Fatića, te karikature koja se preko noći iz najneselektivnijeg kritizera transformiše u najvećeg zagovornika načelnicine politike. Vidi li iko u tom činu išta moralno, odgovorno ili pametno? Vidi li iko išta moralno pri Daliboru Tomičiću? Tom guljaču javnih sredstava. 5.000 KM poticaja bratu, cijena je koju je platila načelnica, kako bi isti zaboravio da je opozicija na nekoliko preostalih sjednica. I na kraju, vidi li iko išta drugo osim gela u kosi i pudera na licu famozne SBB trojke? Očekivati od takvih zrelo i odgovorno ponašanje je isto kao očekivati od bebe da fino ode do toaleta umjesto što uneredi pelene. I Fatić, i Tomičić, i pomenuta trojka su svojom voljom i svojom političkom 'vještinom' BPS. SDP i SBB predstavili kao poziciju neposredno pred izbore. Ma šta nam u kampanji pričali na tu temu, zvučati će degutantno i jeftino. I sigurni smo, beskorisno. Dodamo li nabrojanim stranačke kolege, kao i nekoliko nazovi nezavisnih vijećnika, dobijemo trenutnu vlast Visokog. Treba li prešutiti da je ideolog i finansijer te i takve vlasti Amra Babić? Ta žena, majka, kraljica (kako sama sebi tepa i kako voli da joj se tepa) je sve samo ne ono za šta nam se predstavlja. Nezapamćeno političko prostituisanje je njena tekovina. Plaćanje podrške budžetskim sredstvima je njen metod. Za njenog načelnikovanja Općinsko vijeće se pretvorilo u pijacu, i to buvlju. Prekomponovanje pozicije na samom kraju mandata je njena ideja. A ovakva većina je njen odraz u ogledalu. Visoko zaista nikada nije niže palo. Nikada nekompetentniji i nedorasliji ljudi nisu predstavljali visočku vlast, i oktobar će sigurno promijeniti sve. Do tada ostaje nada da će vlastoljublje i pohlepa, na čemu je i sazdan ovaj savez, bespovratno i prije štetnih posljedica, isti, i rastočiti.“
8. Općinski sud je naveo da se u tekstu „Lijepe kuće, hoteli, kreveljenje, Amra, Dinka i potop Visokog” od 24. marta 2016. godine navodi: „Dinka Omanović predstavlja malignog pajaca koji pravi cirkus na sjednicama Općinskog vijeća. Dok se ona krevelji i odvlači pažnju od stvarnih problema, pojedinci iz vrha općinske vlasti kupuju vile, grade hotele na Visočici i putuju po svijetu. Kako je izvještaj o radu načelnice prošao i zašto je opozicija podržala izvještaj i to u vrijeme kada se pucalo, pljačkalo i otimalo na sve strane, građanima nije jasno, ali u Visokom stvari tako funkcioniraju od kako je Amra Babić Načelnica. Sjetimo se samo javljanja iz Zaira u vrijeme pucnjava ili proslava novih godina u Makarskoj, Splitu i na drugim elitnim lokacijama, dok u isto vrijeme građanima Visokog uveden policijski sat, a dočeka na otvorenom nema već godinama. Činjenica je da su se mnogi funkcioneri, uključujući i načelnicu Amru Babić obogatili za vrijeme mandata, kupuju se kuće, grade se hoteli, kupuju se automobili, edukacija napreduje, [...] u vrijeme kad mnogi građani nemaju pitku vodu, a ako je imaju plaćaju je skupo, kao i odvoz smeća. Ulice u Visokom izgledaju kao kozje staze i svaki vozač proklinje dan kad su pomenute došle na vlast. Dinka Omanović ne konta da je potrošna roba i da služi kao privatni pajac kojeg Amra Babić koristi za odvraćanje pažnje od stvarnih problema jer su kapitalna ulaganja, kredit i javni poslovi odlična prilika da se opere još koji milion, a vile se kupuju, hotel se gradi, a kulturni centar služi za prodaju kozmetike u familijarnom ambijentu, i umjesto da opozicija otvoreno stane protiv diskutabilnih ideja Amre Babić ona je svesrdno podržava. Na predstojećim izborima niko od aktuelnih članova kvaziopozicije ne bi trebao ostati u vijeću jer je sramota za opoziciju da SDA bude ispravna i da brani interese građana dok kompletna opozicija kokošari zajedno sa Amrom Babić, dok se maliciozna Dinka krevelji.“
9. Općinski sud je naveo da je iz sadržaja navedenog teksta utvrđeno da se u tekstu stalno spominje tužiteljica, te da je iz gore spomenutih navoda iz objavljenih tekstova, tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Istakao je da je tužiteljica ostvarila pravo na sudsku zaštitu jer je apelantu, shodno članu 8. Zakona o zaštiti od klevete, uputila zahtjev za demanti tekstova: „Kud plovi ovaj brod“, Lijepe kuće, hoteli, kreveljenje, Amra, Dinka i potop Visokog“ i „Transformacija načelnice Amre Babić“, a koje demantije navedenih tekstova apelant nije objavio. Općinski sud je citirao član 4. Zakona o zaštiti od klevete, te ocijenio da su ispunjeni uvjeti da se sporni navodi iz predmetnih tekstova u kojima se spominje tužiteljica mogu smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Dalje je citirao član 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, te ocijenio da je iz tih navoda očito da je tužiteljica identificirana trećim licima, javnosti, kao lice koje se „veoma obogatilo za svog mandata, milionski kredit, plaćanje budžetskim sredstvima je njen metod, školovalo od državnog novca, gradilo, kupovalo, putovalo, slavilo, ogrizlo u kriminal, korumpirano...“ Općinski sud je dalje ukazao da iz navoda teksta “oktobarski lokalni izbori nam ne trebaju biti nikakva utjeha [...] kako štetu svesti na minimum, a do momenta izbora, je misao koja treba da preokupira svakog dobronamjernog Visočanina“, zaključuje da koristeći se apelantovim jezikom da razmišljati o „načinjenoj šteti”, bez navođenja koje su to štete, razmišlja svaki zlonamjerni građanin. Istakao je da je apelant u odgovoru na tužbu i u svom iskazu naveo da su gore spomenuti navodi iz tekstova izražavanje njegovih vrijednosnih stavova, a ne kleveta učinjena prema bilo kome. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant u toku cijelog postupka nije ponudio dokaze čijim bi provođenjem bila dokazana istinitost objavljenih navoda o tužiteljici, kao i da u toku postupka nije dokazano da se prema tužiteljici vodi krivični ili bilo koji drugi postupak u kome bi se utvrđivala njena odgovornost za neke kriminogene radnje.
10. Prema mišljenju Općinskog suda, u postupku je utvrđeno da su navodi iz spornih tekstova koji se odnose na tužiteljicu neistiniti, neosnovani, čime je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih zakonom da se sporno izražavanje smatra klevetom. Dalje je naveo da se iz svih navedenih tekstova ne vidi da tekstovi idu u korist nekog drugog, nego je Općinski sud zaključio da apelant svjesno i proračunato stavlja tužiteljicu kao načelnicu općine u kontekst ljudi koji „grade kuće, hotele, kupuju aute [...], zatim posljednja sjednica vijeća je pokazala nešto drugo, i sasvim je ogolila svu šizofrenost odnosa među političkim akterima, te je pokazala i jedno novo, frankenštajnsko lice visočkih vlasti, te i ostali navodi....”, što pokazuje lični animozitet prema tužiteljici. Također je ukazao da saopćenjem sadržaja navedenih tekstova putem portala SokoVi.net, koji je, prema apelantovom iskazu, povezan sa Facebook stranicom, pred očima je javnosti, što direktno utječe na javno mnijenje, i tužiteljicu je dovelo u veoma tešku i stresnu situaciju, te joj je nanesena šteta koju trpi i koju nije lako ispraviti. Citirao je član 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete te ukazao da je za izražavanje objavljeno u predmetnim tekstovima apelant odgovoran kao autor teksta i vlasnik portala. Prema mišljenju Općinskog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja očito proizlazi da je apelant namjerno ili iz nepažnje iznosio činjenice kojima se tužiteljica, bez valjanih i uvjerljivih dokaza, optužuje za vršenje radnji koje mogu imati i obilježja pojedinih teških krivičnih djela. Stoga je ocijenio da postoji osnov odgovornosti apelanta za nastanak nematerijalne štete izazvane klevetom tužiteljici, a sve navedeno uveliko izlazi iz okvira iznošenja vlastitih vrijednosnih stavova tuženog i poprima oblike klevete.
11. Općinski sud je naveo da je donoseći ovakav zaključak imao u vidu i druge faktore koje u ovakvom slučaju treba uzeti u obzir, pa je ocijenio da je u postupku utvrđeno da apelant nije bio dobronamjeran, niti je uzeo u obzir načelo zaštite privatnosti tužiteljice. Istakao je da apelant u toku postupka nije osporio da nije preduzeo potrebne mjere da bi kontaktirao i tužiteljicu prije izrade priloga, čime bi mogao provjeriti objavljenu informaciju o tužiteljici, niti je predložio dokaze u tom smislu. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, očito da apelant prilikom izrade tekstova nije postupio u skladu s pravilima profesije i kodeksa za iznošenje takvih članaka, u kojem je propisano da niko ne smije emitirati bilo kakav lažan ili varljiv materijal za koji zna da je lažan ili se može utvrditi da je lažan na osnovu zdravog razuma ili rutinskom provjerom, ili postoji opravdan osnov za pretpostavku da je lažan, te materijal koji nosi jasan i neposredan rizik od nanošenja javne štete. Zbog navedenih zaključaka, Općinski sud ne smatra da je apelantu povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, koje mu garantira Zakon o medijima. U vezi s tim, citirao je odredbe čl. 3. i 19. Zakona o medijima i zaključio da je u postupku nepobitno utvrđeno da objavljene činjenice na portalu SokoVi.net iz spornih tekstova očito nisu provjerene, ili su namjerno pogrešno interpretirane, čime su prekršene gore navedene zakonske odredbe. Također je citirao član 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete, te ocijenio da je prema tužiteljici kao javnoj osobi navedenim spornim izražavanjem prekoračen i predviđeni veći stepen tolerancije. U vezi s tim, obrazložio je da se sporna formulacija iz priloga ne odnosi kao kritika i nezadovoljstvo na rad i na vršenje funkcije tužiteljice i kritiku njenog radnog ili političkog angažmana, već se za tužiteljicu u kontekstu „cjelokupne političke općinske vlasti ukazuje da je ogrizla u kriminalu [...] da Visokom nikada nije nedostajalo štetočina [...] osobu lošeg morala, utrošak budžetskih sredstava iz poticaja...“, što upućuje na neka teža krivična djela.
12. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno, a i po samom apelantovom držanju na ročištu, da je apelant znao da je izražavanje o tužiteljici, koju, prema iskazu, ne poznaje, neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja, pa su ispunjeni uvjeti za odgovornost apelanta. Istakao je da se formulacija koja je navedena u spomenutim tekstovima za tužiteljicu ne može smatrati mišljenjem, idejom ili uznemiravajućom informacijom, već se očigledno radi o činjeničnoj konstataciji kojom se tužiteljica grubo optužuje, a za koju je utvrđeno da je neistinita i koja predstavlja klevetu budući da se tom konstatacijom očigledno nanosi šteta tužiteljicinoj časti i ugledu. Općinski sud je, analizirajući u cjelini sporne tekstove, imajući u vidu značaj sredstava javnog informiranja i pravo na slobodu izražavanja, ocijenio da je u tekstovima izneseno izražavanje koje prelazi slobodu izražavanja predviđenu članom 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Cijeneći navedeno, u kontekstu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je u skladu s odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 10. Zakona o zaštiti od klevete, dosudio tužiteljici potraživani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda. Prilikom odmjeravanja visine nastale nematerijalne štete, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je tužiteljica očigledno oklevetana pronošenjem neistinitih činjenica, te odredbu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i član 8. Zakona o zaštiti od klevete, smatrajući da je dosuđeni iznos adekvatan nanesenoj povredi tužiteljicinog ugleda i časti. Ukazao je da se tužiteljica obratila apelantu da se objavi demanti za sva tri u zahtjevu pobrojana teksta i da apelant nije objavio ovaj demanti, što je bio dužan u smislu člana 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, kao i osnovnih načela pravednosti i nepristrasnosti. Istakao je da je u smislu odredbi člana 199. ZOO obavezao apelanta da izreku ove presude objavi u kolumni SokoVi.net i u listu Dnevni avaz, pošto će se i time postići svrha naknade štete tužiteljici. Općinski sud je naveo da je ustanovljeno da apelant, kao ni uredništvo portala, nije preduzeo mjere radi ublažavanja štete, što je posebno cijenio prilikom određivanja visine naknade. Dalje je naveo da iz svih provedenih dokaza i iskaza parničnih stranaka, od strane apelanta nije bilo iskrene volje za opozivanje izražavanja neistinitih činjenica ili izvinjenje. Prilikom određivanja visine naknade, sud je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka, životnu dob tužiteljice, njen položaj i ugled koji uživa, funkciju koju obavlja, činjenicu da je samohrana majka troje muške djece, duševnu bol i patnju, zatim tužiteljicinu izjavu datu u svojstvu parnične stranke budući da je taj iskaz dat uvjerljivo i nije u suprotnosti s drugim iskazima i odredbom člana 10. Zakona o zaštiti od klevete.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 059280 17 Gž od 12. jula 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud u toku cijelog postupka favorizirao tužiteljicu kao parničnu stranku u odnosu na njega budući da je prvostepeni postupak u cijelosti proveden u skladu s odredbama ZPP. U vezi s tim obrazložio je da je apelantu dostavljena tužba na odgovor, apelant je uredno pozvan na pripremno ročište i glavnu raspravu, te mu je omogućeno da raspravlja pred prvostepenim sudom i da predlaže dokaze. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da prvostepeni sud nije usvojio apelantov prijedlog za odgodu pripremnog ročišta ne može se prihvatiti kao valjan razlog da je tužiteljica u toku prvostepenog postupka favorizirana. Ukazao je da je prvostepeni sud o prijedlogu za odgodu pripremnog ročišta odlučio na pripremnom ročištu donošenjem rješenja kojim je taj prijedlog odbijen, nakon izjašnjenja tužiteljicinog punomoćnika koji se protivio navedenom prijedlogu, pravilno cijeneći da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 111. ZPP za odgodu pripremnog ročišta. Također je ukazao da je u presudi navedeno da apelant nije pristupio na pripremno ročište zbog razloga koje sud nije mogao smatrati opravdanim za tako hitne postupke, pa je ono održano u njegovom odsustvu.
16. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza, izveo pravilan zaključak da je apelant autor predmetnih tekstova objavljenih na internetskom portalu SokoVi.net, da je iz sadržaja teksta utvrđeno da se u tekstu stalno spominje tužiteljica, te da pravilno smatra da je tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan i da je tužiteljica ostvarila pravo na sudsku zaštitu jer je apelantu, shodno članu 8. Zakona o zaštiti od klevete, uputila zahtjev za demanti predmetnih tekstova, a koje demantije apelant nije objavio. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, pravilno cijenio nalaz vještaka medicinske struke – neuropsihijatra, pravilno primijenio odredbu člana 127. ZPP i član 8. Zakona o zaštiti od klevete, te pravilno ocijenio da je dosuđeni iznos adekvatan nanesenoj povredi tužiteljicinog ugleda i časti. Istakao je da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom člana 199. ZOO, obavezao apelanta da objavi izreku prvostepene presude, pošto će se i time postići svrha naknade štete tužiteljici. Kantonalni sud je ukazao da u toku prvostepenog postupka apelant nije ponudio dokaze čijim bi provođenjem bila dokazana istinitost objavljenih navoda o tužiteljici, niti je dokazano da se protiv tužiteljice vodi krivični ili bilo koji drugi postupak u kojem bi se utvrđivala njena odgovornost za neke inkriminirane radnje. Stoga je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je u postupku utvrđeno da su navodi iz spornih tekstova koji se odnose na tužiteljicu neistiniti, neosnovani, čime je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih zakonom da se sporno izražavanje smatra klevetom.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6. septembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija jer je izjavljena protivno odredbi člana 301b. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u povredi načela ravnopravnosti stranaka i načela kontradiktornosti, te nemogućnosti apelanta da predloži sve dokaze, posebno kada se radi o lokalnom načelniku – tužiteljici koja ima utjecaj na rad suda, nastojeći da na svaki način pokaže „snagu i moć“ prema građanima koji drugačije misle. U vezi s tim ističe da sud nije udovoljio njegovom opravdanom prijedlogu da odgodi pripremno ročište i nije dao razloge za odbijanje, čime mu je onemogućeno da predloži dokaze i izjasni se na dokaze tužiteljice. Smatra da je postojao „politički“ pritisak tužiteljice da se ročište održi.
19. Apelant, također, ističe povredu materijalnog prava – odredbi čl. 4, 6. stav 1, čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti od klevete u vezi sa članom 10. Evropske konvencije, tačke 10. Deklaracije o slobodi političke debate u medijima i članom 200. ZOO. U vezi s tim navodi da sporni tekstovi nemaju elemente klevete jer se radi o iznošenju apelantovog mišljenja i stava o trenutnoj političkoj situaciji u Visokom na satiričan način. Kako se radilo o apelantovom mišljenju koje predstavlja njegovo viđenje trenutne političke situacije i koje ne implicira niti upućuje na tužiteljicu, smatra da nije imao obavezu da u smislu člana 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete dokazuje da li je sadržaj teksta istinit ili ne. Također smatra da su sudovi trebali cijeniti činjenicu da je tužiteljica javna ličnost, te da, pored apelanta, eventualnu štetu mora nadoknaditi i urednik portala na kojem su tekstovi objavljeni solidarno, kao i druga lica koja su vršila nadzor nad tekstom. Apelant smatra da tužiteljica shodno čl. 7. i 123. ZPP nije dokazala štetu koja joj je navodno nanesena spornim tekstovima, te nije bilo mjesta primjeni člana 127. ZPP. Apelant tvrdi i da tužiteljica nije uputila zahtjev za ispravku tačno određenog sadržaja, već je uputila uopćen zahtjev bez navođenja koje dijelove teksta je neophodno ispraviti. Posebno ukazuje na visinu naknade štete koju su dosudili sudovi smatrajući je previsoko određenom, te da je pored naknade štete obavezan i na objavljivanje izreke presude.
20. Apelant smatra da je odbacivanjem revizije rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu i povreda načela ravnopravnosti stranaka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kroz pogrešnu primjenu člana 301.b ZPP i ograničavanja lica koja nemaju položen pravosudni ispit u ostvarivanju svojih prava pred Vrhovnim sudom. Također ističe da je time diskriminiran u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije imao finansijska sredstva da angažira advokata, kao i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije zbog nemogućnosti podnošenja revizije.
b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci. Smatra da nije povrijedio pravo iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na izričitu odredbu člana 301b. st. 1. i 2. ZPP.
22. Kantonalni sud navodi da je drugostepena presuda zasnovana na zakonu i da njom nisu povrijeđena apelantova prava.
23. Općinski sud navodi da ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj odluci. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava.
24. Tužiteljica smatra apelantove navode neosnovanim, te ističe da su sudovi postupali u skladu s važećim zakonskim propisima. Ističe da apelant zlonamjerno insistira da je tužiteljica gradonačelnica Visokog i da je postojao politički pritisak i utjecaj tužiteljice na pripremno ročište, što predstavlja još jednu klevetu.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 111. stav 1.
(1) Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgađanje ročišta).
Član 117.
Odredbe čl. 111., 112., 115. i 116. ovog zakona, shodno se primjenjuju na pripremno ročište.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po svojoj ocjeni.
26. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. st. 1. tač. a) i d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6. st. 1.-5.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 7. stav 1. tačka a) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Obeštećenje Član 10. stav 1.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;
• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da je osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6. septembra 2018. godine apelantu dostavljeno 1. novembra 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant u roku propisanim članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 P 059280 18 Rev od 6. septembra 2018. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena iz formalnih razloga jer ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno za njeno podnošenje. Stoga, Ustavni sud ne može ispitivati apelantove navode da mu je (odbacivanjem izjavljene revizije zbog nedopuštenosti) uskraćeno pravo na pristup sudu i načelo ravnopravnosti stranaka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te navode u vezi člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo tim prije što je u svojoj praksi već zauzeo stav da u takvim situacijama (zakonsko ograničenje lica koja mogu podnijeti reviziju) nije prekršeno pravo pristupa sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 059280 17 Gž od 12. jula 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu, koju je apelant osporio u ovoj apelaciji i apelaciji broj AP 4422/17, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
30. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelantova apelacija u predmetu broj AP 4422/17 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 4422/17 od 20. decembra 2017. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Navedenu presudu apelantov punomoćnik je primio 29. augusta 2017. godine, a apelaciju broj AP 4422/17 kojom je osporio tu presudu podnio je 26. oktobra 2017. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
31. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (1) (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu izražavanja
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
34. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
Opća načela
35. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov (demokratskog) društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10. ova sloboda je primjenjiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
36. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
37. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinitost mišljenja ne zahtijeva dokazivanje (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, tač. 75–76. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31). Ovaj stav je putem odluka Evropskog suda i Ustavnog suda konstantno reafirmiran s tim što je naročito ukazano da mediji ne smiju prekoračiti određene granice koje ulaze u obim člana 8. Evropske konvencije, već je njihova dužnost da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa budući da javnost ima pravo da takve informacije dobije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).
38. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti. Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu svog prava na privatni život, isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačke 31–34. s daljnjim referencama). Kada predstavku ispituje prema članu 10. Evropske konvencije, Evropski sud, također, uzima u obzir i način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien i Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64. s daljnjim referencama).
39. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud više puta „potvrdio pravo da se saopćavaju, u dobroj namjeri, informacije o pitanjima od javnog interesa, čak i ako to podrazumijeva štetne izjave o pojedincima […], i naglasio da su granice prihvatljive kritike još uvijek šire kada je meta političar […]. Iako je dragocjena za sve, sloboda izražavanja je posebno važna za političke stranke i njihove aktivne članove […]“ (vidi Evropski sud, Filipović protiv Srbije, presuda od 20. novembra 2007. godine, stav 54).
Primjena općih načela na konkretan slučaj
40. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena presuda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja. Budući da je osporena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, za Ustavni sud je također neupitno da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom u smislu standarda iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanta zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužiteljice, što je, svakako, legitiman cilj.
41. Ustavni sud, imajući u vidu načelo proporcionalnosti, dalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da je u konkretnom slučaju apelant, konzumirajući svoje pravo na slobodu izražavanja, prouzrokovao štetu tužiteljici. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati postojanje „hitne društvene potrebe“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Za Ustavni sud se s tog aspekta postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantove slobode izražavanja i tužiteljicinog prava na privatnost (ugled).
42. U vezi s tim, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu dati dokazi. Imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom i činjenice da istinitost mišljenja nije potrebno dokazivati, postavlja se pitanje da li je pretpostavka prema kojoj je apelant kao autor spornih tekstova iznio neistinu, pa su, u smislu načela o teretu dokazivanja, bili obavezni dokazati njenu istinitost isključivo primjenjiva, ili nasuprot tome, redovni sudovi, u smislu standarda prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. Evropske konvencije, imaju obavezu ocijeniti sve relevantne okolnosti koje se tiču konkretnog slučaja u smislu uspostavljanja jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova. Pod tim okolnostima se, u smislu prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, prije svega podrazumijeva da li je pojedinac (o kojem je izneseno određeno izražavanje) javna ili privatna ličnost, da li se izražavanje odnosi na potrebu javnosti da se informira o nekoj važnoj društvenoj temi, ili se tema tiče privatnog života lica koje je u pitanju, da li ta tema može doprinijeti raspravi od općeg društvenog interesa ili ne, način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju (javno ili privatno) kontaktirano radi provjere informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode, da li se izvještavanje odnosi na privatni ili poslovni segment lice koje je u pitanju, kontekst i cilj objavljivanja informacije, da li je izražavanje rezultat namjernog ili postupanja uslijed nepažnje itd.
43. U konkretnom slučaju su, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, redovni sudovi u postupku povodom tužbe za naknadu štete imali u vidu nespornu činjenicu prema kojoj je tužiteljica javna ličnost – načelnica Općine Visoko. Nadalje, u vezi s tim, bilo je neophodno utvrditi da li je apelant spornim izražavanjem u predmetnim tekstovima iznio neistinite činjenice o tužiteljici ili je pak bio u pitanju vrijednosni sud. U tom kontekstu je, primjenom naprijed navedenih kriterija, bilo neophodno napraviti jasnu razliku da li sporno izražavanje predstavlja činjeničnu tvrdnju ili vrijednosni sud.
44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon citiranja predmetnih tekstova, ukazao da su ispunjeni uvjeti da se sporni navodi iz predmetnih tekstova u kojima se spominje tužiteljica mogu smatrati klevetom u smislu Zakona o zaštiti od klevete, te izdvojio određene dijelove teksta koje je detaljnije obrazložio. Tako je Općinski sud ukazao da je iz iznesenih navoda očito da je tužiteljica identificirana trećim licima, javnosti, kao lice koje se „veoma obogatilo za svog mandata, milionski kredit, plaćanje budžetskim sredstvima je njen metod, školovalo od državnog novca, gradilo, kupovalo, putovalo, slavilo, ogrizlo u kriminal, korumpirano...“ Općinski sud je dalje ukazao da iz navoda teksta „oktobarski lokalni izbori nam ne trebaju biti nikakva utjeha [...] kako štetu svesti na minimum, a do momenta izbora, je misao koja treba da preokupira svakog dobronamjernog Visočanina“, zaključuje da koristeći se apelantovim jezikom da razmišljati o „načinjenoj šteti” bez navođenja koje su to štete, razmišlja svaki zlonamjerni građanin. Općinski sud je ukazao i da se iz svih navedenih tekstova ne vidi da tekstovi idu u korist nekog drugog, nego je zaključio da apelant svjesno i proračunato stavlja tužiteljicu kao načelnicu općine u kontekst ljudi koji „grade kuće, hotele, kupuju aute (…), zatim posljednja sjednica vijeća je pokazala nešto drugo, i sasvim je ogolila svu šizofrenost odnosa među političkim akterima, te je pokazala i jedno novo, frankenštajnsko lice visočkih vlasti, te i ostali navodi....”, što pokazuje lični animozitet prema tužiteljici. Općinski sud je obrazložio i da se sporna formulacija iz priloga ne odnosi kao kritika i nezadovoljstvo na rad i na vršenje funkcije tužiteljice i kritiku njenog radnog ili političkog angažmana, već se za tužiteljicu u kontekstu „cjelokupne političke općinske vlasti ukazuje da je ogrizla u kriminalu [...] da Visokom nikada nije nedostajalo štetočina [...] osobu lošeg morala, utrošak budžetskih sredstava iz poticaja...“ što upućuje na neka teža krivična djela. Ustavni sud još zapaža da je Općinski sud, nakon provedenih dokaza i analize spornog izražavanja, utvrdio da se sporno izražavanje može smatrati klevetom jer su objavljene neistinite informacije o tužiteljici i da izražavanje nije bilo dobronamjerno, te stoga postoji osnov apelantove odgovornosti za nastanak nematerijalne štete izazvane klevetom tužiteljici. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svemu podržao stav Općinskog suda, ne ulazeći u eventualnu analizu predmetnih tekstova.
45. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom, kao i u apelaciji, tvrdio da predmetni tekstovi predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno iznošenje njegovog mišljenja i stava o trenutnoj političkoj situaciji u Visokom na satiričan način, te stoga nije imao obavezu da dokazuje da li je sadržaj teksta istinit ili ne.
46. Imajući u vidu sporno izražavanje u kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni sud, prije svega, zapaža da redovni sudovi nisu napravili jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Općinski citirao samo pojedine riječi ili dijelove rečenica i cijenio ih izdvojeno, dovodeći ih u vezu s tužiteljicom, iako se svi navedeni dijelovi nisu odnosili eksplicitno samo na tužiteljicu. Također, Općinski sud je u citiranim dijelovima koristio termine „ogrizlo u kriminal“ i „korumpirano“ kao dijelove citata, iako navedeni termini nisu korišteni u predmetnim tekstovima. Nadalje, u citiranim dijelovima (kao i većem dijelu predmetnih tekstova) radi se o uopćenom izražavanju, insinuacijama koje nisu konkretizirane, iako imaju određenu činjeničnu podlogu. Osim toga, u većem dijelu spornog izražavanja upotrijebljena je množina, što upućuje na zaključak da sporni izrazi nisu upućeni samo tužiteljici, nego i ostalim članovima općinskih struktura vlasti. S druge strane, dovodeći pojedine sporne izraze („šizofrenost odnosa među političkim akterima“, „frankenštajnsko lice visočkih vlasti“, „štetočina“, i dr.) u kontekst, Ustavni sud smatra da se radi o metaforama kojima je apelant nastojao da ukaže na probleme u vezi s političkom situacijom u Visokom, međusobnim odnosima pozicije i opozicije i funkcioniranjem općinskih vlasti, pa je upravo iz tog razloga apelant upotrijebio navedene izraze nastojeći da u prenesenom smislu, generalno, snažno ukaže na problem. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Kantonalni sud potvrdio odlučenje prvostepenog suda prihvaćajući njegove razloge kako u pogledu ocjene spornog izražavanja tako i u pogledu iznosa štete. U kontekstu spornih izraza i sintagmi upotrijebljenih u spornim tekstovima, Ustavni sud podsjeća da član 10. Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Handyside protiv VB, ECHR (1976)). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se izražavanje u predmetnim tekstovima ne može smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost trebala utvrđivati (dokazivati) u postupku, već vrijednosnim sudom (mišljenjem) o političkim odnosima i radu općinskih vlasti. To, svakako, predstavlja opći interes da se određene informacije pruže i saopće, ali i da ih javnost dobije. Pri tome nisu pravilno uzete u obzir okolnosti koje se tiču statusa tužiteljice – načelnice Visokog, da se izneseno apelantovo mišljenje odnosi na rad općinskih vlasti, na javni domen u kojem pogledu su i granice dozvoljene kritike mnogo šire nego u odnosu na građane, te kontekst i cilj informacije.
47. Ustavni sud, stoga, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete kojom je regulirana odgovornost za klevetu jer primjena navedene odredbe dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih činjenica, a nikako o iznošenju nečijeg mišljenja. Nasuprot tome, Ustavni sud ocjenjuje da je izostala primjena odredbe iz člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete kojom su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu u slučaju kada je saopćenjem izneseno mišljenje (vrijednosni sud) upravo zbog propuštanja redovnih sudova da se napravi jasna razlika između onoga što predstavlja vrijednosnu ocjenu (mišljenje) od činjenica.
48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u apelantovim tekstovima naprave jasnu distinkciju između činjenice i vrijednosnog suda, što je rezultiralo miješanjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević