Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6177/18 (M. D. i A. Ć.)

Odluka donesena 02. 07. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6177/18

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6177/18, rješavajući apelaciju Mustafe Demira i Adema Ćimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Demira i Adema Ćimića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 128376 18 Gž od 10. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mustafa Demir i Adem Ćimić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 6. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 128376 18 Gž od 10. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od UniCredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 8. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. maja do 3. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 128376 15 P od 1. decembra 2017. godine odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže E. S. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelante da joj na ime mjeničnog duga isplate određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Istom presudom tužiteljica je obavezana apelantima nadoknaditi troškove parničnog postupka.

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je prvotužena s tužiteljicinim pravnim prednikom 5. oktobra 2005. godine zaključila ugovor o stambenom kreditu na iznos od 20.000,00 KM, da su uz prvotuženu kao korisnicu kredita za urednu otplatu cjelokupne tražbine po predmetnom ugovoru jamčili apelanti potpisavši „bjanko mjenicu“ (s preciziranim serijskim brojem; u daljnjem tekstu: predmetna mjenica). Općinski sud je utvrdio da je tačkom 12. predmetnog ugovora predviđeno da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, te da se u tom slučaju danom slanja pismene obavijesti o otkazu kredita preporučenom poštom na adresu korisnika kredita smatra dospjelom cjelokupna tražbina kako prema glavnom dužniku tako i prema jamcima koji su također potpisali predmetni ugovor o stambenom kreditu. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da se tužiteljica bezuspješno pokušala naplatiti, nakon čega je 15. februara 2010. godine pokrenula izvršni postupak protiv prvotužene i apelanata, i to na osnovu predmetne mjenice. Općinski sud je utvrdio da je navedeni postupak obustavljen i tužiteljica upućena na parnicu radi dokazivanja osnovanosti svog potraživanja. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno pravno pitanje, odnosno da li je predmetna mjenica formalno pravno valjana, da li je dan dospijeća pravilno određen, da li tužiteljica ima aktivnu legitimaciju i da li je predmetno potraživanje zastarjelo.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica samoinicijativno upisala kada dospijeva cjelokupna tražbina na predmetnoj mjenici, tj. 7. decembra 2009. godine, dok iz mjeničnog ovlaštenja od 5. oktobra 2005. godine ne proizlazi da je mjenični dužnik dao ovlaštenje tužiteljici da popuni mjenicu na bilo koji datum, pa se, prema ocjeni Općinskog suda, ima smatrati da je predmetna mjenica „mjenica po viđenju“ shodno članu 4. stav 2. Zakona o mjenici jer nije određena dospjelost te mjenice na dan izdavanja. Slijedom navedenog, Općinski sud je ukazao na sadržaj čl. 106. i 107. Zakona o mjenici kojima su određeni bitni elementi vlastite mjenice. Nadalje, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 35. stav 1. Zakona o mjenici kojom je određeno da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, da se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, da trasant može taj rok skratiti ili odrediti duži, te da te rokove indosanti mogu skratiti. Pored toga, Općinski sud je imao u vidu i odredbu člana 80. stav 1. Zakona o mjenici kojom je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti (navedeni rok se odnosi i na izdavaoca, a također i avaliste vlastite mjenice). Imajući u vidu da je predmetna mjenica izdata 5. oktobra 2005. godine, da je podnijeta na naplatu 7. decembra 2009. godine, a da je prijedlog za izvršenje, na osnovu te mjenice, podnijet 15. februara 2010. godine (koje činjenice medu strankama i nisu sporne), Općinski sud je zaključio da je nastupila zastara iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, pa je zbog istaknutog prigovora zastare odbijen zahtjev iz tužbe.

8. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica 13. novembra 2009. godine donijela akt kojim je prvotuženu i apelante obavijestila da je danom dostave tog akta dospjela cjelokupna tražbina. Kako nema dokaza o datumu slanja preporučenom pošiljkom otkaza kredita apelantima, Općinski sud je ocijenio da je dan slanja predmetnog otkaza kredita datum upisan na tužiteljicinom aktu kojim otkazuje kredit prvotuženoj, tj. 13. novembar 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je predmetna mjenica dospjela 13. novembra 2009. godine jer tužiteljica nije dokazala kada je preporučenom pošiljkom poslala otkaz kredita prvotuženoj i apelantima i da je shodno članu

39. Zakona o mjenici tužiteljica bila dužna podnijeti predmetnu mjenicu na isplatu na navedeni datum ili u naredna dva radna dana koja dolaze odmah za njim. Kako je tužiteljica predmetnu mjenicu na isplatu podnijela tek 7. decembra 2009. godine, Općinski sud je zaključio da tužiteljica nije postupila shodno članu 39. Zakona o mjenici, pa se u skladu sa članom 54. Zakona o mjenici smatra da je tužiteljica kao imalac mjenice izgubila svoja prava protiv prvotužene i apelanata kao trasanta i ostalih obveznika, odnosno mjeničnih jamaca u konkretnom slučaju.

9. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 128376 18 Gž od 10. septembra 2018. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i obavezao apelante da tužiteljici isplate utuženi iznos, troškove protesta mjenice i troškove parničnog postupka. U odnosu na prvotuženu, prvostepena presuda je ukinuta, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istaknuo da je tužiteljica svoje žalbene navode utemeljila na tvrdnjama da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnoj tužbi, te da je prvostepeni sud predmetnu mjenicu trebao prije svega posmatrati kao samostalni pravni posao, da priložena mjenica sadrži sve elemente propisane Zakonom o mjenici, na kojoj je jasno vidljiv dan dospijeća, zbog čega smatra apsolutno pogrešnim zaključak suda da se radi o mjenici po viđenju, a samim tim pogrešno je i pozivanje suda na odredbu člana 35. Zakona o mjenici koje nije primjenjivo u konkretnom slučaju. Također je pogrešno i utvrđenje dana otkaza ugovora o kreditu i dospijeća kredita od prvostepenog suda, odnosno da je tužiteljica trebala dokazati kada je prvotuženoj i apelantima poslala otkaz kredita, te da je u skladu s navedenim datumom trebala da popuni mjenicu. S obzirom na to da je ugovor otkazan 13. novembra 2009. godine, da prvotužena i apelanti nisu mogli primiti pismeno isti dan, te da im je u otkazu navedeno da imaju rok od 15 dana da dobrovoljno izmire dug, smatra da bi bilo nekorektno isti dan, nakon slanja otkaza ugovora o kreditu, prvotuženoj i apelantima i ispostaviti mjenice na naplatu bez pružanja prilike i prvotuženoj kao korisniku kredita i apelantima kao jamcima da s tužiteljicom na sporazumni način izmire dug, pozivajući se na Presudu Vrhovnog suda broj 64 0 I 019406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine, kao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine.

11. Kantonalni sud je prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu ukinuo i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, što je detaljno pojasnio na str. 2. i 3. obrazloženja presude.

12. Nadalje, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, ocijenivši da se stav prvostepenog suda ne može prihvatiti pravilnim. Naime, tužiteljica je predmetni spor započela mjeničnom obavezom apelanata koja proizlazi iz izdate mjenice kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita i kojom je omogućeno zasebno naplaćivanje, kako potraživanje iz ugovora tako i potraživanje iz mjenice, a sve s obzirom na samostalnost i apstraktnost mjenične obaveze. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu tužiteljice kao mjeničnog povjerioca na isplatu prema prvotuženoj kao glavnom dužniku i apelantima kao mjeničnim jamcima, na osnovu odredbi Zakona o mjenici kao posebnog propisa koji isključuje primjenu odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 48. Zakona o mjenici, koju je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju potpisivanjem trasirane mjenice „bez protesta“ koju je tužiteljica popunila na utuženi iznos s rokom dospijeća 7. decembra 2009. godine, apelanti kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za kojeg su jamčili (član 33. stav 1. Zakona o mjenici), zbog čega su apelanti dužni tužiteljici kao imaocu mjenične isprave platiti utuženi iznos zajedno s kamatama, zbog čega je i udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjevu.

13. Kantonalni sud je također istaknuo da se žalbom osnovano ukazuje da nije nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva u smislu odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici kojim je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, a što je u vezi s odredbom člana 33. stav 1. Zakona o mjenici. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica kao imalac trasirane mjenice mjenicu ispunila 7. decembra 2009. godine kao danom dospijeća mjenične obaveze, a prijedlog za izvršenje podnijela 12. februara 2010. godine, koji se smatra kao dan podnošenja tužbe, s obzirom na to da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici, Kantonalni sud je zaključio da nije nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva. Upisivanjem dana dospijeća na bjanko mjenicu nije ostvaren uslov iz člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, tj. nije se radilo o mjenici po viđenju, kako to smatra prvostepeni sud, već se radilo o vlastitoj mjenici na dan.

14. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da su osnovani žalbeni navodi da je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda u pogledu dana otkaza ugovora o kreditu i dospijeća kredita, te da je tužiteljica trebala dokazati kada je apelantima poslala otkaz ugovora o kreditu jer se u konkretnom predmetu radi o mjeničnom zahtjevu, dakle mjenici koja je zaseban pravni posao, zbog čega je utvrđenje prvostepenog suda u pogledu datuma otkaza ugovora o kreditu irelevantno.

15. Protiv presude Kantonalnog suda od 10. septembra 2018. godine apelanti su izjavili reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 128376 18 Rev od 12. februara 2019. godine odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti kršenje svog prava vide u proizvoljnoj primjeni prava i izostanku razloga na kojima je sud zasnovao svoju odluku jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Apelanti ističu da je mjenica popunjena suprotno Zakonu o mjenici, kao i pravnom osnovu koji je predstavljao osnov za izdavanje mjenice. Potom se u apelaciji naglašava da obrazloženje drugostepene presude ne sadrži jasne i precizne razloge na osnovu kojih je zaključio da je tužiteljicina žalba osnovana, a koje obrazloženje bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje. Apelanti, također, ukazuju na sudsku praksu Vrhovnog suda zauzetu u presudama tog suda br. 32 0 P 041017 15 Rev od 24. novembra 2015. godine, 32 0 P 042170 15 Rev od 19. novembra 2015. godine i 65 0 P 106617 15 Rev od 13. aprila 2017. godine (koje apelanti nisu dostavili u prilogu apelacije), a u kojima je, prema tvrdnjama apelanata, u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima zauzet identičan stav onom na koji su se apelanti dosljedno pozivali tokom postupka. b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da se ne može smatrati osnovanim pozivanje apelanata na povredu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata u prvostepenom postupku, te da je postupak pred tim sudom proveden u skladu sa zakonskim propisima.

19. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da je mjenica u trenutku ispostavljanja na naplatu bila formalno pravno ispravna, sadržavala sve elemente propisane Zakonom o mjenici i na njoj je jasno vidljiv i dan dospijeća, te je apsolutno jasno da se ne radi o mjenici po viđenju jer datum dospjelosti nije ostao neoznačen, niti je označen klauzulom „po viđenju“. Nadalje, tužiteljica je pojasnila da je poslovanje s bjanko mjenicama uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a s obzirom na to da se mjenice uručuju povjeriocu u trenutku odobravanja kredita, te se ne zna da li će ih ikada biti potrebno popuniti i pokušati naplatu, niti kada bi se to moglo desiti, a s obzirom na to da se u momentu odobravanja kredita ne zna da li će se kredit uredno vraćati, kao niti do kada će se vraćati, pa je logično da u ovlaštenju za popunu i ne postoji sporazum o datumu upisa dospijeća mjenice (niti u ovlaštenju za popunu, niti u ugovoru), a pogotovo ne bi bilo uopće logično da se one mogu smatrati mjenicom po viđenju, te je uručenjem bjanko mjenice i davanjem ovlaštenja za njenu popunu izdavalac mjenice i ovlastio povjerioca da mjenicu upotrijebi i popuni ukoliko za to bude potrebe i da on odredi dan dospijeća. Tužiteljica je istaknula da je po ovlaštenju apelanata ispravno popunila mjenicu i u rubrici dospijeća navela da predmetna mjenica dospijeva na naplatu 7. decembra 2009. godine. Dakle, u konkretnom slučaju se nikako ne može govoriti o mjenici na kojoj nije unesen datum dospijeća, odnosno da se radi o mjenici po viđenju. U konkretnom slučaju, dospjelost je označena tačno određenim danom na način da se upiše određeni datum i takva mjenica je u praksi česta i naziva se koledarska mjenica. Tužiteljica se u prilog svojim tvrdnjama, te radi potrebe osiguranja pravne sigurnosti pozivala na stav, odnosno Presudu Vrhovnog suda broj 64 0 I 019406 14 Rev od 25. decembra 2014. godine, kao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/15 od 17. februara 2016. godine. Smatra da je u presudi Kantonalnog suda, kojom je uvažena njena žalba, preinačena prvostepena presuda, pravilno primijenjeno materijalno pravo jer je utvrđeno da je dan dospijeća mjenice 7. decembar 2009. godine, te da se radi o mjenici s rokom dospijeća na određeni dan, kao i da nisu ostvareni uslovi iz člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, te se ne radi o mjenici po viđenju.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase:

Član 33. stav (1) (1) Avalista odgovara onako kako odgovora onaj za koga jamči.

Član 35. stav (1) (1) Mjenica po viđenju plativa je čim se podnese. Ona se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti duži. Ove rokove indosanti mogu skratiti.

Član 48.

(1) Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice.

(2) Imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pritom nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.

(3) Isto pravo pripada svakom potpisniku mjenice koji ju je iskupio.

(4) Postavljanje zahtjeva protiv jednog od obveznika ne sprječava da se postupi protiv ostalih, iako bi oni dolazili iza onog protiv kojeg je prvo postupljeno. Član 80. stav (1) (1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

Član 106.

Vlastita mjenica sadrži:

1) oznaku da je mjenica unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdata, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).

Član 107.

(1) Isprava u kojoj ne bi bilo ma kojeg od sastojaka nabrojenih u članu 106. ovog zakona ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u sljedećim stavovima.

(2) Vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju, (3) Ako nije naročito određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto izdavaočevog prebivanja ono mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdanja mjenice.

(4) Vlastita mjenica u kojoj nije naznačeno mjesto izdavanja smatra se da je izdata u mjestu koje je označeno uz izdavaočevo ime.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

1. Revizija Član 237. stav (4) tačka 2) (4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

[...] 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;

[...] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 128376 18 Gž od 10. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 10. septembra 2018. godine, a da su apelanti predmetnu apelaciju podnijeli 6. novembra 2018. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. U konkretnom slučaju se radilo o postupku građanskopravne prirode (isplata novčanog potraživanja na osnovu mjenice koja je izdata na ime osiguranja kreditne obaveze iz ugovora o kreditu koji je tužiteljica zaključila s apelantima), pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni prava i izostanku razloga na kojima je sud zasnovao svoju odluku. Osim toga, povredu tog prava apelanti vide i u tome što obrazloženje drugostepene presude ne sadrži jasne i precizne razloge na osnovu kojih je taj sud zaključio da je tužiteljicina žalba osnovana. Apelanti, također, ukazuju da je mjenica popunjena suprotno Zakonu o mjenici, kao i pravnom osnovu koji je predstavljao osnov za izdavanje mjenice. Apelanti se pozivaju i na presude Vrhovnog suda (koje nisu dostavili uz apelaciju) u kojima je Vrhovni sud u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima zauzeo identičan stav onom na koji su se apelanti dosljedno pozivali tokom postupka.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev ocijenivši da je predmetna mjenica mjenica po viđenju u smislu člana 4. stav 2. Zakona o mjenici, te da je nastupila zastara iz člana 80. Zakona o mjenici, dok je Kantonalni sud, postupajući po tužiteljicinoj žalbi, donio osporenu presudu kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelante da tužiteljici isplate utuženi iznos na ime mjeničnog duga ocijenivši da se u konkretnom slučaju radilo o vlastitoj mjenici na dan, te da shodno tome nije nastupila zastara potraživanja u smislu člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je tužiteljica kao imalac trasirane mjenice mjenicu ispunila 7. decembra 2009. godine kao danom dospijeća mjenične obaveze, a prijedlog za izvršenje podnijela 12. februara 2010. godine, koji se smatra kao dan podnošenja tužbe, s obzirom na to da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi zaključio da nije nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva jer se upisivanjem dana dospijeća na bjanko mjenicu nije ostvario uslov iz člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, tj. nije se radilo o mjenici po viđenju, kako je zaključio prvostepeni sud, već se radilo o vlastitoj mjenici na dan.

32. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 5078/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5078/16 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da, prema odredbama iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Vrhovni sud je zaključio da se zbog navedenog u odnosu na apelanticu (i ostale tužene) primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

33. U konkretnom predmetu, također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku osporene presude Kantonalnog suda kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, odnosno u postupanju tog suda u konkretnom slučaju i primjeni pozitivnopravnih propisa. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kod takvog postupanja Kantonalnog suda u osporenoj presudi, ukazivanje apelanata na presude Vrhovnog suda u drugim predmetima ne pokreće pitanje pravne sigurnosti jer ne može dovesti u pitanje odlučenje Kantonalnog suda u konkretnom slučaju.

34. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud utvrdio da nije nastupila zastara predmetnog mjeničnopravnog zahtjeva jer se u konkretnom slučaju nije radilo o mjenici po viđenju, nego o vlastitoj mjenici na dan i pri tome, suprotno navodima iz apelacije, u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge i odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević